Život je u biti konstantno trenje. Ne razumin se toliko u fiziku, ali dođu mi neke asocijacije na koncepte iz fizike koje poznajen. Život je stalno trenje i svaki naš korak je u susretu sa otporom. Da bi hodali moramo se opirat gravitaciji, pa ipak, užitak nam je hodat. U plivanju se u biti borimo sa masom vode, ali užitak nam je plivat. Pod pravilom da imamo dovoljno energije unesene u naš sistem, hrane i vode, jasno. Psihološki, stvari funckioniraju slično. Svi imamo tendenciju ka inerciji i ka prepuštanju liniji manjeg otpora. U biti, mi kao ljudi moramo naučit podnit frustraciju, pritrpit manju patnju za veću korist poslje. Na primjer, čovika budi alarm ujutro jer ga je ić na posa. On bi najradije osta spavat, al ipak pritrpiće tu nelagodu jer zna da mu je posa bitan i da mora doć na nj. Također, postoji inercija u smislu opiranja psihološkoj promjeni kod osobe. Neko ko je navika imat jedne obrasce mišljenja i ponašanja, po inerciji ulazi ponovo u te iste obrasce. Tu je inercija zapravo "navika". Međutim, navike se moraju minjat, ali uz konstantnu borbu sa onim "ja" koje je naviklo da ide po ustaljenim obrascima/navikama. Svaki rast je produkt jedne takve interakcije. Linija manjeg otpora je tako privlačna zato što je ona ono poznato, ono što smo vidili i iskusili. Mi tako, živeć pod istin obrascima/navikama kreiramo u svom umu lažnu sigurnost i, iako to nije istinska sigurnost, mi se ipak grčevito držimo tih obrazaca ponašanja i ne želimo ih izgubit, mijenjanjem ih za neke druge, čak i kad su ti obrasci štetni po nas i kad je neophodno da ih krenemo mijenjat. Ipak, mi imamo moć iskoračit u novo ponašanje i prominit svoje navike, ali za to triba snage i hrabrosti. U biti, takvo nešto je i stvar odluke. Moramo se opredijelit za to. I onda, nakon dovoljno vrimena, naše novo ponašanje, ponavljanje istog obrasca ponašanja, rodiće novu naviku. I u biti, koliko ja vidin, taj proces vjerovatno traje cili život, jer stalno uviđamo neke bolje načine kako se nešto more uradit, mijenjamo uvjerenja, životni stil i slično, mijenjamo se općenito. Pisa san pod dojmon osjećaja, da ne postoji jedan momenat kad ćemo mi odradit naše borbe i kad ćemo moć bit pasivni i mirni. Pasivnosti nema, znači nema je nikad. Tribamo prihvatit da je život stalna borba sa samim sobom, i postavit se prema tome, kao "ratnici", što bi Don Huan reka Castanedi, u Castanedinim knjigama. Stalno se moramo opirat sami sebi, a i borit bitke u vanjskom svitu, onome izvan nas. Tu mi je, opet spominjen, Don Huanova definicija ratnika izvrsna. On govori da običan čovik na stvari u životu gleda kao na blagoslov il prokletstvo, dok ih ratnik gleda ko na izazov. Također, ratnik slijedi put srca i jednom kad odabere put, ne osvrće se za sobom. I ratnik konstantno radi na svojoj volji, nikad se ne prepušta. I ima dio di kaže nešto na fazon: "Ratnik i kad vodi svoju zadnju bitku, onu bitku sa smrću, on, iako zna da će izgubit, znajuć da mu je volja bez mane, on se u toj bitci smije, smije". Eto, dosta za sad. Pozdrav vam. :*
|
