Malo o stanju
|
Zadnjih dana sam u fazonu prihvaćanja sebe ovakvog kakav jesam. Znači, prihvatanje da me je živit, dan za danom, sa ovim ekstremnim oscilacijama raspoloženja i sa grčevima, panikama i svim sranjima koja se komešaju u meni. Kontam, svi ljudi imaju dobre i loše dane, pa i ja, samo što je u mene ekstremnije. Puno ekstremnije, realno. Ali opet može se reć da živim “normalno”, imam bolje i lošije dane i preživljavam. Drugi par rukava je to što ovo kako ja živim nije održivo. Mora se mijenjat i kad tad će se prominit, bilo nekim mojim svjesnim činom kojim ću si pomoć, ili tako što ću puknit ko kokica i otić u psihozu. Moran se minjat, jer od panike ne mogu podnit ni druženje sa ljudima, ne daj Bože da moram zubaru, nezz kako bi to podnija, ne šišam se evo već mjesecima jer me drži panika od toga, kako bit pred frizerom i ostat normalan. Sad, pitanje je kako napravit vagu između življenja iz dana u dan, prihvatanja sebe takvog i mijenjanja sebe u onim segmentima u kojima nisam izgrađen. Kako da se prihvatam i živim sa sobom i da se mijenjam. Dolazi mi jedino ideja da živim najbolje što mogu i pustim promjenu da se dešava spontano, mada to spontano ne znam koliko će ić, s obzirom na moju samosabotažu… Dobro, naučiću već ja nać vagu. Još jednu vagu koju tražim je to kad i koliko se izlagat. Dosta druženja odbijem zbog panike. Na neka druženja pristanem. To mi je užasan problem i nezz kako izgurat s tim, jer ako odem riskiram to da ću puknit negdi od panike, a ako odbijem druženje osjećam se loše jer propuštam život. Ovde se triba vratit na ono prethodno, kako se prihvaćat ovakvog kakav jesam, a kako si rješavat problem. Od svega mi je najmrže kad mi se desi da me nešto akutno uhvati i drži me nervoza do amena, jer se osjećam kompletno ugroženo i na rubu zbog te situacije koju ne mogu izhendlat. Ne znam, al opet svaki put se nekako riješi, mada me takve situacije izbace iz kolosjeka i naprosto sav jedva preživljavam. Uz to, jebe me i neostvarenost. Poprilično sam ambiciozan, uvik bija i osta, a i svjestan san da iman dosta potencijala. Tija bi iskoristit taj potencijal, i neću lagat, budem ljubomoran na ove ljude što su uspili i probili se. Ja, dok san radija stand up i pisa članke za portal, bija san jako dobar u tome. Konta san selit u Berlin i radit stand up tamo... Sad, kroz sve ove promjene koje su mi se desile, prominile su mi se želje. Sad san u filmu rada sa ljudima s mentalnim problemima i predavanja o tim stvarima. Također, zanima me i umjetnost, ali zbog trenutnog stanja u kojem se nalazim ne mogu ništa od toga radit. Opet i ovde, se vraćamo na ono prvo pitanje, kako odvagat prihvaćanje sebe i mijenjanje sebe. To je ključ svega. Evo vam malo mjuze, ova mi je pjesma baš nježna, suptilna radost. |
