U sobi sam. Fino je osvježavajuće u ovo kasno doba noći, nije previše vruće. Gori svjetlo, ja buljim u laptop i gledan kako da prinesem ovo trenutno stanje na ovaj virtuelni papir. Kroz otvoreni prozor dopire pjev prirode, orkestar cvrčaka i zrikavaca se udružio i sada na misečini, neumoljivo svira. Noć je mirna, vani je misečina, i vrime se ubilo za neke mistike. Ko onu večer kad smo prijatelj mi i ja, radili mantru na brigu blizu kuće mi, i kad me probilo, kad san osjetija zahvalnost prema Zemlji, naklonija joj se, a poslje se skupa s prijateljem smija bez ikakva razloga. Mi ljudi smo čudna bića, sve energije prirode se isprepliću u nama, i ova igra zvana život, jednom kad je uključena, nikad se ne gasi. Nema pauze ni bijega, vrijeme te gazi i vuče dalje, ili gura dalje, ovisno o subjektivnom osjećaju i stavu prema životu. Pitam se, kako nešto prelijepo može bit tako brutalno, i od kud ovolika patnja u svitu za koju ne postoji nikakvo opravdanje. Al onda gledam, od koga uopće tražit opravdanje? Život je tu kakav jeste, kaotičan, divlji, grub i užasno okrutan, prelijep, pun Ljubavi. Umisto da pravim koncepte i onda trpam u njih ono što se kosi s njima, kao prevelike cipele u kutiju u koju ne mogu stat, bolje je da prosto otvorim oči i vodim se onim što vidim da je stvarno, bez potrebe da to stvarno odgovara mojim očekivanjima i željama. Ipak, neku ideju prevazilaska patnje imam, do neke mjere virujen u reinkarnaciju i to da ćemo se jednom svi prosvitlit. To je moja kutija u koju trpam ova pitanja, dovoljno je široka da sva ova patnja na ovom planetu stane u nju. Ali opet, to je izmišljena kutija. Priroda je takva kakva je, i bolje ju je prihvatit bez ikakve kutije. Ali to je teško. Zanimljivo, kako mi ljudi sami usvojimo vjerovanja, a onda se ne možemo otarasit istih, jer se osjećamo ko da gubimo identitet. Nešto kao ovisnost o cigarama, mučiš se da počneš pušit, pa se mučiš da prestaneš. Ljetne energije su u zraku, ja se premalo gibam i inertan sam, zaklanjam se od nepoznatih pogleda, dok lutam prostranstvima vlastitog uma i gledam kako da izmanevriram još jedan dan koji ću odživit. Relativno je kasno, a meni se još piše, al ovde ću stat, jer negdi se mora stavit točka.
|
