Ljudi se osjećaju sigurno kad su u većini. Kad su u manjini, često se osjete ugroženo, pogotovo ako im većina daje povoda za to. Kada se radi o državama, redovito su oni čija je etnička ili nacionalna skupina u većini zagovornici unitarizma, dok oni brojčano manji zaziru od toga. To je zato što kad si u većini, tvoja kultura i vrijednosti neće bit ugrožene, tvoj jezik i način života će bit dominantan. Također, imaćeš najviše moći. Takva je i situacija sa državama s našeg prostora. U Jugoslaviji su Srbi bili većina i njima je ta država odgovarala. Ostali narodi su, zbog jačanja srpskog nacionalizma i velikosrpskih tendencija, odlučili napustit Jugoslaviju. Hrvati su svojih pet minuta imali u NDH, vjerovatno najgoroj političkoj tvorevini na našim prostorima. Ipak, nisu bili baš tolika većina koliko su željeli, pa su provodili genocid i etničko čišćenje nad Srbima, kako bi im smanjili broj, pa da onda baš budu većina. Bošnjaci su dobili svojih pet minuta sada, u neovisnoj BiH. Tendencije ka unitarističkoj varijanti Bosne i Hercegovine su značajnije prisutne samo u većinski bošnjačkim mjestima. Sve je to poprilično licemjerno, jer Srbi su bili unitaristi u Jugoslaviji, a sad su ugroženi, Bošnjaci su bili ugroženi u Jugoslaviji, a sad su unitaristi. Hrvatima se dopadala NDH, a Jugoslavija i današnja BiH im ne odgovaraju. Šta zapravo reć na sve ovo? Ja sam kao mlađi bio za unitarističku BiH i bilo mi je krivo što se Juga raspala. Međutim, sad kad gledam, uviđam da mi Srbi, Hrvati i Bošnjaci ne možemo normalno živit skupa ko narodi. Pa ipak, ja čuvam dozu optimizma, da ćemo jednom sazrit i moć živit skupa. Ja sam za unitarističku BiH, pa i za novu Jugoslaviju, ali onda kad se svi narodi za to odluče, svaki zasebno.
|
