Stojim na rubu provalije. Gledam dolje, dno se ne vidi. Gledam naprijed, prekrasna šuma je ispred mene. Tako je lijepa i čarobna. Drveća pjevaju bojama i mirisima. Vesele se dok im vjetar mrsi grane. Kroz šumu vodi puteljak, ja se okrećem i idem njime. Polako, šuma se mijenja, postaje duboka i tamna. Gotovo da ne vidim korak ispred sebe. U jednom momentu šuma postaje strašna. Dok hodam, osjećam se kao u zamci. Ne vidim izlaz iz šume, a osjetim poglede zvijeri kako me promatraju. Ipak, hodam. U jednom momentu izbijam na potok i na maleni proplanak. Umivam se i ulazim u potok da se okupam. Pijem vodu sa izvora. Voda je hladna ali godi, briše sve sumnje i strahove, miluje tijelo i godi duši. Pijem vodu. Dobijam snagu, sa svakim novim gutljajem, dobivam sve više i više snage. Kanim se vratiti u šumu, ali ostaću još pored potoka. Kad se vratim u šumu, znam da ću teško naći izlaz iz nje. Ali pomoće mi Zemlja, hraneći me. Pomoće mi sunce, grijući me. Pomoće mi mjesec, osvjetljavajući mi put u vrućim noćima, gdje se na raskršćima puta motaju zlokobna stvorenja. Pomoće mi svemir, vodeći me putem i šaljući mi krijesnice da im slijedim svjetlo. Izaći ću iz šume. To je odluka.
|
