Osjećam se prazno iznutra. Prolazi mi kroz glavu moj vlastiti život, potencijal koji imam, i to kako sam zaglavio ovdje gdje sam sad. Zamka bez izlaza. Naizgled. Bio sam kod psihijatra na kontroli i on smatra da uz lijekove mi je neophodna i psihoterapija. Moj terapeut je na godišnjem evo već dva miseca. Druga stvar je što sam promijenio dosta psihologa i ovde gdje sam trenutno zapeo, ostajem zapet, unatoč svemu. Druga opcija, što sam pričao sa psihijatrom je hospitalizacija u Zagreb, ako psihoterapija ne upali. U jednu ruku želim to, a u drugu me strah, jer ne mogu bit pred nepoznatim ljudima ni 5 minuta, a da me ne sapere tolika panika da dolazim do točke gdje ću dobit nervni slom. Zamka, kako stvari stoje. Svemir me uhvatio u zamku. Ono što bi kao mogao je da se potpuno prepustim ovim porivima koje potiskujem i da pustim tog jednog sebe kojeg držim zatočenog. Da se prepustim tako da nemam pojma šta će se dešavat, al po svemu sudeći dešavat će se nešto društveno neprihvatljivo. A to ne mogu i nabijam sebi na nos to što to ne mogu i smatram se kukavicom zbog toga. Jesam li kukavica? Jesam. Borim li se? Borim. Možda i nisam kukavica, možda radim najbolje što mogu… Al eto. I da, izlaganje je odgođeno do daljnjeg jer me je zadnjih nekoliko puta kad san išao na kavu ili na kupanje prala baš jaka panika i nervoza i morao sam se vratiti kući. A i kući me pere, samo je podnošljivije. Muči me što propuštam život. Ali sve bi bilo ok da ja znam da ću bar jednom ovo prevazić, pa makar za 10 godina. Eto, ako neko vidi izlaz iz ovog mog labirinta, nek mi javi. U međuvremenu, evo vam ovo:
