Gledam mačku kako promatra šumu. Svoj dom. Gledam ju i razmišljam kako smo dva svijeta koja se ne mogu susrest. Mačka pripada šumi. Pripada divljini. Činjenica da smo odvojeni svjetovi koji neminovno žive u odvojenim sferama me čini malko tužnim. Al onda se sjedim da ipak mačka ima dom. Dom kod ljudi. Sjetim se svog iskustva kad sam osjetio prirodu te životinje, mogu slobodno reći: njenu dušu. Sjetim se da nas ljubav sve povezuje u jedno i da svi dijelimo naš planet. Možda je odvojenost stvarno iluzija. Je li? Možda jednom saznam. Do tada, mogu pomazit mačku i volit je, jer kao svako biće, zaslužuje ljubav.
Post je objavljen 18.08.2022. u 10:54 sati.