U zadnje vrijeme mi se javilo interesovanje za tematiku međuljudskih odnosa i ljudske potrebe za drugim ljudima. Palo mi je na pamet kako smo mi kao djeca, kod nas u selu dražili i provocirali dvije starije žene, od kojih se jedna baš pecala na naše provokacije, bila bi baš ljuta. Nas je baš ta njena ljutnja poticala na to da je dražimo, kako to već kod djece biva. I sad, meni je zanimljivo šta leži u tom užitku da si nekog isprovocirao. Moguće da je prisutan osjećaj moći nad tom osobom, ali opet, zašto želimo taj osjećaj moći? Moć ljudima daje osjećaj sigurnosti i garancije da će im ono što žele biti dostupno. Taj osjećaj, kao i praktički svi osjećaji nastaje u kontekstu drugih ljudi, kao što bilo šta što radimo, radimo u kontekstu nečeg drugog, bilo da se radilo o ljudima, životinjama i biljkama ili o stvarima. Također zanimljive su mi ljudske emocije. Npr velika većina nas ima iste emocije. Ja nekad osjećam npr. ljutnju, tugu il radost i znamo to prepoznati kod drugih ljudi jer i mi to osjećamo. I tu je pitanje naše potrebe za drugim ljudima, jer neke sofisticirane emocije nemaju svi, a mi imamo potrebu za nekim s kim ćemo dijeliti te emocije, pa možemo biti usamljeni. Pitanje je, šta dobijamo s tim što s nekim podijelimo svoje osjećaje, misli, iskustva itd? Osjećamo neku primarnu ugodu. Možda imamo potrebu biti prihvaćeni takvi kakvi jesmo? Možda nam treba nečija ljubav? Možda se tek kad dobijemo afirmaciju u drugima osjećamo da smo stvarni? Ne znam, al svakako, zanimljivo je to pitanje.
P.S Moja, nek bude tuga, nije potpuno ista kao tvoja tuga, svi svoje emocije bojimo našim bojama, hajmo to tako reći. I riječi nisu uvijek pouzdane jer nemamo svi isti doživljaj nekih riječi.
Post je objavljen 06.04.2023. u 16:41 sati.