Ne znam kako je došlo do uvjerenja da smo mi ljudi po prirodi “grešni”, u smislu da se rađamo već okaljani “grijehom”, u kršćanstvu se to naziva: istočni grijeh. U monoteističkim religijama vjeruje se da smo okaljani jer smo jeli sa stabla spoznaje dobra i zla. Poštujem svačije uvjerenje, da se razumijemo, samo se pitam o tome zašto ljudi vjeruju u šta vjeruju. Meni je to uvjerenje da smo od rođenja obilježeni “grijehom”, dosta nezdravo. Jer ako smo okaljani od rođenja, moramo se očistit, u kršćanstvu se to čisti krštenjem, u islamu ne znam kako ide. Nije mi baš fino vjerovat da smo mi ljudi neka loša bića koja se moraju non stop kajat. Usput rečeno, kajanje je jedna od gorih emocija, a i nema puno smisla jer je konstruktivnije uvidjeti svoju pogrešku i ispraviti je, nego se kontinuirano kajati zbog nečega u prošlosti. Mada kajanje je i prirodno kad si uradio nešto loše i ok je da i ono postoji, ali da eventualno prođe. Treba znati oprostiti i samom sebi. Već sam pisao kako Fromm gleda na mit o izlasku iz raja. On smatra da je to prestanak našeg nesvjesnog stanja stopljenosti s prirodom, i početak našeg osvještavanja sebe. Kad razmislim, naše svjesno ja je jako nova pojava, s obzirom koliko dugo mi ljudi postojimo kroz evolucijski niz godina. Fromm smatra da se trebamo odvojit od prirode, da bi se osvijestili i ponovo spojili s prirodom, ali ovoga puta svjesno. Ja se s tim potpuno slažem. To je jedan drugačiji pogled na mit o “izgonu iz raja”. U jednu ruku to nesvjesno stanje spojenosti i utopljenosti u svijet oko sebe i jest kao raj, jer nemaš svijesti o sebi te samim time ni odgovornosti. Ali zato svjesno povezivanje s prirodom nam daje da uživamo u čarima prirode još više, i da donosimo adekvatnije izbore za našu dobrobit. U šta god ko vjerovao, bitno je da se trudi da bude dobra osoba i gaji empatiju prema drugim ljudima, na kraju svi smo mi ljudi u istom sosu, vjerovali ovo ili ono, sve nas je nosit se sa životom i borit se, trudit se da ostavimo svijet malo ljepšim mjestom nego što smo ga zatekli.
|
