06.03.2023., ponedjeljak

Evolucijska igra

Čitam Viktora Frankla i inspiriran sam jednim razmišljanjem. Zanimljivo mi je kako mi ljudi u biti razvijamo jako kompleksne emocije na jednoj primitivnoj, životinjskoj bazi. Ono, po prirodi nam je psiha udešena tako da se bori za preživljavanje, razvili smo naše bazične emocije u kontekstu života u prirodi i preživljavanja u tim okolnostima. Npr humor recimo. Čitao sam da je humor nastao u situacijama kad npr ljudi hodaju šumom i nešto zašuška u grmu. Oni se prestraše da je lav, kad pogledaju i vide – ono jež! I onda prasnu u smijeh. To bi bio neki korijen humora. Humor je jako kompleksan i koristan u situacijama kad imaš probleme, humorom se čovjek diže iznad trenutne situacije. Tako na primjer prije bi se nasmijali takvoj situaciji, kad vidimo da nije lav nego jež, kad smo prevazišli taj strah, sada recimo ako radimo u firmi u kojoj imamo vrlo strogog šefa, šaleći se sa kolegama na račun tog šefa možemo mentalno prevazić tu situaciju ili barem si olakšati svoj položaj. Šef je naša “moderna” prijetnja, naš “moderni lav” i slično. Baza te emocije postoji i dalje, ali uvjeti života sada su kompleksniji, jer problem sa šefom mi možemo prevazići tako što ćemo i promijeniti firmu, socijalni kontakti su drukčiji i društvo je stvorilo jednu jako kompleksnu mrežu odnosa kakva je prije bila nezamisliva. I naša psiha je evoluirala, ali postoji na toj primitivnoj bazi. Ipak, razvili smo i neke emocije koje nismo nikad ni imali, na primjer užitak kad pročitamo dobru knjigu i saznamo nešto novo. Mada i to može imat korijen u borbi za preživljavanje, jer što više znamo o našoj okolini, sigurniji smo, ali opet doveli smo to do dimenzija koje su već na granici da prevazilaze čisto borbu za preživljavanje, nego postaju do neke mjere, pa mogli bi reći i “igra”. Recimo humor, skontali smo da je ugodno smijat se i razvili smo stand up komediju, ono ciljano idemo da doživimo to iskustvo smijanja. Isto npr seks, evolucijski je tu da stvaramo potomstvo, ali mi koristimo zaštitu i seksamo se čisto iz užitka. Mi smo u biti izgrađeni evolucijski da preživimo, ali postali smo bića koja vole ovakav život i koja žive s tim emocijama neovisno od čiste potrebe da preživimo. Istražujemo svijet i emocije koje stvari u nama izazivaju i faktički živimo igrajući se, hajmo to tako nazvat. Ali ta bazična emocionalna potreba je i dalje tu, s tim da smo mi to sve doveli do novih dimenzija, ali postoje situacije kad imamo neke konkretne prijetnje i kad moramo reagirati po evolucijskim principima. Sve u svemu, imamo veliki potencijal i razvili smo se u ovakva bića baš zbog te igre stvarima u životu. Ali stvar je takva da nas je evolucija u biti možda i predvidila da se “poigramo” prirodnim nagonima. I kućni ljubimci koje imamo, psi i mačke, se igraju, kad imaju zadovoljene sve primarne potrebe. To je jako zanimljivo, jer moguće da evolucijski se razvijamo u bića koja će bit “bića igre”, dobrim dijelom smo se već i razvili u takva bića. Možda u budućnosti prevaziđemo glad i žeđ, i zadovoljimo te primarne potrebe kod cijelog čovječanstva. Tada bi mogli postati dosta drugačija bića nego smo danas. Ali, to bi tek trebali vidjeti, na šta bi izašlo. Mogao bi još pisati, ali ovdje ću stati. Svakako, tema je takva da bi se dalo o njoj još poprilično.
- 22:42 - Komentari (6) - Isprintaj - #

05.03.2023., nedjelja

Postanje, život i tako

Danas sam napisao post i objavio ga dva puta, a oba puta ga pobrisao. Mogao bi i objasniti zašto, ali… U principu, problem je strah. Generalno, u životu ne znam gdje udaram. Ono, malo sam pogubljen što se tiče toga šta da radim sa sobom i kako da se nosim sa životom. Svaka napisana riječ je neko novo iskustvo, svaki iskorak mijenja nešto… Ja znam da mogu pisati riječi koje znače, ali nekad nisam spreman prihvatiti njihovo značenje. Tada obrišem objavljeni post. Inače, teško mi je analizirati fazu u kojoj se nalazim. Možda bolje da ju i ne analiziram. Trudim se prihvaćati sam sebe, sa svojim limitima. Neke stvari se mijenjaju, ja se mijenjam, pa sad šta će dalje biti i kako će ići, vidjećemo… Imam par postova koji su na čekanju za vrijeme kad osjetim da ih mogu objaviti. A nervira me jer bi ja htio da to vrijeme bude odmah. Al dobro. Poklonila mi prijateljica Kindle. Kreno čitat Viktora Frankla, za sad je dobar, al tek sam na početku. Imam svoje zarone u nešto slično beznađu, ali vidim da su moji zaroni i moje beznađe. Ako bi analizirao, mogao bi iz ovog posta izići sa frustracijom, a to mi ne treba. Prihvaćam se, možda se napokon učim prihvatiti. Daj Bože da mi ta nauka bude išla od ruke. Pozdrav vam uz jednog i jedinog, Bareta:

p
- 21:46 - Komentari (6) - Isprintaj - #

04.03.2023., subota

Ljudskost

Da si sada ovdje, pod ovim nebom
Raskinutih usana od grubih poljubaca
duše ogoljele kao obala nakon oseke
Da sanjaš sa mnom, šta bi mi rekla?
Koji to poljupci mogu ogoliti bol?
Koje to istine mogu zaliječiti rane?
Gdje je dubina za naš što plutamo i
Gdje je površina za naš što se gušimo?
Da mogu biti ičiji, bio bi svoj
Da se mogu dati svakome i svemu
Prosjaku što zgrčen od hladnoće pruža ruku
Majci koja doji svoje dijete puna ljubavi
Prijateljskom zagrljaju i osmjehu
I svakome ko je od patnje okorio i stvrdnuo srce
Ubacio bi kap da se to srce otopi
I ponovo bude ranjivo
Ponovo bude dječje
Bude ljudsko



- 12:14 - Komentari (8) - Isprintaj - #

03.03.2023., petak

Baloni

U prostoru svog balona smo sigurni. U prostoru svog balona imamo svoje igračke… Gledamo svemir u zalasku sunca. Pijemo ljubav sa kapljica kiše. Grči se stomak. Emocija seže previše duboko. Emocija seže u sferu koju tek trebam razmrsit. Sada obično slijedi salva mržnje i samoosude. Ali ipak neću. Jer Ljubav živi u bezbroj oblika, a mi ljudi smo slijepi da je vidimo. U svom balonu zakompliciramo stvari. U svom balonu živimo naše krhke živote, dok nam neko ili nešto ne probije balon. Ne probije balon svako. Ljudi žive i umiru u balonima. Ipak, Ljubav postoji i u balonu i bez njega. Kao Tao kod Lao Ce-a, on je sve što postoji i ništa istovremeno. Sve ne ide bez ništa. Sve što postoji treba da postoji. Suze radosnice i suze od tuge jednako teku… Ipak, do nas je kako se osjećamo. Kako kod bilo, na kraju su to samo suze. Smireni možemo gledati zalazak sunca. Zalazak nas samih u sunce. Tek smo mrvice u ovom ogromnom Svemiru nečije mašte. Možda smo mi sami maštani, od strane nekog superbića koje nas mašta. Ali opet, imamo izbor, možemo se probuditi u tom vrtlogu i probiti svoj balon iznutra. Samo je pitanje, imamo li hrabrosti?
- 22:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

01.03.2023., srijeda

Misli

Ljudi koji se drže mainstream znanosti misle da je sva naša stvarnost samo nusproizvod materije – našeg mozga. Dok zapravo previđaju očitu stvar, a to je da mi prvo polazimo od misli u našoj mentalnoj stvarnosti a onda našim umom, opet jednim psihičkim konstruktom, spoznajemo materiju. Tako da materija dolazi druga po redu, ali eto, nekome ima logike da nakon što uvidi postojanje naših neurotransmitera zaključi da su oni sve što se ima znati o našim mislima. A misli, emocije, općenito mentalni sadržaji su stvarnost za sebe, neurotransmiter je neurotransmiter, a misao je misao. Neurotransmiter je fizička manifestacija misli, a misao je prije svega stvarna psihički, psihičko dolazi prvo. Ja mislim da naša psiha je više od same materije, mada opet, npr. oštećenje mozga trajno negativno utiče na našu psihu, mozak utiče na psihu i to je činjenica. Ali i psiha utiče na tijelo, uzmimo psihosomatske bolesti kao primjer. Ja svakako mislim da um nije samo nusprodukt materije. Tako ja to gledam, a ok su mi i drugačiji pogledi na stvari. Pluralizam je dobar, dok god je čovjek otvoren da uči.
- 23:23 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Vjerovanja

Ne znam kako je došlo do uvjerenja da smo mi ljudi po prirodi “grešni”, u smislu da se rađamo već okaljani “grijehom”, u kršćanstvu se to naziva: istočni grijeh. U monoteističkim religijama vjeruje se da smo okaljani jer smo jeli sa stabla spoznaje dobra i zla. Poštujem svačije uvjerenje, da se razumijemo, samo se pitam o tome zašto ljudi vjeruju u šta vjeruju. Meni je to uvjerenje da smo od rođenja obilježeni “grijehom”, dosta nezdravo. Jer ako smo okaljani od rođenja, moramo se očistit, u kršćanstvu se to čisti krštenjem, u islamu ne znam kako ide. Nije mi baš fino vjerovat da smo mi ljudi neka loša bića koja se moraju non stop kajat. Usput rečeno, kajanje je jedna od gorih emocija, a i nema puno smisla jer je konstruktivnije uvidjeti svoju pogrešku i ispraviti je, nego se kontinuirano kajati zbog nečega u prošlosti. Mada kajanje je i prirodno kad si uradio nešto loše i ok je da i ono postoji, ali da eventualno prođe. Treba znati oprostiti i samom sebi. Već sam pisao kako Fromm gleda na mit o izlasku iz raja. On smatra da je to prestanak našeg nesvjesnog stanja stopljenosti s prirodom, i početak našeg osvještavanja sebe. Kad razmislim, naše svjesno ja je jako nova pojava, s obzirom koliko dugo mi ljudi postojimo kroz evolucijski niz godina. Fromm smatra da se trebamo odvojit od prirode, da bi se osvijestili i ponovo spojili s prirodom, ali ovoga puta svjesno. Ja se s tim potpuno slažem. To je jedan drugačiji pogled na mit o “izgonu iz raja”. U jednu ruku to nesvjesno stanje spojenosti i utopljenosti u svijet oko sebe i jest kao raj, jer nemaš svijesti o sebi te samim time ni odgovornosti. Ali zato svjesno povezivanje s prirodom nam daje da uživamo u čarima prirode još više, i da donosimo adekvatnije izbore za našu dobrobit. U šta god ko vjerovao, bitno je da se trudi da bude dobra osoba i gaji empatiju prema drugim ljudima, na kraju svi smo mi ljudi u istom sosu, vjerovali ovo ili ono, sve nas je nosit se sa životom i borit se, trudit se da ostavimo svijet malo ljepšim mjestom nego što smo ga zatekli.
- 13:04 - Komentari (10) - Isprintaj - #