U prostoru svog balona smo sigurni. U prostoru svog balona imamo svoje igračke… Gledamo svemir u zalasku sunca. Pijemo ljubav sa kapljica kiše. Grči se stomak. Emocija seže previše duboko. Emocija seže u sferu koju tek trebam razmrsit. Sada obično slijedi salva mržnje i samoosude. Ali ipak neću. Jer Ljubav živi u bezbroj oblika, a mi ljudi smo slijepi da je vidimo. U svom balonu zakompliciramo stvari. U svom balonu živimo naše krhke živote, dok nam neko ili nešto ne probije balon. Ne probije balon svako. Ljudi žive i umiru u balonima. Ipak, Ljubav postoji i u balonu i bez njega. Kao Tao kod Lao Ce-a, on je sve što postoji i ništa istovremeno. Sve ne ide bez ništa. Sve što postoji treba da postoji. Suze radosnice i suze od tuge jednako teku… Ipak, do nas je kako se osjećamo. Kako kod bilo, na kraju su to samo suze. Smireni možemo gledati zalazak sunca. Zalazak nas samih u sunce. Tek smo mrvice u ovom ogromnom Svemiru nečije mašte. Možda smo mi sami maštani, od strane nekog superbića koje nas mašta. Ali opet, imamo izbor, možemo se probuditi u tom vrtlogu i probiti svoj balon iznutra. Samo je pitanje, imamo li hrabrosti?
Post je objavljen 03.03.2023. u 22:05 sati.