Da si sada ovdje, pod ovim nebom
Raskinutih usana od grubih poljubaca
duše ogoljele kao obala nakon oseke
Da sanjaš sa mnom, šta bi mi rekla?
Koji to poljupci mogu ogoliti bol?
Koje to istine mogu zaliječiti rane?
Gdje je dubina za naš što plutamo i
Gdje je površina za naš što se gušimo?
Da mogu biti ičiji, bio bi svoj
Da se mogu dati svakome i svemu
Prosjaku što zgrčen od hladnoće pruža ruku
Majci koja doji svoje dijete puna ljubavi
Prijateljskom zagrljaju i osmjehu
I svakome ko je od patnje okorio i stvrdnuo srce
Ubacio bi kap da se to srce otopi
I ponovo bude ranjivo
Ponovo bude dječje
Bude ljudsko
Post je objavljen 04.03.2023. u 12:14 sati.