Ljudskost
|
Da si sada ovdje, pod ovim nebom Raskinutih usana od grubih poljubaca duše ogoljele kao obala nakon oseke Da sanjaš sa mnom, šta bi mi rekla? Koji to poljupci mogu ogoliti bol? Koje to istine mogu zaliječiti rane? Gdje je dubina za naš što plutamo i Gdje je površina za naš što se gušimo? Da mogu biti ičiji, bio bi svoj Da se mogu dati svakome i svemu Prosjaku što zgrčen od hladnoće pruža ruku Majci koja doji svoje dijete puna ljubavi Prijateljskom zagrljaju i osmjehu I svakome ko je od patnje okorio i stvrdnuo srce Ubacio bi kap da se to srce otopi I ponovo bude ranjivo Ponovo bude dječje Bude ljudsko |
