29

utorak

siječanj

2019

Jos jedan obicni oglas za posao...

Uvjeti:
- obrazovanje - nebitno
- iskustvo- nije vazno, ali pozeljno da ste sto mladi sa sto vise iskustva
- znanja i vjestine:
1.brzi ste i okretni
2. Volite rad s ljudima, obozavate starce i djecu
3. Obozavate pantomimu i igru "nastavi niz"
4. Vidovitost i sposobnost citanja s usana je prednost
5. Obozavate cistiti za drugima, to vas uveseljava i cini zadovoljnima
6. Nemate privatan zivot, a ako i imate spremni ste ga odbaciti u svakom trenutku
7. Nemate djece niti ih planirate ikada imati, no slatka su vam tuda i sve njihove nepodopstine, te ste ih uvijek spremni pricuvati
8.i odrasle obozavate u svim mogucim izdanjima
9. Uvijek imate razumijevanja za tude probleme i shvacate da im nije lako
10. Vi ste pak otporni na sve bolesti, no ako kojim slucajem ipak nesto pokupite ( rijetko) , to lijecite napornim radom i ugadanjem drugima
11. Bolovanje je nesto sto ste culi od susjeda Pere prije par godina
12. Godisnji se moze organizirati.... u planu je otvoriti nesto na moru, pa vas preko ljeta prebacimo tamo. Ugodno s korisnim
13. Niste vjernik i blagadani vam nisu bitni
14. Smatrate da su odmor i spavanje za slabice
15. Mrzite biti ograniceni radnim vremenom, sto dulje to bolje
16. Hranite se iskljucivo izmedu smjena
17. Znate sve o svemu, ali po potrebi ste glupi
18. Medicinu, psihologiju imate u malom prstu
19. U tetrisu ste najbolji
20. Smijete se svakoj sali jer pazite na tude osjecaje

I ima jos toga, ali to budemo u hodu... bitno je za pocetak da ste ljubazni, vedri i nasmijani...
A placa?? Ma sve cemo se dogovoriti, pa ljudi smo, Boze moj...

Budem...

Ovih dana mediji su puni savjeta o prevenciji i lijecenju gripe. No, svima je za oko zapeo umirovljenik koji je dao jedan od najboljih savjeta ikada!:) i ne, nece nas to spasiti od kihanja, kasljanja, temperature i raznoraznih virusa, ali ce nam pomoci da se osjecamo bolje, zadovoljnije i ipak biti dio prevencije od nekih bolesti.
Kaze Toni : vjezbaj p**** ti materina!!
I ja sjedim, gledam u ekran i osjecam kao da se meni osobno obratio!:)
Lijenost... osobina koja mnoge krasi kad je u pitanju tjelovjezba. Bitno da nam jezik moze bez problema raditi kad se treba zaliti na bolove u vratu, ramenima, ledima... i mozak mi se iscrpi planiranjem i odlukama o tome kako od sutra pocinjemo svako jutro vjezbati. I uvijek nesto... 5 min duze u krevetu, pa onda sam prva smjena pa budem ipak popodne, pa sam popodne strgana od prve smjene. I nikako da krenem. Da hoce tako ukocenost u vratu odluciti strajkati... no, nece. Svaki dan je tu. Jedina prednost je sto prehodam u danu po 5, 6 km... da i to izbacim, u godinama, sada vec dobro poznatog, Tonija bi trazila maziva za svoje zglobove koliko bi zakrzljali.
A stvarno, 10 minuta u danu stvarno nije puno za protegnut se, istegnuti i upaliti misice koji su trenutno tu samo zato sto moraju biti, a nisu aktivni...
Veselim se proljecu i nadam se da cu uskociti u role malo... al to je opet odgadanje i nagadanje.
Toni, reci ti meni!!

25

petak

siječanj

2019

Kuc, kuc.. tko je?

Odaberite polaziste....
Odaberite odrediste....
Potvrdite preuzimanje...
Vas Uber stize za 5 min...
I da, lijepo dolje u malenom krugu stoji slika vozaca/ice koja ce vas prevesti od tocke A do tocke B, uz slicicu cijenjeno ime, marka vozila i registracija. Doci ce tik do vas kako bi vam skratili hod do vozila (ako je to moguce) i dovesti vas kao gospodu do odredista.
Super stvar. Za sve one koji vole duze spavati i ne kalkulirati koliko im treba javnim prijevozom, za one koji jednostavno ne vole javni prijevoz, za one koji su jednostavno lijeni prosetati kilometar, za one koji su na knap s vremenom...
Odlicno za sve one koji zele zaraditi nesto sa strane ili ipak odluce da im to bude primarni priljev prihoda.

Puno toga su prosli, pokusavali su ih maknuti jer su bili konkurentni, jer je postalo pristupacnije zapoceti baviti se time.

I ne mogu reci, koliko puta sam koristila aplikaciju i usluge ubera, zadovoljna sam. No, onda mi uleti u lokal zena, trese se, moli casu vode. Vidno uzrujana. Pokusavam je pitati sto je bilo, cekam da se smiri. Krece prica:
Narucila je Uber. Sve joj izbacilo, slika je pristojna, mladi decko dolazi po nju i prevest ce je par km do kuce. Sjeda u auto pozitivna, vedra, nasmijana. Na prvi pogled joj je nesto bilo pogresno kod njega, no nema veze, svi imaju los dan. Cim je krenuo, skoro je skrivio sudar pa sjeo na sirenu i glasno proklinjao lika koji nista nije skrivio. Vec tada je pozalila voznju. No hajde... par metara nize, crveno na semaforu. Mladic se okrece prema njoj i krene se derati na nju, zasto je on idiot, jel on njoj lici na idiota i raznorazne gluposti. Jedino sto je mogla u tom trenu, iskoristiti crveno na semaforu i izletiti iz auta. I utrcala je u lokal, k meni za sank u strahu da ne krene za njom.

Ne, nije ovo jos jedan pesimisticni pogled na svijet. Ovo je opet nesto realno, sto se moze dogoditi svakome. Razmisljam kasnije, covjece, ti sjednes s osobom koju ne znas u auto i osuden si na nju. Sto ako zelis izaci, al on jednostavno ne zeli stati?

Uber dakle moze voziti bilo tko... nije potrebna skola, nema provjera. Iako bi bilo u redu da uvedu obavezno testiranje vozaca na opijate. Po prici zene, mladic nije bio sav svoj, pogled je bio cudan, lice izobliceno. Mozda je bio pod necim, tko zna. I da, pogrijesila je sto je uopce nastavila voznju... Boze moj, dogada se.

I dalje, dvosmjerna ulica. Mi na svojim aplikacijama uredno dobivamo imena i sliku vozaca, kao sto i oni dobivaju nase ime. No tko se iza toga krije?? Pijani, drogirani vozac, ili jednostavno isfrustrirana osoba za volanom?
Ili pak stranka koja osim sto treba uslugu prijevoza ima i drugacije namjere... izbaciti frustracije na vozaca, opljackati ga...

Naravno, ne valja ici s tom pretpostavkom. Vecina njih su stvarno ljubazni i odgovorni vozaci. No, nikada ne znas tko se krije iza imena i s kime ces se tocno zatvoriti u skatulju na cetiri kotaca iz koje nije lako izaci samo tako koliko god jaka zelja bila...

Oznake: über, taksi

23

srijeda

siječanj

2019

"Boze, Petra!" :)

Ulazim u kucu, po navici vec hvatam lajnu, mazim psa, kopcam lajnu... muk... pogledam prema televizoru i uputim zaduden pogled svome dragome.
"Ozbiljno??" - da me netko slikao u tom trenutku, bila bi to najsmjesnija slika ikada. Iznenadenje na licu...
On mi kroz smijeh vraca samo kratko "da".
Na tv-u sjednica sabora. U nevjerici sam i izasla van sa psom. Jos uvijek je najbolja hrvatska komedija na tv-u i kad sam se vratila iz setnje.
"Ozbiljno to jos uvijek gledas?"
"Da, ovo je presmijesno." - i dalje se smije.
Ni on, ni ja nemamo bas naviku pratiti politiku niti o njoj razglabati. Pratimo samo zakone koji nam mogu nesto omoguciti!
I zaista, nema nista smjesnije. Parodija izravno iz sabora. Ravno 6 zastupnika na zasjedanju i bar troje je zadrijemalo. Ni ne slusam sta pricaju, samo ih promatram. I pitam se... da li i oni kad dodu doma se nasmiju na to kako je teklo zasjedanje. Na izjave i provale tih ljudi. Mislim, ljudi moji, vi imate najvise zaposlenih... brinete o kompletnom stanovnistvu RH. Od direktora firme ocekujes da profesionalno odraduje svoj posao, on se brine da njegov privatni zivot ostane privatan, da ga zaposlenici ne vide bas u svakakvim izdanjima da se ne izlozi provokacijama i srusi si autoritet. A oni u prijenosu uzivo ostavljaju dojam Al Bundya. Ruka u hlace, mob u ruke i upitnik nad glavom " do kad tocno moram tu sjedit, sta onaj tamo trabunja".
Znas ono, oni su samo ljudi. Shvacam to. Zato se i pitam, dodu li doma i poput slatke vrticanke ( vjerujem da vam je svima poznata) udare se dlanom posred cela i pomisle "Boze, Petra!" :)

Oznake: politika

22

utorak

siječanj

2019

Uplaši me, ako možeš!!

Kao sto vecina vec zna, patim od glupih napada panike. I malo su se smirili, al s vremena na vrijeme me jos posjete. Kao da me pokusavaju podsjetiti da sam jos uvijek ranjivo i plasljivo bice. Znam ja to i bez tebe, anksioznosti moja draga. No, dobijem od prijateljice mail, u njemu knjiga : Kako pobijediti anksioznost i rijesiti se napada panike zauvijek. I citam, citam... teorija laksa od prakse. Otprilike, to bi islo ovako: ne bjezi od svojih strahova, prigrli ih. Pa onda kada krene napad, trazi jos, izazivaj ga... ok, obrnuta psihologija.
No, kako to zapravo izvesti... pogotovo zbog toga sto nemaju svi isti strah u anksioznosti - netko se boji puno ljudi, netko javnih prijevoza, netko praznih ulica, netko guzve na cestama. Na raznim mjestima "puca" strah.
I opet je sve covjek to lijepo objasnio, kako, sto i zasto. No, oni koji su patili od toga ili nazalost jos pate, shvatit ce sad moje pitanje. Sve to lijepo, obrnuta psihologija na trenutni strah, ali sto je sa svakodnevnim crnim mislima koje uletavaju u glave kao munje, kvare i najbolje raspolozenje. Sto sa onim pretjeranim i nepotrebnim analiziranjem... kako to maknuti, pobjediti?
Nakon duzeg vremena patnje sa samim napadima, u svakom covjeku proradi taj klik kad usred samog napada kaze- ajd ubi me vise, srusi me, daj taj mozdani, srcani sta li vec nudis da to rijesimo jednom zauvijek. I prode, i nista se ne dogodi i ostane shvacanje da je sve samo iracionalni strah od smrti i bolesti. I drugo jutro se probudis, srce malo strecne, odmah tlakomjer, secer... postajes fucking hipohondar. Zivis u kavezu strahova. Pocinjes se bojati onoga sto nikada prije nisi...
Odjednom visina je tvoj neprijatelj, suvozacevo mjesto ima rupu u podu od upornog kocenja... svugdje prijeti opasnost. "Sto ako..." - vjecno pitanje.
Hajmo sad ovako, kada covjek pati od straha od visina, popnes ga negdje visoko i suocis ga sa cinjenicom da mu ne moze biti nista. I nakon sto mu se noge prestanu tresti, adrenalin smanji, mozak prestane tupiti da ne gleda prema dolje i ne ide blizu ruba, napokon ga obuzme toplina i vidi ljepotu oko sebe. Shvati sto je propustao zbog iracionalnog straha.
Kad se bojis pasa, najbolje da te zatvore medu njih da shvatis koliko je to bezopasno...
A sto kad vodis tu unutarnju bitku samim sa sobom? Da se zatvorim u cetiri zida i ne idem nikuda dok ne pobjedim sebe? Najgore od svega je sto pokusavas to rijesiti sam sa sobom i uporno si objasnjavas da je sve u redu i da ti nije nista. Mnogi su napravili cijeli niz pretraga kako bi se uvjerili da su zdravi, ali opet cim dode napad, pomisljaju da mozda nalazi nisu bili ispravni. Lazemo si, trazimo neko racionalno objasnjenje za sve, izbjegavamo shvatiti da je problem u nama i da ga samo mi mozemo rijesiti... no, opet ostaje ono pitanje kako... iskrenoscu! Budimo iskreni prema samom sebi! Ne bjezimo od gluposti koje nam se motaju po glavi, suocimo se s njima... bilo to nesto jos iz rane mladosti, nedavni dogadaj... moramo se suociti s time. Poceti zivjeti u buducnosti bez prekopavanja proslosti... ostaviti iza sebe sve ono sto nas vuce dolje...

Oznake: anksioznost

21

ponedjeljak

siječanj

2019

Pozdrav, pogled i osmijeh

Zaposlila sam se u jednom lokalu u sklopu trgovackog centra. Svaki dan gledam stotine ljudi kako ulaze, prolaze, izlaze. Vecina i navrati na kavu... I zanimljivo je da me jos uvijek fascinira ponasanje tih ljudi. Upravo u lokalu imam petero ljudi. Njih troje svaki za svojim stolom i neki decko i cura skupa na kavi. Nitko, ali bas nitko ne komunicira. Svi bulje u mobitel. Vrh je da decko cak ima slusalice na usima i duboko je zagledan u ekran, umjesto da razgovara s njom.
Nisu li kafici nekada bili mjesto za druzenje??
Takoder, "dobar dan,jutro, vecer" je postalo nesto cega se mozemo samo prisjecati. Uletavaju u lokal, sjedaju, dolazis do stola sa sirokim osmijehom i pozdravom, a oni narucuju kavu bez da te pogledaju. Hvala i dovidenja mozete cuti samo ako konobar ima jos snage i volje pokusati izmamiti pristojnost od gosta. Na sto smo spali, da moramo izvlaciti osnove bontona iz ljudi?
A lica svih ti ljudi... umorni, zabrinuti, izgubljeni... hodaju kao da bjeze od samih sebe.
Svaka cast iznimkama!
Onda se sjetim kako sam citala da ce mnogo radnih mjesta nestati jer ce nas zamjeniti roboti. Pa se pitam... hoce li to biti stvarno roboti, onako lim, zeljezo i umjetni mozak ili ce ipak napraviti robote od nas? Robot od krvi i mesa, ogranicene sposobnosti razmisljanja, ispranog mozga pomocu glupih stvari poput ovih pametnih telefona... bez volje i zelje za druzenjem sa drugim ljudskim bicem, razgovorom...
Kazu, smijeh lijeci... ali ljudi se ne smiju vise. Manimo one umjetne osmijehe iza kojih pokusavaju sakriti sve svoje brige i poruciti " odlicno sam, samo nista ne pitaj"!
Provodimo sate na FB, Instagramu... pratimo svaciji zivot u slikama i statusima, nasladujemo se tudoj nesreci kako bi se utjesili. Nema vise ni pitanja kako si, kako ide... sve vidimo na slikama i sami donosimo zakljucke, pobudujemo zavist, ljubomoru. Ne pazimo na druge nimalo, svakome je najteze za onog drugog nikoga nije briga.
Ne znam jeste li probali pozdraviti kada ulazite u bus, ja obavezno kazem "dobar dan" kad ulazim i uvijek me doceka iznenadeno lice vozaca. Jer tko je on da ga pozdravis na ulazu, tko je ona teta na salteru da joj kazem "dobar dan", odmah prelazimo na stvar, zasto bi pozdravio konobara na ulazu, on je tu da bude ljubazan prema meni...
Jesmo li stvarno postali toliko tupi?
Imamo li stvarno toliko obveza i nerazumijevanja za druge da moramo bas u 5 do 9 ici jos nesto samo pokupiti u trgovinu, iako ista radi do 9?
S jedne strane pasivno trazimo da nam bude bolje, a s druge strane aktivno unistavamo svaku mogucnost za to svojim ponasanjem, govorom ( sutnjom).
Sebicnost, tupost, hladnoca... tek tu i tamo koje ozareno lice... a da nije djecje...
Roboti, nista drugo... zasto?

Nema me, pa me nema...

Eto mene nazad k vama. Ispricavam se na odsutnosti, previse obveza u zadnje vrijeme se skupilo. Ali ide naprijed, ide na bolje. :)

Samo se kratko danas javljam i odoh malo procitati sto sam propustila dok me nije bilo... :)

14

petak

rujan

2018

"Ona je zavela mene..."

Trenutno inspirirana filmom koji sam pogledala, moram izbaciti ovaj tekst iz svoje glave....

Jesu li stvarno žene ponekad toliko zaluđene svojim muškarcima i slijepo vjeruju svakoj njihovoj sladunjavoj riječi da ne vide što se oko njih događa. Kažu da žene imaju taj majčinski instikt i u većini slučajeva on se pali poput najglasnijeg alarma kad sa djetetom nešto nije u redu. Kako se onda dogodi da ne vidiš kada muškarac, koji te navodno cijeni voli i poštuje, zlostavlja tvoje dijete? Ili vaše... Kako ti može promaknuti činjenica da je ljubav koji otac pruža djetetu kvarna, neispravna i bolesna?? Kako ti promakne tuga i vapaj u oku djeteta? Kako se to uspije dogoditi?
Jesmo li stvarno ponekad toliko zaluđene, toliko slijepe zbog par lijepih riječi? Ili vidimo, pa nam je užasno teško priznati? Lakše se praviti da se to ne događa... Ne razumijem... Još manje razumijem kad dijete pokuša reći mami, a ona mu ne vjeruje, kažnjava ga... Totalno zanemaruje poziv upomoć... Zbog čega? Kobasice ( da ne budem prosta )??? ne, ne mogu shvatiti...
I nadam se da mi nitko ovdje ne može dati ni odgovor na to pitanje, ali svejedno...

Muškarci... Oduvijek mi je bila fascinantna činjenica da bi za "umakanje", prodali sami sebe ponekad. I taj vaš zaštitnički stav prema kćerima... Moja mala princeza od 20 godina, ne dao Bog da je itko takne... Zašto se onda okrecete za curama njezine dobi? Svi smo mi nečije kćeri... I, po godinama, i vama možemo biti... Nikada nisam shvaćala ta dvostruka pravila....

I da, neću duljiti jer me stvarno ljuti ovaj tekst, ali rečenica nakon takvog čina: " Ona je mene zavela...". Koliko glup moraš biti da sa svojih 30,40,50+ godina padneš na zavođenje cure od 13+ godina?? Di je pamet? Toliko si očajan? Pomozi da shvatim...

Ne branim čin te cure koja zavodi starijeg muškarca, ali bi taj muškarac trebao biti dovoljno pametan da ju zna odbiti.

02

nedjelja

rujan

2018

Tiho na prstima....

Oduvijek mi je bilo zanimljivo to prvo školsko jutro... Iako škola počinje tek u ponedjeljak, buđenje na ovaj kišni i tmurni dan, podsjetilo me na ona vremena.
Uvijek je taj prvi dan škole bio drugačiji od svakog drugog... Vrijeme je bilo drugačije, osjećaj uzbuđenosti, pospanosti, pomalo volje i pomalo ne volje.
Zanimljivo mi je kako smo u nedjelju popodne uživali u suncu, vani i koristili svaku minutu zadnjeg slobodnog dana, sve dok nije došlo vrijeme kad je mama viknula da je vrijeme za spremanje u krevet jer ipak je sutra škola. Muka za sve one pospance - rano ustajanje. No, ono što mi je najfascinantnije je ta hladnoća, magla koje su nas uvijek nekako otpratile u prvi školski dan. Kao da netko rukom odreže sunce i toplinu. Popodne još i bude toplo, ali to jutro je posebno.
Stiže jesen, polagano se šulja na prstima. Uskoro ćemo svi zaboraviti more, sunce i krenuti brojati dane do slijedećeg godišnjeg. Vrijeme je da se vratimo u realnost. Posao i obveze su pred nama. Polako spremamo haljinice i sandale u policu za ljetnu robu i vadimo onu zimsku. Leti vrijeme... Nismo se ni okrenuli. Jedina utjeha je što će tako proletjeti i do idućeg kupanja i uživanja u zrakama sunca.

Sada pripremamo živce na nesnosne gužve na cestama, pogotovo u ovom prekrasnom raskopanom Zagrebu. Pomno planiramo trajanje putovanja, jer ne želimo i ne smijemo nigdje kasniti. I naravno, svi vozači, pamet u glavu! Bez nervoze i pritiskanja papučice gasa jer nam se u promet pridružuju razigrani prvašići. Isto tako, svi dragi pješaci, budite primjer svoj dječici.... strpite se na semaforu i pričekajte zeleno, napravite još ta dva koraka do zebre, ne pretrčavajte cestu na neobilježenom. SVI STE IM PRIMJER!!

Svima želim sretan povratak u školske klupe!! :)

31

petak

kolovoz

2018

odgoj djece u današnje vrijeme

Pročitala ponešto i našla inspiraciju.
Nažalost, nemam djece i nikad ne znam kakva cu ja majka biti jednog dana, al trenutno imam stav o danasnjem odgoju i djeci opcenito. Jednostavno zelim podjeliti i ponesto i nauciti...

Svatko od nas tko ima profil na nekoj drustvenoj mrezi se susreo sa tekstovima i slikama - odgoj nekad i danas. I onda citam te komentare i ispada kako svi jos prakticiramo odgoj nekad iako osobno smatram da on izumire.

Ja sam odgajana upravo na taj stari nacin. Znalo se di mi je mjesto i tko je glavni, pa cak i onda kad sam usla u pubertet i razvila inat!:) a nije bilo toliko strogo... no, danas....

Gledam djecu i roditelje oko sebe. Prvo na sto sam osobno alergicna je da mame okolo hodaju sa pet litara domestosa i ribaju dijete od glave do pete svaki put kad padne na zemlju i rukicama dotakne "prljavi" asfalt. No, cist je u redu da mu gurnu mobitel,za koji je kao dokazano da je pun bakterija, u ruke kako bi mogli bezbrizno piti kavu u kaficu. U jednoj ruci mobitel i igrice, a u drugoj pecivo! Obje teme su mi fascinantne.
Djeca moraju unositi bakterije u svoj organizam kako bi stvorila imunitet.
Jednom je jedna pedijatrica promatrala mamu koja je podizala dudu sa poda, polizala je i gurnula djetetu u usta. Ustala se, pruzila joj ruku i pohvalila je. Rijetkost je da danasnje mame tako postupaju. Vecina ih odma trazi posudu u kojoj ce prokuhati tu dudu!
Takoder, drage mame, kako ste se vi zabavljale dok su vase mame ispijale kavu u kaficima? Jos u moje vrijeme nije bilo pametnih telefona koje imaju moc hipnotizirati djecu na kojih sat,dva. I kako objasnjavate toj djeci zasto smiju u javnosti tipkati bez granica, a doma im solite pamet kako je to stetno. Svega sam se nagledala i naslusala.
Shvacam, tempo zivota je drugaciji. Stres je svuda oko nas. Nekako je jednostavnije kada dodete doma nakon napornog radnog dana, dozvoliti djetetu da radi sto i kako zeli samo da dobijete 5 minuta mira. Pa onda hajmo, tv, kompjuter, mobitel - sve moze. Sretno i mirno dijete - odmorni vi!
Cesto sam i okruzena djecom... evo sad na moru je bila sa mnom curica od 9 godina. Super mi je recnica- ali ona isto to ima i ja to zelim! Zasto ona smije, ja ne.
Provela sam sat vremena objasnjavajuci kako nije dobro usporedivati se s drugima u tim stvarima, da nije uvijek ispravno ni ono sto drugi imaju ili rade i da ne smije biti zavidna.
No, kao sto sam komentirala na jednom blogu... cinimo li ispravnu stvar time sto djeci dajemo nesto kako bi se uklopili i izbjegli ismijavanje ili im time skodimo. Kada i kako ce nauciti da je razlicitost pozitivna i potrebna drustvu, da treba svakoga prihvatiti takvog kakav je i biti zadovoljan sa onim sto imaju i to znati cijeniti.
Sjecam se kako su jednom prilikom ucitelji u osnovnoj skoli upozoravali kako su djeca pasivna. Ne bave se sportom, ne igraju se vani, samo vise na kompjuterima i preporuka roditeljima je da im ogranice vrijeme koje smiju provesti pred tv-om, kompjuterom i na mobitelima.
No, zasto onda isti ti ucitelji, nastavnici inzistiraju na zadacama pisanima na kompjuterima. Zadace se salji mailovima, sve mora biti natipkano i istrazeno na internetu. Uskoro ce knjiznice postati atrakcija, muzeji knjiga. Ja sam svaki referat rukom pisala na papirima istrgnutima iz sredine biljeznice. Sve cinjenice u tim referatima i esejima sam trazila u hrpi knjiga. Nije bilo copy-paste.
Danas je previse toga dostupno i jednostavno. Zatupljujemo li djecu s time? Shvatila sam da djeca danas nemaju maste kao mi nekada. Svasta smo koristili i snalazili se kako bi se igrali. Danas je drvena puska smijurija kad imas na svakom cosku za kupiti pusku, manje bitno jel imas para za nju. Nekada je drvena puska bila carobna, posebna i samo tvoja.
Industrija zna zaradivati na djeci, djeca znaju iskoristiti nasu slabost...
Pali li jos uvijek odgoj nekada u danasnjem dobu ili bi trebalo ici u korak s vremenom?

Koji god odgovori bili, jedan je pravi - razgovor je kljuc svega. No, danas roditelji imaju premalo vremena i premalo zivaca za razgovarati s djecom. Ponekad stvarno stjecem takav dojam... zbog cega je to tako?

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.