Eh, ti dani...!

Ovo definitivno nije post za musku populaciju! Iako, oni u vezi ili braku, definitivno znaju kada su TI DANI i osjete ih na svojoj koži! Postoje razne kategorije u koje mozemo svrstati zene u pms-u.
Ja prije nisam voljela to razdoblje jer sam znala da prvi dan kada dobijem, ludim od bolova! Nisu jos izmislili tabletu koja mi moze ukloniti tu bol! Al dobro, prezivis taj jedan, dva dana... Sada je mrzim!! Taj tulum hormona u tijelu je previse za moj anksiozni mozak. Tjedan dana prije bolova i za samo vrijeme menge, prolazim kaos! Umor, tjeskoba, pritisak u glavi, a opet osjećaj praznine. Osjecaj nemoci u tijelu, pa odjednom grč u pojedinim dijelovima tijela... Strah kud god se okrenem!! Konstanti osjećaj kao da cu samo pasti i to je to! Pa malo muka, pa malo kao da se nista ne dogada! Kaoos! Iako u jednom kutku svoje bolesne glave znam da je to samo menga, tih tjedan dana svaki mjesec pozelim jednostavno prespavati! Zivjeti u takvom grču i strahu je uzasno!! Al proci ce...

Oznake: anksioznost

Zapazanje....

Znate onaj osjećaj kada po prvi put ugledate neki sitni detalj koji do sada niste vidjeli... Godinama se druzite s nekom osobom, provodite vrijeme s njom, gledate je, no nikada niste vidjeli madez na licu koji pomalo lici na neku zivotinjicu, ili bradavicu na vratu koja je poveca... I onda vam jednog dana netko, ili sama osoba skrene paznju na to. Odjednom vidite samo taj detalj!
Zivite u kuci, stalno provodite vrijeme u njoj, mislite da poznajete svaki njen kutak, no promakla vam je pukotina u čosku. Nakon sto ste je primjetili postala vam je problem.
Sjedite s covjekom redovno za ručkom, ali tek nakob dugo vremena vam je netko skrenuo pozornost kako iritantno srce juhu, sad i vi to čujete jasno i glasno i nervira vas iako do sada nije....
Ima more takvih primjera. Kada mozak nesto opazi, usredotoči se na to! Fascinantno! Zasto su te sve stvari toliko dugo bile nebitne, a sada odjednom su na prvom mjestu, nerviraju, i koliko god se trudili ne mozete, a da ih ne opazate.

Eh... Tako mozak funkcionira i kod anksioznosti. Iako me dugi niz godina bole ramena i vrat zbog keivog drzanja, prvi put kad sam kao anksiozna osova dozivjela pravu napetost, počela se dogadati svakodnevno. Jer sam se usredotočila na nju. Je li me ikada tako jako bolilo u vratu? Hoce li pustiti do sutra? I kada ne boli, moje misli su u tom pritisku i samo osluskujem kada ce krenuti. Usporedujem naoetost i bol sa onom od prije par dana... I tako je sa svime... Sve odjednom postaje zabrinjavajuce, al eto, nije nista sto se vec nije dogadalo, a kamoli opasno po zivot!

To se meni ne moze dogoditi!! Nisi normalna, puses na hladno, to se zove hipohondrija! Mnoge rečenice s kojima sam se susrela. No, eto... Zena, kasnih pedesetih godina. Odgojila dvoje djece, proputovala svijeta, vedrog duha, jako draga osoba.Tjedan dana nakon potresa, panicno je nazvala kcer i rekla kako se ne osjeća dobro. Umorna je, vrti joj se, ima proljev, a slabo jede... Kćer je kontaktirala doktoricu i odvela mamu. Svi nalazi besprijkorni! Tlak kao u bebe, krvna slika uredna, urin uredan, opce stanje odlicno... No, ne moze biti! Saljite me gastrointerologu, neurologu... Nesto ne stima. Kcer ne mamu odvela k sebi. Zena je prespavala 3 dana, u grču konstantno! Nakon konzultacije s doktoricom, dosli su do zaključka da se pojavila anksioznost i da bi mozda bilo najbolje da ode psihijatru!

To se nazalost moze dogoditi bilo kome! Rusi i najjače.

A problem je upravo u zapazanju kod dizanja napada panike. I svjesna sam toga, no nisam jos naučila kako protiv toga. Iako u zadnje vrijeme nemam napade, samo zivot u grcu.
Kada krene srce tuči ubrzano, to zapravo nije nista neobično. Ukoliko smo radili nesto, podizali nesto, tijelo se malo ubrzava. No, umjesto da postanemo svjesni zbog čega je to, mi svu svoju paznu usredotočimo na otkucaje. Neki mjere puls, nekj postave ruku na prsa, pokusavas kontrolirati disanje. I puf, sve eskalira! Stize napad! Da smo mozda odmahnuli rukom i nastavili s poslom, ne bi se nista dogodilo. I to nas sve anksiozne zanima, kako to naučiti? Kako to zapazanje umanjiti? Kako ne vidjeti i ne osjetiti svaku prijetnju?

Oznake: anksioznost, napad panike

Obicno / neobicno

Jutro... Tmurno, sivo, negdje iza oblaka se nazire sunce, ali sve mirisi na kisu. Toplina u zraku, pomalo nepodnošljiva... Pritisak... Uobicajena rutina - ustajanje, protezanje, kupaonica i omiljena doza kofeina. Vec od jutra se moze raspoznati da ce dan biti tezak!

OBIČAN PUK

Marija se probudila i uziva u jutarnjoj kavi. Sparina joj se uvlaci pod kozu, znoj je lagano oblijeva bez obzira na tusiranje pol sata ranije. Gleda po kuci, ima posla. No, sve nekako polagano i teze ide danas. Pritisak u zraku je uzasan. Osjeca kako lagano zaleluja, mora da se srusio tlak malo. Glavobolja... Zvoni telefon, zove susjeda Dara da dode na kavu. Marija pristaje, posao moze pričekati, ionako nije bas dan.
"Kako je Mare?" - pita Dara spustajuci salicu fine turske kave pred Mariju.
" Ma, eto... Malo glava, malo tlak danas. Ludo neko vrijeme, točno za leci i ne raditi nista.", vraca Mara s osmijehom
" Ma jooj, da hoce pasti ta kisa da malo osvježi, odmah bi nam bilo bolje! I lakse bi se kopalo, vrt je zarastao, al eto bome danas ne idem, prevelika sparina!

NEOBICAN PUK

Lidija se probudila i pije kavu. Gleda po kuci, treba se primiti posla. Ustaje i krene prati sude. Znoj izbija od sparine. Sagne se po krpu u najdoljnju ladicu, te kako se ispravi zamanta je popravo. Stane! Srce počinje brze kucati. Zvoni telefon, zove susjeda na kavu.
" Joj, susjeda, hvala, al eto bas nesto nisam dobro. Mozda kasnije ili neki drugi dan."
Sjeda za stol. Osluskuje svaki djelic svoga tijela. Malo teze dise, osjeca neki pritisak, vruce joj je, znoji se, lagano je boli glava... Uzima mobitel u ruke - google zna sve. Utipkava simptome, lista, cita... Tlak? Visok, nizak? Misli da je nizak... A opet... Mozda je srce? Kad ono doktor radi? Zasto nisam kupila baterije za tlakomjer? Mislim, skoro sam se srusila maloprije. Mozda je secer? A mozda bi trebala pojesti nesto slano? Ne kuzim, sta mi je sad, pa sve je bilo dobro... I tako misli u nedogled, kazaljke u krug...
Nije ni skuzila kada su svi simptomi magicno nestali... Ostalo samo dobro urezano sjecanje kakvi su bili i misija da prati kako ce biti sutra, prekosutra i svih narednih dana. Dok se ne pojavi neki novi koji ce odvratiti misli od starih simptoma.


Obicno postaje neobično tako lako... Preko noci, samo se dosulja. A neobicno, obicno... Eeee... Jednog dana mozda, postepeno i polako, s puno muke i truda... Jednog dana ce i Lidija odmahnuti rukom i bas poput Marije znati da je samo uzasan pritisak u zraku!

Oznake: hipohondrija, anksioznost

Strahofobija...

Strah je primarna ljudska emocija. Pomaze čovjeku da se zastiti od opasnosti. Svi imamo neke svoje strahove koji tinjaju u nama, neki cak od malih nogu. Neki smo razvili kao posljedicu nekog događaja. Tipa, kad sam bila mala sve pse lutalice na ulici sam mazila, pazila, hranila. Svakom psu sam isla bez imalo nesigurnosti ili primisli da bi se nesto moglo dogoditi. No, onda me napao pas od susjeda s kojim sam bila od malena, otkada je prvi put usetao u njihov dom jos kao stene, pa sve do nemilog događaja kada su ga i uspavali. I eto ga, svaki četveronozni prijatelj, postaje neprijatelj! Pomalo čak u prevelikoj mjeri... Rekli bi stručnjaci iz obicnog straha, razvila sam pravu malu fobiju!
I moze se to izljeciti! Prije par godina dobila sam psa, setnje s njim su bile pravi izazov, jer puno mojih četveronoznih neprijatelja se htjelo sprijateljiti sa mojim novim ljubimcem. Zamislite samo kad sa livade krene trčati staford prema meni... Kamen! Ne znam kud bi, sta bi... No, dotrči i sva paznja mu je usmjerena na mog ljubimca, mene ni ne primjećuje! Malo po malo, staford i ja postajemo prijatelji. Moji četverononi neprijatelji nisu vise tolika prijetnja!
Sad jos ostaje samo problem letece gamadi... Kad čujem da zuji, bjezim glavom bez obzira. U muhi vidim strsljena. I mislim da to nece tako skoro nestati...

Puno puta sam čula frazu - suoči se sa svojim strahom! Navodno ga tako pobjedis! Odlično! Istina, svaka fobija se da umanjiti ili izbrisati ukoliko dokazes samome sebi koliko je tvoj strah nerealan. No, znanosti draga, psihologijo moja...

Kod anksioznosti zivis u konstantnom grču i strahu. Postoje razne vrste, razni strahovi kolaju zilama anksioznog čovjeka. Kada su mi napadi panike dosegli vrhunce i dolazili na dnevnoj bazi, stvorila sam novu fobiju koju sam od milja nazvala strahofobija... Strah od straha! U tom trenutku, tijelo pali sve svoje stitove za prezivljavanje, jer je mozak najavio dolazecu opasnost koja naravno NE POSTOJI. No, ta imaginarna opasnost te zarobi! Počinjes osluskivati svaki detalj, postavljas prepreke na svakom koraku! Izazov je bio otici do ducana koji mi je bio preko puta zgrade... Sto ako me uhvati negdje vani?? Sto ako padnem u nesvijest?? Sto ako dobijem srcani?? Bozee koliko pitanja, priprema psihičkih i fizičkih da bi kupila obicni kruh! Zarobljen u vlastitom umu, tijelu, pa na kraju i u svoja četiri zida.
I onda ta rečenica - suoči se sa svojim strahovima!! Spustim se po stepenicama iz zgrade, izadem na ulicu di sam skroz ranjiva, pokusavam dokazati samoj sebi da se nista ne moze dogoditi. Korak po korak, trgovina kao da bjezi od mene, osjećam taj grč u zelucu, u glavi mantra - samo hodaj, mozes ti to! I puf! Srce probija prsni kos, cijela lijeva ruka trne, disanje je na 200 puta u minuti, zraka nemam, crno pred očima, noge kao gumene! Tu je!! Moj strah je tu! Na pola puta izmedu trgovine i kuce, sto sad?? Kamo? Naprijed, nazad?? Hvatati nekog prolaznika, moliti za pomoc? Hitna? Umirem? Dobro sam?? Najcesce bi uletila u trgovinu, pokusavala skulirano kupiti kruh dok mi se svaka stanica u tijelu trese i grči. Nitko nista ne vidi!! Negdje u nekom dijelu mozga znam da je to samo moja strahofobija, al misli tutnjaju sto na sat o svim najgorim mogućim ishodima. Uletavam u stan, srce lagano popusta, disanje se smiruje, samo jos 10 minuta nakon glumim vibrator! Suočavanje propalo!! 100 suočavanja, 100 puta dokazano da se nista ne dogada zapravo, 100 puta nista nije pobjedeno. Mozda ipak iduci put bude taj!! - kao da moj mozak to tako vidi. Imala si 100 prilika za srcani udar, prezivjela, al hoces li i 101?? Kaos! I kako sada da ja to pobjedim? Kako da od obične glavobolje ne napravim 10 dijagnoza i scenarija?? Imam novog neprijatelja No1= moj mozak!! Svim silama radi protiv mene...

Isto me zanima, kako ljudi koji se boje smrti da se suoče sa svojim strahom? Pokusaju umrijeti da vide da to zapravo nije nista strasno??

Znanosti draga, psihijatrijo moja, pomozi!!!

Oznake: anksioznost, napad panike, strah, fobija

Bez cenzure...

Iza nas su dva mjeseca koja ispisuju povijest. Jednog dana ce se pisati o velikom virusu koji je pokorio svijet, zaključao ljude u cetiri zida, zarobio putnike daleko od doma, opustosio ulice, parkove... S druge strane pročistio zrak, vode, zemlju... Pisat ce se o velikim teorijama zavjere, skandaloznim izjavama svjetskih lidera... Osim toga, u udzbenike nase djece uči ce i potres koji je mnoge digao iz kreveta, omeo u jutarnjim aktivnostima, zatekao na raznim mjestima. Potres koji je najjaci u zadnjoh 100 godina... Nakon par sekundi, ljudi su ostali bez svega sto su godinama gradili, za sto su se borili. Nizi krova nad glavom, nazalost, neki zbog cijelog kaosa sa smrtonosnim virusom, niti posla, niti osjecaja sigurnosti. Nema naprijed! Optimizam se vifi jedino u nekoj tamo anketi di ljudi smatraju da Hrvatska ide u dobrom smjeru... Pa čak i to popusta skupa sa svim rigoroznim mjerama.

No, nisam ovdje kako bi pisala o tome. Ponukana raznim clancima, statistikama, te samim ljudima, odlučila sam otvoreno i bez cenzure pisati upravo o tome, a objasniti cu i zasto...

Nakon potresa, otvorena je stranica na Facebook-u u kojoj su ljudi mogli tražiti pomoć. Vecina njih je trazila upravo psiholosku... Probudio se taj, za vecinu, iracionalni strah od potresa, virusa, pa i same smrti. Neki su se na kraju pomirili sa s tim, a neki su se susreli sa novim problemom - anksioznost!

Ja patim od anksioznosti, i zanimljivo da niti jedan od gore navedenih dogadaja nije niti pogorsalo niti poboljsalo moje stanje. Kod stvarnih nepogoda sam totalno smirena, al zato me ubi u pojam moj bubani mozak koji mi svaki dan priredi novo iznenađenje, prepreku, strah... Jucer ujutro sam se probudila sa utrnjenim prstima desne ruke, te cijeli dan razmisljala o raznoraznim scenarijima zasto bi se to moglo dogoditi. I da, vjerojatno je to samo vratna kralježnica ili neka banalna stvar, ali nas mozak ne funkcionira tako.

I onda danas otvorim clanak o tome kako umanjiti ili izbrisati anksioznost. Blago onima koji to uspijevaju na te načine. Izlazak u prirodu? Brojanje? Duboko disanje? Mislim da je to ipak malo teza "bolest". Tko je prozivio, shvatit ce. I citajuci tako, razmisljam, koliko savjeta, ali nigdje pravog opisa simptoma niti liječenja. Psihijatru? Slazem se... Ali tura helexa, xanaxa ili normabela nije rijesilo problem. Probala! Super je, rijesi te onog grca u svakoj stanici, organu, misicu... Al mozak ostaje aktivan! Misli samo jure, s jedne bolesti na drugu, sa najgoreg moguceg ishoda na jos gori... Meni je pomoglo čitanje iskustava drugih ljudi.

Zato sam tu! Od sada cu pisati o tome kako moji dani izgledaju... U nadi da cu nekome pomoci! O problemima s kojim se susrecem! A na kraju krajeva, pomoci cu sebi samoj. Jer kad dode onaj dan da mi je sada najgore do sada, pogledam par postova unazad i sigurno cu vidjeti da je takav dan vec postojao!

Nadam se da nas nema puno s ovakvim problemom i da cemo skupa naci rijesenje! Nisam stručnjak, ne radim statističke analize... I ono najvažnije, smatram nas individuama, svakome jest njegov problem najtezi i strah najveci, te svatko treba drugaciji pristup. Ne volimo svi izlazak u prirodu, niti ce nas to izlječiti/umiriti, ne pase svakome helex niti ga svatko zeli piti!

A zasto bez cenzure...? Ljudi nikada ne kazu do kraja sto im je na umu, pogotovo ne kada su to misli zbog kojih se mrzis! No, eto, transparentno od sada!

Oznake: anksioznost, napad panike

Novo poglavlje zivota :)

Prije malo vise od deset mjeseci zapoceli smo nasu pricu. Isuse, kao da je bilo jucer! Dvije prekrasne crtice na onom stapicu - postat cu mama! :) Sreca do neba i nazad, neopisiv osjećaj! Zapravo, cijeli mix osjecaja - sreca, uzbudenje, nevjerica i strah! Od prvog dana lagano strahujem... Samo da produ ta prva tri kriticna mjeseca, samo da napokon osjetim tvoj prvi udar, samo da sve dobro prode. Konstantna vriga i vrtlog osjecaja i misli. No, kada je prvi put udario, sve je postalo lakse. Bio je bas mali zivac u trbuhu. I sve je proslo super, hajmo reci onako skolski smo to odradili.
Pred kraj su mi svi postavljali pitanje bojim li se poroda... Ne! Nisam se bojala ni najmanje. Strah se budio pri pomisli da ce izaci na ovaj svijet, to maleno cudo. Kako cu ja znati sto njemu treba, place li od gladi ili ga nesto boli? Hocu li uopce kroz taj svoj cvrsti san cuti da moje maleno plače? Rekli bi ljudi, gluposti me pate, jer mama zna i mama osjeti. No, toga je mene bilo najvise strah.
Za porod sam smatrala kako cu biti stalozena i poslusna... Vraga! Pet dana nakon termina, u 11 sati navecer, moj maleni je odlučio da je doslo vrijeme. Rastavljao mi je kukove, leđa me ubijaju, dolazimo na odredeni razmak i letimo u bolnicu. No, on se jos predomislja. Sve je na svom mjestu, samo se gnijezdi. Ipak ostajem! Prehodala sam tu noc 10 kilometara po sobi od 10 kvadrata, izvijala se na svake dvije minute, al on jos ne zeli van. 17 sati kasnije, ugledali smo se! Sestra je bila sa mnom... I stalno mi ponavlja kako sam pitala je li to stvarno moje, jesam li rodila? :)
Ne, nisam bila ni najmanje poslusna u radaoni. Nisam disala, izvijala sam se i odlucila tiskati dok jos nitko nije bio spreman za to. Osim mene i mog malenog. I stvarno, mama zna! Dok su svi govorili da bar jos deset trudova treba prodisati, nas dva smo znali da je to to - idemo van! I bilo je lako, u trudu smo to rijesili i za cas je moja struca kruha lezala meni na prsima. Sreca najveca!! Neopisivo iskustvo... I stvarno vec nakon pola sata se samo prisjecas boli, bez mogucnosti da si docaras koliko je zapravo bolilo. Jedan pogled, dodir i sve kao rukom odneseno... I svi oni strahovi kako i sto cu samo nestaju... Priroda je svoje napravila, samo od sebe nekako dode.
Sada smo skupa, ucimo se i upoznajemo iz dana u dan, korak po korak i samo molim da mi vrijeme ne proleti, da uspijem uzivati u svakom trenutku u potpunosti... Sad nas ceka avantura zivota! :)

Jos jedan obicni oglas za posao...

Uvjeti:
- obrazovanje - nebitno
- iskustvo- nije vazno, ali pozeljno da ste sto mladi sa sto vise iskustva
- znanja i vjestine:
1.brzi ste i okretni
2. Volite rad s ljudima, obozavate starce i djecu
3. Obozavate pantomimu i igru "nastavi niz"
4. Vidovitost i sposobnost citanja s usana je prednost
5. Obozavate cistiti za drugima, to vas uveseljava i cini zadovoljnima
6. Nemate privatan zivot, a ako i imate spremni ste ga odbaciti u svakom trenutku
7. Nemate djece niti ih planirate ikada imati, no slatka su vam tuda i sve njihove nepodopstine, te ste ih uvijek spremni pricuvati
8.i odrasle obozavate u svim mogucim izdanjima
9. Uvijek imate razumijevanja za tude probleme i shvacate da im nije lako
10. Vi ste pak otporni na sve bolesti, no ako kojim slucajem ipak nesto pokupite ( rijetko) , to lijecite napornim radom i ugadanjem drugima
11. Bolovanje je nesto sto ste culi od susjeda Pere prije par godina
12. Godisnji se moze organizirati.... u planu je otvoriti nesto na moru, pa vas preko ljeta prebacimo tamo. Ugodno s korisnim
13. Niste vjernik i blagadani vam nisu bitni
14. Smatrate da su odmor i spavanje za slabice
15. Mrzite biti ograniceni radnim vremenom, sto dulje to bolje
16. Hranite se iskljucivo izmedu smjena
17. Znate sve o svemu, ali po potrebi ste glupi
18. Medicinu, psihologiju imate u malom prstu
19. U tetrisu ste najbolji
20. Smijete se svakoj sali jer pazite na tude osjecaje

I ima jos toga, ali to budemo u hodu... bitno je za pocetak da ste ljubazni, vedri i nasmijani...
A placa?? Ma sve cemo se dogovoriti, pa ljudi smo, Boze moj...

Budem...

Ovih dana mediji su puni savjeta o prevenciji i lijecenju gripe. No, svima je za oko zapeo umirovljenik koji je dao jedan od najboljih savjeta ikada!:) i ne, nece nas to spasiti od kihanja, kasljanja, temperature i raznoraznih virusa, ali ce nam pomoci da se osjecamo bolje, zadovoljnije i ipak biti dio prevencije od nekih bolesti.
Kaze Toni : vjezbaj p**** ti materina!!
I ja sjedim, gledam u ekran i osjecam kao da se meni osobno obratio!:)
Lijenost... osobina koja mnoge krasi kad je u pitanju tjelovjezba. Bitno da nam jezik moze bez problema raditi kad se treba zaliti na bolove u vratu, ramenima, ledima... i mozak mi se iscrpi planiranjem i odlukama o tome kako od sutra pocinjemo svako jutro vjezbati. I uvijek nesto... 5 min duze u krevetu, pa onda sam prva smjena pa budem ipak popodne, pa sam popodne strgana od prve smjene. I nikako da krenem. Da hoce tako ukocenost u vratu odluciti strajkati... no, nece. Svaki dan je tu. Jedina prednost je sto prehodam u danu po 5, 6 km... da i to izbacim, u godinama, sada vec dobro poznatog, Tonija bi trazila maziva za svoje zglobove koliko bi zakrzljali.
A stvarno, 10 minuta u danu stvarno nije puno za protegnut se, istegnuti i upaliti misice koji su trenutno tu samo zato sto moraju biti, a nisu aktivni...
Veselim se proljecu i nadam se da cu uskociti u role malo... al to je opet odgadanje i nagadanje.
Toni, reci ti meni!!

Kuc, kuc.. tko je?

Odaberite polaziste....
Odaberite odrediste....
Potvrdite preuzimanje...
Vas Uber stize za 5 min...
I da, lijepo dolje u malenom krugu stoji slika vozaca/ice koja ce vas prevesti od tocke A do tocke B, uz slicicu cijenjeno ime, marka vozila i registracija. Doci ce tik do vas kako bi vam skratili hod do vozila (ako je to moguce) i dovesti vas kao gospodu do odredista.
Super stvar. Za sve one koji vole duze spavati i ne kalkulirati koliko im treba javnim prijevozom, za one koji jednostavno ne vole javni prijevoz, za one koji su jednostavno lijeni prosetati kilometar, za one koji su na knap s vremenom...
Odlicno za sve one koji zele zaraditi nesto sa strane ili ipak odluce da im to bude primarni priljev prihoda.

Puno toga su prosli, pokusavali su ih maknuti jer su bili konkurentni, jer je postalo pristupacnije zapoceti baviti se time.

I ne mogu reci, koliko puta sam koristila aplikaciju i usluge ubera, zadovoljna sam. No, onda mi uleti u lokal zena, trese se, moli casu vode. Vidno uzrujana. Pokusavam je pitati sto je bilo, cekam da se smiri. Krece prica:
Narucila je Uber. Sve joj izbacilo, slika je pristojna, mladi decko dolazi po nju i prevest ce je par km do kuce. Sjeda u auto pozitivna, vedra, nasmijana. Na prvi pogled joj je nesto bilo pogresno kod njega, no nema veze, svi imaju los dan. Cim je krenuo, skoro je skrivio sudar pa sjeo na sirenu i glasno proklinjao lika koji nista nije skrivio. Vec tada je pozalila voznju. No hajde... par metara nize, crveno na semaforu. Mladic se okrece prema njoj i krene se derati na nju, zasto je on idiot, jel on njoj lici na idiota i raznorazne gluposti. Jedino sto je mogla u tom trenu, iskoristiti crveno na semaforu i izletiti iz auta. I utrcala je u lokal, k meni za sank u strahu da ne krene za njom.

Ne, nije ovo jos jedan pesimisticni pogled na svijet. Ovo je opet nesto realno, sto se moze dogoditi svakome. Razmisljam kasnije, covjece, ti sjednes s osobom koju ne znas u auto i osuden si na nju. Sto ako zelis izaci, al on jednostavno ne zeli stati?

Uber dakle moze voziti bilo tko... nije potrebna skola, nema provjera. Iako bi bilo u redu da uvedu obavezno testiranje vozaca na opijate. Po prici zene, mladic nije bio sav svoj, pogled je bio cudan, lice izobliceno. Mozda je bio pod necim, tko zna. I da, pogrijesila je sto je uopce nastavila voznju... Boze moj, dogada se.

I dalje, dvosmjerna ulica. Mi na svojim aplikacijama uredno dobivamo imena i sliku vozaca, kao sto i oni dobivaju nase ime. No tko se iza toga krije?? Pijani, drogirani vozac, ili jednostavno isfrustrirana osoba za volanom?
Ili pak stranka koja osim sto treba uslugu prijevoza ima i drugacije namjere... izbaciti frustracije na vozaca, opljackati ga...

Naravno, ne valja ici s tom pretpostavkom. Vecina njih su stvarno ljubazni i odgovorni vozaci. No, nikada ne znas tko se krije iza imena i s kime ces se tocno zatvoriti u skatulju na cetiri kotaca iz koje nije lako izaci samo tako koliko god jaka zelja bila...

Oznake: über, taksi

"Boze, Petra!" :)

Ulazim u kucu, po navici vec hvatam lajnu, mazim psa, kopcam lajnu... muk... pogledam prema televizoru i uputim zaduden pogled svome dragome.
"Ozbiljno??" - da me netko slikao u tom trenutku, bila bi to najsmjesnija slika ikada. Iznenadenje na licu...
On mi kroz smijeh vraca samo kratko "da".
Na tv-u sjednica sabora. U nevjerici sam i izasla van sa psom. Jos uvijek je najbolja hrvatska komedija na tv-u i kad sam se vratila iz setnje.
"Ozbiljno to jos uvijek gledas?"
"Da, ovo je presmijesno." - i dalje se smije.
Ni on, ni ja nemamo bas naviku pratiti politiku niti o njoj razglabati. Pratimo samo zakone koji nam mogu nesto omoguciti!
I zaista, nema nista smjesnije. Parodija izravno iz sabora. Ravno 6 zastupnika na zasjedanju i bar troje je zadrijemalo. Ni ne slusam sta pricaju, samo ih promatram. I pitam se... da li i oni kad dodu doma se nasmiju na to kako je teklo zasjedanje. Na izjave i provale tih ljudi. Mislim, ljudi moji, vi imate najvise zaposlenih... brinete o kompletnom stanovnistvu RH. Od direktora firme ocekujes da profesionalno odraduje svoj posao, on se brine da njegov privatni zivot ostane privatan, da ga zaposlenici ne vide bas u svakakvim izdanjima da se ne izlozi provokacijama i srusi si autoritet. A oni u prijenosu uzivo ostavljaju dojam Al Bundya. Ruka u hlace, mob u ruke i upitnik nad glavom " do kad tocno moram tu sjedit, sta onaj tamo trabunja".
Znas ono, oni su samo ljudi. Shvacam to. Zato se i pitam, dodu li doma i poput slatke vrticanke ( vjerujem da vam je svima poznata) udare se dlanom posred cela i pomisle "Boze, Petra!" :)

Oznake: politika