Novo poglavlje zivota :)

Prije malo vise od deset mjeseci zapoceli smo nasu pricu. Isuse, kao da je bilo jucer! Dvije prekrasne crtice na onom stapicu - postat cu mama! :) Sreca do neba i nazad, neopisiv osjećaj! Zapravo, cijeli mix osjecaja - sreca, uzbudenje, nevjerica i strah! Od prvog dana lagano strahujem... Samo da produ ta prva tri kriticna mjeseca, samo da napokon osjetim tvoj prvi udar, samo da sve dobro prode. Konstantna vriga i vrtlog osjecaja i misli. No, kada je prvi put udario, sve je postalo lakse. Bio je bas mali zivac u trbuhu. I sve je proslo super, hajmo reci onako skolski smo to odradili.
Pred kraj su mi svi postavljali pitanje bojim li se poroda... Ne! Nisam se bojala ni najmanje. Strah se budio pri pomisli da ce izaci na ovaj svijet, to maleno cudo. Kako cu ja znati sto njemu treba, place li od gladi ili ga nesto boli? Hocu li uopce kroz taj svoj cvrsti san cuti da moje maleno plače? Rekli bi ljudi, gluposti me pate, jer mama zna i mama osjeti. No, toga je mene bilo najvise strah.
Za porod sam smatrala kako cu biti stalozena i poslusna... Vraga! Pet dana nakon termina, u 11 sati navecer, moj maleni je odlučio da je doslo vrijeme. Rastavljao mi je kukove, leđa me ubijaju, dolazimo na odredeni razmak i letimo u bolnicu. No, on se jos predomislja. Sve je na svom mjestu, samo se gnijezdi. Ipak ostajem! Prehodala sam tu noc 10 kilometara po sobi od 10 kvadrata, izvijala se na svake dvije minute, al on jos ne zeli van. 17 sati kasnije, ugledali smo se! Sestra je bila sa mnom... I stalno mi ponavlja kako sam pitala je li to stvarno moje, jesam li rodila? :)
Ne, nisam bila ni najmanje poslusna u radaoni. Nisam disala, izvijala sam se i odlucila tiskati dok jos nitko nije bio spreman za to. Osim mene i mog malenog. I stvarno, mama zna! Dok su svi govorili da bar jos deset trudova treba prodisati, nas dva smo znali da je to to - idemo van! I bilo je lako, u trudu smo to rijesili i za cas je moja struca kruha lezala meni na prsima. Sreca najveca!! Neopisivo iskustvo... I stvarno vec nakon pola sata se samo prisjecas boli, bez mogucnosti da si docaras koliko je zapravo bolilo. Jedan pogled, dodir i sve kao rukom odneseno... I svi oni strahovi kako i sto cu samo nestaju... Priroda je svoje napravila, samo od sebe nekako dode.
Sada smo skupa, ucimo se i upoznajemo iz dana u dan, korak po korak i samo molim da mi vrijeme ne proleti, da uspijem uzivati u svakom trenutku u potpunosti... Sad nas ceka avantura zivota! :)