Iza nas su dva mjeseca koja ispisuju povijest. Jednog dana ce se pisati o velikom virusu koji je pokorio svijet, zaključao ljude u cetiri zida, zarobio putnike daleko od doma, opustosio ulice, parkove... S druge strane pročistio zrak, vode, zemlju... Pisat ce se o velikim teorijama zavjere, skandaloznim izjavama svjetskih lidera... Osim toga, u udzbenike nase djece uči ce i potres koji je mnoge digao iz kreveta, omeo u jutarnjim aktivnostima, zatekao na raznim mjestima. Potres koji je najjaci u zadnjoh 100 godina... Nakon par sekundi, ljudi su ostali bez svega sto su godinama gradili, za sto su se borili. Nizi krova nad glavom, nazalost, neki zbog cijelog kaosa sa smrtonosnim virusom, niti posla, niti osjecaja sigurnosti. Nema naprijed! Optimizam se vifi jedino u nekoj tamo anketi di ljudi smatraju da Hrvatska ide u dobrom smjeru... Pa čak i to popusta skupa sa svim rigoroznim mjerama.
No, nisam ovdje kako bi pisala o tome. Ponukana raznim clancima, statistikama, te samim ljudima, odlučila sam otvoreno i bez cenzure pisati upravo o tome, a objasniti cu i zasto...
Nakon potresa, otvorena je stranica na Facebook-u u kojoj su ljudi mogli tražiti pomoć. Vecina njih je trazila upravo psiholosku... Probudio se taj, za vecinu, iracionalni strah od potresa, virusa, pa i same smrti. Neki su se na kraju pomirili sa s tim, a neki su se susreli sa novim problemom - anksioznost!
Ja patim od anksioznosti, i zanimljivo da niti jedan od gore navedenih dogadaja nije niti pogorsalo niti poboljsalo moje stanje. Kod stvarnih nepogoda sam totalno smirena, al zato me ubi u pojam moj bubani mozak koji mi svaki dan priredi novo iznenađenje, prepreku, strah... Jucer ujutro sam se probudila sa utrnjenim prstima desne ruke, te cijeli dan razmisljala o raznoraznim scenarijima zasto bi se to moglo dogoditi. I da, vjerojatno je to samo vratna kralježnica ili neka banalna stvar, ali nas mozak ne funkcionira tako.
I onda danas otvorim clanak o tome kako umanjiti ili izbrisati anksioznost. Blago onima koji to uspijevaju na te načine. Izlazak u prirodu? Brojanje? Duboko disanje? Mislim da je to ipak malo teza "bolest". Tko je prozivio, shvatit ce. I citajuci tako, razmisljam, koliko savjeta, ali nigdje pravog opisa simptoma niti liječenja. Psihijatru? Slazem se... Ali tura helexa, xanaxa ili normabela nije rijesilo problem. Probala! Super je, rijesi te onog grca u svakoj stanici, organu, misicu... Al mozak ostaje aktivan! Misli samo jure, s jedne bolesti na drugu, sa najgoreg moguceg ishoda na jos gori... Meni je pomoglo čitanje iskustava drugih ljudi.
Zato sam tu! Od sada cu pisati o tome kako moji dani izgledaju... U nadi da cu nekome pomoci! O problemima s kojim se susrecem! A na kraju krajeva, pomoci cu sebi samoj. Jer kad dode onaj dan da mi je sada najgore do sada, pogledam par postova unazad i sigurno cu vidjeti da je takav dan vec postojao!
Nadam se da nas nema puno s ovakvim problemom i da cemo skupa naci rijesenje! Nisam stručnjak, ne radim statističke analize... I ono najvažnije, smatram nas individuama, svakome jest njegov problem najtezi i strah najveci, te svatko treba drugaciji pristup. Ne volimo svi izlazak u prirodu, niti ce nas to izlječiti/umiriti, ne pase svakome helex niti ga svatko zeli piti!
A zasto bez cenzure...? Ljudi nikada ne kazu do kraja sto im je na umu, pogotovo ne kada su to misli zbog kojih se mrzis! No, eto, transparentno od sada!
Post je objavljen 23.05.2020. u 10:03 sati.