Zapazanje....

Znate onaj osjećaj kada po prvi put ugledate neki sitni detalj koji do sada niste vidjeli... Godinama se druzite s nekom osobom, provodite vrijeme s njom, gledate je, no nikada niste vidjeli madez na licu koji pomalo lici na neku zivotinjicu, ili bradavicu na vratu koja je poveca... I onda vam jednog dana netko, ili sama osoba skrene paznju na to. Odjednom vidite samo taj detalj!
Zivite u kuci, stalno provodite vrijeme u njoj, mislite da poznajete svaki njen kutak, no promakla vam je pukotina u čosku. Nakon sto ste je primjetili postala vam je problem.
Sjedite s covjekom redovno za ručkom, ali tek nakob dugo vremena vam je netko skrenuo pozornost kako iritantno srce juhu, sad i vi to čujete jasno i glasno i nervira vas iako do sada nije....
Ima more takvih primjera. Kada mozak nesto opazi, usredotoči se na to! Fascinantno! Zasto su te sve stvari toliko dugo bile nebitne, a sada odjednom su na prvom mjestu, nerviraju, i koliko god se trudili ne mozete, a da ih ne opazate.

Eh... Tako mozak funkcionira i kod anksioznosti. Iako me dugi niz godina bole ramena i vrat zbog keivog drzanja, prvi put kad sam kao anksiozna osova dozivjela pravu napetost, počela se dogadati svakodnevno. Jer sam se usredotočila na nju. Je li me ikada tako jako bolilo u vratu? Hoce li pustiti do sutra? I kada ne boli, moje misli su u tom pritisku i samo osluskujem kada ce krenuti. Usporedujem naoetost i bol sa onom od prije par dana... I tako je sa svime... Sve odjednom postaje zabrinjavajuce, al eto, nije nista sto se vec nije dogadalo, a kamoli opasno po zivot!

To se meni ne moze dogoditi!! Nisi normalna, puses na hladno, to se zove hipohondrija! Mnoge rečenice s kojima sam se susrela. No, eto... Zena, kasnih pedesetih godina. Odgojila dvoje djece, proputovala svijeta, vedrog duha, jako draga osoba.Tjedan dana nakon potresa, panicno je nazvala kcer i rekla kako se ne osjeća dobro. Umorna je, vrti joj se, ima proljev, a slabo jede... Kćer je kontaktirala doktoricu i odvela mamu. Svi nalazi besprijkorni! Tlak kao u bebe, krvna slika uredna, urin uredan, opce stanje odlicno... No, ne moze biti! Saljite me gastrointerologu, neurologu... Nesto ne stima. Kcer ne mamu odvela k sebi. Zena je prespavala 3 dana, u grču konstantno! Nakon konzultacije s doktoricom, dosli su do zaključka da se pojavila anksioznost i da bi mozda bilo najbolje da ode psihijatru!

To se nazalost moze dogoditi bilo kome! Rusi i najjače.

A problem je upravo u zapazanju kod dizanja napada panike. I svjesna sam toga, no nisam jos naučila kako protiv toga. Iako u zadnje vrijeme nemam napade, samo zivot u grcu.
Kada krene srce tuči ubrzano, to zapravo nije nista neobično. Ukoliko smo radili nesto, podizali nesto, tijelo se malo ubrzava. No, umjesto da postanemo svjesni zbog čega je to, mi svu svoju paznu usredotočimo na otkucaje. Neki mjere puls, nekj postave ruku na prsa, pokusavas kontrolirati disanje. I puf, sve eskalira! Stize napad! Da smo mozda odmahnuli rukom i nastavili s poslom, ne bi se nista dogodilo. I to nas sve anksiozne zanima, kako to naučiti? Kako to zapazanje umanjiti? Kako ne vidjeti i ne osjetiti svaku prijetnju?

Oznake: anksioznost, napad panike