28
četvrtak
svibanj
2020
Zapazanje....
Znate onaj osjećaj kada po prvi put ugledate neki sitni detalj koji do sada niste vidjeli... Godinama se druzite s nekom osobom, provodite vrijeme s njom, gledate je, no nikada niste vidjeli madez na licu koji pomalo lici na neku zivotinjicu, ili bradavicu na vratu koja je poveca... I onda vam jednog dana netko, ili sama osoba skrene paznju na to. Odjednom vidite samo taj detalj!
Zivite u kuci, stalno provodite vrijeme u njoj, mislite da poznajete svaki njen kutak, no promakla vam je pukotina u čosku. Nakon sto ste je primjetili postala vam je problem.
Sjedite s covjekom redovno za ručkom, ali tek nakob dugo vremena vam je netko skrenuo pozornost kako iritantno srce juhu, sad i vi to čujete jasno i glasno i nervira vas iako do sada nije....
Ima more takvih primjera. Kada mozak nesto opazi, usredotoči se na to! Fascinantno! Zasto su te sve stvari toliko dugo bile nebitne, a sada odjednom su na prvom mjestu, nerviraju, i koliko god se trudili ne mozete, a da ih ne opazate.
Eh... Tako mozak funkcionira i kod anksioznosti. Iako me dugi niz godina bole ramena i vrat zbog keivog drzanja, prvi put kad sam kao anksiozna osova dozivjela pravu napetost, počela se dogadati svakodnevno. Jer sam se usredotočila na nju. Je li me ikada tako jako bolilo u vratu? Hoce li pustiti do sutra? I kada ne boli, moje misli su u tom pritisku i samo osluskujem kada ce krenuti. Usporedujem naoetost i bol sa onom od prije par dana... I tako je sa svime... Sve odjednom postaje zabrinjavajuce, al eto, nije nista sto se vec nije dogadalo, a kamoli opasno po zivot!
To se meni ne moze dogoditi!! Nisi normalna, puses na hladno, to se zove hipohondrija! Mnoge rečenice s kojima sam se susrela. No, eto... Zena, kasnih pedesetih godina. Odgojila dvoje djece, proputovala svijeta, vedrog duha, jako draga osoba.Tjedan dana nakon potresa, panicno je nazvala kcer i rekla kako se ne osjeća dobro. Umorna je, vrti joj se, ima proljev, a slabo jede... Kćer je kontaktirala doktoricu i odvela mamu. Svi nalazi besprijkorni! Tlak kao u bebe, krvna slika uredna, urin uredan, opce stanje odlicno... No, ne moze biti! Saljite me gastrointerologu, neurologu... Nesto ne stima. Kcer ne mamu odvela k sebi. Zena je prespavala 3 dana, u grču konstantno! Nakon konzultacije s doktoricom, dosli su do zaključka da se pojavila anksioznost i da bi mozda bilo najbolje da ode psihijatru!
To se nazalost moze dogoditi bilo kome! Rusi i najjače.
A problem je upravo u zapazanju kod dizanja napada panike. I svjesna sam toga, no nisam jos naučila kako protiv toga. Iako u zadnje vrijeme nemam napade, samo zivot u grcu.
Kada krene srce tuči ubrzano, to zapravo nije nista neobično. Ukoliko smo radili nesto, podizali nesto, tijelo se malo ubrzava. No, umjesto da postanemo svjesni zbog čega je to, mi svu svoju paznu usredotočimo na otkucaje. Neki mjere puls, nekj postave ruku na prsa, pokusavas kontrolirati disanje. I puf, sve eskalira! Stize napad! Da smo mozda odmahnuli rukom i nastavili s poslom, ne bi se nista dogodilo. I to nas sve anksiozne zanima, kako to naučiti? Kako to zapazanje umanjiti? Kako ne vidjeti i ne osjetiti svaku prijetnju?
Oznake: anksioznost, napad panike
komentiraj (8) * ispiši * #
24
nedjelja
svibanj
2020
Strahofobija...
Strah je primarna ljudska emocija. Pomaze čovjeku da se zastiti od opasnosti. Svi imamo neke svoje strahove koji tinjaju u nama, neki cak od malih nogu. Neki smo razvili kao posljedicu nekog događaja. Tipa, kad sam bila mala sve pse lutalice na ulici sam mazila, pazila, hranila. Svakom psu sam isla bez imalo nesigurnosti ili primisli da bi se nesto moglo dogoditi. No, onda me napao pas od susjeda s kojim sam bila od malena, otkada je prvi put usetao u njihov dom jos kao stene, pa sve do nemilog događaja kada su ga i uspavali. I eto ga, svaki četveronozni prijatelj, postaje neprijatelj! Pomalo čak u prevelikoj mjeri... Rekli bi stručnjaci iz obicnog straha, razvila sam pravu malu fobiju!
I moze se to izljeciti! Prije par godina dobila sam psa, setnje s njim su bile pravi izazov, jer puno mojih četveronoznih neprijatelja se htjelo sprijateljiti sa mojim novim ljubimcem. Zamislite samo kad sa livade krene trčati staford prema meni... Kamen! Ne znam kud bi, sta bi... No, dotrči i sva paznja mu je usmjerena na mog ljubimca, mene ni ne primjećuje! Malo po malo, staford i ja postajemo prijatelji. Moji četverononi neprijatelji nisu vise tolika prijetnja!
Sad jos ostaje samo problem letece gamadi... Kad čujem da zuji, bjezim glavom bez obzira. U muhi vidim strsljena. I mislim da to nece tako skoro nestati...
Puno puta sam čula frazu - suoči se sa svojim strahom! Navodno ga tako pobjedis! Odlično! Istina, svaka fobija se da umanjiti ili izbrisati ukoliko dokazes samome sebi koliko je tvoj strah nerealan. No, znanosti draga, psihologijo moja...
Kod anksioznosti zivis u konstantnom grču i strahu. Postoje razne vrste, razni strahovi kolaju zilama anksioznog čovjeka. Kada su mi napadi panike dosegli vrhunce i dolazili na dnevnoj bazi, stvorila sam novu fobiju koju sam od milja nazvala strahofobija... Strah od straha! U tom trenutku, tijelo pali sve svoje stitove za prezivljavanje, jer je mozak najavio dolazecu opasnost koja naravno NE POSTOJI. No, ta imaginarna opasnost te zarobi! Počinjes osluskivati svaki detalj, postavljas prepreke na svakom koraku! Izazov je bio otici do ducana koji mi je bio preko puta zgrade... Sto ako me uhvati negdje vani?? Sto ako padnem u nesvijest?? Sto ako dobijem srcani?? Bozee koliko pitanja, priprema psihičkih i fizičkih da bi kupila obicni kruh! Zarobljen u vlastitom umu, tijelu, pa na kraju i u svoja četiri zida.
I onda ta rečenica - suoči se sa svojim strahovima!! Spustim se po stepenicama iz zgrade, izadem na ulicu di sam skroz ranjiva, pokusavam dokazati samoj sebi da se nista ne moze dogoditi. Korak po korak, trgovina kao da bjezi od mene, osjećam taj grč u zelucu, u glavi mantra - samo hodaj, mozes ti to! I puf! Srce probija prsni kos, cijela lijeva ruka trne, disanje je na 200 puta u minuti, zraka nemam, crno pred očima, noge kao gumene! Tu je!! Moj strah je tu! Na pola puta izmedu trgovine i kuce, sto sad?? Kamo? Naprijed, nazad?? Hvatati nekog prolaznika, moliti za pomoc? Hitna? Umirem? Dobro sam?? Najcesce bi uletila u trgovinu, pokusavala skulirano kupiti kruh dok mi se svaka stanica u tijelu trese i grči. Nitko nista ne vidi!! Negdje u nekom dijelu mozga znam da je to samo moja strahofobija, al misli tutnjaju sto na sat o svim najgorim mogućim ishodima. Uletavam u stan, srce lagano popusta, disanje se smiruje, samo jos 10 minuta nakon glumim vibrator! Suočavanje propalo!! 100 suočavanja, 100 puta dokazano da se nista ne dogada zapravo, 100 puta nista nije pobjedeno. Mozda ipak iduci put bude taj!! - kao da moj mozak to tako vidi. Imala si 100 prilika za srcani udar, prezivjela, al hoces li i 101?? Kaos! I kako sada da ja to pobjedim? Kako da od obične glavobolje ne napravim 10 dijagnoza i scenarija?? Imam novog neprijatelja No1= moj mozak!! Svim silama radi protiv mene...
Isto me zanima, kako ljudi koji se boje smrti da se suoče sa svojim strahom? Pokusaju umrijeti da vide da to zapravo nije nista strasno??
Znanosti draga, psihijatrijo moja, pomozi!!!
Oznake: anksioznost, napad panike, strah, fobija
komentiraj (17) * ispiši * #
23
subota
svibanj
2020
Bez cenzure...
Iza nas su dva mjeseca koja ispisuju povijest. Jednog dana ce se pisati o velikom virusu koji je pokorio svijet, zaključao ljude u cetiri zida, zarobio putnike daleko od doma, opustosio ulice, parkove... S druge strane pročistio zrak, vode, zemlju... Pisat ce se o velikim teorijama zavjere, skandaloznim izjavama svjetskih lidera... Osim toga, u udzbenike nase djece uči ce i potres koji je mnoge digao iz kreveta, omeo u jutarnjim aktivnostima, zatekao na raznim mjestima. Potres koji je najjaci u zadnjoh 100 godina... Nakon par sekundi, ljudi su ostali bez svega sto su godinama gradili, za sto su se borili. Nizi krova nad glavom, nazalost, neki zbog cijelog kaosa sa smrtonosnim virusom, niti posla, niti osjecaja sigurnosti. Nema naprijed! Optimizam se vifi jedino u nekoj tamo anketi di ljudi smatraju da Hrvatska ide u dobrom smjeru... Pa čak i to popusta skupa sa svim rigoroznim mjerama.
No, nisam ovdje kako bi pisala o tome. Ponukana raznim clancima, statistikama, te samim ljudima, odlučila sam otvoreno i bez cenzure pisati upravo o tome, a objasniti cu i zasto...
Nakon potresa, otvorena je stranica na Facebook-u u kojoj su ljudi mogli tražiti pomoć. Vecina njih je trazila upravo psiholosku... Probudio se taj, za vecinu, iracionalni strah od potresa, virusa, pa i same smrti. Neki su se na kraju pomirili sa s tim, a neki su se susreli sa novim problemom - anksioznost!
Ja patim od anksioznosti, i zanimljivo da niti jedan od gore navedenih dogadaja nije niti pogorsalo niti poboljsalo moje stanje. Kod stvarnih nepogoda sam totalno smirena, al zato me ubi u pojam moj bubani mozak koji mi svaki dan priredi novo iznenađenje, prepreku, strah... Jucer ujutro sam se probudila sa utrnjenim prstima desne ruke, te cijeli dan razmisljala o raznoraznim scenarijima zasto bi se to moglo dogoditi. I da, vjerojatno je to samo vratna kralježnica ili neka banalna stvar, ali nas mozak ne funkcionira tako.
I onda danas otvorim clanak o tome kako umanjiti ili izbrisati anksioznost. Blago onima koji to uspijevaju na te načine. Izlazak u prirodu? Brojanje? Duboko disanje? Mislim da je to ipak malo teza "bolest". Tko je prozivio, shvatit ce. I citajuci tako, razmisljam, koliko savjeta, ali nigdje pravog opisa simptoma niti liječenja. Psihijatru? Slazem se... Ali tura helexa, xanaxa ili normabela nije rijesilo problem. Probala! Super je, rijesi te onog grca u svakoj stanici, organu, misicu... Al mozak ostaje aktivan! Misli samo jure, s jedne bolesti na drugu, sa najgoreg moguceg ishoda na jos gori... Meni je pomoglo čitanje iskustava drugih ljudi.
Zato sam tu! Od sada cu pisati o tome kako moji dani izgledaju... U nadi da cu nekome pomoci! O problemima s kojim se susrecem! A na kraju krajeva, pomoci cu sebi samoj. Jer kad dode onaj dan da mi je sada najgore do sada, pogledam par postova unazad i sigurno cu vidjeti da je takav dan vec postojao!
Nadam se da nas nema puno s ovakvim problemom i da cemo skupa naci rijesenje! Nisam stručnjak, ne radim statističke analize... I ono najvažnije, smatram nas individuama, svakome jest njegov problem najtezi i strah najveci, te svatko treba drugaciji pristup. Ne volimo svi izlazak u prirodu, niti ce nas to izlječiti/umiriti, ne pase svakome helex niti ga svatko zeli piti!
A zasto bez cenzure...? Ljudi nikada ne kazu do kraja sto im je na umu, pogotovo ne kada su to misli zbog kojih se mrzis! No, eto, transparentno od sada!
Oznake: anksioznost, napad panike
komentiraj (7) * ispiši * #
