Danielaland : Svevremenski let

srijeda, 22.09.2021.

Prvi dan jeseni


Prvi je dan jeseni započeo s mlijekom od pistacije i kokosa, to je nešto novo, to je neki novi korak naprijed.
Stalno se podsjećati da je sve sada dobro, baš sada.
Zrikavci još uvijek zriču, još nije ono doba godine u kojem će biti na spavanju. Uživam upravo u tome.
Danas su čipirali kante za smeće, otvorila sam širom škure, kad sam zamijetila da mi se dva nepoznata tipa smucaju po dvorištu i priupitala: dobar dan, izvolite!? Iako nije bio dan, al nije bilo ni jutro.
Čistoća, došli smo čipirati kante...ok, kažem ja i nasmijem se...
Nego možete nam reći koji je ovo broj ? Kažem, 13, nije 15 kao što ste mislili...i odmah sam ih uputila kod susjeda.
Na what's up mi ponovno dolazi pogrešna informacija, kao i jučer mail koji je trebao stići Danijeli Martinović, a stigao je k meni.
Mislim, alo, koja je to vjerojatnost, ne znam ni ja...svi neki neobični znakovi, čudnovata komunikacija, zapravo, zapravo je uzbudljivo.
Još jedan novi dan, trinaest je sati, pitam se što me još čeka do spavanja...kupanje, odlazak moru to je ono što je sigurno, a ostalo, ostalo neka život donese sam od sebe, otvaram mu širom vrata...

22.09.2021. u 13:07 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 21.09.2021.

Drugim dijelom dana





Užurbanost i kretnja prema butigi, ženski prsno među redovima, a tamo : još poneki stranac koji se raspravlja o cijeni sira!
Smiješno je, pomišljam da mu je previše čistih deset dekagrama sira, koji je, o, koji je na akciji 36kn!
Nasmijala sam se prodavačici, i ona se meni nasmijala,
sa mnom da, sa mnom nije imala tih problema,
vjerujem da mi je stoga i narezala salamu baš na milimetarski tanke šnite, baš kako volim.
Kao i obično, prvo sam rekla : molim vas, ako vam nije problem narezati !
I nakon toga, hvala vam, želim vam ugodan ostatak dana.
Moja mantra, moja molitva, moje želje, pa se dogodi da dobijem iskren i sladak osmijeh koji rastapa stvarnost.
I to biva čovječnost.
Čovječnost je, pomišljam što je danas posljednji dan ljeta, a sunce se rastapa i grije me,
grije moja ramena i moju kosu i baš mi ništa ne smeta, ništa me ne umanjuje, dapače sve me nekako čini snažnije svojom.
A onda Jasna, poziv dok sam na plaži, moja draga Jasna, obećam joj svratit ću nakon što dođem kući i presvučem se.
I toliko topline kad je sretnem, pričamo kraj modrine i ništa i ništa drugo nije.
Pojedemo to vrijeme i ja pomalo pojedem sebe, jer joj rado dajem sve što imam.
Ne mogu vjerovati da je prije par dana napunila 70 godina jer je kao djevojčica, baš kao djevojčica,
pomišljam i meni je 37, sve su se sedmice sljubile, pa nekako znam, nekako znam, svima će nama biti dobro.
I onima koji ih imaju i koji ih nemaju.
Stignem ponovno kući, pomislim na sve moje drage prijatelje : Klaudiu, Vesnu i Tomislava, koji su stigli iz moje prošlosti,
iz mojih srednjoškolskih dana i s kojima sada, eto, upravo, ponovno gradim novu budućnost, sada jasnije znam....
Još i kako znam, ovaj ih put neću, tek tako pustiti lako, da nestanu iz mog života, neke nas veze nikada ne oskvrnu,
neke veze nikada ne puknu sasvim, samo im trebamo dati vremena da se učvrste...
Hvala vam, hvala dragi moji, hvala i ovom ljetu, pogotovo ovom posljednjem danu ljeta, koje mi je obgrlilo ramena,
i utješilo me, dopustilo mi je da se predam, jer još će tog ljeta biti, ostataka u meni i na meni,
meni koja sam i sama ljeto...pa i kad skončam, skončati ću u ljetu.

21.09.2021. u 19:47 • 2 KomentaraPrint#

Ovaj je dan tek počeo







Pred dan jeseni, odnosno posljednji dan ljeta, uvukla sam se u njega budeći se iz sna u kojem su mi pokušali darivati,
crvene satenske papuče, ali uzalud, bile su premale 36,50, baš tako je pisalo.
Pokušala sam ih nataknuti iz neke vrste pristojnosti, no, one ne odgovaraju na moje stopalo,
nekako mi je bilo i drago, nisu mi se svidjele, ne previše.
Boje moje posteljine su sada žuta, narančasta i crvena, uvodim toplinu u tamnine.
Izvukla sam se iz kreveta, vrlo dobro raspoložena, pa sam zahvalila svemiru i izvoru, što imam sebe i samo sebe.
Napravila sam kavu, i u pola jedan krenula sam na plažu.
Za mene, samo za mene, (nakon što sam skočila na glavu sa svjetionika, pa otplivala natrag do obale, pa
dok sam se u plićaku raspravljala s morskim ježevima), odjednom se začuo Tedijev glas, Bože, iz kafića koji je na
samoj plaži u kojem više nema ni gostiju i koji čeka kraj tjedna da bi se zatvorio...
Odjednom Tedi piva :

Pismo moja, pismo Dalmacije,
Uveja bi da mi tebe nije,
Ti si moja radost i lipota,
Zlatna nota - i kapja života!

Koja vjerojatnost, koja vjerojatnost, ponavljala sam samoj sebi kao molitvu, mogla sam stići ranije, mogla sam stići kasnije, pa onda ne bi...
I smijem se i radujem i znam, sve se slaže kao što se uvijek slažu komadići vitraja.
Koja divna čarolija.
I vraćajući se tako bosa, uskom kaletom, odjednom me zaustavi susjeda Dragica i kaže mi :
Lutko, molim te možeš li mi otvoriti tablete? Kako da ne?! Kako da ne?! Odgovaram.
Pita me kada sam došla, i to mi na trenutak probode srce, razmišljam što da joj odgovorim, shvaćam da je demencija na pomolu,
pa nježno kažem : tu sam vam ja dugo, dugo, ali niste me baš vidjeli, nismo se puno puta srele,
pogledam na trenutak paniku u njenim očima, ali umirim je nježnom riječi i sve je dobro, sve je ponovno dobro,
uspjele smo nekako uploviti u mirnu luku razgovora, iako se na tren zacrnilo i zapuhalo.
Rekla sam joj na odlasku, obići ću vas, svakako, ako ste sami, nema vam sina, zar ne?!
Nema, nema do petka.
Odlično, pomišljam, jer taj je čovjek grub i silovit...Provjeriti ću vas, jeste li dobro?!
I odjurim poput vihora u svoj dom, moram u butigu, moram jesti kasni doručak, ili još kasniji ručak, nadam se da se neće protegnuti do kasne večere...
Pa onda možda, možda opet ponešto napisati.
Život je tek počeo, ovaj je dan tek počeo, pomišljam i govorim na glas, dok se prisjećam očiju muškarca iz mog sna, koji me promatra, dok odlazim, odlazim negdje gdje ne pripadam nikome...

21.09.2021. u 13:57 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 16.09.2021.

Nebeski mikser


Kao na koracima dolete neke misli
teške su i surove
plaše se i skrite su
skrite i prikrite
svemu onome što su ljudi već odavno namijenili
a još uvijek
još uvijek

kako kaže Čola :
poslije svega, oproštaj molim, još uvijek dušo, mnogo te volim !

pauza
stop
frozen

Zašto se ljudi plaše reći
ne mogu
ne ide
nisam tu i nisam ja ta tvoja svoja najsvoja
ili najsvojiji
pa se suze spuste poput plahte
na golo tijelo
jer hej
da
još uvijek je ljeto
još uvijek trčimo maratone
i svi smo pogubljeni
željni svega
željni pobogu ljubavi

ALI

nekada nismo do kraja tuđi

sve se to smota
kao što se smota rolada
miješano mljeveno meso
pa u sredini dodaci
ti se dodaci na kraju isprse
nasmiju
prekriju okus svega

jer samo jednom to je uvijek
kada sve je u jednom jedno
no
za to postoji nebeski mikser
a od njegovog žrvnja
sve
sve
sve
stane u jednu jedinu
postelju
sveprihvaćanja



16.09.2021. u 17:37 • 4 KomentaraPrint#

subota, 04.09.2021.

Iz druge Zemlje


Neku sam večer stizala u svoj dom
a tamo me čekao dječak zamotan u togu, dječak zamotan u bijelu, čistu dekicu,
dječačić, beba, tek šest mjeseci, malena riba, ribica,
rođen na dan kad i moj otac
Promatrao me dostojanstveno svojim tamnim, modrim očima, dok ga je otac držao u zraku,
kao da drži trofej, kao da govori :
ovo je budući kralj, spasitelj svijeta !!!
Nespretno sam pomislila: Neron !
ali izustila sam Cezar !
Udahnula sam duboko, šćućurila se u svome krevetu,
kao zamišljena djevojčica u prekrivač,
dugo, dugo, dugo sam se pitala :
u koji sam to film upala?
Ili je to ono što moj um stvara?!
Te neredovite i nejasne, pomalo ekscentrične scene i događaje...
U meni kao da se uvijek rastvara tepih
po kojim tek trebaju kročiti
baš oni i samo oni
koji su iz druge Zemlje.

04.09.2021. u 23:47 • 4 KomentaraPrint#

petak, 27.08.2021.

Mrva


Zar ti moram istresti suze, kristale, ma dijamante moje duše?!
Misliš li, da bi zbog toga pristajala više tvom srcu?!
Ne, više ne pripadam nikome.
O, strasti, ludosti, ne vjeruj niti sebi, niti meni,
previše sam brodova uvela u luke,
a one, one skršene od nevještosti
pomilovala sam
jer sam ih vidjela svojima
takvo je moje srce oduvijek bilo
nevješto prepoznati
pa prihvatiti varku
rajčicu umjesto lubenice
limun, mjesto limete
a sada ovo srce spremno
poput lepeze širi se
pa vjeruje
da će se svaka udubina
nastaniti lijepim i dobrim
inače
inače
inače
sve bi kao i obično
istrunulo u mrvu

27.08.2021. u 23:47 • 5 KomentaraPrint#

Dnevnik

Bože, o Bože moj, gdje se mi to nalazimo?!
Danas sve kipti, kao da sam čitav svoj život ugurala u veliki, duboki, crni kotao,
pa sad čekam da se sve sjedini i da se reducira...
Pritom danas nailazim na :
Lejlu, djevojčicu od godinu dana, vrišti par mjeseci unatrag,
malo me i glava boli,
često je moj otac i ja nazivamo
''pjevačicom''
bome, ako je itko sopran
mala je!
kad joj priđem, gleda me svojim modrim očima i kovrčavom kosom,
pa mi pokazuje kako vješto i brzo hoda na sve četiri,
ne štedi svoje nježne ručice, niti stopala na betonu i oštrom kamenju,
gleda me ravno u oči i prestaje, pobogu prestaje plakati...
Postaje mi jasno, jasno mi je...djevojčica i ja smo...
Nikome ni riječ!
A onda sve te guste, ljepljive potrebe...
Sve se svede na dućan i surfanje među policama,
snažno trebam kajmak
I zaboravi se pola dana, moje buđenje, moje nerazumijevanje ljudi oko mene,
oprostila sam svima što treba i ne treba
Udah, onda, samo na tren, pojedem komad sira,
sve je ljepše, taj mi je šut trebao,
pa na teraci sidim i slušam
moji susjedi pustili su mi Tedija i Kondžu, zar je voljeti grijeh?!
zar je, zar je, išta drugo važno?




27.08.2021. u 00:07 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.08.2021.

Zemlja zaborava


Moja je krv kapala niz tvoja bedra
tu sam se
Bože, onda jednom izgubila
pa vidjela vatromet
osjetila sladoled
i umrla sam
stara je ja rekla zbogom
i znala sam da
da
da
da
bez tebe više nikada
i nikada više neće biti djetinjstva
pokopao si ga
snažno udario lopatom
prije toga svjesno si i namjerno
krampom iskopao rupu
za mrtvaca
ajme
ta nevinost i nježnost
koja sirotinja
sada spavaju
duboko
duboko u lijesu
pod zemljom
zaborava



16.08.2021. u 13:17 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.08.2021.

Gdje ću ja ?

I tako danima nisam takla tipkovnicu, promatrala sam je kako me promatra, znala sam joj samo namignuti u prolazu,
samo joj dati do znanja, vratiti ću se, samo, samo, samo, samo mi moraš dati malo više vremena.
Vrijeme koje imam i koje mi tako vratolomno klizi, curi niz prste, a ja, ja sam pomalo u sedmom nebu, ne, to nije baš ništa novo,
to je moje staro stanje, stanje u kojem sam kad sam svoja, prvenstveno svoja, a onda i nečija.
Nekih prošlih godina, bila sam ničija, niti svoja, niti tuđa, samo ničija, poput izgubljene sjene, a sada, sad kad sam napokon počela
koračati uzdignute glave, sada, eto vidim i sebe i druge i pripadam i dajem se, dajem se koliko mi odgovara i koliko želim, bez prisile.
Pa mi tako lijepo zvoni ova nedjelja, nedjelja sačinjena od vreline i upaljenih ventilatora, moj otac i ja, to naše vrijeme
ručak koji nema određeno vrijeme, sve se odvija kako treba, kad se probudim, kad se spustim niz stepenice odlijepljena od sna,
pa trljam svoja dva modra mora, moje dubine iz kojih toliko toga navire...pijemo kave, smijemo se, sretna sam i shvaćam koliko sam zahvalna
što je tu, Bože, što je tu taj moj otac, moja stijena i shvaćam ovo je ono što moram upiti, ne smijem uzeti zdravo za gotovo, jer, jer, jer...
Jer je vrijeme toliko nemilosrdno, toliko mi je toga uzelo, ali ovog čovjeka od kojeg sam načinjena, njega nije, i znam da ga samo želim čvrsto zagrliti,
i čuvati to što mi je dano.
I razvlačila sam ovaj sunčan i žegom obilježen dan, samo da traje, da traje, da traje, samo da upamtim svaku mrvu, svaku notu, svaki sjaj,
jer jednom će sve ovo nestati, ova ljepota i ova bezbrižnost...
I stoga je i ručak danas bio posebniji, jer sam ga željela sačuvati za vječnost, ovo se više neće odviti,
naši nemiri i naše potrebe, otac i kći, dva otoka sama za sebe, ali s mostom koji ih povezuje, krvlju koja ih zauvijek čini njihovima, čak,
da, čak i kad ih više neće biti ovdje.
Razmatranje, pa hajmo oče, na popodnevnu siestu, i uzela sam dva sata vremena za svoje isključenje, ali bilo mi je tako potrebno.
Tako potrebno jer gladna sam sna i odmora, gladna sam nahraniti svoje biće i svoju bit.
I onda zvonak glas ljudi, njihovi osmjesi, sunce koje mi mrsi kosu, ljudi koji se više nikada neće posložiti na ovoj kulisi,
jer uvijek će biti neka druga kulisa...neka druga varka, neki drugi drugi paravan, neko drugo vrijeme...pitam se, gdje ću biti ja?
Gdje ću ja ?

15.08.2021. u 21:47 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< rujan, 2021  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Blog piše :
Daniela Trputec
Copyright ©

Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!



Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:

Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec




Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe


knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...





Web Hrvatska
Tamna strana