|
Kad je ljeto trebalo otići, kad je sve trebalo utihnuti, odjednom je stigao, uistinu je, i ne, njega ne moram sama činiti drugačijim,
jer on već je drugačiji, baš onakav kakav bi trebao biti, on zapaža, on osjeća, on pokazuje, više od toga osluškuje, i miran je,
postojan, stabilan, čvrst, a onda ipak nekad opsuje, ali slatkom, nježnom psovkom, kad se razljuti jer mu nešto ne ide kako treba.
On je čovjek u kojem mogu vidjeti svijet, a ne razočarati se u tom istom svijetu, jer on ga čini stabilnim, zapravo bolja bi riječ bila normalnim.
Obično u tuđe svjetove unosimo nemire, ludila, katastrofe, a onda kad netko unosi mir i nježnost, to, to je i više no što se može poželjeti.
I sada je ljeto, upravo sam ga vidjela, pozdravili smo se, očekivali smo se, i našli smo se.
TU smo gdje jesmo. I kao da nas ništa više zapravo ne može razdvojiti, ne brinem se hoće li stići, hoće li me voljeti, hoće li me željeti,
hoće li ovo potrajati, jer jednostavno to je i to se zbiva, to se događa i vrijeme ne postoji.
Postoji samo taj trenutak, kad moram umiriti svoje disanje, svoju treperavost i trapavost, jer se samo želim fokusirati na to da smo tu.
I da ništa drugo nije važno, jer nije važna odjeća, nisu važne cipele, nije važna šminka, boja kose, trepavice, nego ono nešto ispod kože,
što se pokaže puno većim i važnijim i što lebdi kao aureola oko nas, i to jedno biće, istinsko biće to može uhvatiti i zagrliti, obujmiti i prihvatiti.
I to nas biće ne mora niti dotaknuti, a opet dotaknuti će sve.
Sve!
|