semper contra
nedjelja, 20.09.2009.
Jadranske razglednice (24), 2009-08-18 (zaključak)
„Spomenici“
Još jedna karakterističnost Grada su spomenici. Zaista ih, za relativno mali grad, ima mnogo. I što je najzanimljivije sadržajno su vrlo različiti. Predstavljaju jednu od ljepših strana Grada.
Obelisk postavljen povodom 925 godišnjice krunidbe kralja Tomislava. Prvog Kralja
Spomenik palim u NOB-u. Jedno vrijeme ga nije bilo. Razum je ipak pobijedio.
Nakon četrdeset godina opet se ginulo za ideale. Nadam se posljednji put na ovom tlu.
Spomenik gradu prijatelju Hirošimi. Ratne strahote često povezuju bolje nego ljepote živata.
Ponekad se godišnjice mogu proslaviti i na ovaj način.
U buduće molim samo ovakve spomenike: dječja igra
Prvi Predsjednik. Vjerujmo da Hrvatska neće krenuti smjerom kojim je krenula nakon prvog Kralja.
Ima Grad još takvih ljepših strana, uređene plaže neposredno uz borovu šumu koje se diče Plavim zastavama čistoće mora, duge uređene šetnice, veliki zabavni park za staro i mlado, veliki vodeni tobogan, olimpijski bazen s morskom vodom, tenis igrališta, prekrasno uređena riva s mnogo cvjetnjaka zalijevanih sustavom „kap po kap“, ljetno kino, pozornica u centru grada za razne priredbe tijekom sezone, dva turistička vlakića kojima turisti obilaze Grad, ugodnih restorana koji nude kvalitetnu hranu, neki već pomalo kultni kao na primjer Restoran „Lovre“ i još mnogo toga. No to su ljepote koje se mogu naći u svakom turističkom prospektu Grada. Mene je više zanimala ona druga strana „Zlatne Ruže“. I što reći kad se vidi ta „druga“ strana?
Da bi i ona postala kao ona prva, sjajna, ne treba mnogo sredstava već prvenstveno dobre volje da se Grad učini još ljepšim, malo više kulture s kojom se Hrvati tako vole dičiti, a nadasve puno ljubavi za svoj Grad.
nema više
subota, 19.09.2009.
Jadranske razglednice (23), 2009-08-17
Napomena: dok sam ovo pisao još nije bila otvorena afera HEP-a. Izgleda da sam je predosjećao!
* * *
Svemu dođe kraj, pa tako i mom boravku u Gradu. Evo nekoliko kratkih crtica na teme koje bi svaka za sebe mogla biti post. No vremena „ga više ni“!
Sutra, na moj 66. rođendan (tko zna šnaps, zna da je partija gotova, dalje se više ne broji!), ubacujemo provijant u auto i pravac Samobor na novi zadatak – tri dana čuvanja unučica.
„Naš ručak“
Prava ikebana, zar ne?
Slika je neoborivi dokaz da se supruga i ja na godišnjem hranimo „zdravo“ i u kozmopolitskom duhu. Ribe, povrće i na kraju obvezatno crno vino. Pri tome pazimo i na „religijsku“ ravnopravnost. 
Zeleni dio (muslimani), crveni (ateisti), ribe (kršćanstvo). I tako svaki dan uz koju boju više ili manje.
„Tuđe hoćemo, svoje uništavamo.“
Hotel "IN", nekadašnje odmaralište grada Pančeva
Hotel "Bolero", nekadašnje odmaralište radnika "Natron" Maglaj
Hoteli „IN“ i „Bolero“ nekada u „mračna“ vremena bila su u vlasništvu grada Pančeva i tvornice „Natron“ Maglaj. Sada su u vlasništvu privatnika, obnovljena i posluju bolje nego u ona vremena (doduše u njime se ne odmara „radnička klasa dok se more talasa“).
Preostale slike predstavljaju devastirana odmarališta nekadašnjih i sadašnjih firmi iz Hrvatske, koja su ostala u njihovom vlasništvu (HEP, TPK, ELEKTRA) ali za koje sadašnji vlastodršci/vlasnici nisu zainteresirani, a za radničku klasu ih i onako nije briga.
Na ovoj potonjoj slici u svojoj imaginaciji vidim kako se na laganom maestralu, obješen o stup viseće kuglane, leluja jedan od "glavonja" gore spomenutih tvrtki. No to je samo imaginacija jednog frustriranog prikrivenog krvnika! 
„Poklopci“
Njegovo Veličanstvo Poklopac- kompozitor čuvene sinfonije u jednom tonu i dva takta: tuk-tuk.
Glavna ulica Grada osim po intenzivnom prometu tijekom turističke sezone (ne znam kako je izvan sezone jer onda ne boravim u Gradu) poznata je i po muzici koju skladaju kanalizacijski poklopci. Kompozicija je jednostavna, harmonija jednolika: „tuk-tuk“. Ima ih vrlo mnogo. Često jedan uz drugi. I svaki se glasa s karakterističnim „tuk-tuk“ kad god preko njega prijeđe kotač automobila. Jedino po čemu se razlikuju je boja i jačina tona. Neki su reski i kratki, neki duboki, neki izrazito metalni. Prijašnjih godina pokušavao sam ubacivanjem komada starih automobilskih zračnica eliminirati „tuk-tuk“. Čak su jedne godine potkraj mog boravka gradske službe kopirale moju metodu i postavili gume pod sve poklopce. Nažalost, danas zračnica više i nema a osim toga nisu izrađene iz kvalitetne gume, tako da su bile brzo uništene. Ove godine nisam ih stavljao ni ja ni gradske vlasti.
Tuk-tuk, tuk-tuk, tuk-tuk!
Druga strana „Zlatne Ruže Mediterana“
U istoj rondeli je postavljena i ploča "ZRM" kako bi naglasila "kulturu" domaćina i gostiju Grada. Istini za volju vrijedne čistačice su još dok sam stajao i slikao prizor došle s metlom i počistile sve u stilu pjesmice "kućica u smeću, smeće oko nje, kad bih imo jednu metlu očistio bih sve"
Ljepota naših primorskih gradova je poznata po cijelom svijetu. Jedan od prizora urednosti u dvorištu nedovršene kuće u glavnoj ulici. Ima ih još!
Kažu da ovo nije prekriveno asfaltom nakon kopanja priključka kanalizacije jer je u tom trenutku kad je to trebalo napraviti počela turistička sezona, a onda se ne smije ništa raditi glede a u svezi građenja 
nastavlja se
Jadranske razglednice (22), 2009-08-15
Velika Gospa.
Jedan od velikih nacionalnih (hrvatskih) blagdana. Kao agnostik/ateist mogao bih izreći mnogo toga što bi „uvrijedilo“ vjernike. Kako sebe ipak smatram uljudbenim članom Lijepe naše, suzdržat ću se od iznošenja svojih stavova i razmišljanja o fenomenu Djevice Marije na Njezin Dan. Za razliku od njenih štovatelja koji svaki blagdan, praznik ili svetkovinu drugih konfesija, ideologija ili ateista dočekuju na nož. Radije ću se osvrnuti na problem provedbe Zakona u državi u kojoj je najveći Zakon - Božji zakon.
Godinama ispred prodavaonice „Gavrilović“ kraj desetak parkirališta stoji znak zabrane zaustavljanja s napomenom „osim dostave“ i tabla sa znakom da će ostali automobili biti odvezeni.
Prije "rješavanja" problema
Nikada, apsolutno nikada, nisam svih ovih godina što dolazim u Grad, vidio ni jedan jedini automobil koji s dostavom nema nikakve veze, sa zataknutom opomenom o kazni.
Ove sam godine, čekajući suprugu na izlazu iz tržnice, susreo policajku. Pogledam prema parkiralištu i vidjevši da je puno, obratih joj se:
- Oprostite, je li bi mi mogli reći zašto ne kažnjavate vozače nepropisno parkiranih automobila ispred „Gavrilovića“?
- Kažnjavamo ih mi, kažnjavamo, ali se uvijek novi parkiraju na slobodno mjesto - odgovori ljubazno policajka pokazujući jasnim kretnjama da joj se žuri.
Ja ne odustajem, pa postavih novo pitanje:
- Nisam baš siguran. Dolazim godinama ovdje i još ni jednom nisam vidio zakačenu obavijest o prekršaju.
- Malo nas je i nemamo ljudi da tamo stoje i kažnjavaju. A i plaće su male!
- Mislim da bi policajac koji bi tamo stajao i naplaćivao kazne zaradio plaću za troje vas, a ne samo za sebe – uporan sam.
- Dobro, dobro, riješit ćemo to – odgovori policajka i krene.
Nisam je više htio maltretirati. Imala je očigledno daleko važniji zadatak od kažnjavanja vozača koji se ne drže propisa. Možda se uputila na neki rendes sa svojim kolegom, kao što ih u parovima često viđam po kafićima. Čak i u kafiću koji se nalazi neposredno uz spomenuto parkiralište dok na njemu stoje automobili kojima tu nije mjesto.
Nakon nekoliko dana uvidjeh da policajka nije govorila isprazno obećavši da će oni to „riješiti“. Zaista su riješili. Skinuli su i znak zabrane zaustavljanja, i obavijest „osim dostave“ i tablu sa slikom odvlačenja vozila! Ostao je samo goli stup!
Nakon "rješavanja" problema
Tako naša policija rješava problem nepridržavanja propisa držeći se samo Božjeg zakona.
nastavlja se
petak, 18.09.2009.
Jadranske razglednice(21), 2009-08-16
„Čekajte vi samo dok vam dođu žuti!“
Tu je počelo, krajnji lijevi dio prizemlja
Da završim s temom od koje me odvelo, u jednom od prošlih postova, sjećanje na moju prabaku koja je davno izrekla tu proročansku rečenicu (vjerujem da nije bila jedina).
Prije nekoliko godina u Gradu se otvorio, kako se to popularno zove, „Kineski dućan“. Bio je tada to samo jedan mali dućan s robom iz azijskih zemalja. Dvoje, troje ljudi za koje mi bijelci, po tipu njihovih lica, kažemo da su „Kinezi“ (iako bi mogli biti i bilo koji drugi narod „kosooke“ rase) radili su od jutra do mraka, prodavali, istovarivali dopremljenu robu iz starih osobnih automobila i kombija. Nisu mnogo govorili, nisu se obazirali na radno vrijeme. Samo su radili.
Danas njihov „dućan“ zauzima cijelo prizemlje zgrade u čijem su jednom dijelu počeli. Proširili su ga montažnom građevinom i u dvorište objekta. S druge strane ulice je još jedan „dućan“ (ne znam je li je isti vlasnik). Ima ih još na dva mjesta u Gradu koliko vidjeh, a nedaleko je „Kineski restoran“.
Drugi dućan preko puta prcom
Restoran (možda ipak više neradi)
Sa suprugom sam jedno večer bio u „dućanu“ premda ja u načelu ne posjećujem tu vrstu trgovina. Šetao sam i zagledavao izloženu robu tražeći ime zemlje porijekla: Indija, Tajvan, Kina, Vijetnam. Između stalaka s, na vješalicama obješenim, haljinama, hlačama, majicama, polica sa cipelama, prolaze ljudi. Uglavnom raspoznajem Slovake, kupce bosanskog naglaska, po koji Nijemac. Ima i naših ne mogu reći. Uslužuju ih naše mlade trgovkinje na „privremenom“ radu u „kineskom dućanu“. Na blagajni tamnoputa, kosooka azijatkinja s djetetom u naručju, naplaćuje. Najodgovorniji posao ipak treba obaviti vlasnik J, zar ne?
A ja se pitam: kako se njima isplati dolaziti iz dalekih istočnih zemalja, dovoziti robu s takvih udaljenosti i prodavati je relativno jeftino? Kako se njima isplati, a našim ljudima ne?
Kako to da su se odlučili živjeti u dalekoj stranoj zemlji gdje su kultura, običaji, jezik toliko različiti od njihovih, a naši ljudi žele zaposlenje samo u svojem rodnom gradu?
Je li se odgovor ne krije u činjenici što u njihovim zemljama nema socijalne pomoći, prijevremenih mirovina i lažnih branitelja!
nastavlja se
četvrtak, 17.09.2009.
Jadranske razglednice (20), 2009-08-14
Danas je Grad bio počašćen velikim događajem. Sastala se Vlada RH na čelu s Jacom Harač da malo poćakulaju o hrvatskom turizmu, njegovim ovogodišnjim rezultatima i perspektivi razvoja za slijedeća desetljeća pod budnim okom „Zna se“. Možda će nekome biti čudno da se to odvija baš u Gradu, ali ima on nekoliko komparativnih prednosti u odnosu na druge gradove uz Jadran.
Smješten je u centru Jadrana. Tako barem tvrdi veliki reklamni pano na Jadranskoj magistrali prije ulaska u Grad.
Nositelj je „Zlatne Ruže Mediterana“ kao najuređeniji ili barem jedan od najuređenijih mediteranskih gradova.
Ploča Zlatne ruže
Usred Grada, na jedinom raskršću sa semaforima u Gradu, stoji statua Oca Domovine, Dr. Franje Tuđmanu, koja ga prikazuje u laganoj šetnji, a na licu mu njegov karakteristični „osmjeh“.
Tuđmana - čuvar Grada
U glavnoj gradskoj ulici koja također nosi njegovo ime, ima jedna kuća u kojoj živi čovjek koji je „usprkos i unatoč svemu“ svim srcem i dušom za „Zna se“ što potvrđuje svjetlećim logotipom „HDZ“ (koji je usput budi rečeno napajan električnom energijom iz javne rasvjete; toliki o njegovom domoljublju!), izvješenom državnom i partijskom, pardon stranačkom zastavom, i naravno s pločom „Ulica Dr. Franje Tuđmana“ iako nema nikakvog razloga da ona bude tu, obzirom da kuća nije na raskršću.
Bilo kuda HDZ svuda
Posjet J.H. sa svojom svitom aga i begova imao je i jednu pozitivnu stranu. Na drugom najprometnijem raskršću, na kojem se dosta često događaju sudari (za sada srećom lakši) pojavila se po prvi put u ovih mjesec dana - policajka. U prvom trenutku sam pomislio da su u policijskoj postaji konačno usvojili moje telefonske zamolbe da na križanje postave prometnika. No ispostavilo se da je njezini jedini zadatak bio da u danom trenutku zaustavi promet kako bi nesmetano mogla proći kolona s J.H. i ostalima. Iako se pržila na suncu ko janje na ražnju, ni u jednom trenutku dok je stajala na pločniku nije joj palo na pamet da se premjesti na križanje i regulira promet. Barem dok čeka "malu od kužine".
Još jedan pokazatelj da raja ove Države, od koje se sakuplja harač, nije zaslužila lakše i brže prolaženje kroz raskršća!
Policajka stoji kao da na raskršću nema prometa
P.S. Saznajem naknadno: g(r)adonačelnik je navodno „učinio“ incident. Nije želio doći na svečani ručak u čast J.H. u jedan od hotela u Gradu. On je želio neku drugu lokaciju jer, navodno, nije u dobrim „odnošajima“ s vlasnikom tvrtke u čijem su posjedu hoteli. I jedan i drugi su pripadnici stranke „Zna se“!!!
nastavlja se
srijeda, 16.09.2009.
Jadranske razglednice (19), 2009-08-11
Ipak nije!
Vjerojatno sam već spomenuo u nekom od svojih postova da mi se kuća nalazi neposredno uz cestu koja spaja Grad s Jadranskom magistralom i autoputom. Posljedica je da ispred kuće i dvorišta u kojem provodim najveći dio vremena čitajući, pišući ili pak konzumirajući jednu od „plemenitih“ tekućina: vino (crno/bijelo) ili pivo „PAN da osvježi dan“ neprestano prolaze kolone prometala na dva, četiri ili više kotača. Sva ona mogu se podijeliti u nekoliko skupina.
Slika raskršća s autima
Najbrojniji su osobni automobili. Ako se isključe stariji modeli koji su dosta bučni, vozači – primitivci koji ih uglavnom voze, vole nakon raskršća „nabiti“ gas do daske, liječeći tako kompleks inferiornosti, te vozači koji uživaju u škripi guma kad se pod punim gasom ubacuju iz sporedne ulice, osobni automobili mi najmanje smetaju.
Sljedeća skupina na ljestvici stvaratelja buke su autobusi. Prema pojedinim linijskim autobusima mogu navečer otprilike procijeniti koliko je sati. Obično odlazimo na spavanje kad prođe troosovinski autobus APP iz Požege.
Nešto jaču galamu proizvode dostavna vozila. Izraubovani kombiji, furgoni, kamioneti ponekad zaista trešte kao da će im svakog časa „motorska“ duša izaći na ispušni lonac.
Odmah nakon njih svrstavaju se cisterne za prijevoz fekalija iz septičkih jama, tzv „drekosrk-drekovoz-drekošpric“ prometala. Njih prepoznajem po zvuku koji je veoma sličan zvuku motora borbenih kola. A i brzina im nije mnogo manja. Žure da izvoze što više tura.
Dvotočkovna motorna prometala dijele se na „gospodska“ i „divljačka“.
Vozači prvih na statusnim motorima tipa „Harley Davidson“, obučeni u propisanu odjeću s kacigama na glavi, voze mirno, dozvoljenom brzinom bez velike buke, dostojanstveno, ne izlijećući iz kolone. Vozači drugih, na „red bull“ motorima tipa „Honda“ i sl. bez opreme, gologlavi u japankama i majicama s kratkim rukavima, voze ludo nabijajući u niskim brzinama gas do daske, pretiču kolonu i još se ljute ako ima se na zebri pojavi neki pješak. Posebnu vrstu u ovim potonjim čine tzv „prdalice“ ili „zujalice“. Mopedi, skuteri i ostala sitna gamad koja svoju snagu manifestiraju isključivo tako da skinu sve pregrade u ispušnom loncu, a onda, naročito noću, pod punim gasom voze najvećim dopuštenim brojem okretaja stroja. Od opreme uglavnom imaju kupaće gaće, eventualno bermude i šuplju glavu. Oni su „glavni“, oni su „jaki“, njihov je cijeli „svijet“. To što pokose pješakinju na pješačkom prijelazu (što se desilo oko ponoći prije dvije noći neposredno uz našu kuću) njima spada u dokazivanje snage.
No svi oni, uz časne izuzetke, imaju jednu zajedničku osobinu. Upotreba sirene, trube, klaksona iako je to u Gradu zabranjeno. I što je najinteresantnije bez ikakve stvarne potrebe.
Mimoilaze se i trube na pozdrav!
Trube da im prođe vrijeme!
Komponiraju suite za „klakson i živce“!
Stoje u koloni (česta pojava jer se tu nalazi T raskršće) i trube, najprije kratko, pa onda dulje i na kraju sjednu na trubu i nikao da se s nje skinu, sve požurujući onog ispred sebe da već jednom krene, kao da on to može.
Trube kako bi dali znak onom iz sporedne ceste da ga puštaju umjesto da mu to kažu pokretom ruke.
Trube kao zamjena za: „ajd u p.m. idiote!“
Uglavnom kroz četiri tjedna boravka u Gradu naslušam se automobilskih truba koliko ih ne čujem cijele godine u mjestu boravka. A svaki zvuk trube kod mene prouzrokuje godinama trostruki efekt: stezanje srca, ljutnju zbog idiota koji ne shvaća da time što nepotrebno trubi drugima remeti mir i treće, najgore, osjećaj totalne bespomoćnosti da tu išta mogu promijeniti. A od ove godine još mi svojim „Jerihonskim trubama“ remete popodnevni san unuka.
Pričam to snahi koja je nedavno boravila u Njemačkoj u jednom gradu kod nekih prijatelja, a ona mi kaže:
„Moj poznanik, koji je boravio nekoliko dana u tom gradu, kaže da je kroz cijelo vrijeme čuo samo dva puta automobilsku sirenu. Od toga jednom je to bila – njegova!“
Mala zemlja za veliki odmor!
nastavlja se
utorak, 15.09.2009.
Jadranske razglednice (18), 2009-08-08
Završilo je vrijeme nirvane. Nadolaze burna vremena s povremenim naletima tsunamija.
Prvi od njih započeo je samo kao osrednji val još prekjučer dolaskom tri Gracije od kojih dvije s dva sina. Nećakinja G. sa svojim 16 godišnjim sinom, njezina prijateljica J. (također samohrana majka ali bez službenog oca svog djeteta) sa svojim 17 godina i treća Gracija L. za sada bez djeteta. Ove prve, uključujući i moju suprugu, nisu mogle nahvaliti ljepotu potonje. Osobno me, čim sam je vidio, asocirala na Barby, što kod mene znači: da može se reći da je lijepa, ali meni se taj tip ljepote ne sviđa.
Prespavali su jednu noć, dečki potrošili kubik vode da speru sa sebe miris ovâca (ljetujući u J.-ovoj vikendici negdje u vukojebini iznad Zadra prema Karinskom moru), ostavili plahte koje smo drugi dan trebali prati u perilici koja se od prvog dana uporno suprotstavlja svim intervencijama amatera (tj mene) i majstora (ovlaštenih i neovlaštenih) i nikako da počne ubacivati vodu u odgovarajući pretinac kadice za prašak i omekšivač.
Dvije Gracije s pratnjom otišle su oko podneva. L. ostaje još koji dan u Gradu. Prilikom pozdravljanja prislonio sam glavu uz uho J. i rekao: „Vi mi se sviđate više od L.!“ Uzvratila mi je osmjehom.
U nastavku tog dana, do oko pet popodne, vladalo je zatišje pred buru. Poslije ručka legli smo da se odmorimo, no ja nisam spavao sve očekujući javljanje mobitela sa zahtjevom da im otvorimo kapiju za ulazak automobilom u dvorište. Ležeći tako, odjednom začujem glas supruge: „Pa što se niste javili da vam otvorimo vrata?“
Znači došli su, diži se deda iz kreveta, stiže peta generacija nositelja istog prezimena u staru kuću!
Gotovo je, vjerojatno, s „Jadranskim razglednicama“!
Unuk
nastavlja se
ponedjeljak, 14.09.2009.
Jadranske razglednice (17), 2009-08-06
Nije baš brod iz priče (bio je veći), ali mu je sličan
Neku večer naša šetnja odvela nas je na stranu rive gdje uobičajeno pristaju brodovi koji se ne zadržavaju dulje vrijeme u Gradu (za one druge sagrađene su marine). Prošlih godina nalazili smo tu relativno velik broj plovila za koje bi mi, ljudi srednjeg imovinskog stanja, rekli da su luksuzni, a oni s velikim i visokim primanjima da su to čamci za spašavanje njihovih morskih čudovišta. Nemani što gutaju enormne količine goriva samo zato da bi bogate „guzice“ na odmoru prevezle iz točke A u točku B.
Uglavnom su to bile elegantne motorne jedrilice (jahte), po koji brzi motorni brod ili gliser. Ove godine ih do te večeri nismo vidjeli. Je li je i u toj kasti zavladala kriza pa su počeli štedjeti ili možda nemaju vremena za odmor spašavajući svoja carstva od propasti, sve kako bi održali „modus imanja“ za razliku od „modusa bivanja“ (Fromm) gdje im sve to i onako ne bi bilo od bitne važnosti.
Obzirom na to, bili smo pomalo iznenađeni kad smo uz obalu, krmenom stranom privezan, opazili jeden povelik gliser, elegantnih, pomalo agresivnih linija, kako se takva polovila uobičajeno grade da bi se istakla njihova brzina i snaga (i indirektno karakter i bogatstvo vlasnika!). Kako se jedina klupa, koja je bila slobodna, nalazila baš uz krmu broda, a i zbog znatiželje da vidimo iz koje je zemlje brod, pošli smo prema njoj i sjeli.
Na krmenom dijelu palube, udobno zavaljeno u fotelje šestero mladih upravo je dovršavalo večeru uz crno vino. Tatini sinovi i kćeri, odjeveni kao da su u nekom hotelu „de lux“ kategorije. Pokušavao sam, promatrajući zastavu iznad krme, zaključiti koje su nacionalnosti. Po nazivu broda „Miša“ pretpostavljah da je iz neke slavenske zemlje. Dosta dugo sam tako gledao sve čekajući kad će lagani vjetrić zavijoriti zastavu pa da je vidim u punoj veličini. Na kraju mi je to nakratko uspjelo. Pokazala se zastava Ujedinjenog Kraljevstva smještena u lijevoj gornjoj četvrtinu potpuno crvenog preostalog dijela površine. U prvi trenutak pomislih da se radi o Australiji, no na jednom dijelu primijetio sam još neke slike, koje u tom kratkom vremenu nisam mogao dešifrirati, i tako je moj pokušaj identifikacije propao.
Slušajući pažljivije primijetili smo da iz muzičke linije dopire pjesma naše grupe „Colonija“, a učinilo nam se da čujemo slovenski govor.
Na kraju ipak odustah od izigravanja detektiva - istražitelja. I onako su mi misli pomalo skretale u drugom smjeru. Netko tko me dobro ne poznaje okarakterizirao bi ih kao zavist što oni imaju takav brod a ja ga nemam. No prevario bi se. Ja jednostavno ne mogu prihvatiti svjetonazor u kojem je cilj odmora, ajmo karikirati, „večerati na skupom motornom brodu“ koji je kupljen novcem ljudi koji rade za mene, a ja sam im dao manju plaću samo da bih mogao kupiti takav brod. Ne mogu prihvatiti činjenicu da povećanje adrenalina treba tražiti u brzoj vožnji skupim gliserom i poslije, na uvaženim svjetskim skupovima, pričati o ozonskim rupama, zagađivanju tla i porastu globalne temperature na Zemlji. Na sastancima G8 do G108 raspravljati o novčanoj pomoći nerazvijenima i siromašnima (uz neviđene troškove osiguranja i skupe ručkove) čija veličina stoji omjeru 0,0002% u odnosu na vrijednost tog broda ako on predstavlja brutoproizvod spomenutih zemalja. I pri tome ne biti svjestan, ili se praviti da nisam, da sam upravo ja glavni uzrok tog siromaštva i bijede. Po mojem to je čisto farizejstvo.
Nešto od tih misli rekao sam i supruzi. Priznala je da tako nije razmišljala. Njezino je bilo na nivou: vidiš balavce kako uživaju u rezultatima rada njihovih roditelja.
U tom trenutku između nas i broda prošla je sredovječna žena. Lijevom rukom vodila je dječaka možda pet šest godina, a u desnoj držala crnu plastičnu vreću punu praznih plastičnih boca. Uz vreću išao je, vjerujem, njezin stariji sin, nešto preko deset godina. Svo troje je bilo uredno, skromno obučeno, čisto, dečki uredno podšišani i počešljani. Prisjetio sam se da sam je, prije nego što smo sjeli na klupu, vidio kako pretražuje korpe za otpad.
Žena je pogledala prema nama, svjesno ili nesvjesno, ne znam, no brod nije udostojala ni jednim kratkim pogledom. Prošla je pokraj nas nešto govoreći djeci. Ispratio sam je pogledom gledajući je onako malo povijeno u desnu stranu, valjda zbog tereta vreće, i rekao supruzi:
„Šteta što nemam aparat. Zamolio bi je, ako joj ne smeta, da je slikam s brodom u pozadini. Dao bih joj i pedeset kuna, ako bi prihvatila. To je novac koji ona dobije za stotinu skupljenih boca! Koji kontrast.“
Nakon kraćeg vremena začuh tihi suprugin glas:
„Osjećam gorčinu grlu!“
„Zbog ovog što rekoh?“
„Da.“
Već smo se htjeli uputiti kući kad jedna djevojka iz grupe koja je prolazila istim putem kao maloprije žena s vrećom, pogledavši brod, rekla samo jednu jedinu riječ:
„Sanaderov!“
i okrenuvši glavu nastavila hodati s društvom.
* * *
Drugo jutro probudih se rano sa slikom od jučer. Nisam moga odoljeti ne otići na rivu i vidjeti je li je brod još tamo, da barem njega slikam. Šanse su bile vrlo male. Brzo sam se digao, obukao, uzeo aparat i pošao. Što sam se više približavao obali, počeo mi je rasti adrenalin, i počeh osjećati laganu bol u prsištu. Srce!
Naravnano, broda više nije bilo. Sve je izgledalo, sada u sunčano rano jutro, kao da je ono jučer bio samo san. Fa-ta-mor-ga-na!
Na povratku sam kupio novine čiji sadržaj komentirah u objavljenom postu od 3. kolovoza i, da smanjim napetost, sjeo u usputni kafić popiti „Jäger meister“ s ledom.
Platih 17 kn. Vrijednost 34 praznih plastičnih boca! i 
.
nastavlja se
nedjelja, 13.09.2009.
Jadranske razglednice (16), 2009-08-05
Nakon što sam odgledao, nažalost neuspješan, pokušaj Blanke Vlašić da obori svjetski rekord u skoku u vis nije mi đavo, vrag, sotona, nečastivi dao mira pa sam prebacio na glavni Dnevnik naše Katedrale duha (iako sam se zakleo da više neću gledati vijesti iz Zemlje nedođije) i naletio taman na vijest da Jacin Harač ne obuhvaća bivše (na izborima propale) gradonačelnike, načelnike, župane i njihove zamjenike. Oni i dalje u PUNOM iznosu dobivaju naknadu/plaću (šibenski na pr 12000 kn) a da NE RADE APSOLUTNO NIŠTA! Dok se ljudima koji su nezaposleni i primaju naknadu skida Jacin Harač, dotična gospoda koja su IZGUBILA izbore jer su LOŠE RADILA primaju puni iznos naknade slijedećih šest mjeseci nakon što skinuti s vlasti. I MI TO TRPIMO! Zaista su Hrvati potomci izbjeglica iz Schilde!
Ne, ne smijem gledati dalekovidnicu za koju je Vojo Šiljak, voditelj emisije na Radio Sljemenu povodom ukidanja njegove vrlo lijepe emisije „Ulicama kružim“ zbog štednje (sic!), lijepo rekao:
„Zrno do zrna palača, kamen do kamena palača, kuna do kune – Katedrala duha!“
* * *
A sada, vraćam se na JR
Uoči 5. kolovoza, povodom svetkovine, za one koji ne znaju (a ima ih izgleda veliki broj prema ad hoc anketama što ih provedoše naše TV postaje) Dana zahvalnosti, Dana Pobjede i Dana hrvatskih branitelja (vjerojatno će kroz koju godinu biti pridodan još neki „Dan“, jer je i ovaj potonji dodan naknadno, a slobodnih dana bez blagdana je sve manje!) organizirana je velika fešta u Gradu pod nazivom „Gradska noć“.
Što reći? Tipičan primjer male (velike) seoske priredbe uz sudjelovanje raznih muzičkih sastava tipa „Lustige Dorf-kapele“. Vrhunac kulturnog sadržaja bio je nastup najnovije RTL (možda i NOVE, tko zna, ne pratim taj tip emisija) instant pjevačke zvijezde – Zorana Mišića.
Ne znam je li je njegovo glasno pjevanje (da ne kažem urlanje) bila želja da ga čuju i na susjednom otoku ili pak i on spada u pjevače koji neznanje pjevanja prikrivaju velikom vikom. U svakom slučaju njegov nastup je bio dočekan s velikim oduševljenjem mladeži koja ga je uglavnom gledala na ekranima svojih mobitela ili digitalnih fotoaparata. Sadržaj i kvaliteta pjesama ih vjerojatno i onako nisu zanimale. Važna je – buka.
Puno ljudi/turista koji se muvaju rivom ni sami ne znajući zašto su tu, konzumenata koji sjede uz stolove restorana ili čekaju u dugim redovima da dobiju besplatnu porciju sardela sumnjive svježine ili porciju pašta-fažola bez pašte i s malo fažola, te čašu razvodnjenog bijelog ili crnog vina, koje se toči „besplatno“ (za kontinentalce: slika na prvomajskim feštama kada političari dijele besplatni „vojnički grah“ nakon što su ga višekratno naplatili od tog istog puka kroz prireze, poreze i trošarine) i koji će se pitati, nakon što se vrate u svoje skupo plaćene pansione, apartmane i hotele te otrijezne od transa zvanog „kruha i igara“, zašto su uopće bili večeras na rivi. Apatični konobari koji jedino o čemu misle je kad će Velika Gospa, da se svega toga riješe i opet prepuste nirvani, pa makar poslije pasli samo travu, i na kraju jedna budala (to se odnosi na mene) koja je za volju svoje supruge spremna (iako mu je to sve skupa grozno odbojno) sudjelovati u tom „spektaklu“, makar pasivno. Srećom ovog puta, ta budala, našla je srodnu dušu u liku rođene Varaždinke a udane za stanovnika Grada, pa je zajedno s njom prosjedila na stolici očekujući da mu se vrati supruga s ruba obale, odakle je bio „fascinantan“ pogled na vatromet, uz pratnju muzike iz repertoara najvećeg domoljuba Hrvatske – Thomsona. Budala, to jest ja, uočila je stih pjesme spomenutog domoljuba u kojem se kaže kako je netko (više se ne sjećam tko) „predao ovu lijepu zemlju u ruke Hrvata!“ Nastavak da su ti isti Hrvati najmanje 50% zemlje predali u ruke stranaca s najboljom namjerom da to učine i s ostatkom, u pjesmi nema ni slovca.
Jedino što moram, istine radi priznati, vatromet je za naše pojmove bio vrhunski. Bolji nego lani povodom istog praznika. Moja supruga je bila oduševljena.
Na kraju, barem neka korist od mog žrtvovanja !
A kada su supruge zadovoljne trebaju biti i supruzi. Sada kada su proizveli umjetnu spermu, jedini će im zadatak i biti da supruge/žene čine zadovoljnim i stajati im pri ruci za poslove koje one ne mogu obaviti, na primjer otvarati riblju konzervu s otvaranjem na potez J!
nastavlja se
subota, 12.09.2009.
Jadranske razglednice (15), 2009-08-02
Evo nastavljam s JR pa kome milo kome drago.
No prije ne mogu da se ne osvrnem na najnoviji „igrokaz“ naše Vlade glede izmjene zakona o zabrani pušenja i umjetnoj oplodnji. Ne, ne želim komentirati sve te nebuloze, o tome je već proliveno i previše tinte a da bi se isplatilo još nešto dodati u svezi genijalaca na čelu s ministrom Milinovićem, kojeg bi bilo najbolje vezati lancima (to i onako voli – „lančana solidarnost“ s generalom Norcem!) i smjestiti na Goli otok. No to su puste želje semper contre koji se nikako ne može pomiriti s ljudskom glupošću.
Učinit ću to na jedan drugi način. U Narodnim novinama broj 65 od 2009. pod klasom 011-01/09-01/74 našao sam obavijest kojom se proglašuje, pazi sad ovo:
„Zakon o stavljanju izvan snage Zakona o preuzimanju Zakona o rješavanju sukoba Zakona i sukoba nadležnosti u izvršenju kaznenih sankcija“
Bez obzira što mu to točno znači ovo potvrđuje moju teoriju opisanu u jednom od postova da je mnogo Hrvata u ove krajeve došlo iz Schilde, u dalekoj prošlosti grada budala iz Njemačke, kojeg su građani spalili da bi iz jedne kuće istjerali miševe.
A i mi nismo daleko od toga da budemo potomci tih budala, obzirom da pokorno pristajemo da nam se na razne načine, a najnoviji je „Jacin Harač“, oduzimaju kune, da bi se nahranili tipovi koji donose Zakone koje onda nakon mjesec, dva mijenjaju samo da bi opravdali svoje postojanje.
A sada evo nove razglednice.
„Čekajte vi samo dok vam dođu žuti!“ govorila je mamina baka po očevoj strani, moja prababa.
Živjela je u malom zabačenom naselju u Lici. nazivom Švica (kad ljudima pričam o tome uvijek pomisle da je živjela u Švicarskoj ). Nedaleko Otočca koji jer vjerojatno bio tada najveće mjesto koje je tijekom svog devedeset i devet godina dugog života bila posjetila.
Živjela je u vrijeme kad je nabujala Gacka, rijeka ponornica, svaku jesen ili u proljeće punila Švičko jezero, jer njezino grotlo, u koje je ponirala, nije moglo progutati toliku vodu. Punila ga, a ono se praznilo u moru, negdje kraj Senja, što je potvrdio svojim istraživanjima njezin sin, učitelj i ravnatelj mjesne pučke škole (kako se tada zvala četverogodišnja osnovna škola), moj djed.
Tekla je ta rijeka i onako, kao usput, najprije pokretala vodne turbine (ne vodenička kola) cijelog niza malih vodenica što su se raskrečile preko njezinog korita, s lopaticama izrađenim iz drveta, prala ličke vunene biljce (deke) u uređajima pretečama današnjih perilica rublja, a potom, prije nego se smirila u jezeru ili pak ponirala u njegovom grotlu, usmjerena jednim dijelom zapornicama, pokretala turbine jedne od prvih (ako ne i prvu) od malih hidroelektrana u Hrvatskoj pri tome ne narušavajući prirodni i ekološki režim rijeke. Kao dijete gledao sam to za vrijeme školskih praznika koje sam ponekad znao provesti kod rođaka u Švici.
A onda je nastupila socijalistička izgradnja pod parolom: „industrijalizacija+elektrifikacija=socijalizam“ i neimari naše bolje (ali ne i ljepše) budućnosti pregradili su rijeku, spremili njezinu snagu u umjetno jezero i tunelima proveli do turbina mnogo većih i moćnijih od turbina stare elektrane. No time su oduzeli život i vodenicama i perilici biljacâ, i toj staroj, romantičnoj elektrani prepuštajući ih sudbini napuštenih feudalnih dvoraca. Svi su oni izgubili svoju funkciju. Jedne je pregazilo vrijeme, drugi su bili simbol nazadnjaštva i izrabljivanja kmetova. Jednom davno pričala mi je majka, nakon posjeta Francuskoj, kako je na sličan način sagrađena hidroelektrana na rijeci koja prolazi prekrasnim krajolikom čiji je tok pun vodopada, brzaka, virova. No u Francuzi su jednim udarcem ubili dvije muhe. Jezero noću pune vodom, a preko dana puštaju vodu kako bi turisti mogli uživati u prirodnim ljepotama. I još im za to naplaćuje ulaznica. A mnogi od njih i ne znaju da vode po noći nema!
Prije dosta godina posjetio sam lokaciju stare hidroelektrane. Nažalost centrala je bila potpuno devastirana, tko zna u kakvom je stanju danas i je li je još išta od nje ostalo. Još su se nalazili dijelovi prve turbine koja je pokretala istosmjerni generator remenskim prijenosom. Generator (u stvari dinamo stroj) je bio tu, nažalost ne u funkcionalnom stanju. Jednaku sudbinu imao je i „moderniji“ na kojem su se vidjeli svi njegovi najbitniji dijelovi. Na natpisnoj pločici mogli su pročitati svi tehnički podaci. Ne sjećam se godine izrade, ali se prisjećam tvrtke „Ganz“ iz Madžarske. Čak su postojali i ostaci rasklopnog postrojenja s ostacima nekadašnje električne opreme i mjernih instrumenata. Gledajući sustav zapornica kojima je voda skretana na lopatice vodne turbine i gledajući u sve to uništeno i devastirano od strane pripadnika najstarijeg kulturnog naroda na ovim prostorima, pomislih kako smo mi daleko od kulture i svijesti o vrijednostima naše baštine.
Nedaleko od Švice nalazi se mjesto Smiljani, rodno mjesto našeg najvećeg izumitelja i znanstvenika iz područja elektrotehnike, Nikole Tesle (koji doduše ima stanovite „krvne“ manjkavosti, no pustimo sad to). I zamislite da smo postupili kao Francuzi! Od njegove kuće i ove male hidroelektrane mogli smo napraviti mjesta hodočašća turista sklonih tehnici, naročito svršenih ili budućih stručnjaka elektrotehničke struke. I tu se moglo naći rješenje da dio dana vode Gacke teku svojim starim koritom.
Ali što se može?
Kod nas se ipak više cijene vidilice Gospe i njima i Njoj u čast podiže crkva u Međugorju i to mjesto pretvara u Meku priprostog, neobrazovanog puka koji pak ima neke druge vrijednosne kriterije.
* * *
Eto kako čovjeka neka asocijacija lako odvede s teme. A htio sam pisati o „invaziji“ kineskih trgovaca i njihovih trgovina (oni češće pišu – dućan) u Grad.
Neka! Ostavit ću tu temu za drugu priliku.
nastavlja se
petak, 11.09.2009.
Boravak u paralelnom vremenu (Intermezzo u seriji)
Možda su neki primijetili da je naprasno prekinuta serija Jadranske razglednice. Možda su se neki pitali zašto?, neki su se vjerojatno razveselili da ne trebaju čitati tamo neke pisanije, a neki možebitno da nisu ni primijetili. Na žalost i tugu ovih potonjih ja ću nastaviti s objavljivanjem serijala unatoč i usprkos. No prije toga bih vam želio ispričati moj doživljaj koji je prouzročio rupu u seriji postova.
Četvrtog rujna (baš na dan rođendana moje supruge) imao sam dogovorenu ergometriju (imali slučajno netko da ne zna što je to stoji mu na raspolaganju Google) u 14.30 u Poliklinici „Sunce“ u Varaždinu. Sjedoh u automobil, dođoh pred Polikliniku, iznenadih se što ima mjesta za parkiranje, parkirah i uđoh u predvorje. Bilo je nešto poslije 14 sati.
„Dobar dan“, rekoh sestrama na prijamu. „Došao sam na zakazanu ergometriju.“
Sestra pogleda u popis i uputi me ljubazno da malo sačekam pred ordinacijom.
„Idem samo do vašeg administratora da sredim nešto oko osiguranja“, rekoh, ostavih fascikl s podacima o bolesti koje „skupljam“ od 1996. godine i uputih se u njegovu kancelariju.
„Dobar dan“, rekoh „došao sam da raskinem ugovor o dopunskom osiguranju obzirom da mi odlaskom u penziju vrijeme čekanja pred ambulantama više neće predstavljati problem, a penzija je mala pa si više taj luksuz ne mogu priuštiti, iako mi je iskreno žao.“
„Nema problema“, odgovori ljubazan administrator, uzme papir da ga ubaci u printer kako bi isprintao tekst izjave o prekidu i….ja odoh u drugo vrijeme, drugi svemir.
Slijedeća scena: ležim u krevetu i gledam u strop. Uočavam kvadrate spuštenog stropa. U ruci igla na koju je priključena cjevčica spojena s bočicom infuzije. Shvaćam da sam u bolnici, na plahti čitam Opća bol. Varaždin 2008. Pokraj mene sjedi supruga, na ormariću flaše s vodom. Supruga mi nešto govori, ja baš ne kapiram. A onda opet selim u drugo vrijeme.
Budim se. Vani je još noć. Još uvijek ležim u krevetu s iglom infuzije. Pogledam na ormarić, tamo su oba mobitela. Pogledam koliko je sati. Četiri u jutro. Vraćam se u ovo vrijeme, u ovaj svemir.
Od 14.20 četvrtog rujna do 4 sata 5. rujna živio sam u nekom drugom prostoru i nekom drugom vremenu. U razgovoru s ljudima koje sam ponovo prepoznavao saznah što se dogodilo.
Nakon ergometrije koju je liječnik prekinuo potkraj treće minute zbog porasta tlaka i frekvencije srca iznad normale sišao sam s trake. Na pitanje kako mi je, odgovorio sam da me malo boli glava. Sjeo sam na stolicu, razgovarao s doktorom dvadesetak minuta, digao se pozdravio se s njim i izašao zatvorivši vrata njegove ordinacije. Onda sam se ponovo vratio i rekao:
„Ja ne znam gdje sam!“
Do ponovnog vraćanja u ovo vrijeme nisam znao da sam već tri dana u penziji, znao sam da imam suprugu, njezino ime i da živi u Čakovcu, nazvao najprije jednu kolegicu u firmi da dođe po mene, sjetio se da ona ne vozi pa prekinuo vezu prije nego je ona uključila mobitel, nazvao kolegu, on nije bio na poslu, nazvao drugog koji je obavijestio ženu, ona rođakinju koja živi u Varaždinu i koja je došla po mene da me odveze u bolnicu. Došavši u bolnicu razgovarao s doktorom, dao iz torbice izvadio obje kartice zdravstvenog osiguranja, rekao da se ne sjećam što se dogodilo. Iz bolnice sam još dva puta zvao nećakinju, četiri puta ženu, razgovarao sa sinovima i snahom i…ničeg se toga ne sjećam.
Danas se vratih kući.
U bolnici su obavili CT mozga, EG mozga, snimili vratne žile doplerom i – nisu našli ništa. Ja imam svoju teoriju: srce mi je slabo, zbog ergometrije trebalo je slati puno krvi u mišiće pa nije bilo dovoljno za mozak. A kako je moj mozak jaaakooo pametan donio je pametnu odluku: radi uštede energije isključit ću jedan dio memorije. Bolje to nego da na primjer isključim disanje ili rad srca. Onda bih ubio i sebe!
Eto tako dragi moji blogeri. „Negdje“ sam proveo četrnaest sati. I zato me bilo nije. Moglo bi se reći da sam za toliko mlađi u odnosu na onog semper contru koji je živio cijelo vrijeme u ovom svemiru.
Sutra slijedi nastavak Jadranskih razglednica, unatoč i usprkos. Za sada i onako nisam u kondiciji (Krležin izraz) da se bavim nekim ozbiljnijim temama: 5:1 za Englesku i kombinacija kako mi još uvijek možemo u Južnu Afriku, košarkaški triler na europskom prvenstvu, pogađanja kakvog će biti okusa juha što nam kuha „mala od kužine“ uz pomoć Velikog Šarmera iz Slovenije, o dubinama ponora u kojem se momentalno nalazi Hrvatska kao država po svim mogućim i nemogućim anketama svjetskih ekonomskih institucija, o „uspješnim“ protestnim skupovima što ih organizira HUS, dok drugi sindikati bojkotiraju prosvjede (uostalom nije ni čudo, pa u Hrvatskoj i onako nema pravih radnika, konstatacija bjelosvjetskih instituta za istraživanje svega i svačega), o porastu rezervacija za skijanje u inozemstvu od oko 15% u odnosu na prošlu godinu (tko kaže da je kriza?), o sapunici na hrvatski način u medijima pod naslovom: „Svakog tjedna afera jedna“ itd, itd, itd.
Ajde bog svima!
četvrtak, 03.09.2009.
Jadranske razglednice (14), 2009-07-31
Kao gotovo svakog dan, supruga i ja oko devet navečer krenuli smo na obvezatno „đonjenje“ po „ulicama moga Grada“. Iako je već pala noć, čak ni uz more nije bilo svježine. Za sutra meteorolozi najavljuju „paklenu“ vrućinu. Kao da nam nije dovoljno „pakla“ kojeg nam sprema „mala od kužine“ promovirana po Velikom Bossu u „glavnog kuhara“, koji će nam zakuhati tako ljuto i papreno jelo da će i u ovom slučaju vrijediti u žargonu „madžarski“ izraz za ljute feferone: žereš peče – sereš peče !
Prije nego se dovukosmo do rive, obišli smo sve otvorene prodavaonice u kojima je supruga vidjela ili naslućivala da bi mogla kupiti šešir za zaštitu od sunaca. Jednostavno ne može do plaže, a pogotovo u more, bez tog pokrivala. Zahvaljujući toj aktivnosti danas nam se veći dio šetnje sveo na lutanju po uličicama starog dijela grada. Na kraju smo adekvatno pokrivalo, koje je zadovoljavalo sve tražene kriterije, pronašli u prodavaonici na plaži uz gradski bazen.
Drugotraženi šešir
Zadovoljni, ja što sutra ujutro neću morati lunjati po dućanima koji su večeras bili zatvoreni a ona što je našla zadovoljavajući šešir pa će sutra nesmetano na kupanje, sjeli smo na klupu ispred dva hotela od tri koliko ih ima uz rivu. Između ta dva hotela nalazi se neka vrsta noćnog kluba s ležaljkama (poznavatelji engleskog znat će kako se to kaže na engleskom) iz kojeg svaku večer trešti, već u ranijem postu spomenuta, tam-tam (ili „čekić“) muzika.
Tam-tam restoran u jutarnjem drijemežu
Mi svejedno znamo posjediti u blizini kluba (samo na tom mjestu nalaze se dvije tri klupe dovoljno blizu hotelima) jer istovremeno s terase susjednog hotela dopire „vječno zelena“ muzika u izvedbi raznih manjih sastava koji se mijenjaju svako večer u ciklusu od po sedam dana. Sjedimo tako tu, slušamo muziku koja nam se sviđa, pokušavajući ne čuti buku tam-tama. Promatramo mjesec kako svakim danom postaje sve veći i čekamo da u prekrasnoj slici dostojanstveno zađe iza otoka. Naročito je dojmljiva slika kad mu polovicu zakloni sjena otoka, a njegov preostali dio izgleda kao plameno jedro na tamnoj pučini mora. Ta slika traje kratko jer mjesec tone sve brže da bi na kraju, prije nego što potpuno nestane, zasvijetlio kao upravo rođena i istog trenutka umrla zvijezda na nebu.
Nekako u isto vrijeme oboje smo osjetili da nam promatranje mjeseca ove večeri izgleda nekako ljepše nego do sada. Jest da je i slika bila nešto drugačija. Zalazak nije bio „čist“. Preko, sad već dvije trećine osvijetljene površine, navukli su se tanki koprenasti oblaci i slika mjeseca izgledala je mističnije. Ipak pravi razlog našeg većeg užitka ležao je u spoznaji da iz noćnog kluba ne dopire ono „tam-tam“ s CD-a već živa glazba. Klavir (možda pijanino), saksofon i vokal izvodili su melodije klasičnog jazza, obrade popularnih melodija u jazz stilu. Pravi melem za uši.
Slušajući tako muziku koja u meni budi osjećaj za lijepo, sjetih se prekrasnog osvrta Branimira Pofuka (J.L. 30.07.2009) na solistički recital Ive Pogorelića održanog u Eufrazijevoj bazilici u Poreču. Osvrt me toliko oduševio i ispunio emocijama da sam na trenutak, čitajući ga, osjetio suze u očima i istovremeno požalio što nisam mogao slušati koncert. Posebice pak što nisam nadaren ili bolje obrazovan pa da mogu u takvoj muzici uživati „punom dušom“. Nadam se da g. Pofuk neće zamjeriti što ću u ovom mojem skromnom osvrtu na moj doživljaj muzike citirati nekoliko ulomaka iz navedenog teksta.
„Bruce Springsteen trebao je tone opreme, pun stadion i kapacitet jedne manje hidrocentrale da bi moj dragi kolega rock kritičar Aleksandar Dragaš nedavno iz Beča dopustio mogućnost postojanja Boga. Ne valja se nadmetati u takvim iskustvima, jer radi se o daru na kojemu treba biti ponizno zahvalan, ali i o kojemu se mora iskreno svjedočiti. Zato moram reći da se meni takve objave redovito događaju na koncertima Ive Pogorelića koji nebesa otvara samo sa svojih deset prstiju i klavirom. (…) Imao sam veliku povlasticu slušati Pogorelića i u hrvatskim domovima kulture i nekima od najznamenitijih i najboljih koncertnih dvorana svijeta (…). Svi ti koncerti ostali su u sjeni večeri koju je Pogorelić prekjučer priredio u porečkoj Eufrazijskoj bazilici. (…) Gledajući mladog zagrebačkog pijanista, vjernog Pogorelićeva sljedbenika, kako zatvorenih očiju treperi oslonjen o stup bazilike, zaključio sam kako bi netko te večeri mogao pasti u nesvijest nikako ne od sparine, nego samo od ushićenja. I ja sam se tako osjećao, osobito tijekom izvedbe Chopinove Treće sonate u h-molu.“
Toliko smo se zanijeli slušajući muziku, trenutačno „našeg“ Pogorelića, da nismo ni primijetili kako vrijeme neumitno teče. Kad smo pogledali na sat, prošlo je već pola noći. A treba još našim oštećenim koljenima i slabim srcem stići do kuće.
Ipak, isplatilo se!
nastavlja se
srijeda, 02.09.2009.
Jadranske razglednice (13) 2009-07-30
Šeta jutros gradom. Ponio sam i fotoaparat kako bi fotografirao neke motive koji se ne pojavljuju na uobičajenim kič razglednicama. I tako, u mislima na bivši praznik o kome pisah prije koji dan, sjetih se da provjerim je li još uvijek postoji caffe bar „NDH“. Da još uvijek je tu! Na diku i ponos onog dijela građana kojima je Poglavnik i NDH najveća vrijednost u njihovom shvaćanju samostalne Hrvatske.
Kafić za nostalgičare
No ipak nije sve tako crno. Još uvijek u centralnom parku stoji spomenik palim borcima NOB-a podignut 1953. (nakon „paljenja“ svjetla djelomično devastiran pa obnovljen), spomenik sjećanja na tragediju Hirošime, spomenik prvom predsjedniku Franji Tuđmanu (ma kakav da je bio ipak je bio prvi predsjednik), poprsje Stjepanu Radiću, spomenik na godinu krunidbe kralja Tomislava. Raznih ljudi ima u tom mom gradu, od krajnje lijevih do krajnje desnih.
Spomenik poginulima tijekom 1941-45. koji su pošli u rat zbog ideala kao i ono iz 1991. Da su ostali živi što mislite koji bi bili tužniji?
Eto i naziv moje ulice mijenjao se kao se mijenjala povijest. Davno, prije drugog svjetskog rata, bila je ulica kralja Aleksandra, nakon rata postala je Partizanski put. Poslije 1991. preimenovana je u Zagrebačku ulicu, a danas nosi naziv ulica Dr Franje Tuđmana. Mi je u obitelji u šali nazivamo „Partizanski put Dr Franje Tuđmana“.
Neka, neka se mijenjaju ulice (iako bi iz praktičkih razloga bilo bolje da se ne mijenjaju već da imaju „vječna“ imena, kao na primjer Put Vruljina, Ribarska ulica itd, kakvih u Gradu ima), neka se mijenjaju mišljenja i svjetonazori, neka smo trenutačno u krizi. Neka samo na tome i ostane. Sve ćemo to mi ili naši potomci savladati i riješiti. Samo, molim, bez potezanja bombi, kâma i mačeva gospodine Thomsone.
To nam zaista više ne treba!
nastavlja se
utorak, 01.09.2009.
Jadranske razglednice (12), 2009-07-29 (nastavak na drugu temu)
Sjedim tako na mom „parkirnom mjestu“ na tržnici i gledam. Supruga povremeno donese po koju vrećicu sa spizom da joj ne smeta dok hode kroz uske prolaze između štandova, prebire proizvode i „ćakula“ s prodavačicama koje je uvjeravaju da je sve friško i fino i da nije skupo (što je ove godine čak donekle i točno! – još jedan dokaz o padu broja turista) a ona svojim iskustvom nalazi uvijek neku „falingu“. Ipak su joj danas uspjeli uvaliti šljive koje zaista prekrasno izgledaju, ali kad smo došli kući otkrila je da još nisu posve zrele 
.
Izgleda da supruga nije bila jedina koja je nasjela na „fine i friške“ šljive. Gledam kako jedan krupan muškarac, nešto mlađi od mene, kupuje kruh, baš u „kruhnici“ pokraj koje sjedim. U rukama drži četiri – pet vrećica s provijantom. Jedan od njih sadrži famozne šljive. Vadeći novčanik kako bi platio kruh, omakne mu se vrećica, padne i dio sadržaja se razleti po tlu. U prvom trenutku opazih u njegovim očima zbunjenost, što je sad to, a onda, rekao bih, muku. Treba to pokupiti. Već sam krenuo da mu pomognem, a onda sam se sjetio da na koljenu imam steznik i da se teško saginjem. I ostao sam sjediti. On se pokušao sagnuti bez savijanja koljena preko pozamašnog „pojasa za spašavanje“ no iz tog položaja rukama nije mogao dohvatiti plodove rasute po podu. Na časak je stao, a onda kleknuo na jedno koljeno i počeo skupljati plave loptice do kojih je mogao dosegnuti rukom. Onda se, sav crven u licu, podigao i pomakao da učini ponovo istu radnju. U tom je trenutku opazio je da ga promatram. Pokazah rukom na steznik i kažem: „Nažalost i ja se teško saginjem!“. Na licu mu smiješak zamijeni prvobitni pomalo predbacujući izraz lica, ponovo se spusti na koljeno, pokupi preostale šljive i izgubi se u prolazu s kafićima.
„Karikatura od čovjeka“, rekao bi moj bratić.
nastavlja se
