Marketing
Jadranske razglednice (14), 2009-07-31
Kao gotovo svakog dan, supruga i ja oko devet navečer krenuli smo na obvezatno „đonjenje“ po „ulicama moga Grada“. Iako je već pala noć, čak ni uz more nije bilo svježine. Za sutra meteorolozi najavljuju „paklenu“ vrućinu. Kao da nam nije dovoljno „pakla“ kojeg nam sprema „mala od kužine“ promovirana po Velikom Bossu u „glavnog kuhara“, koji će nam zakuhati tako ljuto i papreno jelo da će i u ovom slučaju vrijediti u žargonu „madžarski“ izraz za ljute feferone: žereš peče – sereš peče 
!
Prije nego se dovukosmo do rive, obišli smo sve otvorene prodavaonice u kojima je supruga vidjela ili naslućivala da bi mogla kupiti šešir za zaštitu od sunaca. Jednostavno ne može do plaže, a pogotovo u more, bez tog pokrivala. Zahvaljujući toj aktivnosti danas nam se veći dio šetnje sveo na lutanju po uličicama starog dijela grada. Na kraju smo adekvatno pokrivalo, koje je zadovoljavalo sve tražene kriterije, pronašli u prodavaonici na plaži uz gradski bazen.
Drugotraženi šešir
Zadovoljni, ja što sutra ujutro neću morati lunjati po dućanima koji su večeras bili zatvoreni a ona što je našla zadovoljavajući šešir pa će sutra nesmetano na kupanje, sjeli smo na klupu ispred dva hotela od tri koliko ih ima uz rivu. Između ta dva hotela nalazi se neka vrsta noćnog kluba s ležaljkama (poznavatelji engleskog znat će kako se to kaže na engleskom) iz kojeg svaku večer trešti, već u ranijem postu spomenuta, tam-tam (ili „čekić“) muzika.
Tam-tam restoran u jutarnjem drijemežu
Mi svejedno znamo posjediti u blizini kluba (samo na tom mjestu nalaze se dvije tri klupe dovoljno blizu hotelima) jer istovremeno s terase susjednog hotela dopire „vječno zelena“ muzika u izvedbi raznih manjih sastava koji se mijenjaju svako večer u ciklusu od po sedam dana. Sjedimo tako tu, slušamo muziku koja nam se sviđa, pokušavajući ne čuti buku tam-tama. Promatramo mjesec kako svakim danom postaje sve veći i čekamo da u prekrasnoj slici dostojanstveno zađe iza otoka. Naročito je dojmljiva slika kad mu polovicu zakloni sjena otoka, a njegov preostali dio izgleda kao plameno jedro na tamnoj pučini mora. Ta slika traje kratko jer mjesec tone sve brže da bi na kraju, prije nego što potpuno nestane, zasvijetlio kao upravo rođena i istog trenutka umrla zvijezda na nebu.
Nekako u isto vrijeme oboje smo osjetili da nam promatranje mjeseca ove večeri izgleda nekako ljepše nego do sada. Jest da je i slika bila nešto drugačija. Zalazak nije bio „čist“. Preko, sad već dvije trećine osvijetljene površine, navukli su se tanki koprenasti oblaci i slika mjeseca izgledala je mističnije. Ipak pravi razlog našeg većeg užitka ležao je u spoznaji da iz noćnog kluba ne dopire ono „tam-tam“ s CD-a već živa glazba. Klavir (možda pijanino), saksofon i vokal izvodili su melodije klasičnog jazza, obrade popularnih melodija u jazz stilu. Pravi melem za uši.
Slušajući tako muziku koja u meni budi osjećaj za lijepo, sjetih se prekrasnog osvrta Branimira Pofuka (J.L. 30.07.2009) na solistički recital Ive Pogorelića održanog u Eufrazijevoj bazilici u Poreču. Osvrt me toliko oduševio i ispunio emocijama da sam na trenutak, čitajući ga, osjetio suze u očima i istovremeno požalio što nisam mogao slušati koncert. Posebice pak što nisam nadaren ili bolje obrazovan pa da mogu u takvoj muzici uživati „punom dušom“. Nadam se da g. Pofuk neće zamjeriti što ću u ovom mojem skromnom osvrtu na moj doživljaj muzike citirati nekoliko ulomaka iz navedenog teksta.
„Bruce Springsteen trebao je tone opreme, pun stadion i kapacitet jedne manje hidrocentrale da bi moj dragi kolega rock kritičar Aleksandar Dragaš nedavno iz Beča dopustio mogućnost postojanja Boga. Ne valja se nadmetati u takvim iskustvima, jer radi se o daru na kojemu treba biti ponizno zahvalan, ali i o kojemu se mora iskreno svjedočiti. Zato moram reći da se meni takve objave redovito događaju na koncertima Ive Pogorelića koji nebesa otvara samo sa svojih deset prstiju i klavirom. (…) Imao sam veliku povlasticu slušati Pogorelića i u hrvatskim domovima kulture i nekima od najznamenitijih i najboljih koncertnih dvorana svijeta (…). Svi ti koncerti ostali su u sjeni večeri koju je Pogorelić prekjučer priredio u porečkoj Eufrazijskoj bazilici. (…) Gledajući mladog zagrebačkog pijanista, vjernog Pogorelićeva sljedbenika, kako zatvorenih očiju treperi oslonjen o stup bazilike, zaključio sam kako bi netko te večeri mogao pasti u nesvijest nikako ne od sparine, nego samo od ushićenja. I ja sam se tako osjećao, osobito tijekom izvedbe Chopinove Treće sonate u h-molu.“
Toliko smo se zanijeli slušajući muziku, trenutačno „našeg“ Pogorelića, da nismo ni primijetili kako vrijeme neumitno teče. Kad smo pogledali na sat, prošlo je već pola noći. A treba još našim oštećenim koljenima i slabim srcem stići do kuće.
Ipak, isplatilo se!
nastavlja se
Post je objavljen 03.09.2009. u 20:10 sati.