Marketing
Jadranske razglednice (12), 2009-07-29 (nastavak na drugu temu)
Sjedim tako na mom „parkirnom mjestu“ na tržnici i gledam. Supruga povremeno donese po koju vrećicu sa spizom da joj ne smeta dok hode kroz uske prolaze između štandova, prebire proizvode i „ćakula“ s prodavačicama koje je uvjeravaju da je sve friško i fino i da nije skupo (što je ove godine čak donekle i točno! – još jedan dokaz o padu broja turista) a ona svojim iskustvom nalazi uvijek neku „falingu“. Ipak su joj danas uspjeli uvaliti šljive koje zaista prekrasno izgledaju, ali kad smo došli kući otkrila je da još nisu posve zrele 
.
Izgleda da supruga nije bila jedina koja je nasjela na „fine i friške“ šljive. Gledam kako jedan krupan muškarac, nešto mlađi od mene, kupuje kruh, baš u „kruhnici“ pokraj koje sjedim. U rukama drži četiri – pet vrećica s provijantom. Jedan od njih sadrži famozne šljive. Vadeći novčanik kako bi platio kruh, omakne mu se vrećica, padne i dio sadržaja se razleti po tlu. U prvom trenutku opazih u njegovim očima zbunjenost, što je sad to, a onda, rekao bih, muku. Treba to pokupiti. Već sam krenuo da mu pomognem, a onda sam se sjetio da na koljenu imam steznik i da se teško saginjem. I ostao sam sjediti. On se pokušao sagnuti bez savijanja koljena preko pozamašnog „pojasa za spašavanje“ no iz tog položaja rukama nije mogao dohvatiti plodove rasute po podu. Na časak je stao, a onda kleknuo na jedno koljeno i počeo skupljati plave loptice do kojih je mogao dosegnuti rukom. Onda se, sav crven u licu, podigao i pomakao da učini ponovo istu radnju. U tom je trenutku opazio je da ga promatram. Pokazah rukom na steznik i kažem: „Nažalost i ja se teško saginjem!“. Na licu mu smiješak zamijeni prvobitni pomalo predbacujući izraz lica, ponovo se spusti na koljeno, pokupi preostale šljive i izgubi se u prolazu s kafićima.
„Karikatura od čovjeka“, rekao bi moj bratić.
nastavlja se
Post je objavljen 01.09.2009. u 21:41 sati.