semper contra
ponedjeljak, 31.08.2009.
Što ostaje na kraju? (Intermezzo u seriji)
Vjerujem da većina ljudi zna osnovna pravila kartaške igre – šnaps. Specifičnosti igre su pojmovi zvanja: dvadeset (u žargonu - cvancig), četrdeset (fircig) i zbrajanje poena. Prvi prag u skupljanju bodova 33 (u žargonu - zmača), drugi 66 kada je partija gotova (u žargonu – fertig). Može se igrati i dalje, no osvojeni poeni više nemaju vrijednosti. Osim ako protivnik izgubi bez štiha i tada se pobjedniku upisuju tri boda, u žargonu – štih mač. Ovo potonje za ovu priču nije važno.
Davno sam, pola u šali pola u zbilji, govorio kako život sliči toj kartaškoj igri.
Dođeš na svijet. To ti je neka vrsta dijeljenja karata na početku igre. Dok ne pogledaš karte nemaš pojma kakve su te zapale, što te čeka u životu. Tek kada ih sve posložiš možeš naslutiti kako ćeš i što moći odigrati. A onda počinje kartaško-životna igra.
Početak igre je bezbrižan, do kraja igre ima još vremena. Kao i u životu. Na početku do sedme godine, jedine lijepe i bezbrižne godine, živiš sretno. Drugi se o tebi brinu, hrane te, paze i maze. Barem u većini slučajeva. Nažalost, ti uopće nisi svjestan da su to godine koje se jedino i mogu nazvati godinama dostojnim života čovjeka.
Izvlačeći karte dalje iz talona možda ti se posreći da, ako u međuvremenu nisi zaglavio u alkohol ili drogu, nikotin ili kriminal, sastaviš cvancig. Imaš već dvadeset godina, završio si osnovnu i srednju školu i stiže prva dilema: posao ili studij. Ako si pametan (ne mudar!), ako ti roditelji imaju para i ambicija da od tebe naprave „velikog“ čovjeka, upisuješ fakultet. Najčešće ne baš onaj koji se želio, već onaj koji uspiješ upisati. I nastavljaš izvlačiti karte iz talona.
Igra se nastavlja.
Završetak fakulteta ne znači kraj igri. Čeka te potraga za poslom, ženidba, djeca, problemi sa stanom. Nisi se okrenuo već si „zmačal“, došla trideset treća godina. Ako si imao sreće i priskrbio sve što se očekuje da jedan uspješni čovjek treba postići, već zoveš „fircig“. Sada je u igri sve manje-više poznato, treba je samo privesti kraju, treba skupiti 66 poena i igri je kraj. Možeš igrati dalje, ali osvojeni poeni više nemaju nikakve važnosti. Igraš tek toliko da se karte izmiješaju.
I eto stiglo je i tih 66 godina. Ako su ti se kod dijeljenja karte posložile, a ti bio donekle vješt u igri, imat ćeš i 40 godinu staža. Odlaziš u mirovinu! Djeca odrasla, poženila se, dobio si unuke. No to je jedno drugo dijeljenje karata, to je igra u kojoj ti više nisi sudionik. Možda samo pasivni promatrač – kibic, kako se to kaže u šatru.
A što tebi ostaje do kraja?
Obavio si sve što je trebalo. Odslužio si Domovini radeći i gradeći je četrdeset godina. Kod toga nisi baš zadovoljan kad vidiš što je ispalo. Odužio si se svom narodu poklonivši mu mladi naraštaj, utrošivši pri tome najbolje godine svog života uvodeći ih u život, a da ti taj isti Narod neće reći ni najobičnije – hvala. Često ni djeca.
Preostaju ti nadomjesci koji mogu biti zgodni, simpatični, možda čak i smisleni, ali potpuno - beskorisni. Čak i da imaš mogućnosti, zdravlje ti je takvo da ne možeš na putovanja o kojima si maštao. Nema više ni snage ni volje da boraviš u vikendici koju si gradio s idejom kako ćeš kada ćeš….Ostaje samo šetnja da održiš kako-tako srce u funkciji koje postaje sve slabije. A i to je svakim danom sve teže, zglobovi se bune. Bole koljena, kukovi. Dah je sve kraći. Svakim danom skraćuje se lanac koji ti ograničava aktivnosti. Hvataš se čitanje novina, gledanja TV-a punih političkih afera i kriminala, zločina, glupog sporta, još glupljih emisija tipa red carpet, veliki i mali brat, zvijezde plešu, pijetlovi kukuriču a u sapunicama „nesretnici“ nariču. Posljedica: povišeni tlak, lupanje i stezanje srca.
Čitaš knjige da pobjegneš od stvarnosti, a onda s tugom shvatiš što si sve propustio igrajući glupu igru kojoj je jedini cilj skupiti 66 poena. Slušajući muziku, onu koja ima neku vrijednost, svog omiljenog kant-autora na primjer, možda pomisliš: samo da ne umrem prije njega. Tada neću čuti njegov slijedeći CD. Slobodno vrijeme sve više provodiš u liječničkim čekaonicama u društvu tebi sličnih. Sjediš, slušaš i upoznaješ se sa širokom lepezom bolesti koje ti stoje na raspolaganju. Možeš pisati ovakve pričice, eseje i ako ih nekome pročitaš ili pošalješ uglavnom nema reakcije. Vjerojatno si dosadan, možda pesimističan ili preozbiljan za običnog štioca.
A možda on/oni misli/misle drugačije?
I sve to radiš da bi popunio prazninu od trenutaka kada si otišao u mirovinu do trenutka kad ćeš nestati u plamenu krematorija ili u tmini grobnice.
Jednako kao što se bacaju karte na stol na kraju igre, da ih se ponovo izmiješa, podijeli i započne nova igra.
Samo što su za stolom neki drugi igrači!
Što ostaje na kraju
na dnu je šalice kave,
crni nejasni znaci,
dva srca, dvije glave.
Što ostaje na kraju
to mulj je talog katran,
iz kojeg svoju prošlost
i budućnost gatam.
Kao da ću naći
prekapam po ostatku,
pio sam gorku
pila si slatku.
(…)
Što ostaje na kraju
jedne ljubavi kasne,
dvije crte, križ, dva puta,
dva lica, dvije maske.
A.Dedić, iz albuma „Na zlu putu“
nedjelja, 30.08.2009.
Jadranske razglednice(11), 2009-07-29
Jedini dani kada se naš uobičajeni jutarnji ritual donekle mijenja je dan odlaska na pjacu kako po južnjačkoj varijanti glasi snabdijevanje proizvodima s tržnice. Nisam u životu bio na puno tržnica, možda tek desetak. I činile su mi se manje-više sve jednake ili vrlo slične. Ova u Gradu je donekle specifična.
Tržnica iz ptičije perspektive dok još nisu svi suncubrani otvoreni
Smještena je na prostoru, za koji bi čovjek, da nema štandova i suncobrana, rekao da predstavlja unutrašnje dvorište okolnih zgrada. Prostor je kvadratičnog oblika sa stranicama cca 30 m. Ne vjerujem da su veće. S tri strane okružen je zgradama. Jedna je strana od ulice odvojena natkrivenim prostorom koji ima funkciju ribarnice. Za pretpostaviti je da je prije nego što je određeno da tu bude pijaca, taj dio trga bio otvoren prema cesti i moru. Danas taj dio mora prema kojem gleda zabat ribarnice i onako više nije more. Ispunili su ga vezovi za čamce, uglavnom manjih, vlasništvo domorodaca. Velike brodice zauzele su 80 % obale uz Grad u marinama, što osobno smatram jednom od čuvenih urbanističkih gluposti kakvih se može naći uz našu obalu od Istre do Dubrovnika.
Na tom malom, skučenom prostoru poredali su se štandovi poput sardina u konzervi. Neki kameni, neki betonski ili pak od dasaka. Iznad njih redovi suncobrana svakakvih boja. Toliko su gusto poredani da pogled s visine uopće ne dozvoljava promatranje života, „muvinga“, koji se ispod njih odvija.
Odmah kako se uđe na tržnicu sa strane Grada i prođe pokraj kafićâ se nadovezuju jedan za drugim, ulazi se u carstvo prodavačica, piljarica.
Piljarica na "kantunu"
Na samom „kantunu“, kod ulaza, godinama susrećem jednu te istu osobu. Oniska, suhonjava, sada se već može reći, stara žena. Uvijek ima otprilike jednak asortiman plodova prirode: lubenice, breskve, grožđe, rajčica/pomidora. Saziva kupce uvijek jednakim riječima: „Ajde kupite nešto, evo fino, friško. Upravo ubrano. Sve domaće!“ A pogled ispod stola otkriva ambalažu s natpisima plantaža s raznih strana svijeta, i tuzemnih i inozemnih. No ne mora biti da žena laže, možda samo ne govori istinu, ili čak govori istinu. Tko zna gdje je pokupila praznu ambalažu za voće i povrće i tu, praznu, puni svojim proizvodima. Jedino je sigurno, ni jedan od ponuđenih proizvoda, možda samo po koju mrkvu i peršin, nije uzgojila ona. Previše je stara da bi to mogla. A možda se i tu varam, jer sposobnosti starijih ljudi mjerim svojim mogućnostima za fizički rad.
Preko puta nje, također godinama, je njena suprotnost. Krupna žena, sada srednjih godina, za koju se može povjerovati da je dio svog asortimana uzgojila na svojem polju obrađenog vlastitim rukama. Ponuda je slična onoj od preko puta, način vabljenja mušterija, bez obzira je li znaju hrvatski ili ne, hrvatski govor s dalmatinskim dijalektom, je također isti. No nisam siguran da je bilo koja od njih dvije uopće svjesna što govore i na koji način vabe mušterije. Da jesu vjerojatno bi i njima dosadilo slušati godinama jedno te isto pa bi možda promijenile ploču.
Među prodavačicama prevladavaju žene. Kao i na većini malih i srednjih tržnica po cijelom svijetu. Vjerujem da je tome tako ne samo zbog opće prihvaćenog stajališta da je to „ženski posao“ već činjenice da one, u slučaju da nema kupaca, lakše međusobno uspostavljaju kontakt, započinju uobičajene razgovore: suprug, djeca, spremanje, kuhanje i na taj način krate vrijeme.
Da u tome ima vjerojatno dosta istine uvjerio sam se i sam gledajući s mojeg „parkirnog“ mjesta na klupčici izloga mesnice uz prodavaonicu kruha (je li bi bilo ispravno reći „kruhnica“ ako je prodavaonica mesa „mesnica“?) po pijaci. Ono nekoliko muškaraca koji prodaju voće i povrće dok nema kupaca uglavnom šute, stoje, eventualno poravnavaju plodove koje su kupci ispremiješali tražeći komade koji se njima čine najboljim, oni mlađi bacajući poglede na zgodne „fureštkinje“ pa onda kažu uz zavjerenički osmjeh neku svoju „masnu“ primjedbu naginjući se prema svom susjedu ako je muškarac.
Prodavač trava i rakije u kasnim popodnevnim satima
No jednog sam posebno uočio otkako smo ove godine po prvi došli na pijacu. Nisam sasvim siguran je li je prošle godine bio tu, no koliko se sjećam na istom tom mjestu je bila prodaja bočica s maslinovim uljem za sunčanje, mirodije, tinkture, razni pripravci od trava, rakije i slični proizvodi „zdrave prirode“. Zanimljivo je promatrati tog čovjeka. Imam osjećaj kako uopće nije svjestan gdje je. Stoji gotovo nepokretno pokraj štanda s izloženim proizvodima, polunagnute glave gleda u njih. Je li ih uopće vidi? Potencijalni kupci, prolaze pokraj stola no on ne pokazuje nikakvu želju da im privuče pozornost. Sve mi se čini kad bi netko onako u prolazu uzeo neki od eksponata da on na to uopće ne bi reagirao.
Gledam ga i sve čekam kad će se pomaknuti. Iako sjedim na klupčici refleksno me počnu boljeti noge misleći na njegove. Ponekad podigne jednu od ruku, ne da poravna eksponate kao drugi prodavači jer njegove nitko ne premeće, već da se počeše iza uha, protrlja nos ili možda potjera neku od dosadnih muha koje se znaju skupiti. Vjerojatno privučene mirisima trava i ulja. Koliko god sam ove godine sjedio na svom „mjestu za čekanje“ nisam ni jednom vidio da je netko nešto kupio ili da je on pokazao ma i najmanju inicijativu da privuče kupce. Tko zna kakva ga je nevolja natjerala da tu stoji i prodaje proizvode koji nisu prehrambeni pa sami kao takvi ne privlače kupce koji su došli na pijacu prvenstveno kupovati ono što se trpa u želudac. Jer iz njegovog ponašanja pretpostavljam da nije ni proizvođač ni vlasnik toga što prodaje. Ipak me čudi. Jer ako je samo najamnik ne vjerujem da mu vlasnik plaća po provedenim satima već prema ostvarenom prometu. Najradije bih mu prišao, porazgovarao s njim i pokušao saznati uzrok takvom njegovom ponašanju. No nisam ni novinar, ni sociolog, ni psiholog, a nemam ni urođenog talenta pristupanja nepoznatoj osobi i pitati je što me zanima.
nastavlja se
subota, 29.08.2009.
Jadranske razglednice (10), 2009-07-28
Jučer je pao neki poludogovor između mene i bratića da ću s njima ponovo na jutarnje kupanje. Ipak od toga nije bilo ništa. Spavalo nam se.
Supruga je još u osam sati spavala snom pravednika što baš i nije njezin običaj, a meni je to bio dobrodošao razlog da ne ustajem 
. Iako se redovito budim prvi puta najkasnije oko šest sati (refleks buđenja radnim danom) ne ustaje mi se. I to ne zbog onog: kao spava mi se, ne da mi se ustati i te fore, već zbog buke. Izrazito sam osjetljiv na buku, zaista mi smeta, kuća je u glavnoj ulici magistrala - centar grada, automobili, autobusi, a posebno divljaci na motorkotačima stvaraju za mene nesnosnu buku. Srećom supruzi to ne smeta. Da je suprotno vjerojatno bi kuću (naš dio) već odavno prodali 
. Da bi se riješio te buke, svaku večer prije spavanja, stavljam tampone/čepiće u uši i uživam u blaženoj tišini. Ti čepići su i glavni razlog što mi se ujutro ne ustaje. Odgađam trenutak kad će me ponovo zapljusnuti buka ulice.
Na kraju smo ipak morali ustati. Bivalo je sve toplije u sobi. Uobičajeni jutarnji ritual osobne higijene, da ga ne opisujem, manje-više jednak svim uljuđenim osobama. Onda doručak i na kraju ceremonijalna, godišnjo - odmorska kava ispred kuće.
Negdje na pola „kavice pred kućom“ vraćaju se. Bratić izlazi iz automobila i odmah kreće u napad:
- Izdajico, nisi bio jutros tu.
- Pa i vi ste išli kasnije, oko pola devet – odgovaram ne bi li se barem malo opravdao.
- Da, ali ja sam već u pola osam gledao s prozora je li nas čekaš.
Malo smo popričali pa se on povukao u odaje gornje da uz TV, knjigu i novine čeka sutrašnje jutro i odlazak na plažu.
* * *
Cijeli dan me pomalo kopkalo ono njegovo: „izdajico“ i na kraju odlučih da sa suprugom odem na kupanje predvečer. Jer on i onako inzistira da idem na plažu (doktor!) zbog mene, a ne zbog sebe, budući da sam poznat kao osoba koja baš ne ljubi odlazak na plažu (ne kupanje, plivanje).
Ovako plaža izgleda popodne...
a ovako more u isto vrijeme za razliku od jutra
Na plaži uobičajena popodnevna slika: gužva, cika i vriska djece, lopte, baloni, madraci, ručnici, suncobrani, šatori, hrpe smeća oko prepunih košara, bijeli, potamnjeli, reš pečeni, debeli, mršavi, stari, mladi. Ludnica! Razni jezici, hrvatski, madžarski, češki, slovenski, slovački, poneki njemački i engleski (uglavnom mladi). Nema srpskog. Nekada davno u „mračna“ vremena, u vrijeme radničkih odmarališta kojih je u ovom Gradu bilo za radničku klasu iz svih krajeva bivše države, čuo se i srpski. No eto, došla su neka vremena kad su Hrvati mislili da će im teći med i mlijeko ako će imati svoju državu, a Srbi da će biti, ako ne svjetska onda barem balkanska, velesila ako pod svoje stave pola bivše države.
Hrvatima, njihova hrvatska vlada, upravo priprema „krizni porez“ zvani „Jadrankin harač“, a Srbi izgubili i dio onog što su imali – Kosovo, a tko zna je li neće još koji dio. 
Lud narod – i jedan i drugi.
Ujutro je ipak ljepše, uglavnom nema nikoga. Osim toga i more je čisto i bistro. Čak ti i ribice plivaju oko nogu. Trebao bih se ipak na neki način i prilagoditi odlasku na jutarnje kupanje. No znajući sebe sumnjam da ću u tome i uspjeti.
nastavlja se
petak, 28.08.2009.
Jadranske razglednice (9), 2009-07-27
Za one mlađe i za zaboravljive starije mali podsjetnik: današnji dan u „mračnim“ komunističkim vremenima slavio se kao početak ustanka naroda Hrvatske (ne Hrvatskog naroda) kad je „pukla“ prva ustanička puška u mjestu Srbu u Lici. Danas znamo da je i taj datum bio jedan od „podešenih“ datuma, kao što i danas imamo datuma, praznika i spomen dana a da baš nismo sasvim sigurni je li zaista predstavljaju stvarne datume događaja koji obilježavaju. Mijenjali smo mi njih tijekom ovih dvadesetak godina kao čarape, pa nije čudno da nasumične ankete u običnom puku pokazuju gotovo stopostotno nepoznavanje državnih praznika, ni datuma ni razloga zbog kojih se slave.
No da se vratim na Dan ustanka naroda Hrvatske.
Bez obzira na upitnost datuma, ostaje činjenica da je on predstavljao početak antifašističke borbe na ovom području, prve koja se nije vodila u sklopu savezničkih (u početku samo engleskih) akcija protiv nacističke Njemačke i fašističke Italije. Unatoč i usprkos jučerašnjoj izjavi Thomsona na koncertu u gradu mojih praotaca (koji bi se sigurno okretali u grobu kad bi znali da se u njihovom gradu događaju takve stvari): „Neću više šutjeti, nisu antifašisti stvorili Hrvatsku!“ (J.L. 27.07.2009.).
Mislim da bi mu ipak bilo bolje da šuti! Očigledno, ili nije učio povijest ili su ga krivo učili. Ne shvaća on da bi Grad u kojem je jučer urlao protiv predsjednika Mesića i kandidata za predsjednika, Kaina, i njegovi Čavoglavi, i Škabrnja u kojoj ne želi pjevati svoje „domoljubne“ pjesme za „sitniš“ i pola Dalmacije i cijela Istra bila pod vlašću Italije da nije bilo tih antifašista koji „nisu“ stvorili Hrvatsku.
Po njemu nju su stvorili Sušak & co, koji su pobjegli iz Hrvatske dok smo mi „budale“, koji smo ostali, čuvali svoja ognjišta, „trpjeli“ komunističku strahovladu i pretvarali Hrvatsku iz ruralne države u industrijsku, koja je 1953. godine bila po razvijenosti ravna Japanu. A onda je počela zaostajati upravo zbog takvih koje on sad uzdiže na pijedestal stvaratelja Hrvatske, koji su se trudili svim sredstvima da je unište, prigrabe vlast i pokradu za sebe sve što se pokrasti moglo, a sve pod geslom „Imamo Hrvatsku!“. Što im je konačno i uspjelo kada su se dočepali vlasti zahvaljujući borbi i žrtvama jednakih idealista kakvi su bili i oni iz 1941. godine, koji su se podigli na ustanak u vrijeme najmračnijeg nacizma i fašizma, i kada u Europi nitko nije vjerovao u pobjedu nad silama mraka. Vjerujući, i jedni i drugi, da na taj način stvaraju bolji život hrvatskog naroda.
Zato bi mu bilo bolje da šuti, a najbolje bi mu bilo da zašuti zauvijek!
Ipak ima nade da će se u ovoj državi kad-tad stvari pomalo dovesti u red. Samo treba strpljenja i vremena. Kao kod uzgoja engleske trave!
nastavlja se
četvrtak, 27.08.2009.
Jadranske razglednice (8), 2009-07-26 (nastavak dana ali na drugu temu)
Jučer je u gradu vladala atmosfera kao pred oluju. Ili se to samo meni činilo.
Otkako smo došli u grad gledamo plakate koji najavljuju koncert M.P. Thomsona. Mračan dizajn, nabijen mistikom, lažnim kršćanstvom, lažnim domoljubljem. Kao što su mu i pjesme. Pogotovo od vremena otkada je svoje nastupe iz domoljubnih pobuda pretvorio u komercijalne. Više ne želi ni u Škabrnji pjevati za „crkavicu“.
Pred "velikim Thomsonom" sklanja se "mali" Čovjek! A sigurnost?
Cijeli dan ulicom ispred naše kuće koja vodi put stadiona na kojem će se održati koncert, patroliraju tri policajca na motorima. Povremeno prođe i policijski automobil. Nekoliko sati prije početka koncerta počinju se pojavljivati prve crne majice s određenim logotipovima. Odlaze prema gradu po „gorivo“. Jedan motorista obučen u crno, s crnom kacigom, na crnom motoru sa zastavom koja umjesto službenog grba ima samo šahovnicu s prvim bijelim poljem. I jedan automobil u kojem je suvozač kroz otvoren prozor progurao zastavu. Po propisu, državnu. Iz automobila se čuju neartikulirani urlici nacionalističkog i šovinističkog sadržaja. Kakve veze ima koncert zabavne muzike s državnim insignijama.
Policajci na motoru mirno voze uz i niz ulicu. Izgleda da je to za njih još uvijek normalna situacija. Ne znam kako je oko stadiona. Je li su tamo raspoređeni specijalci, pojačane ekipe policajaca. Ni ne pomišljam otići i uvjeriti se na vlastite oči. Bojim se da nešto ne izvalim pa da ne dobijem po glavi od onih koji se još nisu ni rodili dok sam se ja prijavljivao u Narodnu zaštitu 1991.
Sjedim ispred kuće i promatram ulicu. Sve više ljudi kreće u istom smjeru. Prema stadionu. Gledajući ih odjednom mi se pojavi slika iz SF filma „Vremenski stroj“ ili „Vremeplov“ snimljenog prema istoimenom romanu H.G. Wellsa.
Trešteće reklame iz pokretnog automobila koji je cijeli dan kružio gradom pozivajući puk na koncert i mračne poruke s plakata podsjećaju me na sirenu koja se javljala u filmu svaki put kada bi se otvarala velika vrata ulaska u podzemni svijet Marloka. A lijepi, mladi Eloi (kojima su uvjete za život osiguravali Marloci a da to nisu ni znali) kao hipnotizirani napuštali su svoje nastambe, prekidali ručkove, druženja i kretali se prema ždrijelu koje će ih progutati da bi poslužili kao hrana podzemnih Marloka. I išli su tako dugo dok se vrata nisu zatvorila, sirena prestala zavijati a oni se, stresavši se kao iz transa, okrenuli i ponovo vratili svojoj svakodnevnici.
Upravo tako promatrao sam ljude kako, kao u nekom transu, prolaze pokraj moje kuće, svi u jednom smjeru, prema mračnoj pećini Marloka. Idu odrasli, mladići, djevojke, djeca. Većina ih je obučena u normalnu odjeću. Određeni broj je u crnim majicama bez ili s neutralnim natpisima. I konačno oni koji daju pravo ozračje: crne majice s agresivnim logotipom mača i križa, simbola glavnog Marloka – Thomsona, crno – bijelim hrvatskim grbom s obvezatnim prvim bijelim poljem, kratko ošišani, tetoviranih nadlaktica. Idu kao roboti, sigurni u sebe jer pripadaju krdu.
Povremeno prepoznajem dijelove nekih od njegovih najpoznatijih pjesama i na kraju obrada poznate završne scene iz opere „Ero s onoga svijeta“. Buka prestaje (sirene Marloka su prestale zavijati) i uskoro se pojavljuju prvi Eloi krećući se u suprotnom smjeru od onog od prije tri sata. Na licima ne primjećujem ni oduševljenje ni razočaranje. Kao da nisu uopće svjesni gdje su bili. Najprije se pojavljuju u manjim grupama, pa onda u sve većim. U početku oni koji su prvi krenuli na koncert i na kraju crnokošuljaši, zagrljeni, napojeni pivom, pjevaju „borbene“ pjesme. Poneki svrati u susjednu nedovršenu novogradnju da isprazni mjehur pa se, zakopčavajući zatvarač na hlačama, vraća svom krdu. Sve više automobila na cesti u smjeru izlaska iz grada. Totalni zastoj. Svi se žure kućama nakon što je trans prošao. Trebalo je oko pola sata da se ta prometna gužva raščisti. Ne znam koliko je u tom raščišćavanju sudjelovalo onih troje policajaca na motorkotačima što su cijeli dan kružili ulicom.
Oko jedan sat po ponoći, ulica je bila kao i svakog drugog dana. Napetost je popustila, mogao sam skinuti najlon s registracije mog automobila. Jednom je neki Veliki Hrvat vidjevši moju registraciju ČK upitao: „Je li ste vi iz Čačka?“ Otada me supruga uvijek tjera da u „kriznim“ situacijama prekrijem registarsku tablicu. Pa makar automobil bio parkiran duboko u dvorište kao ovog puta.
Moram priznati da sam na kraju ipak bio pomalo razočaran. Očekivao sam veće nerede/ispade pijanih Ejola. Možda je policija ipak odradila korektno svoj posao i djelovala preventivno.
Slika iz „Vremenskog stroja“ drži me danas čitav dan.
Danas u Vijestima RTL-televizija osvrće se koncert i Thomsonov napad na Kajina i Mesića. Kao, sad je potpuno skinuo masku. Nadležne će institucije ispitati stvar (čuvena sintagma: neka pravna država radi svoj posao). Bojim se da od toga ništa biti neće. Thomsona štiti „nacionalistički imunitet“, a Tribunalu u Haagu nije zanimljiv.
Ostale TV kuće nisu spominjale ništa u svezi koncerta pa s nestrpljenjem očekujem sutrašnji tisak.
nastavlja se
srijeda, 26.08.2009.
Jadranske razglednice (7), 2009-07-26
Iako sam mislio da je kraj „doživljajima turiste željnog slanja pisma“ posredstvom Hrvatskih Pošta, prevario sam se.
Prekopavajući po vrećici sa „suhom hranom“ (lijekovima), otkrio sam da mi nedostaje jedan od devet koje trebam redovito uzimati. Da previše ne duljim, jer to i nije bitno za ovu priču, odlučih našoj poznanici u mjesto mog stalnog boravka poslati pismom recept za lijek, pa će ona lijek poslati poštom. S tim receptom lijek ne mogu podići u mjestu gdje sam trenutačno jer je recept tipa: pet lijekova na jedan recept, ali se mogu podići samo u ljekarni u kojoj sam uzeo lijek prvi put. Još jedan izum našeg „pametnog“ ministra zdravstva!
Za tu operaciju ponovo sam se morao poslužiti uslugama HP-a. Da previše ne lutam, uputih se odmah u grad s namjerom da u pošti kupim pismo (kuvertu+papir+marku), napišem par riječi, ubacim recept i odmah tu na šalteru (da izbjegnem prebukirani sandučić i tako ostavim mjesto za razglednicu nekog turista koji će doći nakon radnog vremena pošte) predam pismo na daljnju obradu.
Ušavši u neveliku šalter salu odmah me prošla volja da stvar riješim na citirani način . Sala je bila puna kao šipak koštica.
Nema veze, odoh ja na kiosk s tiskovinama kupiti pismo (k+p+m), napisati tekstić uz pivce za živce, pa na kraju ubaciti pismo ipak u sandučić. Tek je jutro, sigurno još nije pun, pomislim i uputih se odmah prema prvom kiosku preko puta pošte.
- Dobar dan, molio bih vas pismo s markom za Hrvatsku.
- Ne držimo pisma ni marke – odgovara mi ljubazna prodavačica.
- Pa kako nemate marke kad držite razglednice.
- Ne, marke trebate kupiti u pošti.
Znam da to baš nije točno jer sam one prve razglednice i marke (za Hrvatsku i Njemačku) kupio na kiosku. Odoh ja dakle upravo do tog kioska, nešto udaljenijeg od pošte.
- Dobar dan, imate li pisma?
- Ne držimo pisma – reče ljubazno prodavačica.
- A imate li marke za Hrvatsku?
- Momentalno imamo samo za inozemstvo. Za Hrvatsku navratite oko 11 sati.
Dobro, pomislih, ima tu malo dalje još jedan kiosk. Ponovo jednaki dijalog, ponovo isti rezultat. Pisma nema!
E sad sam se baš zainatio da nađem kiosk u kojem mogu kupiti pismo. Slijedio je jedan na sredini rive tog, vrlo turistički razvijenog, srednje dalmatinskog grada, no tu nije bilo ni prodavača. Valjda čovjek otišao na marendu.
Ostao je još samo jedan. Gotovo na kraju rive. U njemu sam više puta kupovao novine i susretao se s jednim simpatičnim vrlo uslužnim gospodinom mojih godina. Valjda će on imati. Ako ne, morat ću u „šipak pun koštica“.
- Dobar dan, imate li pisma?
- Imam samo kuverte. Bez lista papira.
- A marke?
- Imam – odgovori ljubazno prodavač, upravo onaj iz prošle godine.
- Dobro, molim vas jednu kuvertu i marku za Hrvatsku.
- Bijelu ili plavu?
Umalo ne padoh na stražnjicu.
- Molit ću bijelu. A imate ili možda kakav komad papira, nije važno kakav samo da napišem primatelju nekoliko riječi obavijesti.
- Nemam, ali samo da nađem neku bilježnicu iz koje mogu istrgnuti srednja dva lista - reče prodavač i sagne se ispod pulta.
- Evo jedne, neće vas smetati što su listovi iskarirani?
- Sve je u redu – rekoh na glas i dodah u sebi: - primi moju ispriku budući kupče ove bilježnice za koju ćeš platiti cijenu kao da su svi listovi na broju. Viša sila!
Kupio sam još dvije razglednice. Onako više iz zahvalnosti što mi je izašao u susret. Eno ih još leže na stolu u sobi čekajući da ih ispunim s onim „Puno pozdrava s plavog Jadrana“. Ili bi sad bilo pravilnije: „Puno pozdrava s hrvatskog Jadrana“?
Strpah pismo u novine što ih kupih još na onom prvom kiosku, okrenuh se da krenem natrag i – opazih Ga - drugi poštanski sandučić. Smješten, bolje rečeno skriven iza mnoštva odjevnih artikala koji se nude na prodaju. Možeš ga naći samo ako udariš glavom u njega.
Vidi ga gdje se sakrio?
Odlično, pomislih, sad ću tu sjesti, popiti pivce, napisati pismo, ubaciti recept pa sve skupa u sandučić i odoh drugim putem kući. Da izbjegnem „šipak pun koštica“. Rečeno učinjeno. Ali samo do trenutka kad je trebalo ubaciti pismo u Njega. Ne nije bio pun, ali na prednjoj strani piše:
„Pošiljke ubačene do 11 sati radnim danom i do 11 sati subotom bit će isporučene istog dana“.
Ne bu išlo. 
Jest da još nije ni pola deset, sumnjivo je to meni. Em je sakriven, em 11 sati. Tko zna je li će ga danas uopće prazniti. Odoh ja ipak na poštu, tamo valjda prazne kasnije, a i sigurnije da će ga danas prazniti.
Na sandučiću uz ulaz u poštu zaista piše da se prazni kasnije: radnim danom do 13, a subotom do 12 sati !
Ubacih pismo u taj sandučić.
Nadam se da će lijek imati više sreće nego ja u općenju s Hrvatskim Poštama 
!
P.S. Kasnije nađoh, sasvim slučajno, još jedan, treći, u blizini tržnice. U krugu tri stotine metara tri sandučića. Drugdje ih ne vidjeh.
nastavlja se
utorak, 25.08.2009.
Jadranske razdjelnice (6), 2009-07-25
Nemam baš običaj slati razglednice s onim stereotipnim: „Pozdrav s lijepog plavog Jadrana“, pogotovo otkada je u ponudi motiva zavladao apsolutni kič. Najnoviji vrisak mode je, kako sam ga ja nazvao, „razglednica s rupom“. Valjda radi uštede na papiru i spašavanju šuma ! Uzmeš tako, na primjer, jednu razglednicu s uobičajenom jednom slikom grada ili pak poslaganih više sličica (naravno istih motiva koji se pojavljuju na pojedinačnim), u jednom od kutova skače nacrtani delfin iz morskih dubina ali mu nedostaje jedan dio tijela: umjesto njega rupa. Jako inventivno!
No ove godine sam zbog potrebe da pošaljem neku obavijest rođaku u Njemačkoj odlučio povezati korisno s ugodnim i umjesto dopisnice ili pisma poslati mu razglednicu (anziskartu). Usput dodah još jednu za susjeda na vikendici koji mi je ove godine nekoliko puta pokosio travu obzirom da su moje snage sve slabije, i tek toliko da prva ne putuje sama. U nedjelju navečer krenuli smo u uobičajenu šetnju u grad (ili kako to ja zovem „đonjenje“) a ponesoh razglednice ne bi li ih ubacio u poštanski sandučić. Prije nekoliko godina bio je jedan na zidu kuće udaljene od moje kojih pedesetak metara. Tražim ga pogledom, ali ga nema. Tek kad sam došao u ravninu mjesta gdje je bio (kuća je na suprotnoj strani ulice) primijetio sam da od sandučića ostadoše samo rupe u zidu.
Tu je nekada u davna vremena bio poštanski sandučić. Sada ?
Racionalizacija poslovanja Hrvatskih Pošta (u socijalizmu to se zvalo traženje unutarnjih rezervi 
), pomislih. No nema veze, i onako idemo u grad pa ću razglednice ubaciti u sandučić na ulazu u poštu.
Hoću, taman posla! Sandučić dupkom pun. Čak su pojedine pošiljke virile jednim dijelom iz proreza za ubacivanje.
Jedini sandučić u glavnoj ulici - pun kao šipak koščica
- No dobro, idemo se još malo prošetati pa ćemo valjda naći negdje koji manje „nahranjen“ sandučić – kažem supruzi.
Šetali smo glavnim „đirom“, uz hotele, pa ponovo natrag glavnom ulicom pažljivo tražeći tako željeni sandučić, no njega ni od korova. Vratili smo se kući s razglednicama u torbi. Drugo jutro sam samo zbog toga morao ponovo u grad. Ovog puta je sandučić spremno „progutao“ razglednice.
ponedjeljak, 24.08.2009.
Jadranske razglednice (5), 2009-07-23
Jučer navečer opsadno stanje.
Oko pola noći supruga se diže iz kreveta zbog mirisa „Zlatne ruže Mediterana“ (vidi tekst od 22.07.). Zatvaranje svih prozora. Pomalo osjećam da me lagano peckaju oči. Grebe me u grlu i kašlje mi se. Možda je to ipak sam psihički refleks na spoznaju da se nalazim u okružju otrovnih isparavanja. Supruga, smirena što je riješila trenutačni problem, za pet minuta predaje se snu.
Ja se vrtim s jedne strane kreveta na drugi stenjući pomalo pri tome zbog bolova u koljenu i razmišljam: mi zaista živimo u različitim državama. To doduše i nije sasvim bez veze. Prema izgledu grba koji se nalazi iznad ulaza u Sabornicu i činjenice da se ban Jelačić nazivao banom trojedne države, pravi naziv naše države bi trebao biti Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Istru i onako ne tretiramo kao našu obzirom da ju je okupirao i pripojio Hrvatskoj najveći zločinac naših naroda – JeBeTe.
Gore na sjeveru ljudi odvajaju smeće po vrsti u pet odvojenih vreća: tetra pak, metalni otpad, staklo, papir i plastika, plus opći organski otpad u kantama. Povremeno dolazi na red i glomazni otpad. Tako se i odvozi na deponiju i sortira, svaka vrsta posebno obrađuje, a samo odlagalište redovito sanira odgovarajućom tehnologijom. Ovdje se sve trpa u istu vreću, odvozi na deponij, odlaže bez ikakve prethodne obrade i prepušta sudbini.
A danas ujutro saznajem da to nije prvi požar na toj deponiji. Dapače ponavlja se to manje-više svake godine. I sad dolazi biser: navodno požar namjerno potpaljuje koncesionar kako bi grad prisilio da sudjeluje u kakvoj takvoj sanaciji nabacivanjem zemlje. Naravno na trošak Grada, odnosno građana koji su to već jednom platili u cijeni odvoza smeća. Ne znam je li je to baš točno, ali narod priča.
* * *
Ujutro je već podnošljivije. Lagano puše južni vjetar i odnosi smrad drugim gostima. Kažu da je najgore oko Vranskog jezera i da su svi gosti napustili „malu zemlju za veliki odmor“. Zajedno sa suprugom odlazimo po spizu, u mesnicu i na pjacu.
U mesnici (u čijem izlogu još uvijek stoji, sad već „abšisana“, plavkasta slika generala Gotovine s nekad čuvenim sloganom: „Nema predaje, nema prodaje!“) supruga pita mesara:
- Pošto piletina?
- Dvadeset šest kuna kilogram.
- A koliko je otprilike teško pile?
- Dva i po kilograma – odgovara ljubazno mesar.
- To mi je previše, dajte mi pola pileta.
Mesar odreže polovicu zajedno s vratom i glavom i kaže:
- Dvadeset šest kuna.
- Ali ja neću glavu – protestira supruga. – Kod nas se cijelo pile prodaje bez glave, nogu i iznutrica.
- E onda je drugačija cijena – odgovara mesar.
Naravno nije baš bio uvjerljiv na koji način onda određuje cijenu pileta bez „dodataka“. Valjda onako „od oka“! Ipak je dao polovicu pileta bez glave, ali s nogama i iznutricama.
Tek kad smo izašli supruga pita:
- Čekaj, pa kako je on znao da je polovica pileta baš jedna kila, ako je cijelo dvije i po?
- Čovjek ima iskustva – rekoh smijući se.
Mislim da u tu mesnicu više nećemo .
* * *
Odlazak na pjacu. Prilazimo štandu s rajčicama (pomidorima, paradajzima).
- Dvije kile molim – kaže supruga.
Piljarka ubaci u vrećicu plodove i stavi na vagu.
- Dvije i po kile – kaže.
- Ne hvala, želim dvije kile.
- Ne može – protestira piljarka.
- Kako ne može, pa izvadite jednu ili dvije.
- A onda će biti možda 2,2 kg – i dalje se ne dâ prodavačica.
- Dobro, onda ću uzeti 2,2 kg – pristane supruga.
- E, ne može – uporna je piljarka.
Ostavili smo i vrećicu i rajčice, otišli do druge tezge i kupili tri kilograma. - Točno !
nastavlja se
nedjelja, 23.08.2009.
Ljudi, ma jel' to moguće? (Intermezzo u serijalu)
„Ljudi, ma jel' to moguće?“ bio je čuveni uzvik reporterske legende Mladena Delića kad su naši nogogurači u posljednjim trenutcima neke jako važne utakmice, na nekom jako važnom prvenstvu zabili gooool i time osigurali, e sada više ne znam što točno. No ovog uzvika se uvijek sjetim kad se desi nešto što inače izgleda kao nešto nemoguće.
A upravo se to desilo: Andrija Hebrang postao je antifašist .
Nedavno sam napisao post na temu: „Hebranga za doživotnog predsjednika!“ Sve me strah da ga ni je slučajno i on pročitao i, ne shvativši ironiju, ipak odlučio krenuti u oštar boj za Tron svoj. Obzirom da je do sada pljuvao po svemu što je bilo imalo lijevo, očekivao sam u najnovijem intervjuu, koji je dao u „Jutarnjem listu“ od 22. kolovoza, da će nastaviti udarati iz svih oruđa i oružja po ljevici (Josipović), antifašistima (predsjednik Mesić), a hvaliti Oca Domovine (Tuđman) i domoljubne pjesme (Thomson).
Kada ono Kopernikovski obrat:
„Ja sam antifašist, a Mesić je domoljub.“
„Predsjednik RH je domoljub, ali to ne pokazuje. Ne drži ruku na srcu kad se svira himna i ne nosi cvijeće na Tuđmanov grob (sic!)“
„I Thomson je 1991. godine bio antifašist (sic!). Ali vikanjem 'Za dom spremni' danas šteti Hrvatskoj.“
„Izvori moga antifašizma sežu u djetinjstvo, oni nisu teoretski naučeni, nego na osobnom iskustvu. (…) Moj antifašizam je iskonski.“
„Mesić apsolutno nije veleizdajnik.“
Kakva kameleonska pretvorba! A tek je početak kampanje. Je li možemo u vrijeme najžešćeg sukobljavanja kandidata (a broj im se povećava iz dana u dan kao i gljive poslije kiše) očekivati neke još nevjerojatnije izjave od čovjeka koji nikada ne laže samo što ponekad ne govori istinu.
Kao na primjer :
„Da, komunisti su, ako su to zaista učinili, učinili dobro glede mog oca, on je bio špijun Kominforma.“
Ili možda :
„JBT je bio najveći političar i vojskovođa za vrijeme drugog svjetskog rata kada je, dok je čitava Europa stenjala pod čizmom nacizma i fašizma, poveo hrvatski narod i još neke na ustanak.“
Ili pak :
„Goli otok? Pa tu su bili tek u izolaciji elementi koji bi u kriznim vremenima u odnosima sa Sovjetskim Savezom mogli uznemirivati hrvatski narod, koji je inače čvrsto stajao na liniji KPJ i JBT-a!“
Ili nešto apsolutno nevjerojatno, ali obzirom da se radi o A.H. ipak moguće 
:
„Bleiburg? A što je to? Ja znam samo za najveće mjesto stradanja hrvatskog naroda i još nekih – Jasenovac!“
No ipak da ne pretjerujem. Ovo posljednje ipak neće ići. Što bi na to dijaspora? A ruku na srce (kad već voli taj položaj prednjih ekstremiteta) ako ona ne bude glasala za njega, gdje će za Boga miloga skupiti glasove za pobjedu već u prvom krugu?!
subota, 22.08.2009.
Jadranske razglednice (4), 2009-07-22
Nastavlja se moj jutarnji odlazak na plažu koji je inicirao, podržao i potpomogao bratić. Na čemu sam mu neizmjerno zahvalan !
Idemo mi tako jučer, dva orna starca, jedan s štapom, drugi (za sada) bez, polako s noge na nogu. Bratiću počele kliziti hlače i on stane da ih popravi. Premeće vrećicu i štap iz ruke u ruku. Vidim da neće moći sam pa mu pridržah stvari.
„Što je star čovjek – karikatura od čovjeka!“ reče bratić pa se nasmiješi. Iako je stariji od mene 13 godina i ima više staračkih problema nego ja, manje se nervira. Staračke tegobe prihvaća s ironijom ili humorom. Ja pak „šizim“! Što je karakter.
Već prilikom izlaska iz mora osjetili smo da ovaj nadasve hvaljen turistički grad, koji se diči nazivom „Centar Jadrana“ i u kojem se (navodno) 925. krunio naš prvi kralj Tomislav, preplavljuje miris „Zlatne ruže Mediterana“ 
.
"Zlatna ruža Mediterana", a odmah pokraj nje "druga"strana "Ruže"
Priznanja koje je, je li prošle ili pak koje godine ranije, grad dobio kao jedno od mnogih priznanja koje se dijele širom svijeta što po zaslugama, a što po uloženom novcu u rad ocjenjivačke komisije koje nagradu dodjeljuju.
Lagani vjetrić sa sjevero-istoka (burin po domaći) donio je spomenuti miris s gradskog smetlišta na kojem je prije nekoliko dana došlo do samo zapaljenja nagomilanog smeća. Tako zvani koncesionari, koji su dobili koncesiju za odvoz smeća i sadržaja septičkih jama, svojim nekontroliranim i neselektivnim odlaganjem tone i tone smeća doveli su do toga da se ono „pobuni“ i priredi malo razonode gradskim ocima, turistima, vatrogascima. Jedino tko se vjerojatno baš puno ne brine su spomenuti koncesionari. Pa oni su dobili koncesije samo za odvoz a ne i za zbrinjavanje smeća. Ovo potonje neka rješava grad i županija. To jest mi građani i župljani (sličnost s državnim govnima koja su se „zapalila“ zahvaljujući „koncesionarskoj Vladi“ se nameće sama od sebe).
Pokretni laboratorij za analizu kvalitete zraka obogaćenog "mirisom Mediterana"
I tako: smeće, slike morskog psa razjapljenih ralja punih zuba u novinama (iako se radi o neopasnoj psini) koji se pojavio u moru kod Brača, podmetnute bombe pod automobile lokalnih mafijaša, pedeset učenika u Šibeniku zaraženih svinjskom gripom što ju pokupiše na „ekskurziji maturanata“ u Španjolskoj (kao da se nisu mogli opijati i u Hrvatskoj), kriza, nezadovoljni i mrki domaćini koji jedva čekaju Veliku gospu da se riješe tih dosadnih turista, sve to daje divnu sliku „male zemlje za veliki odmor“ 
.
nastavlja se
četvrtak, 20.08.2009.
Jadranske razglednice (3), 2009-07-21
Jutros sam prošetao do centra grada s namjerom da kupim programski sat za uključivanje električnog bojlera samo u vrijeme jeftine tarife.
Trgovina, jedina u Gradu s takvim asortimanom, zatvorena. „Godišnji odmor“ stoji natpis na vratima. No krasno pomislih, u špici sezone dečki otišli na odmor. Valjda u planine, more imaju pred nosom.
Kasnije sam, u jednoj drugoj trgovini koja drži jednake proizvode ali uz mnogo manji izbor, saznao da je prije spomenuta trgovina stavila „ključ u bravu“!
Proizvodnju smo već odavno upropastili. Sad se zatvaraju i trgovine. 160.000 gostiju manje nego prošle godine u isto vrijeme. Kako ćemo iz krize?
Vrativši se, u novinama (J.L.) pročitah komentar Tomislava Čadeža, komentatora TV emisija. Hvali reportažu bivšeg heroinskog ovisnika Dražena Majića, za kojeg kaže da mu je danas najveći porok to što je Hloverkin zamjenik. U reportaži iz kaznionice u Lepoglavi upoznajemo kažnjenika za kojeg Tomislav kaže:
„Nabildani mladić ima potencijal gay ikone, u bijeloj potkošulji, sličan glumcu Dieselu, iskren, jednostavan i nimalo glup.“ I na kraju komentara zaključuje:
„Bio bi idealan predsjednički kandidat Stranke hrvatskih lopova koji nisu na slobodi, jedine koja nam još nedostaje.“
Pročitavši to, uopće ne dvojim zašto smo u krizi, narodski rečeno u govnima!
* * *
Mali dodatak koji baš nema veze s gornjom temom, ali ipak na neki način pokazuje zašto smo tu gdje jesmo.
Obilazivši kuću nakon dolaska primijetih ovu iskopanu rupu kraj mog šahta s vodomjerom. Obzirom da su u susjedstvu izgrađene dvije nove kuće pomislio sam da su možda jednu od njih (jedna je i onako sagrađena bespravno) priključili na moju dolaznu vodovodnu cijev.
Nazvah tvrtku koja se bavi distribucijom vode da pitam u čemu je stvar. Ljubazni ženski glas s druge strane veze kaže kako ona o tome ne zna ništa ali da će odmah pitati šefa. Ni šef ne zna! Pitat će ona tehničkog. Zove, dotični se ne javlja. Obećaje da će me nazvati čim stupi u kontakt s njim. I zaista, uskoro se javila.
„Da to su naši blindirali neku cijev, doći će zatrpati jamu!“
Drugi dan sasvim slučajno pogledah iza zgrade i gle: dvojica mladih zatrpavaju, stariji pije pivo i sjedi na ogradi. Došli su preko neuređenog dvorišta novogradnje. Šutu od razbijenog starog šahta prebacili su na hrpu građevinskog otpada uz novogradnju.
Kako su došli bez pozdrava, tako su bez pozdrava i otišli.
Da sam mlađi i pri snazi sam bi zatrpao jamu. Valjda su na to i računali. Pa ako prođe prođe, ako ne i onako bi to morali učiniti. A i sve su oni to uredno naplatili.
Da li ova crtica nema baš nikakve veze s temom: zašto smo u govnima?
nastavlja se
Jadranske razglednice (2), 2009-07-20
Jučer mi reče bratić:
- Sutra ujutro ideš s nama na plažu!
Dok je u Biogradu njegov ga sin svaki dan oko osam sati vozi automobilom do plaže udaljene tek kojih pet stotina metara od naše kuće. Eto, bratiću se u sedamdeset devetoj godini lanac toliko skratio da mu je i ta udaljenost prevelika. Pogotovo što dio puta ide uz cestu koja je prometna a nema nogostupa 
(„mala zemlja za veliku odmor“).
Poziv je uslijedio stoga što, otkako stigoh na more, još uvijek nisam umočio ni nožni palac u naš divni, plavi, prekrasni itd, itd Jadran, sve držeći se one narodne (uz moj dodatak):
„Hvali more drž se kraja,
ja u njega ni do jaja!“
- No dobro, rekoh ja, ako i ne uđem u more, barem ću s vama popiti kavicu i travaricu u kafiću.
- E to dolazi tek nakon kupanja, pridoda nećak, kao nagrada 
.
Drugo jutro probudio sam se na vrijeme. Pače, probudio sam se dovoljno rano kako bi stigao i doručkovati, pojesti suhu hranu (lijekove) i spreman sjesti pred kuću u iščekivanju da se pojave bratić i nećak.
- Je si li spreman? javi se oko pola osam bratić sa svog prozora.
- Jesam, čekam vas već jedan sat, odgovorih ja, iako je prošlo tek desetak minuta otkako sam sjeo.
Malo zatim stigoše obojica. Nećak s cigaretom u ustima, bratić sa štapom u ruci. Boli ga kuk. Sjedosmo u automobil. Bratić iz džepa vadi u foliju umotanu jednu tabletu.
- Znaš što je to?, pita i pokazuje mi tabletu iznad glave.
- Znam, tinidil.
- To nosim u džepiću kupaćih gaća za svaku slučajnost. - I on ima problema sa srcem, pa mu je tinidil uvijek pri ruci, zlu ne trebalo.
Stigli smo. Odmah sam vidio da neće biti loše. Sunce obasjalo plažu i more. Još uvijek ne peče. More mirno, bistro ko suza. Tišina. Nema onih što se prže i kojima ne dostaje samo „ljudski roštilj“ pa da bi bili sretni.
Plaža izjutra...
a ovako more uz obalu
Skidam se u kupaće gaćice i navlačim papuče za ulazak u more. „Jugoplastika“ iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. I još uvijek traju, nisu proizvod potrošačkog društva, globalne ekonomije i Made in China. Napravljene su da traju (valjda je zato tvornica propala). Navlačeći drugu papuču začujem pljusak vode. To je nećak skočio u more (žabari bi rekli – vodu). E, gdje su vremena kad sam i sâm tako ulazio u more. Bratić je u međuvremenu također počeo ulaziti sve držeći se za molo. Štap mu ostao na obali pa je nesiguran. Unatoč srcu i svojim godinama brzo je uronio u more.
Na kraju evo i mene. Polako. Najprije stopala, pa do koljena, pa do jaja. E sad ili se treba vratiti ako hoću biti od riječi ili pak pogaziti riječ i nastaviti dalje. Iako mi je malo prohladno, ne želim ostati bez travarice i nastavih dalje.
- Najteže je preko gaćica, kaže nećak.
Može biti, pomislim, ali za mene još uvijek nije najgore prošlo. Pljuskam se morem (vodom za žabare) po rukama, prsima, leđima, umivam lice i polako napredujem dalje. Kad je more došlo do bradavica spustim se i zaplivam. U prvom momentu osjećam pomalo hladnoću no ubrzo me obuze osjećaj zadovoljstva.
Bratić je otplivao najdalje, ja najbliže (zadnji uđoh), a nećak između nas.
- Sad ću morati paziti na obojicu, reče nećak i prati pogledom mene i bratića. – Imaš li ti tinidil?
- Nemam, odgovaram.
- E onda ću morati više paziti na tebe, odgovori nećak pola u šali pola u zbilji.
Plivam tako prema njima kad opazim ispred sebe kako nešto pluta na površini mora. Pogledam bolje, a ono bratićeva tableta tinidila.
- Aj me opet pitaj za tinidil, kažem nećaku.
- Imaš li ga?
- E sad ga imam, odgovorih ja.
Ispala tableta bratiću iz džepa, pluta na površini. Ustanovih da je oštećena zaštitna folija i da se tableta smočila.
- Eto, i onako nema koristi od nje, kažem, potrgala se zaštitna folija.
- Ma to on i onako nosi radi psihološkog efekta, da je miran, odgovara nećak.
Nedugo zatim izlazimo iz mora. Krećem prema tušu i čudim se kako me gotovo ne boli koljeno lijeve noge, bol koju osjećam (i trpim) već više tjedana.
Obzirom da sam ispunio zadatak (okupao se) slijedi nagrada: kavica u društvu bratića i nećaka. Ne znam iz kojeg razloga, ali ovog puta je izostala travarica.
Nećak zapalio cigaretu. Puši „Lucky Strike“. U skladu s brigom EU za zdravlje njezinih građana na jednoj strani kutije ispod naziva cigareta stoji upozorenje „Pušenje izaziva rak pluća, rak usne, rak jezika, rak glasnih žica.“ Na drugoj strani: „Pušenje ubija. Duvanski dim šteti ljudima u Vašoj okolini“.
„U skladu s tim trebalo bi svaki put kad se piše o odlukama naše Vlade staviti upozorenje:
„Čitanje ovog članka dovodi do stresa i posljedično do angine pektoris!“
nastavlja se
srijeda, 19.08.2009.
Uvodna napomena
Ove sam godine proveo godišnji odmor u Gradu u koji se moj djed doselio u prvoj četvrtini dvadesetog stoljeća s otoka Silbe, sagradio kuću u kojoj danas ljetujemo bratić i ja (kao trenutačno najstariji iz loze), naši sinovi i kćeri sa svojom djecom a našim unucima, koji su peta generacija koja boravi u kući.
Uz prednosti koje proizlaze zbog posjedovanja vikendice na moru tu je nedostatak na koji mnogi koji nemaju vikendicu ili kuću na moru ne pomišljaju: uvijek si vezan za jedno mjesto. Ljetujem već više desetljeća u tom gradu. Boravci su manje-više slični jedan drugom ko jaje jajetu osim što sam nekada bio mlađi, a sada sve stariji, što nekad bijah sam, a sada je uvijek tu netko od familije.
Ipak ove je godine boravak po nečemu drugačiji od uobičajenog.
Po prvi puta mi se ukazala prilika da doživljaje (koji doduše nisu neki „veliki“ ) tijekom boravka u Gradu zapišem zahvaljujući modernoj tehnologiji na jednostavan način. Uz to ponukan monotonim, oficijelnim kič - razglednicama koje uglavnom pokazuju uvijek isto, umiveno, lice nekog turističkog mjesta, odlučih da tekstove popratim i sa svojim „umjetničkim“ fotografijama.
Kako zbog ekonomsko - tehničkih razloga nisam bio u mogućnosti zapise objavljivati promptno kako su pisani, odlučio sam ih objaviti kad se vratim u mjesto stanovanja kao serijal pod naslovom „Jadranske razglednice“, što ovim postom počinjem i činiti.
Nadam se da će vam njihovo čitanje pričinjavati zadovoljstvo.
Jadranske razglednice (1), 2009-07-16
Evo, stigoh na lijepi plavi (hrvatski ) Jadran.
Nekada je putovanje na Jadran predstavljalo avanturu ravnu osvajanju najvišeg vrha svijeta. Sjećam se iz djetinjstava ukrcavanja u vagone kroz prozore da bi uhvatili mjesta, natpisa uz rub prozora „Ne naginji se kroz prozor“ zbog iskri koje je izbacivala parna lokomotiva, spavanja u mreži za prtljagu iznad sjedala, vonja neopranih nogu, pohanih pilića, jeftinih salama, lizola za dezinfekciju WC-a, duhanskog dima, plinske rasvjete u kupeima koju je, kod pojave prvog sumraka, palio kondukter. Sjećam se da smo dio puta znali prostajati i na platoima koji su spajali dva vagona, a oni hrabriji vozili su se i na krovovima vagona.
No sve te neugodnosti i muke nestajale su kao rukom odnesene čim smo u ranim jutarnjim satima ugledali more. Svi putnici koji su se mogli dokopati prozora na strani gdje se ukazalo more su, kao hipnotizirani, gledali u morsko plavetnilo i uzvikivali: „More, eno ga more!“
Danas, buljeći u asfalt autoceste, uopće ne primjećujem trenutak kad se ono pojavi.
Jučerašnja monotona vožnja (posebno zadnjih stotinjak kilometara prije skretanja s autoceste na cestu prema Gradu nekada zvanu „rifljačom“) prošla je OK. Jedino ne mogu shvatiti zašto, u ovoj ekonomskoj krizi, izgradismo druge tunelske cijevi kroz Malu Kapelu i Sveti Rok. I onako će se gužve pred tunelima sada preseliti na naplatne kućice. Probleme treba rješavati kompleksno a ne parcijalno. S egoističkog stajališta, obzirom na često korištenje autoceste i tunela, meni odgovara. Ali što ćemo s građanima Hrvatske koji tuda prolaze jednom godišnje ili niti jednom a dali su svoj obol izgradnji. A stranci koliko sam imao svih ovih godina prilike vidjeti na TV, prije izgradnje drugih cijevi, i onako to nisu smatrali nekim osobitim problemom. Imaju oni toga i kod kuće. Više dreke su dizali „našijenci“!
Da patim od kompleksa „horror vacui“ bilo bi me strah na autocesti. Bio je doduše utorak, ali ako smo utrošili grdne milione na izgradnju drugih cijevi za samo osam vikenda godišnje, ili pak za mjesec dana „špic sezone“, onda se zaista ponašamo kao pijani milijarderi. U svjetlu tog Pelješki most je definitivan dokaz hrvatskog idiotizma. Još nam preostaje nada da će J.K. kao žena ipak razmišljati racionalnije. Ako ne, onda možemo mirne duše reći da je u Hrvatskoj uspostavljena ravnopravnost spolova.
Barem po pitanju gluposti 
!
nastavlja se
utorak, 04.08.2009.
Hebranga za doživotnog predsjednika!
Dakle Svevišnji nam je odredio pokoru odlučivši da još jedno vrijeme ne pozove „uvaženog“ pripadnika stranke „Zna se“ (koji nikada ne laže samo ponekad ne govori istinu) k sebi.
Pročitah naime nedavno vijest: Andrija Hebrang je dokazano zdrav!!! U posjedu je dokumentacije inozemnih liječnika kojom se potvrđuje da je fizički (psihički i umno se ne spominje) potpuno sposoban kandidirati se za Predsjednika Jadne nam domovine kao kandidat stranke „Zna se“. Naravno pregled je platio sam. Možda bih mu i povjerovao da nije onog „koji nikad….“.
Mislim da on apsolutno udovoljava po svim kriterijima spomenute stranke i svjetonazoru njezinih članova kao kandidat za Predsjednika države koju su, prema njemu, stvarali njegovi/njihovi idoli: od Maksa Luburića do Franje Tuđmana, od zločinaca do konvertita. Zato predlažem, njegovom najdražem pjevaču, Thomsonu, neka uglazbi ove moje stihove te uz dobar aranžman i njegovu nadasve poznatu scenografiju s njom sudjeluje u agitaciji za novog Predsjednika.
U boj, u boj za Hebrang - soj!
To je nama naša borba dala
da imamo zemlju kriminala.
Branitelja kojekakvog soja
mnogi od njih ne vidješe boja.
Kriminala u nas svake vrste
mnogi u njeg umočili prste.
Zločinaca k tom razne fele
sad u Bosnu redom oni sele.
Ovom zemljom korupcija vlada
bez nje biti to je pusta nada.
Nema veze što nam ljudi ginu
treba pobrat proviziju finu.
Manjak Vladu sve to jače steže,
ona plaće i penzije reže.
*
Sve to da se ne bi promijenilo
Njega treba dovest na kormilo.
On će sve nas „izvesti“ iz krize,
savjet mladim: vadite si vize.
U Saboru podržavat: „Zna se“
koja glasa uvijek samo za se.
Čuvat On će našeg barba Luku
da bi raji povećao muku.
Niti Šeksa odreći se neće
tko bi stvaro to zakonsko smeće.
Od „crvenih“ spašavat će narod
a „crni“će mu navigavat brod.
Birat takve treba nama Vođe
neka narod dalje kosti glođe.
Zato dajem za Hebranga glas:
On je naša NADA i naš SPAS.
* * *
P.S. 1 – Čitam u tiskovini koju sam već nekoliko puta citirao (da je ponovo ne reklamiram kad mi za to ništa ne plaćaju) da je „Glavna kuharica“, bivši „Mali od kužine“ i još bivšija „Katica za sve“ prije odlaska na „zaslužni“ (prema barba Luki) odmor posjetila kardinala Bozanića. Pitam se pitam: da li je otišla da bi i od crkvene elite iskamčila koju kunu smanjivanjem njihovih prinadležnosti koje im po „ugovoru sa Svetom stolicom“ pripadaju ili pak je otišla po blagoslov da uspije u svojem naumu spašavanja „broda“ izglasanim „haračem“. Što vi mislite?
P.S. 2 – Kao što pretpostavih glup hrvatski puk počeo je liti „krokodilske suze“ nad tragedijom Torcidinih „dobrih građana“ Lijepe naše.
Pod naslovom „Treba braniti svoje državljane“, već spomenuti list, donosi ad hoc prikupljene izjave nekolicine pripadnika tog dijela puka koji ne odobravaju postupak slovačke policije, osuđujući mlaku reakciju Ministarstvo vanjskih poslova što nije uputilo prosvjetnu notu zbog tog barbarskog čina spomenute policije.
Samo stranicu dalje te iste novine donose članak pod krupnim naslovom: „S gumenim mecima vježbaju na igralištu“ u kojem donose vijest (koju J.K. naravno demantira, kao što su uostalom i do sada sve vijesti što su ih donosile tiskovine demantirali i ona i svi članovi njene posada za spas broda koji tone, a koje su se uglavnom pokazale točnim) kako su za smirivanje civila interventne postrojbe nabavile vodene topove, elektrošokere i gumene metke za suzbijanje nereda. I to sve zbog najave sindikalnih vođa da će, u slučaju smanjenja plaća, zaposleni na jesen izaći na ulice – hrvatski zaposleni na hrvatske ulice protiv hrvatske Vlade mlatit će hrvatska policija uvezenim sredstvima za efikasno uvjeravanje da nam naša Vlada želi najbolje.
Da li će i tada isti anketirani članovi puka s ograničenim umnim sposobnostima tvrditi „treba braniti svoje državljane“ i uputiti prosvjed međunarodnom sudu za ljudska prava ili kako se već zove Europska institucija za zaštitu građana od mlaćenja državljana od strane „policijskih gorila“?
ponedjeljak, 03.08.2009.
Da li smo u govnima samo do grla ili možda preko glave?
Mislim da je današnji J.L. (2009-08-03) oborio sve rekorde glede koncentracije „katastrofičnih“ vijesti objavljenih u posljednje vrijeme u našem tisku. Moram doduše priznat da ostale tiskovine ne pratim, ali ipak sumnjam da će netko uskoro oboriti taj rekord. Bez obzira što ovaj post nije ni po čemu originalno autorsko djelo (uglavnom se služim citatima iz spomenutog lista), mislim da ipak zaslužuje vašu pozornost. Kad čovjek to pročita (čak bez ulaženje u detalje i meritum stvari) uviđa da smo zaista u govnima, ali ne do grla, već preko glave i za sada još samo dišemo na slamku koja viri iz septičke jame zvane – hrvatska politika.
* * *
KRIMINAL
„Što može prodati Jadranka da zakrpa proračun ako presuše krediti?“
JANAF - 1,5 milijardi kuna
HEP - 6 milijardi kuna
CROATIA osiguranje - 1,5 milijardi kuna
Poštanska Banka - 0,7 milijardi juna
Podravka i Pliva 0,85 - milijardi kuna
HŽ - za jednu kunu ali je ušteda na subvencijama 3 milijarde kuna
Brodogradilišta (osim Uljanika istine radi) - za jednu kunu ali je ušteda na subvencijama 1-2 milijarde kuna
HRVATSKE ŠUME - 1,5 milijardi kuna (polovica iz koncesije)
Autocesta Zg-Lipovac - 7 milijardi kuna na ime koncesije
Poljoprivredno zemljište - 1,5 milijardi kuna
Izvori vode - 0,02 milijarde kuna (povećanje iznosa koncesije)
Brijuni - 1 milijarda kuna.
Ja ipak predlažem bolje rješenje: neka proda cijeli ili bar pola Jadrana (kao što je to učinio, u velikom dijelu Hrvata visokocijenjeni, Poglavnik A. Pavelić da bi se dočepao vlasti i ostvario tisućugodišnji san Hrvata - NDH) i promijeni svoje ime u Prodavaljka. U tom slučaju bi izgubili samo more (do kojeg nam, osim kad su u pitanju „pokvareni“ Slovenci, i onako nije stalo) a sve pobrojano bi nam ostalo u vlasništvu. Naravno ne za dugo ako takvi kao A. Hebrang ponovo dođu na vlast.
P.S. Glede prodaje prirodnih resursa vidi post pod naslovom „Kako iz krize?“ istog autora.
* * *
„Zbog kriminala u HŽ i HEP-u Bajić ne ide na godišnji“
Knjiga o kriminalu na 50 stranica
Kupovali struju po 83, a prodavali po 20 eura
Mavraku i Upravi isplatili velike otpremnine
Kupovali Audije i dizajnerski namještaj
30 milijuna kuna Dinamu, Hajduku, Gotovini…
Ekonomskom fakultetu dali 4 milijuna kuna iznad ugovora
Moj komentar: Zaista me čudi kako ljudi na Ekonomskom fakultetu nisu uočili da im je isplaćeno više nego što je bilo ugovoreno. Pa oni bi barem trebali znati računati!
Ili pak to nisu vidjeli upravo zato što ZNAJU dobro računati!!!
* * *
„Auto pretvoren u kamion, dva sata u 81 dan, ali u lipu pogode novi PDV“
Automatski sustav naplate cestarine u Demerju i Vratima pogrešno obračunava račune. U HAK-u na upit novinara odgovaraju: „Ne možete se nikome požaliti jer je njima (šefovima) danas neradni dan. Ne mogu vam dati broj od šefova. Uostalom, nedjelja je, ne smijemo ih ni zvati (sic!)“.
Moj komentar: Uvijek sam tvrdio da ti automatski sustavi „nisu“ pouzdani. Nikad se ne pouzdajem u automatske rampe na pružnim prijelazima (tko zna kako ih održavaju naše čuvene HŽ, možda kao i pruge s kojih slijeću vlakovi?). Uostalom što će nam automatika kad možemo varati i na mnogo jednostavniji način!
ČUVENA HR-GLUPOST
WEB anketa.
Pitanje: Što mislite o otkazu snimatelju zbog majice s natpisom na sjednici Vlade?
Odgovor čitatelja: 77,15% - pravedno je kažnjen, 22,85% riječ je o grubom kršenju ljudskih prava
Moj komentar: Tako je, treba ga i zatvoriti. Zar on da vrijeđa našu „pametnu“ Vladu i „uvažene“ zastupnike. Sram ga bilo!!!
* * *
„Izvještaj slovačke policije o okršaju s Torcidom“
- Upozorili smo ih…Prešutjeli gumene metke, teže ozljede i svezane navijače
- Pripoćenje Torcide: Problem je bila policija, svi obični Slovaci su nas lijepo dočekali.
Moje „priopćenje“: Jadni Torcidaši, mirno su sjedili u kafićima, pili coca colu i fantu, a onda došli slovački grubijani u policijskim uniformama (možda neka njihova nogometna torcida) i prebili ih. Kaj god!
Po mom su još i dobro prošli. Za takve bi već odavno uveo smrtnu kaznu. Uostalom svoju „janjeću“ narav pokazali su koji dan kasnije u sukobu s još jednom „nevinom“ organizacijom – BBB - om nakon nogometne utakmice domaćih nogogurača na neutralnom terenu (upravo zbog njihovog ranijeg divljanja). Ti divljaci jednostavno NE ZNAJU i NE ŽELE ništa drugo nego mlatiti druge i dobivati batine. Onda su oni u svojim očima „heroji“. Pa zašto im ne priuštiti to zadovoljstvo. A glupi hrvatski narod sad će nad njihovim sudbinama roniti krokodilske suze.
P.S. Zašto su oni „divljaci“, e to je tema za ozbiljnu sociološku raspravu. Možda bi se otkrilo da u tome ima udjela i naša Vlada zvana „Harač-vlada“ ili pak „uvaženi“ saborski zastupnici sa svojim zakonima „Tko je jamio je jamio“, a našlo bi se tu još uzroka. No moja namjera u ovom slučaju nije da analiziram uzroke već da predlažem rješenje za otklanjanje posljedica. Uostalom u ovom slučaju ću se ugledati na način kako naša Vlada predlaže rješavanje nastalih poteškoća. Zar eliminacija huligana nije na tragu Vladinoj mjeri za postupnu eliminaciju umirovljenika izgladnjivanjem prema priči o magarcu i seljaku?!
* * *
Tomo Butina povodom predstojeće uzvratne utakmice s Red Bullom iz Salzburga: „Napast ćemo, jer ne znamo igrati na nulu“.
Ja bih rekao: Kaj god, ne znaju oni uopće igrati osim u tzv PZL (Pik Zibnerskoj Ligi ili službeno HNL!).
EKONOMIJA
Nova plinska kriza: i ove zime čeka nas nestašica. Preporuka: Alternativna opskrba najbolje rješenje za sezonu grijanja.
Moj savjet (vrijedan Nobelove nagrade za fiziku!): obzirom da mnogi stanovi nemaju ni spremište za ogrjev (drva, ugljen, briketi) a kamo li dimnjake, predlažem vrlo efikasan način grijanja i što je nadasve važno u ovoj krizi i besparici – izrazito jeftin. Svaki član domaćinstva iznad deset godina dobiva po jedan panj odgovarajuće težine i onda svaki puta kad mu je hladno dohvati ga rukama i podiže s poda do iznad glave dok se ne ugrije. Dio topline prenosi onda zagrljajem na mlađe koji još nisu fizički spremni za takvu aktivnost. Time se bitno produbljuju prisan odnos između roditelja i djece. Kao dodatna korist za odraslu populaciju: jačanje mišićne mase što će kad-tad dobro doći u borbi protiv „Zna se“.
MALO GOR, MALO DOL, PA OPET GOR
Ina popustila pritiscima: Benzin od danas opet jeftiniji za sedam lipa (za koliko je od 1. kolovoza povećala cijene zbog višeg PDV-a). Ina bi već sutra mogla ponovo povećati cijene jer svaki drugi utorak ima redovitu korekciju.
Moj komentar: Još malo pa više neće biti moguće „pritiskati“ Inu. Razlog: vidi pod rasprodaja ala Jadranka!
HRVATSKO GOSTOPRIMSTVO
“Norvežanku brutalno silovao na stijenama“
Napadnutu djevojku spasili slučajni prolaznici.
Moj komentar: Istraga će vjerojatno pokazati da se samo radilo o malo žešćem sexu. A obzirom da je, navodno, „mala“ bila pod gasom to će biti nepobitni dokaz da silovanja uopće nije ni bilo. Onako nešto kao guranje penisa u vaginu, pardon prsta u čmar.
To bi za danas bilo sve.
Sutra: Zašto trebamo Hebranga birati za doživotnog Predsjednika Jadne naše domovine.
subota, 01.08.2009.
Kako iz krize?
Kako iz krize? Lako ako se to želi.
Supruga uživa gledati prijenos zasjedanja Sabora. Tako unatoč tome što sam prije odlaska na godišnji odmor čvrsto odlučio kloniti se televizije, naročito središnjeg dnevnika, i tiskovine (osim komentara i kolumni) ne mogu a da kroz prozor sobe u kojoj je televizor ne čujem laprdanje i trtljanje naših uvaženih zastupnika tijekom TV prijenosa zasjedanja sjednica sa Sabora, svojevremeno nazvanog od strane jednog našeg poznatog glumca koji je tada također pokušavao kokodakati, adekvatnijim imenom – „Kokošinjac“. To i činjenica da se među mojim blogerima razvila živa diskusija na temu „kako izaći iz krize“ ili pak „kako ne upasti u još veća govna“ ponukala me da se i sam uključim koristeći skromnu tehnologiju koja mi stoji na raspolaganje za spajanje na Internet.
Danima slušam razno razna rješenja izlaska iz krize. I vladajućih koji su nas u govna doveli i oporbe koja misli da će nas iz govana izvući. Sjetih se one priče o vrapcu kojeg je posrala krava pa ga je iz balege spašavala lisica J. I jedni i drugi uglavnom predlažu slična rješenja. Koliko sam čuo lijevim uhom kroz prozor sva se svode na onu poznatu priču o škrtom (nesposobnom) seljaku i njegovom magaretu/tovaru.
Ponestalo seljaku hrane za magarca pa se pametan dosjetio: svakog dana ću magarcu davati manje hrane. Možda se navikne pa mu neće trebati krmivo. Naravno jadnog tovara je i dalje tjerao raditi kao magarca. I taman je pomislio kako se magare naučilo raditi bez jela kad mu ono crklo.
Upravo tako i oni na vlasti i oni u oporbi misle da će riješiti krizu, cijedeći iz puka i ono malo što mu je ostalo. Jedni povećanjem poreza, drugi povećanjem PDV.a. Jedni smanjenjem socijalnih davanja, drugi smanjenjem plaće. i sve tako u krug. Jalove diskusije, a dio plaća zarađene rukama onih koje će oderati, teče u džepove nezajažljivih političara zaraženih kriminalom i korupcijom.
* * *
Ja osobno imam malo drugačije rješenje problema.
Prvo i osnovno: kaznene mjere. Za svako SVJESNO kršenje zakona uvesti smrtnu kaznu. Ne kažnjavati po principu ŠTO je učinjeno protiv zakona nego po principu da je prekršen SAM ZAKON. Obzirom da civilizirana Europa ne dozvoljava uvođenje smrtne kazne, iako odobrava ubijanje Palestinaca, muslimana, talibana, ekstremnih Iračana, latino amerikanaca jer se oni, kao, ne uklapaju u demokratske svjetonazore Europljana (o genocidu tih istih Europljana u povijesti osvajanja obiju Amerika, Afrike i Australije za sada neću), pa i vlastitih građana-vojnika koji se bore za pax Euro-Americana možemo prihvatiti humaniji tretman zločinaca, kriminalaca i kršitelja dogovorenih propisa, zakona i pravilnika uljudbenog ponašanja.
Predlažem reaktiviranje Golog otoka i slanja tamo takvih „mudraca“ da na suncu i moru uz kilogram kruha i litru vode dnevno duraju dok duraju razmišljajući o smislenosti kršenja dogovorenih pravila ponašanja. Ni za takav tretman Europa, a posebno Amerikanci, ne bi nam trebali prigovarati. Tretman samo OSUMNJIČENIH u njihovim zatvorima izvan Amerike i Europe (kao kod njih se ne krše ljudska prava) nije ništa bolji od mog prijedloga tretmana na Golom otoku. Ali za OSUĐENE! Uostalom na tragu tog prijedloga, koliko čujem, je i zastupnik Kain sa svojim prijedlogom da se Ivi Sanaderu omogući pristajanje na Goli otok sa svojom jahtom na kojoj provodi svoj „zaslužni“ (kako to kaže barba Luka) umjesto zasluženi odmor.
Eventualno za manje prijestupe, tzv prekršaje, mogli bi uvesti prisilan društveno koristan rad (kontrola ugrađivanjem nadzornih čipova ili narukvica) po principu: 8 sati rada za osiguranje egzistencije obitelji (ili osobne), osam sati društveno koristan rad i osam sati odmora. I tako do kraja života. Mislim da bi im osam sati slobodnog vremena bilo dovoljno za meditaciju: što mi je to trebalo. A na svaku primjedbu da to nije humano odgovaram: s ljudima/individuama/nakazama koji se ne ponašaju sukladno usvojenim pravilima ponašanja ne može se i ne treba postupati humano. To treba biti svakome jasno prije nego se odluči da krši Zakon. Time bi bitno smanjili broj sudaca, zatvorskih čuvara, pravosudne birokracije, zatvorskih objekata i posljedično smanjili sredstva iz budžeta za ministarstvo pravosuđa.
E sad kad smo postavili temeljne principe pridržavanja reda možemo dalje. Jer ne smijemo zaboraviti: da bi kravu mogli pustiti da sama pase uz djetelinu, trebamo ju prvo batinama naučiti da ne ide u nju. U suprotnom ćemo ostati i bez krave i bez djeteline! Tako je to i s učenjem demokracije!
* * *
Prvo: za izlazak iz krize u ovakvom ekonomskom i društveno-političkom sustavu kakav danas vrijedi u gotovo čitavom svijetu najvažnije je – povećanje proizvodnje (osobno baš i nisam veliki zagovornik takvog sustava, više sam sklon proizvodnji po principu minimalnih potreba; upravo čitam Fromma: „Imati ili biti“, knjigu napisanu 1976. a danas aktualniju nego je bila u vrijeme prvog objavljivanja). Dobro nahraniti magarca kako bi bolje i dulje mogao raditi. Sve ostalo su gluposti. Točka.
Da bi se to postiglo svim mogućim ekonomskim, političkim i kaznenim mjerama smanjiti troškove proizvodnje. Od onih najevidentnijih i koji najviše bodu oči: menadžerske plaće i naknade članovima nadzornih odbora, pa do kojekakvih kvazi poreza, trošarina i ostalih umotvorina političke kaste.
Drugo: bitno skresati troškove države – najvećeg parazita. Da bi se postigao taj cilj potrebno je:
a.- Bitno/drastično smanjiti broj samoupravnih jedinica (gradova, općina) bez obzira na sve prosvjede onih koji su se tijekom ovih dvadeset godina uhljebili zahvaljujući rastu broja samoupravnih jedinica kao gljiva poslije kiše (od svih vlada osnovanih po principu: podijeli pa vladaj). Višak ljudi: tko hoće u proizvodnju (u najširem smislu te riječi u koju uključujem i uslužne, tzv tercijarne djelatnosti) u proizvodnju, tko neće tucanje kamena na Golom otoku.
b. - Drastično skresati upravni aparat na svim nivoima a neophodnom ostatku omogućiti i u krajnjem slučaju ga natjerati na uvođenje efikasne informatizacije. Višak: vidi pod a).
c. - Ukinuti dvadeset županije (županijica) i uvesti kao osnovne jedinice regije. Osobni prijedlog Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Istra i Zagreb kao zasebna teritorijalna jedinica. Dislocirati pojedine centralne djelatnosti po gradovima s komparativnim prednostima (na primjer Osijek - poljoprivreda, Split - pomorstvo i slično). Modalitete dogovoriti, uz ograničeno vrijeme dogovaranja i zatim realizirati dogovoreno. Neizvršavanje dogovorenog kažnjavati prema iznesenom u uvodu.
Treće: definirati redoslijed dodjele sredstava iz proračuna. Ad hoc prijedlog:
1. izdvajanje za obrazovanje – obrazloženje: obrazovana osoba sposobnija je, efikasnija, odgovornija, manje podložna manipulacijama svih vrsta (od klera do nacionalista)
2. izdvajanje za zdravstvo. slično – obrazloženje: zdrava osoba je zadovoljnija i bolje radi. Iz zdravstvenog fonda isključiti ljude koji sami sebe čine bolesnim: alkoholičari, pušači, drogeraši, krivci u prometnim nesrećama, planinari i izletnici koji stradaju zbog nepridržavanja osnovnih sigurnosnih uvjeta. Neka troškove svog liječenja plaćaju sami.
3. izdvajanje za mirovine – revidirati sve mirovine i puno jače stimulirati što kasniji odlazak u mirovinu. Zakonski zabraniti rješavanje tehnološkog viška prijevremenim umirovljenjem. Mirovinski sustav sličan Australskom.
4. izdvajanje za visoko profesionaliziranu policiju (operativnu): nažalost pri današnjem stanju svijesti prosječne osobe ona je neophodna: reda mora biti
5. izdvajanje za vojsku: u današnjoj svjetskoj političkoj konstelaciji postojanje vojske je nužnost
6. porezi i doprinosi: PDV, porez na dohodak (za socijalno i mirovinsko osiguranje), progresivni porez na dobit da se stimulira ulaganje u proizvodnju a destimulira kupnja nepotrebnih (u sadašnjem trenutku razvoja) luksuznih proizvoda, porez na igre na sreću (slično kao u Americi). Oporezovati nogometaše, estradne umjetnike tipa Thomson i Severina. Ukidanje svih kvazi nameta, prikrivenih poreza itd (spomeničkih renti, prireza, trošarina itd) ako se to ne kosi s zakonima Europe u slučaju da želimo u nju ući ili kad uđemo.
7. ukidanje privatnog vlasništva nad prirodnim resursima. Njih je stvorio Bog ili Priroda (svejedno s ekonomskog stajališta), nije ih stvorio čovjek i ne vidim nikakvog logičnog obrazloženja da budu u privatnom vlasništvu. Privatno može biti samo ekonomsko i ekološko korištenje tih resursa i ono može biti nasljedno. I ono što svaka osoba stvori svojim radom. I ništa više. Dok resurse koristiš oni su tvoje vlasništvo i nitko ti ih ne može uzeti bez tvoje suglasnosti. Korištenje resursa se naplaćuje po određenom dogovorenom ključu. Prikupljena sredstva koriste se na opće dobro svih građana, a ne za dobrobit pojedinaca – političara i sličnih parazita.
8. pravosudni i upravni aparat se financira isključivo putem direktnih taksi čija je visina vezana uz njihovu efikasnost rada (duljina trajanja postupka: što dulje traje postupak to je taksa manja), kvalitetu obavljenog posla (što veći broj srušenih/poništenih presuda od višeg suda to manja taksa za ponovni postupak), cijenu spora koji se vodi i slično. Vjerujem da bi to bitno utjecalo na efikasnost i pravosuđa i uprave. U upravu uvesti visoko softificirani način rada, uz maksimalnu primjenu informatičkog sustava.
9. svi politički radnici/djelatnici od predsjednika republike do vijećnika u načelu trebaju raditi volonterski. Svoju egzistenciju tijekom mandata neka si osiguraju svojim radom dok nisu bili političari. Na taj način, garantiram, sjednice će trajati mnogo kraće (stojeći), trošit će se na koje kakve gluposti bitno manje, zakoni koji će donositi neće se mijenjati još prije nego se osuši tinta na potpisu predsjednika Sabora ili Republike. U najboljem slučaju kao naknadu za rad dobivaju prosječnu plaću svih zaposlenih u republici. Svu štetu proizašlu zbog pogrešno donesenog Zakona koji se onda zbog toga mora mijenjati u kraćem vremenskom razdoblju od, na primjer pet godina, snose „uvaženi“ zastupnici i naplaćuje im se iz njihove imovine: pokretne ili nepokretne. Ako nemaju neka dignu kredit za otplatu. Floskula: oni odgovaraju samo politički a ne i krivično i materijalno nas je i dovela do toga da svaki dan donose izmjenu, izmijenjene dopune nekog Zakona, a štampanje „Narodnih novina“ postalo je jedno od najunosnijih tiskarskih djelatnosti.
10. preispitati (ali ozbiljno) sva ostala davanja iz proračuna: povlaštene, izvanredne, prijevremene i invalidske mirovine, promijeniti način financiranja crkve (nju trebaju financirati samo vjernici, pa da stvarno vidimo koliko ih ima), pitanje branitelja i „branitelja“, riješiti se najveće nelogičnosti: bespovratna pomoć Hrvatima i „Hrvatima“ u BiH (ako se pomaže njih zašto se onda ne pomažu i ostali autohtoni potomci Hrvata i u drugim zemljama) i davanje prava glasa onima koji ne plaćaju poreze, trošarine, „krizne poreze“ i ostale državne harâče, rigoroznim smanjenjem socijalne pomoći onima koji ne žele raditi (ne žele recimo iz svog kraja gdje nema posla) i koji tu pomoć dopunjuju povremenim radom na crno (siva ekonomija u tzv nerazvijenim krajevima je po mom uvjerenju jača od legalne) i slično.
Za domovinu treba raditi i za nju se žrtvovati, a ne od nje živjeti!
Ako, poštovani blogeri, mislite da bi to ova blijeda (bijedna) oporba mogla provesti ja dajem svoj glas za prijevremene izbore. No sasvim sumnjam da u Hrvatskoj ima ljudi spremnih da se prihvate OZBILJNO rješavanja problema koji ovu državu muče od njezinog osnutka (mislim od vremena kralja Tomislava )!
Još uvijek nije dostignuta „kritična masa“ za socijalnu nuklearnu eksploziju. Nezgodno je što je ona, kad se dogodi, vrlo razorna po društvo. U političkoj terminologiji uobičajen naziv za nju je – REVOLUCIJA.
