Marketing
Jadranske razglednice(11), 2009-07-29
Jedini dani kada se naš uobičajeni jutarnji ritual donekle mijenja je dan odlaska na pjacu kako po južnjačkoj varijanti glasi snabdijevanje proizvodima s tržnice. Nisam u životu bio na puno tržnica, možda tek desetak. I činile su mi se manje-više sve jednake ili vrlo slične. Ova u Gradu je donekle specifična.
Tržnica iz ptičije perspektive dok još nisu svi suncubrani otvoreni
Smještena je na prostoru, za koji bi čovjek, da nema štandova i suncobrana, rekao da predstavlja unutrašnje dvorište okolnih zgrada. Prostor je kvadratičnog oblika sa stranicama cca 30 m. Ne vjerujem da su veće. S tri strane okružen je zgradama. Jedna je strana od ulice odvojena natkrivenim prostorom koji ima funkciju ribarnice. Za pretpostaviti je da je prije nego što je određeno da tu bude pijaca, taj dio trga bio otvoren prema cesti i moru. Danas taj dio mora prema kojem gleda zabat ribarnice i onako više nije more. Ispunili su ga vezovi za čamce, uglavnom manjih, vlasništvo domorodaca. Velike brodice zauzele su 80 % obale uz Grad u marinama, što osobno smatram jednom od čuvenih urbanističkih gluposti kakvih se može naći uz našu obalu od Istre do Dubrovnika.
Na tom malom, skučenom prostoru poredali su se štandovi poput sardina u konzervi. Neki kameni, neki betonski ili pak od dasaka. Iznad njih redovi suncobrana svakakvih boja. Toliko su gusto poredani da pogled s visine uopće ne dozvoljava promatranje života, „muvinga“, koji se ispod njih odvija.
Odmah kako se uđe na tržnicu sa strane Grada i prođe pokraj kafićâ se nadovezuju jedan za drugim, ulazi se u carstvo prodavačica, piljarica.
Piljarica na "kantunu"
Na samom „kantunu“, kod ulaza, godinama susrećem jednu te istu osobu. Oniska, suhonjava, sada se već može reći, stara žena. Uvijek ima otprilike jednak asortiman plodova prirode: lubenice, breskve, grožđe, rajčica/pomidora. Saziva kupce uvijek jednakim riječima: „Ajde kupite nešto, evo fino, friško. Upravo ubrano. Sve domaće!“ A pogled ispod stola otkriva ambalažu s natpisima plantaža s raznih strana svijeta, i tuzemnih i inozemnih. No ne mora biti da žena laže, možda samo ne govori istinu, ili čak govori istinu. Tko zna gdje je pokupila praznu ambalažu za voće i povrće i tu, praznu, puni svojim proizvodima. Jedino je sigurno, ni jedan od ponuđenih proizvoda, možda samo po koju mrkvu i peršin, nije uzgojila ona. Previše je stara da bi to mogla. A možda se i tu varam, jer sposobnosti starijih ljudi mjerim svojim mogućnostima za fizički rad.
Preko puta nje, također godinama, je njena suprotnost. Krupna žena, sada srednjih godina, za koju se može povjerovati da je dio svog asortimana uzgojila na svojem polju obrađenog vlastitim rukama. Ponuda je slična onoj od preko puta, način vabljenja mušterija, bez obzira je li znaju hrvatski ili ne, hrvatski govor s dalmatinskim dijalektom, je također isti. No nisam siguran da je bilo koja od njih dvije uopće svjesna što govore i na koji način vabe mušterije. Da jesu vjerojatno bi i njima dosadilo slušati godinama jedno te isto pa bi možda promijenile ploču.
Među prodavačicama prevladavaju žene. Kao i na većini malih i srednjih tržnica po cijelom svijetu. Vjerujem da je tome tako ne samo zbog opće prihvaćenog stajališta da je to „ženski posao“ već činjenice da one, u slučaju da nema kupaca, lakše međusobno uspostavljaju kontakt, započinju uobičajene razgovore: suprug, djeca, spremanje, kuhanje i na taj način krate vrijeme.
Da u tome ima vjerojatno dosta istine uvjerio sam se i sam gledajući s mojeg „parkirnog“ mjesta na klupčici izloga mesnice uz prodavaonicu kruha (je li bi bilo ispravno reći „kruhnica“ ako je prodavaonica mesa „mesnica“?) po pijaci. Ono nekoliko muškaraca koji prodaju voće i povrće dok nema kupaca uglavnom šute, stoje, eventualno poravnavaju plodove koje su kupci ispremiješali tražeći komade koji se njima čine najboljim, oni mlađi bacajući poglede na zgodne „fureštkinje“ pa onda kažu uz zavjerenički osmjeh neku svoju „masnu“ primjedbu naginjući se prema svom susjedu ako je muškarac.
Prodavač trava i rakije u kasnim popodnevnim satima
No jednog sam posebno uočio otkako smo ove godine po prvi došli na pijacu. Nisam sasvim siguran je li je prošle godine bio tu, no koliko se sjećam na istom tom mjestu je bila prodaja bočica s maslinovim uljem za sunčanje, mirodije, tinkture, razni pripravci od trava, rakije i slični proizvodi „zdrave prirode“. Zanimljivo je promatrati tog čovjeka. Imam osjećaj kako uopće nije svjestan gdje je. Stoji gotovo nepokretno pokraj štanda s izloženim proizvodima, polunagnute glave gleda u njih. Je li ih uopće vidi? Potencijalni kupci, prolaze pokraj stola no on ne pokazuje nikakvu želju da im privuče pozornost. Sve mi se čini kad bi netko onako u prolazu uzeo neki od eksponata da on na to uopće ne bi reagirao.
Gledam ga i sve čekam kad će se pomaknuti. Iako sjedim na klupčici refleksno me počnu boljeti noge misleći na njegove. Ponekad podigne jednu od ruku, ne da poravna eksponate kao drugi prodavači jer njegove nitko ne premeće, već da se počeše iza uha, protrlja nos ili možda potjera neku od dosadnih muha koje se znaju skupiti. Vjerojatno privučene mirisima trava i ulja. Koliko god sam ove godine sjedio na svom „mjestu za čekanje“ nisam ni jednom vidio da je netko nešto kupio ili da je on pokazao ma i najmanju inicijativu da privuče kupce. Tko zna kakva ga je nevolja natjerala da tu stoji i prodaje proizvode koji nisu prehrambeni pa sami kao takvi ne privlače kupce koji su došli na pijacu prvenstveno kupovati ono što se trpa u želudac. Jer iz njegovog ponašanja pretpostavljam da nije ni proizvođač ni vlasnik toga što prodaje. Ipak me čudi. Jer ako je samo najamnik ne vjerujem da mu vlasnik plaća po provedenim satima već prema ostvarenom prometu. Najradije bih mu prišao, porazgovarao s njim i pokušao saznati uzrok takvom njegovom ponašanju. No nisam ni novinar, ni sociolog, ni psiholog, a nemam ni urođenog talenta pristupanja nepoznatoj osobi i pitati je što me zanima.
nastavlja se
Post je objavljen 30.08.2009. u 16:38 sati.