Pregled posta

Jadranske razglednice (5), 2009-07-23

Jučer navečer opsadno stanje.
Oko pola noći supruga se diže iz kreveta zbog mirisa „Zlatne ruže Mediterana“ (vidi tekst od 22.07.). Zatvaranje svih prozora. Pomalo osjećam da me lagano peckaju oči. Grebe me u grlu i kašlje mi se. Možda je to ipak sam psihički refleks na spoznaju da se nalazim u okružju otrovnih isparavanja. Supruga, smirena što je riješila trenutačni problem, za pet minuta predaje se snu.

Ja se vrtim s jedne strane kreveta na drugi stenjući pomalo pri tome zbog bolova u koljenu i razmišljam: mi zaista živimo u različitim državama. To doduše i nije sasvim bez veze. Prema izgledu grba koji se nalazi iznad ulaza u Sabornicu i činjenice da se ban Jelačić nazivao banom trojedne države, pravi naziv naše države bi trebao biti Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Istru i onako ne tretiramo kao našu obzirom da ju je okupirao i pripojio Hrvatskoj najveći zločinac naših naroda – JeBeTe.
Gore na sjeveru ljudi odvajaju smeće po vrsti u pet odvojenih vreća: tetra pak, metalni otpad, staklo, papir i plastika, plus opći organski otpad u kantama. Povremeno dolazi na red i glomazni otpad. Tako se i odvozi na deponiju i sortira, svaka vrsta posebno obrađuje, a samo odlagalište redovito sanira odgovarajućom tehnologijom. Ovdje se sve trpa u istu vreću, odvozi na deponij, odlaže bez ikakve prethodne obrade i prepušta sudbini.

A danas ujutro saznajem da to nije prvi požar na toj deponiji. Dapače ponavlja se to manje-više svake godine. I sad dolazi biser: navodno požar namjerno potpaljuje koncesionar kako bi grad prisilio da sudjeluje u kakvoj takvoj sanaciji nabacivanjem zemlje. Naravno na trošak Grada, odnosno građana koji su to već jednom platili u cijeni odvoza smeća. Ne znam je li je to baš točno, ali narod priča.

* * *

Ujutro je već podnošljivije. Lagano puše južni vjetar i odnosi smrad drugim gostima. Kažu da je najgore oko Vranskog jezera i da su svi gosti napustili „malu zemlju za veliki odmor“. Zajedno sa suprugom odlazimo po spizu, u mesnicu i na pjacu.
U mesnici (u čijem izlogu još uvijek stoji, sad već „abšisana“, plavkasta slika generala Gotovine s nekad čuvenim sloganom: „Nema predaje, nema prodaje!“) supruga pita mesara:
- Pošto piletina?
- Dvadeset šest kuna kilogram.
- A koliko je otprilike teško pile?
- Dva i po kilograma – odgovara ljubazno mesar.
- To mi je previše, dajte mi pola pileta.
Mesar odreže polovicu zajedno s vratom i glavom i kaže:
- Dvadeset šest kuna.
- Ali ja neću glavu – protestira supruga. – Kod nas se cijelo pile prodaje bez glave, nogu i iznutrica.
- E onda je drugačija cijena – odgovara mesar.
Naravno nije baš bio uvjerljiv na koji način onda određuje cijenu pileta bez „dodataka“. Valjda onako „od oka“! Ipak je dao polovicu pileta bez glave, ali s nogama i iznutricama.
Tek kad smo izašli supruga pita:
- Čekaj, pa kako je on znao da je polovica pileta baš jedna kila, ako je cijelo dvije i po?
- Čovjek ima iskustva – rekoh smijući se.
Mislim da u tu mesnicu više nećemo .

* * *

Odlazak na pjacu. Prilazimo štandu s rajčicama (pomidorima, paradajzima).
- Dvije kile molim – kaže supruga.
Piljarka ubaci u vrećicu plodove i stavi na vagu.
- Dvije i po kile – kaže.
- Ne hvala, želim dvije kile.
- Ne može – protestira piljarka.
- Kako ne može, pa izvadite jednu ili dvije.
- A onda će biti možda 2,2 kg – i dalje se ne dâ prodavačica.
- Dobro, onda ću uzeti 2,2 kg – pristane supruga.
- E, ne može – uporna je piljarka.
Ostavili smo i vrećicu i rajčice, otišli do druge tezge i kupili tri kilograma. - Točno !

nastavlja se


Post je objavljen 24.08.2009. u 19:39 sati.