četvrtak, 20.08.2009.
Jadranske razglednice (2), 2009-07-20
Jučer mi reče bratić:
- Sutra ujutro ideš s nama na plažu!
Dok je u Biogradu njegov ga sin svaki dan oko osam sati vozi automobilom do plaže udaljene tek kojih pet stotina metara od naše kuće. Eto, bratiću se u sedamdeset devetoj godini lanac toliko skratio da mu je i ta udaljenost prevelika. Pogotovo što dio puta ide uz cestu koja je prometna a nema nogostupa 
(„mala zemlja za veliku odmor“).
Poziv je uslijedio stoga što, otkako stigoh na more, još uvijek nisam umočio ni nožni palac u naš divni, plavi, prekrasni itd, itd Jadran, sve držeći se one narodne (uz moj dodatak):
„Hvali more drž se kraja,
ja u njega ni do jaja!“
- No dobro, rekoh ja, ako i ne uđem u more, barem ću s vama popiti kavicu i travaricu u kafiću.
- E to dolazi tek nakon kupanja, pridoda nećak, kao nagrada 
.
Drugo jutro probudio sam se na vrijeme. Pače, probudio sam se dovoljno rano kako bi stigao i doručkovati, pojesti suhu hranu (lijekove) i spreman sjesti pred kuću u iščekivanju da se pojave bratić i nećak.
- Je si li spreman? javi se oko pola osam bratić sa svog prozora.
- Jesam, čekam vas već jedan sat, odgovorih ja, iako je prošlo tek desetak minuta otkako sam sjeo.
Malo zatim stigoše obojica. Nećak s cigaretom u ustima, bratić sa štapom u ruci. Boli ga kuk. Sjedosmo u automobil. Bratić iz džepa vadi u foliju umotanu jednu tabletu.
- Znaš što je to?, pita i pokazuje mi tabletu iznad glave.
- Znam, tinidil.
- To nosim u džepiću kupaćih gaća za svaku slučajnost. - I on ima problema sa srcem, pa mu je tinidil uvijek pri ruci, zlu ne trebalo.
Stigli smo. Odmah sam vidio da neće biti loše. Sunce obasjalo plažu i more. Još uvijek ne peče. More mirno, bistro ko suza. Tišina. Nema onih što se prže i kojima ne dostaje samo „ljudski roštilj“ pa da bi bili sretni.
Plaža izjutra...
a ovako more uz obalu
Skidam se u kupaće gaćice i navlačim papuče za ulazak u more. „Jugoplastika“ iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. I još uvijek traju, nisu proizvod potrošačkog društva, globalne ekonomije i Made in China. Napravljene su da traju (valjda je zato tvornica propala). Navlačeći drugu papuču začujem pljusak vode. To je nećak skočio u more (žabari bi rekli – vodu). E, gdje su vremena kad sam i sâm tako ulazio u more. Bratić je u međuvremenu također počeo ulaziti sve držeći se za molo. Štap mu ostao na obali pa je nesiguran. Unatoč srcu i svojim godinama brzo je uronio u more.
Na kraju evo i mene. Polako. Najprije stopala, pa do koljena, pa do jaja. E sad ili se treba vratiti ako hoću biti od riječi ili pak pogaziti riječ i nastaviti dalje. Iako mi je malo prohladno, ne želim ostati bez travarice i nastavih dalje.
- Najteže je preko gaćica, kaže nećak.
Može biti, pomislim, ali za mene još uvijek nije najgore prošlo. Pljuskam se morem (vodom za žabare) po rukama, prsima, leđima, umivam lice i polako napredujem dalje. Kad je more došlo do bradavica spustim se i zaplivam. U prvom momentu osjećam pomalo hladnoću no ubrzo me obuze osjećaj zadovoljstva.
Bratić je otplivao najdalje, ja najbliže (zadnji uđoh), a nećak između nas.
- Sad ću morati paziti na obojicu, reče nećak i prati pogledom mene i bratića. – Imaš li ti tinidil?
- Nemam, odgovaram.
- E onda ću morati više paziti na tebe, odgovori nećak pola u šali pola u zbilji.
Plivam tako prema njima kad opazim ispred sebe kako nešto pluta na površini mora. Pogledam bolje, a ono bratićeva tableta tinidila.
- Aj me opet pitaj za tinidil, kažem nećaku.
- Imaš li ga?
- E sad ga imam, odgovorih ja.
Ispala tableta bratiću iz džepa, pluta na površini. Ustanovih da je oštećena zaštitna folija i da se tableta smočila.
- Eto, i onako nema koristi od nje, kažem, potrgala se zaštitna folija.
- Ma to on i onako nosi radi psihološkog efekta, da je miran, odgovara nećak.
Nedugo zatim izlazimo iz mora. Krećem prema tušu i čudim se kako me gotovo ne boli koljeno lijeve noge, bol koju osjećam (i trpim) već više tjedana.
Obzirom da sam ispunio zadatak (okupao se) slijedi nagrada: kavica u društvu bratića i nećaka. Ne znam iz kojeg razloga, ali ovog puta je izostala travarica.
Nećak zapalio cigaretu. Puši „Lucky Strike“. U skladu s brigom EU za zdravlje njezinih građana na jednoj strani kutije ispod naziva cigareta stoji upozorenje „Pušenje izaziva rak pluća, rak usne, rak jezika, rak glasnih žica.“ Na drugoj strani: „Pušenje ubija. Duvanski dim šteti ljudima u Vašoj okolini“.
„U skladu s tim trebalo bi svaki put kad se piše o odlukama naše Vlade staviti upozorenje:
„Čitanje ovog članka dovodi do stresa i posljedično do angine pektoris!“ 
nastavlja se
20.08.2009. u 14:10 •
3 Komentara •
Print •
#
Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.
