Pregled posta

Jadranske razglednice (2), 2009-07-20

Jučer mi reče bratić:
- Sutra ujutro ideš s nama na plažu!
Dok je u Biogradu njegov ga sin svaki dan oko osam sati vozi automobilom do plaže udaljene tek kojih pet stotina metara od naše kuće. Eto, bratiću se u sedamdeset devetoj godini lanac toliko skratio da mu je i ta udaljenost prevelika. Pogotovo što dio puta ide uz cestu koja je prometna a nema nogostupa („mala zemlja za veliku odmor“).

Poziv je uslijedio stoga što, otkako stigoh na more, još uvijek nisam umočio ni nožni palac u naš divni, plavi, prekrasni itd, itd Jadran, sve držeći se one narodne (uz moj dodatak):

„Hvali more drž se kraja,
ja u njega ni do jaja!“

- No dobro, rekoh ja, ako i ne uđem u more, barem ću s vama popiti kavicu i travaricu u kafiću.
- E to dolazi tek nakon kupanja, pridoda nećak, kao nagrada .

Drugo jutro probudio sam se na vrijeme. Pače, probudio sam se dovoljno rano kako bi stigao i doručkovati, pojesti suhu hranu (lijekove) i spreman sjesti pred kuću u iščekivanju da se pojave bratić i nećak.

- Je si li spreman? javi se oko pola osam bratić sa svog prozora.
- Jesam, čekam vas već jedan sat, odgovorih ja, iako je prošlo tek desetak minuta otkako sam sjeo.
Malo zatim stigoše obojica. Nećak s cigaretom u ustima, bratić sa štapom u ruci. Boli ga kuk. Sjedosmo u automobil. Bratić iz džepa vadi u foliju umotanu jednu tabletu.
- Znaš što je to?, pita i pokazuje mi tabletu iznad glave.
- Znam, tinidil.
- To nosim u džepiću kupaćih gaća za svaku slučajnost. - I on ima problema sa srcem, pa mu je tinidil uvijek pri ruci, zlu ne trebalo.

Stigli smo. Odmah sam vidio da neće biti loše. Sunce obasjalo plažu i more. Još uvijek ne peče. More mirno, bistro ko suza. Tišina. Nema onih što se prže i kojima ne dostaje samo „ljudski roštilj“ pa da bi bili sretni.




Plaža izjutra...




a ovako more uz obalu

Skidam se u kupaće gaćice i navlačim papuče za ulazak u more. „Jugoplastika“ iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. I još uvijek traju, nisu proizvod potrošačkog društva, globalne ekonomije i Made in China. Napravljene su da traju (valjda je zato tvornica propala). Navlačeći drugu papuču začujem pljusak vode. To je nećak skočio u more (žabari bi rekli – vodu). E, gdje su vremena kad sam i sâm tako ulazio u more. Bratić je u međuvremenu također počeo ulaziti sve držeći se za molo. Štap mu ostao na obali pa je nesiguran. Unatoč srcu i svojim godinama brzo je uronio u more.

Na kraju evo i mene. Polako. Najprije stopala, pa do koljena, pa do jaja. E sad ili se treba vratiti ako hoću biti od riječi ili pak pogaziti riječ i nastaviti dalje. Iako mi je malo prohladno, ne želim ostati bez travarice i nastavih dalje.
- Najteže je preko gaćica, kaže nećak.
Može biti, pomislim, ali za mene još uvijek nije najgore prošlo. Pljuskam se morem (vodom za žabare) po rukama, prsima, leđima, umivam lice i polako napredujem dalje. Kad je more došlo do bradavica spustim se i zaplivam. U prvom momentu osjećam pomalo hladnoću no ubrzo me obuze osjećaj zadovoljstva.

Bratić je otplivao najdalje, ja najbliže (zadnji uđoh), a nećak između nas.
- Sad ću morati paziti na obojicu, reče nećak i prati pogledom mene i bratića. – Imaš li ti tinidil?
- Nemam, odgovaram.
- E onda ću morati više paziti na tebe, odgovori nećak pola u šali pola u zbilji.
Plivam tako prema njima kad opazim ispred sebe kako nešto pluta na površini mora. Pogledam bolje, a ono bratićeva tableta tinidila.
- Aj me opet pitaj za tinidil, kažem nećaku.
- Imaš li ga?
- E sad ga imam, odgovorih ja.
Ispala tableta bratiću iz džepa, pluta na površini. Ustanovih da je oštećena zaštitna folija i da se tableta smočila.
- Eto, i onako nema koristi od nje, kažem, potrgala se zaštitna folija.
- Ma to on i onako nosi radi psihološkog efekta, da je miran, odgovara nećak.

Nedugo zatim izlazimo iz mora. Krećem prema tušu i čudim se kako me gotovo ne boli koljeno lijeve noge, bol koju osjećam (i trpim) već više tjedana.

Obzirom da sam ispunio zadatak (okupao se) slijedi nagrada: kavica u društvu bratića i nećaka. Ne znam iz kojeg razloga, ali ovog puta je izostala travarica.
Nećak zapalio cigaretu. Puši „Lucky Strike“. U skladu s brigom EU za zdravlje njezinih građana na jednoj strani kutije ispod naziva cigareta stoji upozorenje „Pušenje izaziva rak pluća, rak usne, rak jezika, rak glasnih žica.“ Na drugoj strani: „Pušenje ubija. Duvanski dim šteti ljudima u Vašoj okolini“.
„U skladu s tim trebalo bi svaki put kad se piše o odlukama naše Vlade staviti upozorenje:
„Čitanje ovog članka dovodi do stresa i posljedično do angine pektoris!“

nastavlja se



Post je objavljen 20.08.2009. u 14:10 sati.