semper contra
četvrtak, 27.08.2009.
Jadranske razglednice (8), 2009-07-26 (nastavak dana ali na drugu temu)
Jučer je u gradu vladala atmosfera kao pred oluju. Ili se to samo meni činilo.
Otkako smo došli u grad gledamo plakate koji najavljuju koncert M.P. Thomsona. Mračan dizajn, nabijen mistikom, lažnim kršćanstvom, lažnim domoljubljem. Kao što su mu i pjesme. Pogotovo od vremena otkada je svoje nastupe iz domoljubnih pobuda pretvorio u komercijalne. Više ne želi ni u Škabrnji pjevati za „crkavicu“.
Pred "velikim Thomsonom" sklanja se "mali" Čovjek! A sigurnost?
Cijeli dan ulicom ispred naše kuće koja vodi put stadiona na kojem će se održati koncert, patroliraju tri policajca na motorima. Povremeno prođe i policijski automobil. Nekoliko sati prije početka koncerta počinju se pojavljivati prve crne majice s određenim logotipovima. Odlaze prema gradu po „gorivo“. Jedan motorista obučen u crno, s crnom kacigom, na crnom motoru sa zastavom koja umjesto službenog grba ima samo šahovnicu s prvim bijelim poljem. I jedan automobil u kojem je suvozač kroz otvoren prozor progurao zastavu. Po propisu, državnu. Iz automobila se čuju neartikulirani urlici nacionalističkog i šovinističkog sadržaja. Kakve veze ima koncert zabavne muzike s državnim insignijama.
Policajci na motoru mirno voze uz i niz ulicu. Izgleda da je to za njih još uvijek normalna situacija. Ne znam kako je oko stadiona. Je li su tamo raspoređeni specijalci, pojačane ekipe policajaca. Ni ne pomišljam otići i uvjeriti se na vlastite oči. Bojim se da nešto ne izvalim pa da ne dobijem po glavi od onih koji se još nisu ni rodili dok sam se ja prijavljivao u Narodnu zaštitu 1991.
Sjedim ispred kuće i promatram ulicu. Sve više ljudi kreće u istom smjeru. Prema stadionu. Gledajući ih odjednom mi se pojavi slika iz SF filma „Vremenski stroj“ ili „Vremeplov“ snimljenog prema istoimenom romanu H.G. Wellsa.
Trešteće reklame iz pokretnog automobila koji je cijeli dan kružio gradom pozivajući puk na koncert i mračne poruke s plakata podsjećaju me na sirenu koja se javljala u filmu svaki put kada bi se otvarala velika vrata ulaska u podzemni svijet Marloka. A lijepi, mladi Eloi (kojima su uvjete za život osiguravali Marloci a da to nisu ni znali) kao hipnotizirani napuštali su svoje nastambe, prekidali ručkove, druženja i kretali se prema ždrijelu koje će ih progutati da bi poslužili kao hrana podzemnih Marloka. I išli su tako dugo dok se vrata nisu zatvorila, sirena prestala zavijati a oni se, stresavši se kao iz transa, okrenuli i ponovo vratili svojoj svakodnevnici.
Upravo tako promatrao sam ljude kako, kao u nekom transu, prolaze pokraj moje kuće, svi u jednom smjeru, prema mračnoj pećini Marloka. Idu odrasli, mladići, djevojke, djeca. Većina ih je obučena u normalnu odjeću. Određeni broj je u crnim majicama bez ili s neutralnim natpisima. I konačno oni koji daju pravo ozračje: crne majice s agresivnim logotipom mača i križa, simbola glavnog Marloka – Thomsona, crno – bijelim hrvatskim grbom s obvezatnim prvim bijelim poljem, kratko ošišani, tetoviranih nadlaktica. Idu kao roboti, sigurni u sebe jer pripadaju krdu.
Povremeno prepoznajem dijelove nekih od njegovih najpoznatijih pjesama i na kraju obrada poznate završne scene iz opere „Ero s onoga svijeta“. Buka prestaje (sirene Marloka su prestale zavijati) i uskoro se pojavljuju prvi Eloi krećući se u suprotnom smjeru od onog od prije tri sata. Na licima ne primjećujem ni oduševljenje ni razočaranje. Kao da nisu uopće svjesni gdje su bili. Najprije se pojavljuju u manjim grupama, pa onda u sve većim. U početku oni koji su prvi krenuli na koncert i na kraju crnokošuljaši, zagrljeni, napojeni pivom, pjevaju „borbene“ pjesme. Poneki svrati u susjednu nedovršenu novogradnju da isprazni mjehur pa se, zakopčavajući zatvarač na hlačama, vraća svom krdu. Sve više automobila na cesti u smjeru izlaska iz grada. Totalni zastoj. Svi se žure kućama nakon što je trans prošao. Trebalo je oko pola sata da se ta prometna gužva raščisti. Ne znam koliko je u tom raščišćavanju sudjelovalo onih troje policajaca na motorkotačima što su cijeli dan kružili ulicom.
Oko jedan sat po ponoći, ulica je bila kao i svakog drugog dana. Napetost je popustila, mogao sam skinuti najlon s registracije mog automobila. Jednom je neki Veliki Hrvat vidjevši moju registraciju ČK upitao: „Je li ste vi iz Čačka?“ Otada me supruga uvijek tjera da u „kriznim“ situacijama prekrijem registarsku tablicu. Pa makar automobil bio parkiran duboko u dvorište kao ovog puta.
Moram priznati da sam na kraju ipak bio pomalo razočaran. Očekivao sam veće nerede/ispade pijanih Ejola. Možda je policija ipak odradila korektno svoj posao i djelovala preventivno.
Slika iz „Vremenskog stroja“ drži me danas čitav dan.
Danas u Vijestima RTL-televizija osvrće se koncert i Thomsonov napad na Kajina i Mesića. Kao, sad je potpuno skinuo masku. Nadležne će institucije ispitati stvar (čuvena sintagma: neka pravna država radi svoj posao). Bojim se da od toga ništa biti neće. Thomsona štiti „nacionalistički imunitet“, a Tribunalu u Haagu nije zanimljiv.
Ostale TV kuće nisu spominjale ništa u svezi koncerta pa s nestrpljenjem očekujem sutrašnji tisak.
nastavlja se
