ponedjeljak, 31.08.2009.
Što ostaje na kraju? (Intermezzo u seriji)
Vjerujem da većina ljudi zna osnovna pravila kartaške igre – šnaps. Specifičnosti igre su pojmovi zvanja: dvadeset (u žargonu - cvancig), četrdeset (fircig) i zbrajanje poena. Prvi prag u skupljanju bodova 33 (u žargonu - zmača), drugi 66 kada je partija gotova (u žargonu – fertig). Može se igrati i dalje, no osvojeni poeni više nemaju vrijednosti. Osim ako protivnik izgubi bez štiha i tada se pobjedniku upisuju tri boda, u žargonu – štih mač. Ovo potonje za ovu priču nije važno.
Davno sam, pola u šali pola u zbilji, govorio kako život sliči toj kartaškoj igri.
Dođeš na svijet. To ti je neka vrsta dijeljenja karata na početku igre. Dok ne pogledaš karte nemaš pojma kakve su te zapale, što te čeka u životu. Tek kada ih sve posložiš možeš naslutiti kako ćeš i što moći odigrati. A onda počinje kartaško-životna igra.
Početak igre je bezbrižan, do kraja igre ima još vremena. Kao i u životu. Na početku do sedme godine, jedine lijepe i bezbrižne godine, živiš sretno. Drugi se o tebi brinu, hrane te, paze i maze. Barem u većini slučajeva. Nažalost, ti uopće nisi svjestan da su to godine koje se jedino i mogu nazvati godinama dostojnim života čovjeka.
Izvlačeći karte dalje iz talona možda ti se posreći da, ako u međuvremenu nisi zaglavio u alkohol ili drogu, nikotin ili kriminal, sastaviš cvancig. Imaš već dvadeset godina, završio si osnovnu i srednju školu i stiže prva dilema: posao ili studij. Ako si pametan (ne mudar!), ako ti roditelji imaju para i ambicija da od tebe naprave „velikog“ čovjeka, upisuješ fakultet. Najčešće ne baš onaj koji se želio, već onaj koji uspiješ upisati. I nastavljaš izvlačiti karte iz talona.
Igra se nastavlja.
Završetak fakulteta ne znači kraj igri. Čeka te potraga za poslom, ženidba, djeca, problemi sa stanom. Nisi se okrenuo već si „zmačal“, došla trideset treća godina. Ako si imao sreće i priskrbio sve što se očekuje da jedan uspješni čovjek treba postići, već zoveš „fircig“. Sada je u igri sve manje-više poznato, treba je samo privesti kraju, treba skupiti 66 poena i igri je kraj. Možeš igrati dalje, ali osvojeni poeni više nemaju nikakve važnosti. Igraš tek toliko da se karte izmiješaju.
I eto stiglo je i tih 66 godina. Ako su ti se kod dijeljenja karte posložile, a ti bio donekle vješt u igri, imat ćeš i 40 godinu staža. Odlaziš u mirovinu! Djeca odrasla, poženila se, dobio si unuke. No to je jedno drugo dijeljenje karata, to je igra u kojoj ti više nisi sudionik. Možda samo pasivni promatrač – kibic, kako se to kaže u šatru.
A što tebi ostaje do kraja?
Obavio si sve što je trebalo. Odslužio si Domovini radeći i gradeći je četrdeset godina. Kod toga nisi baš zadovoljan kad vidiš što je ispalo. Odužio si se svom narodu poklonivši mu mladi naraštaj, utrošivši pri tome najbolje godine svog života uvodeći ih u život, a da ti taj isti Narod neće reći ni najobičnije – hvala. Često ni djeca.
Preostaju ti nadomjesci koji mogu biti zgodni, simpatični, možda čak i smisleni, ali potpuno - beskorisni. Čak i da imaš mogućnosti, zdravlje ti je takvo da ne možeš na putovanja o kojima si maštao. Nema više ni snage ni volje da boraviš u vikendici koju si gradio s idejom kako ćeš kada ćeš….Ostaje samo šetnja da održiš kako-tako srce u funkciji koje postaje sve slabije. A i to je svakim danom sve teže, zglobovi se bune. Bole koljena, kukovi. Dah je sve kraći. Svakim danom skraćuje se lanac koji ti ograničava aktivnosti. Hvataš se čitanje novina, gledanja TV-a punih političkih afera i kriminala, zločina, glupog sporta, još glupljih emisija tipa red carpet, veliki i mali brat, zvijezde plešu, pijetlovi kukuriču a u sapunicama „nesretnici“ nariču. Posljedica: povišeni tlak, lupanje i stezanje srca.
Čitaš knjige da pobjegneš od stvarnosti, a onda s tugom shvatiš što si sve propustio igrajući glupu igru kojoj je jedini cilj skupiti 66 poena. Slušajući muziku, onu koja ima neku vrijednost, svog omiljenog kant-autora na primjer, možda pomisliš: samo da ne umrem prije njega. Tada neću čuti njegov slijedeći CD. Slobodno vrijeme sve više provodiš u liječničkim čekaonicama u društvu tebi sličnih. Sjediš, slušaš i upoznaješ se sa širokom lepezom bolesti koje ti stoje na raspolaganju. Možeš pisati ovakve pričice, eseje i ako ih nekome pročitaš ili pošalješ uglavnom nema reakcije. Vjerojatno si dosadan, možda pesimističan ili preozbiljan za običnog štioca.
A možda on/oni misli/misle drugačije?
I sve to radiš da bi popunio prazninu od trenutaka kada si otišao u mirovinu do trenutka kad ćeš nestati u plamenu krematorija ili u tmini grobnice.
Jednako kao što se bacaju karte na stol na kraju igre, da ih se ponovo izmiješa, podijeli i započne nova igra.
Samo što su za stolom neki drugi igrači!
Što ostaje na kraju
na dnu je šalice kave,
crni nejasni znaci,
dva srca, dvije glave.
Što ostaje na kraju
to mulj je talog katran,
iz kojeg svoju prošlost
i budućnost gatam.
Kao da ću naći
prekapam po ostatku,
pio sam gorku
pila si slatku.
(…)
Što ostaje na kraju
jedne ljubavi kasne,
dvije crte, križ, dva puta,
dva lica, dvije maske.
A.Dedić, iz albuma „Na zlu putu“
31.08.2009. u 21:00 •
3 Komentara •
Print •
#
Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.
