Marketing
Što ostaje na kraju? (Intermezzo u seriji)
Vjerujem da većina ljudi zna osnovna pravila kartaške igre – šnaps. Specifičnosti igre su pojmovi zvanja: dvadeset (u žargonu - cvancig), četrdeset (fircig) i zbrajanje poena. Prvi prag u skupljanju bodova 33 (u žargonu - zmača), drugi 66 kada je partija gotova (u žargonu – fertig). Može se igrati i dalje, no osvojeni poeni više nemaju vrijednosti. Osim ako protivnik izgubi bez štiha i tada se pobjedniku upisuju tri boda, u žargonu – štih mač. Ovo potonje za ovu priču nije važno.
Davno sam, pola u šali pola u zbilji, govorio kako život sliči toj kartaškoj igri.
Dođeš na svijet. To ti je neka vrsta dijeljenja karata na početku igre. Dok ne pogledaš karte nemaš pojma kakve su te zapale, što te čeka u životu. Tek kada ih sve posložiš možeš naslutiti kako ćeš i što moći odigrati. A onda počinje kartaško-životna igra.
Početak igre je bezbrižan, do kraja igre ima još vremena. Kao i u životu. Na početku do sedme godine, jedine lijepe i bezbrižne godine, živiš sretno. Drugi se o tebi brinu, hrane te, paze i maze. Barem u većini slučajeva. Nažalost, ti uopće nisi svjestan da su to godine koje se jedino i mogu nazvati godinama dostojnim života čovjeka.
Izvlačeći karte dalje iz talona možda ti se posreći da, ako u međuvremenu nisi zaglavio u alkohol ili drogu, nikotin ili kriminal, sastaviš cvancig. Imaš već dvadeset godina, završio si osnovnu i srednju školu i stiže prva dilema: posao ili studij. Ako si pametan (ne mudar!), ako ti roditelji imaju para i ambicija da od tebe naprave „velikog“ čovjeka, upisuješ fakultet. Najčešće ne baš onaj koji se želio, već onaj koji uspiješ upisati. I nastavljaš izvlačiti karte iz talona.
Igra se nastavlja.
Završetak fakulteta ne znači kraj igri. Čeka te potraga za poslom, ženidba, djeca, problemi sa stanom. Nisi se okrenuo već si „zmačal“, došla trideset treća godina. Ako si imao sreće i priskrbio sve što se očekuje da jedan uspješni čovjek treba postići, već zoveš „fircig“. Sada je u igri sve manje-više poznato, treba je samo privesti kraju, treba skupiti 66 poena i igri je kraj. Možeš igrati dalje, ali osvojeni poeni više nemaju nikakve važnosti. Igraš tek toliko da se karte izmiješaju.
I eto stiglo je i tih 66 godina. Ako su ti se kod dijeljenja karte posložile, a ti bio donekle vješt u igri, imat ćeš i 40 godinu staža. Odlaziš u mirovinu! Djeca odrasla, poženila se, dobio si unuke. No to je jedno drugo dijeljenje karata, to je igra u kojoj ti više nisi sudionik. Možda samo pasivni promatrač – kibic, kako se to kaže u šatru.
A što tebi ostaje do kraja?
Obavio si sve što je trebalo. Odslužio si Domovini radeći i gradeći je četrdeset godina. Kod toga nisi baš zadovoljan kad vidiš što je ispalo. Odužio si se svom narodu poklonivši mu mladi naraštaj, utrošivši pri tome najbolje godine svog života uvodeći ih u život, a da ti taj isti Narod neće reći ni najobičnije – hvala. Često ni djeca.
Preostaju ti nadomjesci koji mogu biti zgodni, simpatični, možda čak i smisleni, ali potpuno - beskorisni. Čak i da imaš mogućnosti, zdravlje ti je takvo da ne možeš na putovanja o kojima si maštao. Nema više ni snage ni volje da boraviš u vikendici koju si gradio s idejom kako ćeš kada ćeš….Ostaje samo šetnja da održiš kako-tako srce u funkciji koje postaje sve slabije. A i to je svakim danom sve teže, zglobovi se bune. Bole koljena, kukovi. Dah je sve kraći. Svakim danom skraćuje se lanac koji ti ograničava aktivnosti. Hvataš se čitanje novina, gledanja TV-a punih političkih afera i kriminala, zločina, glupog sporta, još glupljih emisija tipa red carpet, veliki i mali brat, zvijezde plešu, pijetlovi kukuriču a u sapunicama „nesretnici“ nariču. Posljedica: povišeni tlak, lupanje i stezanje srca.
Čitaš knjige da pobjegneš od stvarnosti, a onda s tugom shvatiš što si sve propustio igrajući glupu igru kojoj je jedini cilj skupiti 66 poena. Slušajući muziku, onu koja ima neku vrijednost, svog omiljenog kant-autora na primjer, možda pomisliš: samo da ne umrem prije njega. Tada neću čuti njegov slijedeći CD. Slobodno vrijeme sve više provodiš u liječničkim čekaonicama u društvu tebi sličnih. Sjediš, slušaš i upoznaješ se sa širokom lepezom bolesti koje ti stoje na raspolaganju. Možeš pisati ovakve pričice, eseje i ako ih nekome pročitaš ili pošalješ uglavnom nema reakcije. Vjerojatno si dosadan, možda pesimističan ili preozbiljan za običnog štioca.
A možda on/oni misli/misle drugačije?
I sve to radiš da bi popunio prazninu od trenutaka kada si otišao u mirovinu do trenutka kad ćeš nestati u plamenu krematorija ili u tmini grobnice.
Jednako kao što se bacaju karte na stol na kraju igre, da ih se ponovo izmiješa, podijeli i započne nova igra.
Samo što su za stolom neki drugi igrači!
Što ostaje na kraju
na dnu je šalice kave,
crni nejasni znaci,
dva srca, dvije glave.
Što ostaje na kraju
to mulj je talog katran,
iz kojeg svoju prošlost
i budućnost gatam.
Kao da ću naći
prekapam po ostatku,
pio sam gorku
pila si slatku.
(…)
Što ostaje na kraju
jedne ljubavi kasne,
dvije crte, križ, dva puta,
dva lica, dvije maske.
A.Dedić, iz albuma „Na zlu putu“
Post je objavljen 31.08.2009. u 21:00 sati.