Marketing
Jadranske razglednice (10), 2009-07-28
Jučer je pao neki poludogovor između mene i bratića da ću s njima ponovo na jutarnje kupanje. Ipak od toga nije bilo ništa. Spavalo nam se.
Supruga je još u osam sati spavala snom pravednika što baš i nije njezin običaj, a meni je to bio dobrodošao razlog da ne ustajem 
. Iako se redovito budim prvi puta najkasnije oko šest sati (refleks buđenja radnim danom) ne ustaje mi se. I to ne zbog onog: kao spava mi se, ne da mi se ustati i te fore, već zbog buke. Izrazito sam osjetljiv na buku, zaista mi smeta, kuća je u glavnoj ulici magistrala - centar grada, automobili, autobusi, a posebno divljaci na motorkotačima stvaraju za mene nesnosnu buku. Srećom supruzi to ne smeta. Da je suprotno vjerojatno bi kuću (naš dio) već odavno prodali 
. Da bi se riješio te buke, svaku večer prije spavanja, stavljam tampone/čepiće u uši i uživam u blaženoj tišini. Ti čepići su i glavni razlog što mi se ujutro ne ustaje. Odgađam trenutak kad će me ponovo zapljusnuti buka ulice.
Na kraju smo ipak morali ustati. Bivalo je sve toplije u sobi. Uobičajeni jutarnji ritual osobne higijene, da ga ne opisujem, manje-više jednak svim uljuđenim osobama. Onda doručak i na kraju ceremonijalna, godišnjo - odmorska kava ispred kuće.
Negdje na pola „kavice pred kućom“ vraćaju se. Bratić izlazi iz automobila i odmah kreće u napad:
- Izdajico, nisi bio jutros tu.
- Pa i vi ste išli kasnije, oko pola devet – odgovaram ne bi li se barem malo opravdao.
- Da, ali ja sam već u pola osam gledao s prozora je li nas čekaš.
Malo smo popričali pa se on povukao u odaje gornje da uz TV, knjigu i novine čeka sutrašnje jutro i odlazak na plažu.
* * *
Cijeli dan me pomalo kopkalo ono njegovo: „izdajico“ i na kraju odlučih da sa suprugom odem na kupanje predvečer. Jer on i onako inzistira da idem na plažu (doktor!) zbog mene, a ne zbog sebe, budući da sam poznat kao osoba koja baš ne ljubi odlazak na plažu (ne kupanje, plivanje).
Ovako plaža izgleda popodne...
a ovako more u isto vrijeme za razliku od jutra
Na plaži uobičajena popodnevna slika: gužva, cika i vriska djece, lopte, baloni, madraci, ručnici, suncobrani, šatori, hrpe smeća oko prepunih košara, bijeli, potamnjeli, reš pečeni, debeli, mršavi, stari, mladi. Ludnica! Razni jezici, hrvatski, madžarski, češki, slovenski, slovački, poneki njemački i engleski (uglavnom mladi). Nema srpskog. Nekada davno u „mračna“ vremena, u vrijeme radničkih odmarališta kojih je u ovom Gradu bilo za radničku klasu iz svih krajeva bivše države, čuo se i srpski. No eto, došla su neka vremena kad su Hrvati mislili da će im teći med i mlijeko ako će imati svoju državu, a Srbi da će biti, ako ne svjetska onda barem balkanska, velesila ako pod svoje stave pola bivše države.
Hrvatima, njihova hrvatska vlada, upravo priprema „krizni porez“ zvani „Jadrankin harač“, a Srbi izgubili i dio onog što su imali – Kosovo, a tko zna je li neće još koji dio. 
Lud narod – i jedan i drugi.
Ujutro je ipak ljepše, uglavnom nema nikoga. Osim toga i more je čisto i bistro. Čak ti i ribice plivaju oko nogu. Trebao bih se ipak na neki način i prilagoditi odlasku na jutarnje kupanje. No znajući sebe sumnjam da ću u tome i uspjeti.
nastavlja se
Post je objavljen 29.08.2009. u 20:12 sati.