Marketing
Uvodna napomena
Ove sam godine proveo godišnji odmor u Gradu u koji se moj djed doselio u prvoj četvrtini dvadesetog stoljeća s otoka Silbe, sagradio kuću u kojoj danas ljetujemo bratić i ja (kao trenutačno najstariji iz loze), naši sinovi i kćeri sa svojom djecom a našim unucima, koji su peta generacija koja boravi u kući.
Uz prednosti koje proizlaze zbog posjedovanja vikendice na moru tu je nedostatak na koji mnogi koji nemaju vikendicu ili kuću na moru ne pomišljaju: uvijek si vezan za jedno mjesto. Ljetujem već više desetljeća u tom gradu. Boravci su manje-više slični jedan drugom ko jaje jajetu osim što sam nekada bio mlađi, a sada sve stariji, što nekad bijah sam, a sada je uvijek tu netko od familije.
Ipak ove je godine boravak po nečemu drugačiji od uobičajenog.
Po prvi puta mi se ukazala prilika da doživljaje (koji doduše nisu neki „veliki“ 
) tijekom boravka u Gradu zapišem zahvaljujući modernoj tehnologiji na jednostavan način. Uz to ponukan monotonim, oficijelnim kič - razglednicama 
koje uglavnom pokazuju uvijek isto, umiveno, lice nekog turističkog mjesta, odlučih da tekstove popratim i sa svojim „umjetničkim“ fotografijama.
Kako zbog ekonomsko - tehničkih razloga nisam bio u mogućnosti zapise objavljivati promptno kako su pisani, odlučio sam ih objaviti kad se vratim u mjesto stanovanja kao serijal pod naslovom „Jadranske razglednice“, što ovim postom počinjem i činiti.
Nadam se da će vam njihovo čitanje pričinjavati zadovoljstvo.
Jadranske razglednice (1), 2009-07-16
Evo, stigoh na lijepi plavi (hrvatski 
) Jadran.
Nekada je putovanje na Jadran predstavljalo avanturu ravnu osvajanju najvišeg vrha svijeta. Sjećam se iz djetinjstava ukrcavanja u vagone kroz prozore da bi uhvatili mjesta, natpisa uz rub prozora „Ne naginji se kroz prozor“ zbog iskri koje je izbacivala parna lokomotiva, spavanja u mreži za prtljagu iznad sjedala, vonja neopranih nogu, pohanih pilića, jeftinih salama, lizola za dezinfekciju WC-a, duhanskog dima, plinske rasvjete u kupeima koju je, kod pojave prvog sumraka, palio kondukter. Sjećam se da smo dio puta znali prostajati i na platoima koji su spajali dva vagona, a oni hrabriji vozili su se i na krovovima vagona.
No sve te neugodnosti i muke nestajale su kao rukom odnesene čim smo u ranim jutarnjim satima ugledali more. Svi putnici koji su se mogli dokopati prozora na strani gdje se ukazalo more su, kao hipnotizirani, gledali u morsko plavetnilo i uzvikivali: „More, eno ga more!“
Danas, buljeći u asfalt autoceste, uopće ne primjećujem trenutak kad se ono pojavi.
Jučerašnja monotona vožnja (posebno zadnjih stotinjak kilometara prije skretanja s autoceste na cestu prema Gradu nekada zvanu „rifljačom“) prošla je OK. Jedino ne mogu shvatiti zašto, u ovoj ekonomskoj krizi, izgradismo druge tunelske cijevi kroz Malu Kapelu i Sveti Rok. I onako će se gužve pred tunelima sada preseliti na naplatne kućice. Probleme treba rješavati kompleksno a ne parcijalno. S egoističkog stajališta, obzirom na često korištenje autoceste i tunela, meni odgovara. Ali što ćemo s građanima Hrvatske koji tuda prolaze jednom godišnje ili niti jednom a dali su svoj obol izgradnji. A stranci koliko sam imao svih ovih godina prilike vidjeti na TV, prije izgradnje drugih cijevi, i onako to nisu smatrali nekim osobitim problemom. Imaju oni toga i kod kuće. Više dreke su dizali „našijenci“!
Da patim od kompleksa „horror vacui“ bilo bi me strah na autocesti. Bio je doduše utorak, ali ako smo utrošili grdne milione na izgradnju drugih cijevi za samo osam vikenda godišnje, ili pak za mjesec dana „špic sezone“, onda se zaista ponašamo kao pijani milijarderi. U svjetlu tog Pelješki most je definitivan dokaz hrvatskog idiotizma. Još nam preostaje nada da će J.K. kao žena ipak razmišljati racionalnije. Ako ne, onda možemo mirne duše reći da je u Hrvatskoj uspostavljena ravnopravnost spolova.
Barem po pitanju gluposti 
!
nastavlja se
Post je objavljen 19.08.2009. u 22:42 sati.