Memoari propalog inženjera

ponedjeljak, 17.08.2020.

Kako Jesenjin dovodi zene do orgazma

Sergeja Aleksandrovica Jesenjina iznimno cijenim.

Izmedu ostalog zbog cinjenice da je do svoje smrti - a bio je mojih godina kad je otisao na onaj svijet - uspio napraviti petoro djece.

Umjetnost, a narocito ona knjizevna, uvijek je isla ruku pod ruku s pojacanom seksualnom aktivnoscu.

Onaj tko zna napisati dobro knjizevno djelo, zna i dovesti zenu do orgazma.

Ako ne umijes dobro pisati, ostavi se seksa. I obrnuto.

Zato ja rijetko pisem.

Oznake: jesenjin, seks, orgazam

17.08.2020. u 13:34 • 5 KomentaraPrint#

subota, 11.07.2020.

Djevojka koja ne zeli potpisati dokument

Sjedio sam u uredu, pokusavajuci raditi sto vise kako bih zaboravio prvu srpanjsku vrucinu koja sa ulice dopire do mojih mozdanih stanica.

Napravio sam kalkulaciju materijala koje hitno trebam na gradilistu.

Krenuo prema odjelu nabave da mi Ona potpise dokumente. Mora potvrditi da je sve u redu.

Nije htjela potpisati.

Ni taj dan.

Ni sutra.

Ni za dva tjedna.

Bio sam jako ljut, pomalo i agresivan.

Dosao sam opet kod nje u ured i upitao je zeli li sa mnom na veceru u subotu navecer.

Rekla je da zeli.

Sljedeca dva mjeseca smo imali seksualne odnose barem dva puta tjedno. Rodila se ljubav. Koja ce brzo nestati.

Rekla mi je da svejedno ne zeli potpisati moje dokumente. Da se priviknem na to.

Moja ruska vjestica.

Poslao sam nepotpisane dokumente.

11.07.2020. u 06:45 • 3 KomentaraPrint#

subota, 30.05.2020.

Zasto sam los covjek?

Bilo je ljeto devedeset i neke godine. Ne znam koja tocno godina, al' znam da je bilo krajem devedesetih.

Bio sam dijete, mozda prvi ili drugi razred osnovne skole. Volio sam ljeta.

Od moje kuce do mora ima dobrih pola sata hoda.

Prva etapa puta je spustanje do osnovne skole, gdje otprilike pocinje onaj ravni dio puta, bez nizbrdica.

Druga etapa puta je setnja kroz kvartove gdje su nagomilane vikendice. Neke su lijepe, neke su ruzne, ali sve su nepotrebne. Cemu sve to ako si platio pasjim zivotom daleko od doma?

Uglavnom, nebitno.

Treca etapa je dolazak na more.

Nekih sto metara prije dolaska na plazu zastao sam na jedan od onih standova sa suvenirima, igrackama i ostalim asortimanom.

Cackao sam po ogrlicama i narukvicama.

''Gledaj, ne diraj.'' - nekoliko puta me upozorio Zoran, vlasnik standa.

Zoran je bio zlocest covjek. To znam. Nisam mu to nikada zamjerao. Jer, tko zna zasto covjek postane zlocest? Mozda nije kriv.

Pet minuta nakon njegovog upozorenja, uzeo sam jednu narukvicu u ruke, i ona je jednostavno pukla.

Zoran je dosao do mene i rekao:''To je 30 kuna, plati odmah.''

Poceo sam plakati. Danas danas cujem sebe kako placem. Bojao sam se Zorana, ali najvise sam se bojao mogucnosti da Zoran nazove moje roditelje.

I dalje sam plakao, a Zoran je ljutito stajao pored mene.

U jednom trenutku cuo sam muski glas iza sebe.

''Zasto places, sto se dogodilo?'' - pitao me.

Zoran mu je rekao da sam sjebao narukvicu i da moram platiti 30 kuna.

''Ma jebo narukvicu, evo ti 30 kuna!'' - rekao je poluagresivno i dao Zoranu trideset kuna.

Ja sam momentalno prestao plakati i krenuo dalje na plazu.

''Pozdravi mamu i tatu'' - dobacio mi je dok sam odlazio.

Poznavao je moje roditelje, vjerojatno i mene. I ja sam njega.

Ipak, danas se ne mogu sjetiti tko je bio on. Ni izgleda lica, ni imena, ni prezimena.

I zato sam los covjek.

Jer se ne mogu sjetiti covjeka koji mi je ucinio dobro.

Oznake: more, plaza, narukvica, skola

30.05.2020. u 16:20 • 5 KomentaraPrint#

četvrtak, 02.04.2020.

Mate Parlov, vino, suhe smokve i penzija

''Dobar dan, dobri moj Bero. Jesu li racuni ili penzija?''

Tako je gotovo trideset godina moj dida Mate docekivao postara Beru.

Trideset godina, jednom ili dvaput mjesecno, dida bi u kasnim jutarnjim satima sjedio u dvoristu, pio vino i jeo suhe smokve.

I cekao da Bero, kao konjanik nade kroz gustu maglu, dojase na starom Tomos motoru, onom ciji zvuk nepovratno vezemo za postare nasih krajeva, i na sve nade i tuge koje su nosili sa sobom.

Bero bi otvarao dvoriste sa podrugljivim smijeskom ispod tamnih brkova.

''Mate, jos nisi umro?'' - dobacio bi onako kroz salu.

Sjeo bi za stol, dida bi mu natocio vino, pojeo bi dvije suhe smokve i rukom obrisao brkove. Sljedecih pet minuta proslo bi uz razgovor o Hajduku i Mati Parlovu, prije odlaska dida bi Beri dobacio da nema pojma o sportu, a Bero bi samo odmahnuo rukom i odjahao prema sljedecoj adresi.

Bero je umro par godina prije dide. Bilo je to ranih devedesetih godina.

Do kraja svog zivota dida vise nije docekivao postare. Poslao bi baku da se spusti dolje po racune, pisma, penzije ili razglednice.

Pricala mi jednom baka da ga je godinu dana prije smrti, u kasno ljeto, vidjela kako sjedi u dvoristu, u hladovini ispod smokve, i naslonjen na stap gleda u prazninu.

''Sto je Mate, sto si zamisljen?'' - pitala ga je baka.

Dida je nastavio gledati u prazninu, i ne okrenuvsi se prema baki odgovorio:

''Ma da mi je jos samo jednom u zivotu vidjeti kako Bero ulazi u dvoriste, pa da mi i racune donese ja mu ne bi zamjerio''.

Oznake: Postar, Mate Parlov, hajduk, dida

02.04.2020. u 04:40 • 9 KomentaraPrint#

nedjelja, 26.01.2020.

Zivotna prica jednih traperica

Deset godina je proletjelo kao deset dana.

Odjednom, kao ljetnji pljusak, pojavi se u ogledalu odraz deset godina starijeg covjeka. Nije vise tako mlad, nije vise tako mrsav, nema vise tako cisto lice. Lice covjeka koji je ponosan na sebe, ali ipak tjeskoban i pomalo letargican.

Kad sam na prvoj godini fakulteta kupio Levi's traperice u splitskom 'soping' centru, koji sada tako provokativno stoji na mjestu nekadasnje tvornice koja je zaposljavala petnaest tisuca ljudi, bio sam izrazito sretan. Sjecam se te srece, bile su to skupe traperice, a ja sam ih platio od novaca koje sam zaradio konobareci tijekom ljeta u dalmatinskim klubovima. Mozda, ali samo mozda sam tada bio bijesan na sebe zbog cinjenice da me kupnja nove stvari cini sretnim. Danas sam sto posto siguran da mi fale vremena kad su me i takve stvari znale uciniti sretnim. Danas sam mrgud, ne pamtim kad sam zadnji put istinski bio sretan, iako zapravo znam da sam sretan covjek. Po svim definicijama srece ja sam sretan covjek. U cemu je onda problem?

Covjek nije kamen, ima to nesto prokleto u nama, kao da vrag negdje mora izaci.

Te traperice sam prvi put obukao kad sam isao na ispit, u veljaci sad vec davne 2010. godine. Prosao sam taj ispit i time na traperice dodao pecat jedne vjecne srece koja ce me pratiti sljedecih deset godina, kad god budem oblacio traperice.

Svoje splitske, pa i one zagrebacke studentske godine, pamtim kao jurnjavu kroz zivot i zivotarenje od danas do sutra. I zivotarenje od danas do sutra moze biti s planom i konacnim ciljem, tako da slobodno mogu na taj period staviti naslov jednog zivotnog uspjeha.

Traperice su me pratile na prvim 'dejtovima' sa obje moje bivse djevojke, koje su bile i naslov i podnaslov mog proslog desetljeca. Nosio sam ih i na prekidima istih tih veza. Oba prekida, tocno 3 godine i 2 mjeseca nakon pocetka veze. Ne znam, mozda ima u tome nesto.

Nosio sam ih tijekom dugih predavanja na fakultetu, tijekom izlazaka u nocne klubove, na rodenjima i sprovodima. Nosio sam ih tijekom odlaska u Rusiju, nosio sam ih kad su mi u Rusiji javili da mi je tata preminuo.

Nosio sam ih na svim svojim putovanjima, na pjesnickim vecerima, tijekom ispijanja viskija i tijekom pusenja prvih cigareta u zivotu. Bile su uz mene dok sam bio sretan i dok sam bio tuzan.

U prosincu prosle godine, prije nesto vise od mjesec dana, posljednji put sam ih obukao. Dosao sam u Zagreb, bio je to pocetak mog zimskog odmora. Sjedio sam u Novom Zagrebu u kaficu koji je bio svjedok mog zagrebackog zivljenja. Kafic u kojem sam provodio svojih pet zagrebackih godina.

Poslije ih vise nisam obukao.

Kad sam se prije tjedan dana vratio u Rusiju, odlucio sam napraviti generalku u svom ormaru. U jednu staru vrecicu spremio sam svoj nogometni dres s brojem 9 na ledima, staru koznu jaknu, nekoliko kratkih majica i Levi's traperice.

Sve skupa sam odnio u rusku verziju Caritasa, nek' nekome bude na pomoci.

Sutra ce netko obuci moje traperice i krenuti u trgovinu. Ruska zima je tiha, i covjek ima osjecaj kao da se nalazi na drugoj planeti, u moru beskrajne tisine.

Dok bude hodao prema trgovini, beskrajnu tisinu prekinut ce sapat.

''Hej Sergey, znas li ti da je Tomislav, noseci mene, prvi put poljubio Nju u ljeto 2012. godine?'' - sapnut ce traperice.

Sergey ce se osvrnuti, pogledati oko sebe, i nastaviti dalje. Glasove koje cuje prepisat ce votki koju je ispijao noc prije.

Jer nemoguce je da traperice progovore, ta one nikome nista ne znace.




Oznake: traperice, rusija, Votka, Split, Zagreb

26.01.2020. u 08:35 • 7 KomentaraPrint#

subota, 12.10.2019.

Jahač nebeskih Gazela

Kad sam prvi put susreo Nikolaya bio je poprilicno rezerviran.

Sad kad o tome razmisljam, s vremenskih razmakom od osam mjeseci, shvacam kako je to bilo sasvim logicno ponasanje ''obicnog'' vozaca koji je duzan 24 sata dnevno biti na raspolaganju jednom ''neobicnom'' inzenjeru.

Prvi put kad smo poceli ozbiljno razgovarati, ponukani radovima na cesti koji su trajali vec prilicno dugo, Nikolay je bio izrazito rijecit. Vidjelo se da je zeljan razgovora.

Ljudi su, naprosto, zeljni razgovora. Iako starenje smatram subjektivnim osjecajem, jos uvijek sam misljenja da stareci zapravo imamo sve vise toga za reci, a da pritom imamo sve manje onih kojima mozemo sve to reci.

Nikolay je covjek koji je odavno u mirovini. Ipak, mirovinu provodi radno, iz prostog razloga jer kolicina rubalja koju mjesecno prima od drzave nije dovoljna za jedan miran i normalan zivot.

Po obrazovanju je mehanicar industrijskih strojeva. Posao ga je nosio svugdje po svijetu, ponajvise po onim drzavama koje su imale, ili jos uvijek imaju bliske odnose s Rusijom, odnosno nekad Sovjetskim Savezom.

‘’Najbolje mi je bilo u Iraku u doba Saddama Husseina. Drzali su nas kao kap vode na dlanu. Tamo sam prvi put u zivotu jeo banane. Bio je prvi dan ljeta, a ja sam jeo banane. Danas mi svaka banana ima taj neki poseban miris. To je miris moje mladosti’’ – govori mi Nikolay nakon sto sam se prvi zainteresirao za njegov zivot.

Kao strojar je radio do pedesete godine zivota, a kad mu je preminula zena kupio je GAZel (kombi ruskog proizvodaca GAZ-a, sjediste kompanije je u Nizhny Novgorodu) i poceo voziti ljude po Omsku. Od tada, pa do danas, ni jednom nije ostao doma, a da taj dan nije vozio barem 3-4 sata.

Lagao bih kad bih rekao da sam znao kakav je Nikolay cim sam ga prvi put vidio. Nisam znao.

Nikolay je tajanstveni covjek koji zivi sam. Djeca su mu u Moskvi i vidja ih dva-tri puta godisnje. Govori mi da mu samoca odgovara.

‘’Sam sam posljednjih petnaest godina. Zelim biti sam jos pet godina, a nakon toga na nebo. Dvadeset godina samoce mi je dovoljno’’ – kroz salu, ali iskreno, govori mi Nikolay dok pali rusku cigaretu s okusom mentola.

Vozeci se s njim posljednjih osam mjeseci, naucio sam o zivotu vise nego u svih dvadeset i osam godina svog prethodnog zivota. Kad god se vozimo, Nikolayu je upaljen tablet na kojem je otvoren Youtube. Dokumentarci, filmovi, klasicna glazba, politicke emisije i sve ostalo, samo su dio njegovog repertoara.

Pricao mi je o koraljnim grebenima u Australiji, pricao mi je o Yakutima koji su bili dio Crvene armije i prvi usli u Berlin na kraju Drugog rata. Pricao mi je o Dostojevskom i njegovim knjigama, o ruskim grobljima i ruskim svadbama, o ruskim zenama i ruskim medvjedima, o svjetskim nogometnim prvenstvima iz njegovog vremena. Pricao mi je o sluzenju vojnog roka na granici s Kinom, o svojim ljubavima i svom zivotu.

‘’Tomislav, znas li kako sam u Kini vidio zmaja?’’ – pitao me.

‘’Ne znam, Nikolay’’ – odgovorio sam mu.

‘’Da, da. Pravog zmaja. Bio sam u vojsci i uzeo neke tablete protiv bolova. Cijelu noc na strazi sam vidjao velike kineske zmajeve. Kasnije su mi neki Kazakhstanci priznali da su mi podvalili neke druge tablete umjesto onih protiv bolova’’ – sa smijehom mi objasnjava.

Dok ovo pisem, gledajuci kroz prozor park u tmurnoj kazakhstanskoj Astani, ne znam gdje je Nikolay, niti znam sto radi. Mogu samo pretpostavljati.

Kad se vratim u Rusiju, on vise nece biti moj vozac. Napokon ide u onu pravu mirovinu koju ce provesti u kuci pokraj jezera, tisucu kilometara od grada. Tu kucu je, kako mi je rekao, nasljedio od svog djeda.

‘’U toj kuci je jedno vrijeme boravio i sam Dostojevski’’ – rekao mi je prije nego smo se i sluzbeno pozdravili, vjerojatno za cijeli zivot, do nekog iduceg susreta, nadam se na nebu, gdje ce Nikolay voziti neke nebeske GAZele, i pricati mi o sibirskim tigrovima koji odlaze uginuti na Svetu planinu.

Oznake: Jahac, kombi, rusija, Nikolay

12.10.2019. u 08:19 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 15.05.2019.

Gospodin Huang i Kuća pored mora

Kao sto sam napisao u svojim prethodnim tekstovima, zadnjih godina me zivot, vrag da ga nosi, odveo u dio svijeta koji mi je nekad znacio samo dodatnu lekciju iz geografije. No, pustimo zivot, takav je kakav je, i to je dobro, jer sto bismo da znamo sve o zivotu? Ili barem malo? Bolje je ovako dok o zivotu ne znamo aposlutno nista.

Zapadni Sibir je regija je koja se nevjerojatno brzo razvija. Uzrok tome je, naravno, cinjenica da su otkrivena naftna i plinska polja. Zapravo, Zapadni Sibir je mjesto koje se prividno razvija, jer Rusi su Slaveni, a Slaveni su pleme. Razvijaju se, stoga, bankovni racuni ruskih podobnika, dok je obican narod – upravo to, obican narod. A narod k’o narod, tu je, postoji, vodi svoje brige i zivi svoj zivot. Raduje se Suncu, mrzi kisu i vjetar. Kako smo samo jednaki u toj svojoj razlicitosti. Nevjerojatno.

Na jednoj od najvecih svjetskih naftnih rafinerija trenutno radim i ja. Ogromni su to projekti, pa na sebe neizbjezno vuku tisuce ljudi iz drugih drzava diljem svijeta. Najvise je, naravno, Kineza. Posao mi je takav da sam neposredno povezan s Kinezima, s kojima sam svakodnevno u kontaktima. Njihovi inzenjeri su jako strucni, jako su marljivi i dobro zaraduju. Obicni radnici iz Kine su ljudi u cijim ocima mozete vidjeti svu tugu ovog svijeta. Ne znam zasto sam to primjetio, ali jesam.

Jedan od njih je i gospodin Huang. Huang je 55-godisnjak koji je nisko u hijerarhiji, a dosao je iz brdovitih podrucja sredisnje Kine. Kad sam dosao u Omsk sretao sam ga na punktovima za pusenje. Nismo se obracali jedan drugome, nismo imali razloga. Kako je vrijeme odmicalo Huang je sve cesce poceo dolaziti na moje gradiliste. Ispalo je da su ga u meduvremenu, zbog poznavanja engleskog jezika, unaprijedili i da je postao sef manjem broju obicnih radnika na mom gradilistu. Kinezi su nam, samo da napomenem, podizvodaci na projektu.

Jednom prilikom dok smo pusili i odmarali pluca, upitao sam Huanga kako to da tako dobro govori engleski jezik.

‘’Moja pokojna zena i ja smo nekad puno putovali. Ona me natjerala da naucim engleski jezik’’ – rekao mi je dok mu je pogled padao prema zidu pokraj mene. Pokusavao je, valjda, probiti betonski zid ne bi li uspio doprijeti do beskonacne daljine.

Nastavio je dalje pricati. Tocno sam bio siguran da godinama ceka taj trenutak. Ceka da ga netko nesto pita pa da moze izrecitirati cijeli svoj zivot i napokon biti miran. Sudbina je htjela da upravo ja saslusam Huanga.

‘’Zena i sin su mi poginuli u potresu prije dosta godina. Od tada ne zivim, mrtav sam, ali hodam svijetom. Nemam osjecaje, a o uspomenama ne razmisljam, previse me bole. Zato pokusavam raditi po cijele dane, tako ne razmisljam o zivotu. Disem, jedem, radim i spavam. Ali odavno sam mrtav’’ – zavrsio je.

Nisam u tom trenutku bio pretjerano pametan, iako sam u sebi molio Boga da mi posalje koju pametnu rijec ne bih li barem malo olaksao Huangu. Nisam nista govorio, sutio sam, a on je i dalje gledao prema dva metra udaljenom zidu koji je njemu zapravo bio udaljen nekoliko tisuca kilometara.

Dugo smo razgovarali, o svemu pomalo. Rekao mi je da je prije skoro 30 i nesto godina sa zenom posjetio raspadajucu Jugoslaviju.

‘’Setali smo uz more u Sibeniku, i slusali smo Arsena’’ – dodao je i otisao natrag na posao. Nismo nakon toga pricali o zivotu, imam osjecaj da smo se Huang i ja ispricali za cijeli zivot. Nekad trenutak moze trajati cijelu vjecnost.

Ne mogu se sjetiti kad sam prvi put u zivotu cuo Arsena. Kad bih pogadao rekao bih da je to bilo pred kraj srednje skole. Tijekom studiranja sam ga sigurno slusao. No, mogu se sjetiti gdje sam bio kad je Arsen umro prije 4 godine. Bio sam na moru i bio je to sparan i uzasno vruc kolovoz. Arsena sam slusao danima nakon smrti i jednostavno mi je obiljezio to ljeto. Kao sto mi je Arsen obiljezio i prekid dugogodisnje veze par mjeseci nakon toga ljeta.

Sinoc sam malo kasnije dosao s posla. U kuhinji ruskog stila pio sam caj i pusio cigaretu za cigaretom. Ja sam bio ziv. Umoran, ali ziv. Znao sam da u Omsku trenutno zivi Huang koji nije ziv. Zivi ovdje ali nije ziv. Dise i hoda, radi i spava, al je svejedno mrtav. Arsen vec dugo nije ziv.

Ipak, ozivio sam ih obojicu. Pustio sam onu Arsenovu pjesmu koju je Huang slusao sa suprugom prije 30 godina. I bili su zivi, pusili su cigarete sa mnom. Huang je popio caj, a za Arsena nisam imao casu vina. Arsen je zapalio i samo sjedio pokraj nas.

‘’Raznesene valima i vjetrom
tu su tople ruševine ljeta,
na rubu napuštenog mora
i jednog izgubljenog svijeta..’’

Oznake: sibir, Huang, Arsen, tuga, pjesma

15.05.2019. u 07:53 • 12 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.11.2018.

Balkanski tango u Moskvi

Postoje ta neka doba godine kada covjek nije covjek kojeg poznaje. Zima u meni budi dvije krajnosti.

Jedna je intelektualna krajnost. Jednostavno, dolaskom zime postajem zeljan citanja, intelektualnih razgovora, dobrih filmova, dobrih ljudi s kojima mogu razgovarati o svemu tome. Setam ulicama hladnog grada koji je moj tek odnedavno, a kao da je moj cijelog zivota. Neki bivsi gradovi, kao i bivse ljubavi, bili su moji, ali kao da nikada nisu bili moji.

Druga krajnost je ona negativna krajnost. Uspavan sam, poput medvjeda. Tesko mi je u nistavilu besmisla pronaci smisao. Volju za pokretom. Recimo, ljeti je sve nekako drugacije, intelektualno ostavljam po strani, a iz mene izviru oni animalni nagoni, zelja za pokazivanjem sebe, zelja za uspostavom kontakta s misticnim zenama. Ljeti sam, kao i zimi, nevjerojatan sam sebi, ali na cudne nacine.

Ipak, ova zima je (barem za sada) pokazala da covjek ne moze protiv svojih evolucijskih poriva. Animalnih zelja. Niskih zelja.

Bilo je rano nedjeljno jutro i ja sam odlucio setati Gorky Parkom. Prekrasan park, u ljudima budi svu ljepotu koju je godinama zanemarivao i zanemarivajuci izgubio. Lagani snijeg je padao po ulicama stvarajuci svu ljepotu koju moze stvoriti. Kroz sat vremena otopio se pa je iz misticne ljepote nastala nadnaravna ruznoca i prljavstina. Zivot zna biti ironican.
Jutro u Gorky Parku je nevjerojatno intimno. Ljudi jos spavaju, a parkom setaju samo poluljudi poput mene. Taj poluljudski svijet je jedini ljudski, samo sto ovi koji misle da su ljudi to ne shvacaju.

Kava. Volim je piti, iako sam se tijekom posljednjih nekoliko mjeseci poprilicno udaljio od te cudne navike. Jednostavno, Rusi nemaju kulturu kave. I kraj price.

Nekoliko koraka od sredisnje fontane vidio sam zanimljivu klupu. Ne znam sto je bilo zanimljivo na toj klupi. Moze biti da je ona tu klupu cinila lijepom i misticnom. Prisao sam joj i pokusao pokrenuti razgovor. Svasta mi je padalo na pamet, ali rijeci nisu izlazile iz mene.

Nakon dvadesetak minuta skupljanja hrabrosti, poceo sam govoriti. Pricao sam joj o sebi, o svojim osjecajima, o tome kako sam u Moskvu dosao kako bih bjezuci od sebe pronasao samog sebe.

Slusala me. Gledala me. Bilo je to to. Mislio sam da odjednom sve ima smisla. Da je u nistavilu svega ipak bilo nesto.

Kad sam zavrsio s pricom, ljubazno me zamolila da odem. Rekla je da joj smetam i da ce zvati policiju da me hapsi ukoliko ne odem.

Hrabar sam momak, ali ruski zatvor mi nije na listi zivotnih prioriteta.

Otisao sam. Do rucka sam sjedio uz jezero i slusao Terezu Kesoviju.

Nikad je prije ni poslije nisam slusao.

Ipak, u tom trenutku su mi odgovarali njeni stihovi.

Osjecao sam da me zivot opet zajebava.

I smijao sam se sebi koji je bijegom od sebe pronasao budalu u sebi.

I to je nesto.

Oznake: park, klupa, Moskva, setnja, snijeg, razgovor

19.11.2018. u 15:49 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 14.11.2018.

Poruka mladom meni

Bilo je vruce ljeto sad vec davne 2003. godine. Ne znam tocno koji period ljeta, mozda cak i sam kraj ljeta. Maleno dalmatinsko mjesto bilo je obasjano ljetnim suncem, i tog dana kao da ljeto nije imalo nikakav miris. Cudno, svako doba godine ima nekakve mirise. Tog ljetnog dana nije bilo mirisa. Samo sunce i osjecaj topline.

Od moje kuce do terena za veliki nogomet ima nekih desetak minuta hoda. Tih deset minuta ostat ce mi cijeloga zivota najdrazih deset minuta koje pamtim. Jedina prolaznost vremena koja ima smisao, jedini deset minuta koje ne znace minute, vec nesto zivotno. Nesto lijepo, al' ne znam sto tocno.

Laganim hodom krenuo sam prema igralistu, na ledima sam imao sportski ruksak, u rukama bocu soka i sendvic. Ne sjecam se jesam li isao na neku utakmicu ili trening, no to nije ni bitno. Nije bitno ni sada, kad ulazim u tridesete, nije bilo bitno ni tada, kad sam bio osnovnoskolac opijen zivotnim optimizmom.

Pretpostavljam da sam taj dan cijeli proveo na igralistu. Ne znam u kojem sam se trenutku vratio doma, ali znam da je ta fotografija napravljena pokraj igralista u predvecerje tog toplog dana.

Na toj fotografiji smo moj tata, frend, njegov tata i ja. Stojimo pokraj igralista zagrljeni sa sirokim osmijehom na licima. Frend i ja u rukama drzimo svaki svoju nogometnu loptu. Svako od tih sretnih lica nesto je govorilo. Imalo je neku poruku, neki smisao, neke zelje. Moje lice je tih godina bilo sretno, bilo je to lice djecaka koji vjeruje u sve, koji voli sve. Lice djecaka koji zeli postati nogometas, i nista osim toga.

U godinama nakon nastanka te fotografije dosta toga se promijenilo u mom zivotu. Uspjesno sam zavrsio i osnovnu i srednju skolu. Nakon toga uspjesno sam protrcao fakultetom. Negdje usput kroz moj zivot su prosle neke ljubavi, neki prijatelji, neke zivotne radosti i neke zivotne tuge. Iz dana u dan sam ostajao isti, no kad bih pogledao unatrag nista isto nije bilo. Pa ni ja.

Kroz sve te godine, malo po malo nestajali su i moji snovi. Moje zelje, moji djecacki pogledi na zivot. Frend s fotografije je negdje u bijelom svijetu, gradi svoj zivot i hvata svoje snove. Nogomet je ostao samo daleka proslost i nedosanjani san.

Tatu nisam vidio godinama, u kuci od koje sam deset minuta pjesacio do igralista nisam bio vise od sedam godina. Nasrecu, neke zivotne nevolje i emotivni porazi nisu me unistili. Nisu me ni ucinili jacim. Jednostavno, prosli su kroz moj zivot, kao sto tuga i radost prolaze kroz ljudske zivote.

Danas zivim i radim u gradu koji je od moga doma udaljen 2500 kilometara. Od ureda do stana imam tocno deset minuta pjesacenja. Tih deset minuta danas predstavlja deset minuta blize smrti. I nista vise.

Ruska zima pocela je prije dva-tri tjedna. Druga nedjelja u studenom bila je hladna, ali suncana.

Izasao sam u setnju do obliznje rijeke, sjeo na klupicu i gledao u udaljeni dimnjak napustene tvornice. Nisam stvarno gledao u dimnjak, on je vjerojatno predstavljao konacni cilj u trenutku beskonacnosti vremena.

Izvadio sam fotografiju staru 15 godina. Na njoj su moj tata, moj frend i njegov tata. I tadasnji ja. Stojimo pokraj igralista. Frend i ja u rukama imamo svaki svoju nogometnu loptu.

Nisam plakao. Nisam bio tuzan.

Samo sam htio tadasnjem sebi reci nekoliko recenica. Nekoliko recenica o zivotu. Nekoliko recenica o sreci. Nekoliko recenica o zivotnim tugama. Reci mu da je naivan i da zivot nije tako radostan, da ne bi trebao imati taj osmijeh na licu i sjaj u oku.

No odustao sam. Nisam tom djecaku nista rekao. Pustio sam ga da bude sretan. Da bude naivan. Da ima sjaj u oku.

Nista mu nisam rekao.

Mozda sam u trenutku shvatio da i nije bitno sto imam za reci tom djecaku. Mozda je bitnije sto cu sedamdesetogodisnji ja reci danasnjem sebi. Mozda cu tada sjediti uz rijeku i hvatati trenutak u beskonacnosti, pa sa suzama u ocima pogledati danasnjeg sebe. Pogledati tog momka i reci mu par rijeci. Za predvecerje zivota.

Sjedio sam uz rijeku do mraka. Ruska noc postajala je sve hladnija, a ja sam se uputio prema stanu.

Desetak minuta pjesacenja brzo je proslo, i za tren sam bio u toplom stanu.

Prije spavanja sam pio caj i citao neku rusku knjigu.

Oznake: radost, djetinjstvo, sreca, rijeka, zivot, rusija

14.11.2018. u 12:01 • 10 KomentaraPrint#

petak, 12.10.2018.

Patnje mladog konobara

Petak popodne u Moskvi je jako cudno razdoblje. Ocekujes da sve bude nekako zivo, medutim to cesto nije slucaj.

Kraj radnog tjedna ljudi docekaju nekako umorno, pa se dobije dojam da u gradu koji tijekom dana ima do 18 milijuna stanovnika jednostavno nema zive duse. Vikendom je, hvala Bogu, apsolutno suprotno, pa se Moskva pretvara u jedan od najljepsih gradova svijeta. Za mene je Moskva, barem za sada, daleko najljepsi grad. No, to je zbog vise razloga samo subjektivan stav.

Radni dio mog petka je prosao poprilicno brzo, ili kako bi Rusi rekli ''bistro''. U Moskvi je i dalje jako vruce, ponekad mi se cini da cu pasti u nesvijest zbog sparine. Nevjerojatno, iz Dalmacije sam, a imam osjecaj da mi nikad nije bilo ovako vruce. Bas vruce, onako pasji.

Radim svaki dan do 19.00 h. Produktivan sam do 17.00 h. Nakon toga, logicno, nisam produktivan.

Po isteku radnog vremena pozurio sam u obliznji arapski restoran. Jeo sam nesto sto podsjeca na puretinu u ljutom umaku. Zapravo, nemam pojma sto sam jeo, to je bilo tek toliko da zadovoljim svoju evolucijsku potrebu.

Pola sata nakon toga vec sam bio u jednom baru. Solidan bar, moze se sjediti na sanku, piti pivo i narucivati hrana.

Uz to, moze se obaviti i poneki ugodan razgovor s konobarom, naravno ako je covjek raspolozen za to. Moj konobar se zvao Sergej, poprilicno dobar i pametan decko. Jako ljubazan i profesionalan. Posto sam na tom sanku odlucio provesti neko poduze vrijeme, pitam ga pomalo o zivotu u Moskvi. Tek sam mjesec dana ovdje, nisam se jos snasao kako treba.

Sergej sa zadovoljstvom ulazi u pricu sa mnom. Kaze da je roden u Moskvi, i da obozava zivot u glavnom gradu Ruske federacije. No, dodao je i kako mu se ne svida to sto sve vise stranca dolazi u Moskvu u potrazi za boljim zivotom. Kaze mi kako ima osjecaj da unistavaju duh stare Moskve.

''E moj prijatelju, sad znas kako je nama Dalmatincima kad nam u Zagreb dodu Bosanci i Hercegovci'' - odgovorio sam mu, platio, i otisao u rusku noc.

Oznake: konobar, razgovor, rusija, Moskva

12.10.2018. u 16:49 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2020  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Listopad 2019 (1)
Svibanj 2019 (1)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Nesto o necemu iz dubine nicega..

Linkovi

Brojac posjeta