Kao sto sam napisao u svojim prethodnim tekstovima, zadnjih godina me zivot, vrag da ga nosi, odveo u dio svijeta koji mi je nekad znacio samo dodatnu lekciju iz geografije. No, pustimo zivot, takav je kakav je, i to je dobro, jer sto bismo da znamo sve o zivotu? Ili barem malo? Bolje je ovako dok o zivotu ne znamo aposlutno nista.
Zapadni Sibir je regija je koja se nevjerojatno brzo razvija. Uzrok tome je, naravno, cinjenica da su otkrivena naftna i plinska polja. Zapravo, Zapadni Sibir je mjesto koje se prividno razvija, jer Rusi su Slaveni, a Slaveni su pleme. Razvijaju se, stoga, bankovni racuni ruskih podobnika, dok je obican narod – upravo to, obican narod. A narod k’o narod, tu je, postoji, vodi svoje brige i zivi svoj zivot. Raduje se Suncu, mrzi kisu i vjetar. Kako smo samo jednaki u toj svojoj razlicitosti. Nevjerojatno.
Na jednoj od najvecih svjetskih naftnih rafinerija trenutno radim i ja. Ogromni su to projekti, pa na sebe neizbjezno vuku tisuce ljudi iz drugih drzava diljem svijeta. Najvise je, naravno, Kineza. Posao mi je takav da sam neposredno povezan s Kinezima, s kojima sam svakodnevno u kontaktima. Njihovi inzenjeri su jako strucni, jako su marljivi i dobro zaraduju. Obicni radnici iz Kine su ljudi u cijim ocima mozete vidjeti svu tugu ovog svijeta. Ne znam zasto sam to primjetio, ali jesam.
Jedan od njih je i gospodin Huang. Huang je 55-godisnjak koji je nisko u hijerarhiji, a dosao je iz brdovitih podrucja sredisnje Kine. Kad sam dosao u Omsk sretao sam ga na punktovima za pusenje. Nismo se obracali jedan drugome, nismo imali razloga. Kako je vrijeme odmicalo Huang je sve cesce poceo dolaziti na moje gradiliste. Ispalo je da su ga u meduvremenu, zbog poznavanja engleskog jezika, unaprijedili i da je postao sef manjem broju obicnih radnika na mom gradilistu. Kinezi su nam, samo da napomenem, podizvodaci na projektu.
Jednom prilikom dok smo pusili i odmarali pluca, upitao sam Huanga kako to da tako dobro govori engleski jezik.
‘’Moja pokojna zena i ja smo nekad puno putovali. Ona me natjerala da naucim engleski jezik’’ – rekao mi je dok mu je pogled padao prema zidu pokraj mene. Pokusavao je, valjda, probiti betonski zid ne bi li uspio doprijeti do beskonacne daljine.
Nastavio je dalje pricati. Tocno sam bio siguran da godinama ceka taj trenutak. Ceka da ga netko nesto pita pa da moze izrecitirati cijeli svoj zivot i napokon biti miran. Sudbina je htjela da upravo ja saslusam Huanga.
‘’Zena i sin su mi poginuli u potresu prije dosta godina. Od tada ne zivim, mrtav sam, ali hodam svijetom. Nemam osjecaje, a o uspomenama ne razmisljam, previse me bole. Zato pokusavam raditi po cijele dane, tako ne razmisljam o zivotu. Disem, jedem, radim i spavam. Ali odavno sam mrtav’’ – zavrsio je.
Nisam u tom trenutku bio pretjerano pametan, iako sam u sebi molio Boga da mi posalje koju pametnu rijec ne bih li barem malo olaksao Huangu. Nisam nista govorio, sutio sam, a on je i dalje gledao prema dva metra udaljenom zidu koji je njemu zapravo bio udaljen nekoliko tisuca kilometara.
Dugo smo razgovarali, o svemu pomalo. Rekao mi je da je prije skoro 30 i nesto godina sa zenom posjetio raspadajucu Jugoslaviju.
‘’Setali smo uz more u Sibeniku, i slusali smo Arsena’’ – dodao je i otisao natrag na posao. Nismo nakon toga pricali o zivotu, imam osjecaj da smo se Huang i ja ispricali za cijeli zivot. Nekad trenutak moze trajati cijelu vjecnost.
Ne mogu se sjetiti kad sam prvi put u zivotu cuo Arsena. Kad bih pogadao rekao bih da je to bilo pred kraj srednje skole. Tijekom studiranja sam ga sigurno slusao. No, mogu se sjetiti gdje sam bio kad je Arsen umro prije 4 godine. Bio sam na moru i bio je to sparan i uzasno vruc kolovoz. Arsena sam slusao danima nakon smrti i jednostavno mi je obiljezio to ljeto. Kao sto mi je Arsen obiljezio i prekid dugogodisnje veze par mjeseci nakon toga ljeta.
Sinoc sam malo kasnije dosao s posla. U kuhinji ruskog stila pio sam caj i pusio cigaretu za cigaretom. Ja sam bio ziv. Umoran, ali ziv. Znao sam da u Omsku trenutno zivi Huang koji nije ziv. Zivi ovdje ali nije ziv. Dise i hoda, radi i spava, al je svejedno mrtav. Arsen vec dugo nije ziv.
Ipak, ozivio sam ih obojicu. Pustio sam onu Arsenovu pjesmu koju je Huang slusao sa suprugom prije 30 godina. I bili su zivi, pusili su cigarete sa mnom. Huang je popio caj, a za Arsena nisam imao casu vina. Arsen je zapalio i samo sjedio pokraj nas.
‘’Raznesene valima i vjetrom
tu su tople ruševine ljeta,
na rubu napuštenog mora
i jednog izgubljenog svijeta..’’
Post je objavljen 15.05.2019. u 07:53 sati.