četvrtak, 16.01.2025.
Majkan leti u nebo
Ne mogu se sjetiti kad sam posljednji put vidio Majkana. Pretpostavljam da je to bilo na prvoj ili drugoj godini fakulteta, dakle negdje 2010. ili 2011. godine, kad sam za vikende ili praznike dolazio doma.
Majkan je bio beskućnik. Siguran sam da u povijesti mog sela, koje broji oko tri tisuće žitelja, nije bilo beskućnika osim njega.
Koliko se sjećam, u moje selo, koje leži na obali Jadranskog mora u sjevernoj Dalmaciji, Majkan je doselio krajem rata.
Bio je rodom iz Vinkovaca. Kako i zašto je završio tu gdje je završio nitko točno ne zna, iako postoji jedna izgledna teorija o tome.
U početku je živio u podrumu jedne napuštene srpske kuće, a kad su vlasnici početkom novog stoljeća prodali kuću, Majkan je iselio.
Ne znajući kud s njim, općina mu je dala neku staru kamp kućicu, koja je postavljena u borovu šumu nekih stotinjak metara od mog doma.
Sad kad imam trideset i četiri godine, sjetim se njega. Shvatim da je bio važan dio mog djetinjstva, iako ne znam zašto tek sad to shvaćam.
Dok smo bili djeca, Majkan je bio ona mitska figura kojom roditelji plaše djecu. Prijetnja da će, ako ne budem dobar, po mene doći Majkan i ukrasti me još uvijek je zapisana duboko u mom krvotoku.
Bio je pijanac. Volio je ići po kućama i tražiti pokoju čašicu milostinje. Rijetko tko mu ja davao piti.
Moju majku je volio. Često je u vrećicu stavljala hranu i ostavljala je ispred njegove kamp kućice. Majkan je to cijenio, no češće je bio ljut na majku jer mu nije donosila alkohol. Kad bi je vidio na ulici uvijek joj je to spočitnuo.
Kako smo odrastali, sve manje smo se plašili Majkana, a sve više postajali njegovi prijatelji. Shvatili smo da je Majkan kul lik, da ima opće znanje i da ima za prenijeti zanimljive crtice iz svog života. Postali smo prijatelji u onom mjeri u kojoj možemo biti prijatelji.
Kako se bližio kraj srednje škole i dolazak studiranja, sve manje smo imali interesa za njega. Tih godina smo saznali da je rodom iz Vinkovaca, da je bio skladištar po struci. Otišao je u rat, bio ranjen u leđa i nogu. Vratio se kući krajem rata i tad shvatio da je supruga otišla i odvela djecu. Nikad ju više nije vidio.
Propio se i ne mareći za život uputio se u nepoznatom smjeru. I tako je, navodno, završio u mom selu.
Pitali smo ga jednom prilikom otkud mu nadimak Majkan.
''Bio sam u ratu i držao četnike na nišanu. Viknuo bih im 'Majkane proviri', i kad bi oni digli glavu ja bih opalio metak direkt u čelo''.
Vjerovali smo u njegovu priču jer je bila tako majkanovska. Kul, smiješna i mitska.
Prije desetak godina komunalni redar je odlučio da njegova kamp kućica ne smije više biti tu gdje je stajala. '
Turisti se žale, rekao je.
I tako je maknuta njegova kamp kućica, a općina mu je na korištenje ustupila prizemlje jedne napuštene kuće. Uredili su mu sobu, malu kuhinju i WC.
Bio sam u Zagrebu na studiju kad je majka nazvala i rekla da su Majkana našli karboniziranog u prizemlju kuće u kojoj je boravio. Izgorio je u požaru koji je vjerojatno izazvao sam, bacivši u pijanom stanju opušak na pod. Oko njega su našli samo boce i ostatke velike nužde koju je vršio tu gdje je i spavao.
Završio je svoj život onako kako ga je i živio. U dimu, pepelu i prahu odletio je u nebo, i odletio u zaborav.
Mi, koji smo mu bili prijatelji, nismo ga zaboravili. Ako zaboravimo njega, zaboravit ćemo da smo bili živi.
Oznake: beskućnik, priče, odrastanje, djetinjstvo
