četvrtak, 16.01.2025.
Majkan leti u nebo
Ne mogu se sjetiti kad sam posljednji put vidio Majkana. Pretpostavljam da je to bilo na prvoj ili drugoj godini fakulteta, dakle negdje 2010. ili 2011. godine, kad sam za vikende ili praznike dolazio doma.
Majkan je bio beskućnik. Siguran sam da u povijesti mog sela, koje broji oko tri tisuće žitelja, nije bilo beskućnika osim njega.
Koliko se sjećam, u moje selo, koje leži na obali Jadranskog mora u sjevernoj Dalmaciji, Majkan je doselio krajem rata.
Bio je rodom iz Vinkovaca. Kako i zašto je završio tu gdje je završio nitko točno ne zna, iako postoji jedna izgledna teorija o tome.
U početku je živio u podrumu jedne napuštene srpske kuće, a kad su vlasnici početkom novog stoljeća prodali kuću, Majkan je iselio.
Ne znajući kud s njim, općina mu je dala neku staru kamp kućicu, koja je postavljena u borovu šumu nekih stotinjak metara od mog doma.
Sad kad imam trideset i četiri godine, sjetim se njega. Shvatim da je bio važan dio mog djetinjstva, iako ne znam zašto tek sad to shvaćam.
Dok smo bili djeca, Majkan je bio ona mitska figura kojom roditelji plaše djecu. Prijetnja da će, ako ne budem dobar, po mene doći Majkan i ukrasti me još uvijek je zapisana duboko u mom krvotoku.
Bio je pijanac. Volio je ići po kućama i tražiti pokoju čašicu milostinje. Rijetko tko mu ja davao piti.
Moju majku je volio. Često je u vrećicu stavljala hranu i ostavljala je ispred njegove kamp kućice. Majkan je to cijenio, no češće je bio ljut na majku jer mu nije donosila alkohol. Kad bi je vidio na ulici uvijek joj je to spočitnuo.
Kako smo odrastali, sve manje smo se plašili Majkana, a sve više postajali njegovi prijatelji. Shvatili smo da je Majkan kul lik, da ima opće znanje i da ima za prenijeti zanimljive crtice iz svog života. Postali smo prijatelji u onom mjeri u kojoj možemo biti prijatelji.
Kako se bližio kraj srednje škole i dolazak studiranja, sve manje smo imali interesa za njega. Tih godina smo saznali da je rodom iz Vinkovaca, da je bio skladištar po struci. Otišao je u rat, bio ranjen u leđa i nogu. Vratio se kući krajem rata i tad shvatio da je supruga otišla i odvela djecu. Nikad ju više nije vidio.
Propio se i ne mareći za život uputio se u nepoznatom smjeru. I tako je, navodno, završio u mom selu.
Pitali smo ga jednom prilikom otkud mu nadimak Majkan.
''Bio sam u ratu i držao četnike na nišanu. Viknuo bih im 'Majkane proviri', i kad bi oni digli glavu ja bih opalio metak direkt u čelo''.
Vjerovali smo u njegovu priču jer je bila tako majkanovska. Kul, smiješna i mitska.
Prije desetak godina komunalni redar je odlučio da njegova kamp kućica ne smije više biti tu gdje je stajala. '
Turisti se žale, rekao je.
I tako je maknuta njegova kamp kućica, a općina mu je na korištenje ustupila prizemlje jedne napuštene kuće. Uredili su mu sobu, malu kuhinju i WC.
Bio sam u Zagrebu na studiju kad je majka nazvala i rekla da su Majkana našli karboniziranog u prizemlju kuće u kojoj je boravio. Izgorio je u požaru koji je vjerojatno izazvao sam, bacivši u pijanom stanju opušak na pod. Oko njega su našli samo boce i ostatke velike nužde koju je vršio tu gdje je i spavao.
Završio je svoj život onako kako ga je i živio. U dimu, pepelu i prahu odletio je u nebo, i odletio u zaborav.
Mi, koji smo mu bili prijatelji, nismo ga zaboravili. Ako zaboravimo njega, zaboravit ćemo da smo bili živi.
Oznake: beskućnik, priče, odrastanje, djetinjstvo
srijeda, 14.11.2018.
Poruka mladom meni
Bilo je vruce ljeto sad vec davne 2003. godine. Ne znam tocno koji period ljeta, mozda cak i sam kraj ljeta. Maleno dalmatinsko mjesto bilo je obasjano ljetnim suncem, i tog dana kao da ljeto nije imalo nikakav miris. Cudno, svako doba godine ima nekakve mirise. Tog ljetnog dana nije bilo mirisa. Samo sunce i osjecaj topline.
Od moje kuce do terena za veliki nogomet ima nekih desetak minuta hoda. Tih deset minuta ostat ce mi cijeloga zivota najdrazih deset minuta koje pamtim. Jedina prolaznost vremena koja ima smisao, jedini deset minuta koje ne znace minute, vec nesto zivotno. Nesto lijepo, al' ne znam sto tocno.
Laganim hodom krenuo sam prema igralistu, na ledima sam imao sportski ruksak, u rukama bocu soka i sendvic. Ne sjecam se jesam li isao na neku utakmicu ili trening, no to nije ni bitno. Nije bitno ni sada, kad ulazim u tridesete, nije bilo bitno ni tada, kad sam bio osnovnoskolac opijen zivotnim optimizmom.
Pretpostavljam da sam taj dan cijeli proveo na igralistu. Ne znam u kojem sam se trenutku vratio doma, ali znam da je ta fotografija napravljena pokraj igralista u predvecerje tog toplog dana.
Na toj fotografiji smo moj tata, frend, njegov tata i ja. Stojimo pokraj igralista zagrljeni sa sirokim osmijehom na licima. Frend i ja u rukama drzimo svaki svoju nogometnu loptu. Svako od tih sretnih lica nesto je govorilo. Imalo je neku poruku, neki smisao, neke zelje. Moje lice je tih godina bilo sretno, bilo je to lice djecaka koji vjeruje u sve, koji voli sve. Lice djecaka koji zeli postati nogometas, i nista osim toga.
U godinama nakon nastanka te fotografije dosta toga se promijenilo u mom zivotu. Uspjesno sam zavrsio i osnovnu i srednju skolu. Nakon toga uspjesno sam protrcao fakultetom. Negdje usput kroz moj zivot su prosle neke ljubavi, neki prijatelji, neke zivotne radosti i neke zivotne tuge. Iz dana u dan sam ostajao isti, no kad bih pogledao unatrag nista isto nije bilo. Pa ni ja.
Kroz sve te godine, malo po malo nestajali su i moji snovi. Moje zelje, moji djecacki pogledi na zivot. Frend s fotografije je negdje u bijelom svijetu, gradi svoj zivot i hvata svoje snove. Nogomet je ostao samo daleka proslost i nedosanjani san.
Tatu nisam vidio godinama, u kuci od koje sam deset minuta pjesacio do igralista nisam bio vise od sedam godina. Nasrecu, neke zivotne nevolje i emotivni porazi nisu me unistili. Nisu me ni ucinili jacim. Jednostavno, prosli su kroz moj zivot, kao sto tuga i radost prolaze kroz ljudske zivote.
Danas zivim i radim u gradu koji je od moga doma udaljen 2500 kilometara. Od ureda do stana imam tocno deset minuta pjesacenja. Tih deset minuta danas predstavlja deset minuta blize smrti. I nista vise.
Ruska zima pocela je prije dva-tri tjedna. Druga nedjelja u studenom bila je hladna, ali suncana.
Izasao sam u setnju do obliznje rijeke, sjeo na klupicu i gledao u udaljeni dimnjak napustene tvornice. Nisam stvarno gledao u dimnjak, on je vjerojatno predstavljao konacni cilj u trenutku beskonacnosti vremena.
Izvadio sam fotografiju staru 15 godina. Na njoj su moj tata, moj frend i njegov tata. I tadasnji ja. Stojimo pokraj igralista. Frend i ja u rukama imamo svaki svoju nogometnu loptu.
Nisam plakao. Nisam bio tuzan.
Samo sam htio tadasnjem sebi reci nekoliko recenica. Nekoliko recenica o zivotu. Nekoliko recenica o sreci. Nekoliko recenica o zivotnim tugama. Reci mu da je naivan i da zivot nije tako radostan, da ne bi trebao imati taj osmijeh na licu i sjaj u oku.
No odustao sam. Nisam tom djecaku nista rekao. Pustio sam ga da bude sretan. Da bude naivan. Da ima sjaj u oku.
Nista mu nisam rekao.
Mozda sam u trenutku shvatio da i nije bitno sto imam za reci tom djecaku. Mozda je bitnije sto cu sedamdesetogodisnji ja reci danasnjem sebi. Mozda cu tada sjediti uz rijeku i hvatati trenutak u beskonacnosti, pa sa suzama u ocima pogledati danasnjeg sebe. Pogledati tog momka i reci mu par rijeci. Za predvecerje zivota.
Sjedio sam uz rijeku do mraka. Ruska noc postajala je sve hladnija, a ja sam se uputio prema stanu.
Desetak minuta pjesacenja brzo je proslo, i za tren sam bio u toplom stanu.
Prije spavanja sam pio caj i citao neku rusku knjigu.
Oznake: radost, djetinjstvo, sreca, rijeka, zivot, rusija
