ponedjeljak, 19.11.2018.
Balkanski tango u Moskvi
Postoje ta neka doba godine kada covjek nije covjek kojeg poznaje. Zima u meni budi dvije krajnosti.
Jedna je intelektualna krajnost. Jednostavno, dolaskom zime postajem zeljan citanja, intelektualnih razgovora, dobrih filmova, dobrih ljudi s kojima mogu razgovarati o svemu tome. Setam ulicama hladnog grada koji je moj tek odnedavno, a kao da je moj cijelog zivota. Neki bivsi gradovi, kao i bivse ljubavi, bili su moji, ali kao da nikada nisu bili moji.
Druga krajnost je ona negativna krajnost. Uspavan sam, poput medvjeda. Tesko mi je u nistavilu besmisla pronaci smisao. Volju za pokretom. Recimo, ljeti je sve nekako drugacije, intelektualno ostavljam po strani, a iz mene izviru oni animalni nagoni, zelja za pokazivanjem sebe, zelja za uspostavom kontakta s misticnim zenama. Ljeti sam, kao i zimi, nevjerojatan sam sebi, ali na cudne nacine.
Ipak, ova zima je (barem za sada) pokazala da covjek ne moze protiv svojih evolucijskih poriva. Animalnih zelja. Niskih zelja.
Bilo je rano nedjeljno jutro i ja sam odlucio setati Gorky Parkom. Prekrasan park, u ljudima budi svu ljepotu koju je godinama zanemarivao i zanemarivajuci izgubio. Lagani snijeg je padao po ulicama stvarajuci svu ljepotu koju moze stvoriti. Kroz sat vremena otopio se pa je iz misticne ljepote nastala nadnaravna ruznoca i prljavstina. Zivot zna biti ironican.
Jutro u Gorky Parku je nevjerojatno intimno. Ljudi jos spavaju, a parkom setaju samo poluljudi poput mene. Taj poluljudski svijet je jedini ljudski, samo sto ovi koji misle da su ljudi to ne shvacaju.
Kava. Volim je piti, iako sam se tijekom posljednjih nekoliko mjeseci poprilicno udaljio od te cudne navike. Jednostavno, Rusi nemaju kulturu kave. I kraj price.
Nekoliko koraka od sredisnje fontane vidio sam zanimljivu klupu. Ne znam sto je bilo zanimljivo na toj klupi. Moze biti da je ona tu klupu cinila lijepom i misticnom. Prisao sam joj i pokusao pokrenuti razgovor. Svasta mi je padalo na pamet, ali rijeci nisu izlazile iz mene.
Nakon dvadesetak minuta skupljanja hrabrosti, poceo sam govoriti. Pricao sam joj o sebi, o svojim osjecajima, o tome kako sam u Moskvu dosao kako bih bjezuci od sebe pronasao samog sebe.
Slusala me. Gledala me. Bilo je to to. Mislio sam da odjednom sve ima smisla. Da je u nistavilu svega ipak bilo nesto.
Kad sam zavrsio s pricom, ljubazno me zamolila da odem. Rekla je da joj smetam i da ce zvati policiju da me hapsi ukoliko ne odem.
Hrabar sam momak, ali ruski zatvor mi nije na listi zivotnih prioriteta.
Otisao sam. Do rucka sam sjedio uz jezero i slusao Terezu Kesoviju.
Nikad je prije ni poslije nisam slusao.
Ipak, u tom trenutku su mi odgovarali njeni stihovi.
Osjecao sam da me zivot opet zajebava.
I smijao sam se sebi koji je bijegom od sebe pronasao budalu u sebi.
I to je nesto.
Oznake: park, klupa, Moskva, setnja, snijeg, razgovor
srijeda, 14.11.2018.
Poruka mladom meni
Bilo je vruce ljeto sad vec davne 2003. godine. Ne znam tocno koji period ljeta, mozda cak i sam kraj ljeta. Maleno dalmatinsko mjesto bilo je obasjano ljetnim suncem, i tog dana kao da ljeto nije imalo nikakav miris. Cudno, svako doba godine ima nekakve mirise. Tog ljetnog dana nije bilo mirisa. Samo sunce i osjecaj topline.
Od moje kuce do terena za veliki nogomet ima nekih desetak minuta hoda. Tih deset minuta ostat ce mi cijeloga zivota najdrazih deset minuta koje pamtim. Jedina prolaznost vremena koja ima smisao, jedini deset minuta koje ne znace minute, vec nesto zivotno. Nesto lijepo, al' ne znam sto tocno.
Laganim hodom krenuo sam prema igralistu, na ledima sam imao sportski ruksak, u rukama bocu soka i sendvic. Ne sjecam se jesam li isao na neku utakmicu ili trening, no to nije ni bitno. Nije bitno ni sada, kad ulazim u tridesete, nije bilo bitno ni tada, kad sam bio osnovnoskolac opijen zivotnim optimizmom.
Pretpostavljam da sam taj dan cijeli proveo na igralistu. Ne znam u kojem sam se trenutku vratio doma, ali znam da je ta fotografija napravljena pokraj igralista u predvecerje tog toplog dana.
Na toj fotografiji smo moj tata, frend, njegov tata i ja. Stojimo pokraj igralista zagrljeni sa sirokim osmijehom na licima. Frend i ja u rukama drzimo svaki svoju nogometnu loptu. Svako od tih sretnih lica nesto je govorilo. Imalo je neku poruku, neki smisao, neke zelje. Moje lice je tih godina bilo sretno, bilo je to lice djecaka koji vjeruje u sve, koji voli sve. Lice djecaka koji zeli postati nogometas, i nista osim toga.
U godinama nakon nastanka te fotografije dosta toga se promijenilo u mom zivotu. Uspjesno sam zavrsio i osnovnu i srednju skolu. Nakon toga uspjesno sam protrcao fakultetom. Negdje usput kroz moj zivot su prosle neke ljubavi, neki prijatelji, neke zivotne radosti i neke zivotne tuge. Iz dana u dan sam ostajao isti, no kad bih pogledao unatrag nista isto nije bilo. Pa ni ja.
Kroz sve te godine, malo po malo nestajali su i moji snovi. Moje zelje, moji djecacki pogledi na zivot. Frend s fotografije je negdje u bijelom svijetu, gradi svoj zivot i hvata svoje snove. Nogomet je ostao samo daleka proslost i nedosanjani san.
Tatu nisam vidio godinama, u kuci od koje sam deset minuta pjesacio do igralista nisam bio vise od sedam godina. Nasrecu, neke zivotne nevolje i emotivni porazi nisu me unistili. Nisu me ni ucinili jacim. Jednostavno, prosli su kroz moj zivot, kao sto tuga i radost prolaze kroz ljudske zivote.
Danas zivim i radim u gradu koji je od moga doma udaljen 2500 kilometara. Od ureda do stana imam tocno deset minuta pjesacenja. Tih deset minuta danas predstavlja deset minuta blize smrti. I nista vise.
Ruska zima pocela je prije dva-tri tjedna. Druga nedjelja u studenom bila je hladna, ali suncana.
Izasao sam u setnju do obliznje rijeke, sjeo na klupicu i gledao u udaljeni dimnjak napustene tvornice. Nisam stvarno gledao u dimnjak, on je vjerojatno predstavljao konacni cilj u trenutku beskonacnosti vremena.
Izvadio sam fotografiju staru 15 godina. Na njoj su moj tata, moj frend i njegov tata. I tadasnji ja. Stojimo pokraj igralista. Frend i ja u rukama imamo svaki svoju nogometnu loptu.
Nisam plakao. Nisam bio tuzan.
Samo sam htio tadasnjem sebi reci nekoliko recenica. Nekoliko recenica o zivotu. Nekoliko recenica o sreci. Nekoliko recenica o zivotnim tugama. Reci mu da je naivan i da zivot nije tako radostan, da ne bi trebao imati taj osmijeh na licu i sjaj u oku.
No odustao sam. Nisam tom djecaku nista rekao. Pustio sam ga da bude sretan. Da bude naivan. Da ima sjaj u oku.
Nista mu nisam rekao.
Mozda sam u trenutku shvatio da i nije bitno sto imam za reci tom djecaku. Mozda je bitnije sto cu sedamdesetogodisnji ja reci danasnjem sebi. Mozda cu tada sjediti uz rijeku i hvatati trenutak u beskonacnosti, pa sa suzama u ocima pogledati danasnjeg sebe. Pogledati tog momka i reci mu par rijeci. Za predvecerje zivota.
Sjedio sam uz rijeku do mraka. Ruska noc postajala je sve hladnija, a ja sam se uputio prema stanu.
Desetak minuta pjesacenja brzo je proslo, i za tren sam bio u toplom stanu.
Prije spavanja sam pio caj i citao neku rusku knjigu.
Oznake: radost, djetinjstvo, sreca, rijeka, zivot, rusija
