ponedjeljak, 19.11.2018.
Balkanski tango u Moskvi
Postoje ta neka doba godine kada covjek nije covjek kojeg poznaje. Zima u meni budi dvije krajnosti.
Jedna je intelektualna krajnost. Jednostavno, dolaskom zime postajem zeljan citanja, intelektualnih razgovora, dobrih filmova, dobrih ljudi s kojima mogu razgovarati o svemu tome. Setam ulicama hladnog grada koji je moj tek odnedavno, a kao da je moj cijelog zivota. Neki bivsi gradovi, kao i bivse ljubavi, bili su moji, ali kao da nikada nisu bili moji.
Druga krajnost je ona negativna krajnost. Uspavan sam, poput medvjeda. Tesko mi je u nistavilu besmisla pronaci smisao. Volju za pokretom. Recimo, ljeti je sve nekako drugacije, intelektualno ostavljam po strani, a iz mene izviru oni animalni nagoni, zelja za pokazivanjem sebe, zelja za uspostavom kontakta s misticnim zenama. Ljeti sam, kao i zimi, nevjerojatan sam sebi, ali na cudne nacine.
Ipak, ova zima je (barem za sada) pokazala da covjek ne moze protiv svojih evolucijskih poriva. Animalnih zelja. Niskih zelja.
Bilo je rano nedjeljno jutro i ja sam odlucio setati Gorky Parkom. Prekrasan park, u ljudima budi svu ljepotu koju je godinama zanemarivao i zanemarivajuci izgubio. Lagani snijeg je padao po ulicama stvarajuci svu ljepotu koju moze stvoriti. Kroz sat vremena otopio se pa je iz misticne ljepote nastala nadnaravna ruznoca i prljavstina. Zivot zna biti ironican.
Jutro u Gorky Parku je nevjerojatno intimno. Ljudi jos spavaju, a parkom setaju samo poluljudi poput mene. Taj poluljudski svijet je jedini ljudski, samo sto ovi koji misle da su ljudi to ne shvacaju.
Kava. Volim je piti, iako sam se tijekom posljednjih nekoliko mjeseci poprilicno udaljio od te cudne navike. Jednostavno, Rusi nemaju kulturu kave. I kraj price.
Nekoliko koraka od sredisnje fontane vidio sam zanimljivu klupu. Ne znam sto je bilo zanimljivo na toj klupi. Moze biti da je ona tu klupu cinila lijepom i misticnom. Prisao sam joj i pokusao pokrenuti razgovor. Svasta mi je padalo na pamet, ali rijeci nisu izlazile iz mene.
Nakon dvadesetak minuta skupljanja hrabrosti, poceo sam govoriti. Pricao sam joj o sebi, o svojim osjecajima, o tome kako sam u Moskvu dosao kako bih bjezuci od sebe pronasao samog sebe.
Slusala me. Gledala me. Bilo je to to. Mislio sam da odjednom sve ima smisla. Da je u nistavilu svega ipak bilo nesto.
Kad sam zavrsio s pricom, ljubazno me zamolila da odem. Rekla je da joj smetam i da ce zvati policiju da me hapsi ukoliko ne odem.
Hrabar sam momak, ali ruski zatvor mi nije na listi zivotnih prioriteta.
Otisao sam. Do rucka sam sjedio uz jezero i slusao Terezu Kesoviju.
Nikad je prije ni poslije nisam slusao.
Ipak, u tom trenutku su mi odgovarali njeni stihovi.
Osjecao sam da me zivot opet zajebava.
I smijao sam se sebi koji je bijegom od sebe pronasao budalu u sebi.
I to je nesto.
Oznake: park, klupa, Moskva, setnja, snijeg, razgovor
petak, 12.10.2018.
Patnje mladog konobara
Petak popodne u Moskvi je jako cudno razdoblje. Ocekujes da sve bude nekako zivo, medutim to cesto nije slucaj.
Kraj radnog tjedna ljudi docekaju nekako umorno, pa se dobije dojam da u gradu koji tijekom dana ima do 18 milijuna stanovnika jednostavno nema zive duse. Vikendom je, hvala Bogu, apsolutno suprotno, pa se Moskva pretvara u jedan od najljepsih gradova svijeta. Za mene je Moskva, barem za sada, daleko najljepsi grad. No, to je zbog vise razloga samo subjektivan stav.
Radni dio mog petka je prosao poprilicno brzo, ili kako bi Rusi rekli ''bistro''. U Moskvi je i dalje jako vruce, ponekad mi se cini da cu pasti u nesvijest zbog sparine. Nevjerojatno, iz Dalmacije sam, a imam osjecaj da mi nikad nije bilo ovako vruce. Bas vruce, onako pasji.
Radim svaki dan do 19.00 h. Produktivan sam do 17.00 h. Nakon toga, logicno, nisam produktivan.
Po isteku radnog vremena pozurio sam u obliznji arapski restoran. Jeo sam nesto sto podsjeca na puretinu u ljutom umaku. Zapravo, nemam pojma sto sam jeo, to je bilo tek toliko da zadovoljim svoju evolucijsku potrebu.
Pola sata nakon toga vec sam bio u jednom baru. Solidan bar, moze se sjediti na sanku, piti pivo i narucivati hrana.
Uz to, moze se obaviti i poneki ugodan razgovor s konobarom, naravno ako je covjek raspolozen za to. Moj konobar se zvao Sergej, poprilicno dobar i pametan decko. Jako ljubazan i profesionalan. Posto sam na tom sanku odlucio provesti neko poduze vrijeme, pitam ga pomalo o zivotu u Moskvi. Tek sam mjesec dana ovdje, nisam se jos snasao kako treba.
Sergej sa zadovoljstvom ulazi u pricu sa mnom. Kaze da je roden u Moskvi, i da obozava zivot u glavnom gradu Ruske federacije. No, dodao je i kako mu se ne svida to sto sve vise stranca dolazi u Moskvu u potrazi za boljim zivotom. Kaze mi kako ima osjecaj da unistavaju duh stare Moskve.
''E moj prijatelju, sad znas kako je nama Dalmatincima kad nam u Zagreb dodu Bosanci i Hercegovci'' - odgovorio sam mu, platio, i otisao u rusku noc.
Oznake: konobar, razgovor, rusija, Moskva
