Postoje ta neka doba godine kada covjek nije covjek kojeg poznaje. Zima u meni budi dvije krajnosti.
Jedna je intelektualna krajnost. Jednostavno, dolaskom zime postajem zeljan citanja, intelektualnih razgovora, dobrih filmova, dobrih ljudi s kojima mogu razgovarati o svemu tome. Setam ulicama hladnog grada koji je moj tek odnedavno, a kao da je moj cijelog zivota. Neki bivsi gradovi, kao i bivse ljubavi, bili su moji, ali kao da nikada nisu bili moji.
Druga krajnost je ona negativna krajnost. Uspavan sam, poput medvjeda. Tesko mi je u nistavilu besmisla pronaci smisao. Volju za pokretom. Recimo, ljeti je sve nekako drugacije, intelektualno ostavljam po strani, a iz mene izviru oni animalni nagoni, zelja za pokazivanjem sebe, zelja za uspostavom kontakta s misticnim zenama. Ljeti sam, kao i zimi, nevjerojatan sam sebi, ali na cudne nacine.
Ipak, ova zima je (barem za sada) pokazala da covjek ne moze protiv svojih evolucijskih poriva. Animalnih zelja. Niskih zelja.
Bilo je rano nedjeljno jutro i ja sam odlucio setati Gorky Parkom. Prekrasan park, u ljudima budi svu ljepotu koju je godinama zanemarivao i zanemarivajuci izgubio. Lagani snijeg je padao po ulicama stvarajuci svu ljepotu koju moze stvoriti. Kroz sat vremena otopio se pa je iz misticne ljepote nastala nadnaravna ruznoca i prljavstina. Zivot zna biti ironican.
Jutro u Gorky Parku je nevjerojatno intimno. Ljudi jos spavaju, a parkom setaju samo poluljudi poput mene. Taj poluljudski svijet je jedini ljudski, samo sto ovi koji misle da su ljudi to ne shvacaju.
Kava. Volim je piti, iako sam se tijekom posljednjih nekoliko mjeseci poprilicno udaljio od te cudne navike. Jednostavno, Rusi nemaju kulturu kave. I kraj price.
Nekoliko koraka od sredisnje fontane vidio sam zanimljivu klupu. Ne znam sto je bilo zanimljivo na toj klupi. Moze biti da je ona tu klupu cinila lijepom i misticnom. Prisao sam joj i pokusao pokrenuti razgovor. Svasta mi je padalo na pamet, ali rijeci nisu izlazile iz mene.
Nakon dvadesetak minuta skupljanja hrabrosti, poceo sam govoriti. Pricao sam joj o sebi, o svojim osjecajima, o tome kako sam u Moskvu dosao kako bih bjezuci od sebe pronasao samog sebe.
Slusala me. Gledala me. Bilo je to to. Mislio sam da odjednom sve ima smisla. Da je u nistavilu svega ipak bilo nesto.
Kad sam zavrsio s pricom, ljubazno me zamolila da odem. Rekla je da joj smetam i da ce zvati policiju da me hapsi ukoliko ne odem.
Hrabar sam momak, ali ruski zatvor mi nije na listi zivotnih prioriteta.
Otisao sam. Do rucka sam sjedio uz jezero i slusao Terezu Kesoviju.
Nikad je prije ni poslije nisam slusao.
Ipak, u tom trenutku su mi odgovarali njeni stihovi.
Osjecao sam da me zivot opet zajebava.
I smijao sam se sebi koji je bijegom od sebe pronasao budalu u sebi.
I to je nesto.
Post je objavljen 19.11.2018. u 15:49 sati.