Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/memoariinzenjera

Marketing

Mate Parlov, vino, suhe smokve i penzija

''Dobar dan, dobri moj Bero. Jesu li racuni ili penzija?''

Tako je gotovo trideset godina moj dida Mate docekivao postara Beru.

Trideset godina, jednom ili dvaput mjesecno, dida bi u kasnim jutarnjim satima sjedio u dvoristu, pio vino i jeo suhe smokve.

I cekao da Bero, kao konjanik nade kroz gustu maglu, dojase na starom Tomos motoru, onom ciji zvuk nepovratno vezemo za postare nasih krajeva, i na sve nade i tuge koje su nosili sa sobom.

Bero bi otvarao dvoriste sa podrugljivim smijeskom ispod tamnih brkova.

''Mate, jos nisi umro?'' - dobacio bi onako kroz salu.

Sjeo bi za stol, dida bi mu natocio vino, pojeo bi dvije suhe smokve i rukom obrisao brkove. Sljedecih pet minuta proslo bi uz razgovor o Hajduku i Mati Parlovu, prije odlaska dida bi Beri dobacio da nema pojma o sportu, a Bero bi samo odmahnuo rukom i odjahao prema sljedecoj adresi.

Bero je umro par godina prije dide. Bilo je to ranih devedesetih godina.

Do kraja svog zivota dida vise nije docekivao postare. Poslao bi baku da se spusti dolje po racune, pisma, penzije ili razglednice.

Pricala mi jednom baka da ga je godinu dana prije smrti, u kasno ljeto, vidjela kako sjedi u dvoristu, u hladovini ispod smokve, i naslonjen na stap gleda u prazninu.

''Sto je Mate, sto si zamisljen?'' - pitala ga je baka.

Dida je nastavio gledati u prazninu, i ne okrenuvsi se prema baki odgovorio:

''Ma da mi je jos samo jednom u zivotu vidjeti kako Bero ulazi u dvoriste, pa da mi i racune donese ja mu ne bi zamjerio''.



Post je objavljen 02.04.2020. u 04:40 sati.