subota, 30.05.2020.
Zasto sam los covjek?
Bilo je ljeto devedeset i neke godine. Ne znam koja tocno godina, al' znam da je bilo krajem devedesetih.
Bio sam dijete, mozda prvi ili drugi razred osnovne skole. Volio sam ljeta.
Od moje kuce do mora ima dobrih pola sata hoda.
Prva etapa puta je spustanje do osnovne skole, gdje otprilike pocinje onaj ravni dio puta, bez nizbrdica.
Druga etapa puta je setnja kroz kvartove gdje su nagomilane vikendice. Neke su lijepe, neke su ruzne, ali sve su nepotrebne. Cemu sve to ako si platio pasjim zivotom daleko od doma?
Uglavnom, nebitno.
Treca etapa je dolazak na more.
Nekih sto metara prije dolaska na plazu zastao sam na jedan od onih standova sa suvenirima, igrackama i ostalim asortimanom.
Cackao sam po ogrlicama i narukvicama.
''Gledaj, ne diraj.'' - nekoliko puta me upozorio Zoran, vlasnik standa.
Zoran je bio zlocest covjek. To znam. Nisam mu to nikada zamjerao. Jer, tko zna zasto covjek postane zlocest? Mozda nije kriv.
Pet minuta nakon njegovog upozorenja, uzeo sam jednu narukvicu u ruke, i ona je jednostavno pukla.
Zoran je dosao do mene i rekao:''To je 30 kuna, plati odmah.''
Poceo sam plakati. Danas danas cujem sebe kako placem. Bojao sam se Zorana, ali najvise sam se bojao mogucnosti da Zoran nazove moje roditelje.
I dalje sam plakao, a Zoran je ljutito stajao pored mene.
U jednom trenutku cuo sam muski glas iza sebe.
''Zasto places, sto se dogodilo?'' - pitao me.
Zoran mu je rekao da sam sjebao narukvicu i da moram platiti 30 kuna.
''Ma jebo narukvicu, evo ti 30 kuna!'' - rekao je poluagresivno i dao Zoranu trideset kuna.
Ja sam momentalno prestao plakati i krenuo dalje na plazu.
''Pozdravi mamu i tatu'' - dobacio mi je dok sam odlazio.
Poznavao je moje roditelje, vjerojatno i mene. I ja sam njega.
Ipak, danas se ne mogu sjetiti tko je bio on. Ni izgleda lica, ni imena, ni prezimena.
I zato sam los covjek.
Jer se ne mogu sjetiti covjeka koji mi je ucinio dobro.
Oznake: more, plaza, narukvica, skola
