Deset godina je proletjelo kao deset dana.
Odjednom, kao ljetnji pljusak, pojavi se u ogledalu odraz deset godina starijeg covjeka. Nije vise tako mlad, nije vise tako mrsav, nema vise tako cisto lice. Lice covjeka koji je ponosan na sebe, ali ipak tjeskoban i pomalo letargican.
Kad sam na prvoj godini fakulteta kupio Levi's traperice u splitskom 'soping' centru, koji sada tako provokativno stoji na mjestu nekadasnje tvornice koja je zaposljavala petnaest tisuca ljudi, bio sam izrazito sretan. Sjecam se te srece, bile su to skupe traperice, a ja sam ih platio od novaca koje sam zaradio konobareci tijekom ljeta u dalmatinskim klubovima. Mozda, ali samo mozda sam tada bio bijesan na sebe zbog cinjenice da me kupnja nove stvari cini sretnim. Danas sam sto posto siguran da mi fale vremena kad su me i takve stvari znale uciniti sretnim. Danas sam mrgud, ne pamtim kad sam zadnji put istinski bio sretan, iako zapravo znam da sam sretan covjek. Po svim definicijama srece ja sam sretan covjek. U cemu je onda problem?
Covjek nije kamen, ima to nesto prokleto u nama, kao da vrag negdje mora izaci.
Te traperice sam prvi put obukao kad sam isao na ispit, u veljaci sad vec davne 2010. godine. Prosao sam taj ispit i time na traperice dodao pecat jedne vjecne srece koja ce me pratiti sljedecih deset godina, kad god budem oblacio traperice.
Svoje splitske, pa i one zagrebacke studentske godine, pamtim kao jurnjavu kroz zivot i zivotarenje od danas do sutra. I zivotarenje od danas do sutra moze biti s planom i konacnim ciljem, tako da slobodno mogu na taj period staviti naslov jednog zivotnog uspjeha.
Traperice su me pratile na prvim 'dejtovima' sa obje moje bivse djevojke, koje su bile i naslov i podnaslov mog proslog desetljeca. Nosio sam ih i na prekidima istih tih veza. Oba prekida, tocno 3 godine i 2 mjeseca nakon pocetka veze. Ne znam, mozda ima u tome nesto.
Nosio sam ih tijekom dugih predavanja na fakultetu, tijekom izlazaka u nocne klubove, na rodenjima i sprovodima. Nosio sam ih tijekom odlaska u Rusiju, nosio sam ih kad su mi u Rusiji javili da mi je tata preminuo.
Nosio sam ih na svim svojim putovanjima, na pjesnickim vecerima, tijekom ispijanja viskija i tijekom pusenja prvih cigareta u zivotu. Bile su uz mene dok sam bio sretan i dok sam bio tuzan.
U prosincu prosle godine, prije nesto vise od mjesec dana, posljednji put sam ih obukao. Dosao sam u Zagreb, bio je to pocetak mog zimskog odmora. Sjedio sam u Novom Zagrebu u kaficu koji je bio svjedok mog zagrebackog zivljenja. Kafic u kojem sam provodio svojih pet zagrebackih godina.
Poslije ih vise nisam obukao.
Kad sam se prije tjedan dana vratio u Rusiju, odlucio sam napraviti generalku u svom ormaru. U jednu staru vrecicu spremio sam svoj nogometni dres s brojem 9 na ledima, staru koznu jaknu, nekoliko kratkih majica i Levi's traperice.
Sve skupa sam odnio u rusku verziju Caritasa, nek' nekome bude na pomoci.
Sutra ce netko obuci moje traperice i krenuti u trgovinu. Ruska zima je tiha, i covjek ima osjecaj kao da se nalazi na drugoj planeti, u moru beskrajne tisine.
Dok bude hodao prema trgovini, beskrajnu tisinu prekinut ce sapat.
''Hej Sergey, znas li ti da je Tomislav, noseci mene, prvi put poljubio Nju u ljeto 2012. godine?'' - sapnut ce traperice.
Sergey ce se osvrnuti, pogledati oko sebe, i nastaviti dalje. Glasove koje cuje prepisat ce votki koju je ispijao noc prije.
Jer nemoguce je da traperice progovore, ta one nikome nista ne znace.
Post je objavljen 26.01.2020. u 08:35 sati.