Kad sam prvi put susreo Nikolaya bio je poprilicno rezerviran.
Sad kad o tome razmisljam, s vremenskih razmakom od osam mjeseci, shvacam kako je to bilo sasvim logicno ponasanje ''obicnog'' vozaca koji je duzan 24 sata dnevno biti na raspolaganju jednom ''neobicnom'' inzenjeru.
Prvi put kad smo poceli ozbiljno razgovarati, ponukani radovima na cesti koji su trajali vec prilicno dugo, Nikolay je bio izrazito rijecit. Vidjelo se da je zeljan razgovora.
Ljudi su, naprosto, zeljni razgovora. Iako starenje smatram subjektivnim osjecajem, jos uvijek sam misljenja da stareci zapravo imamo sve vise toga za reci, a da pritom imamo sve manje onih kojima mozemo sve to reci.
Nikolay je covjek koji je odavno u mirovini. Ipak, mirovinu provodi radno, iz prostog razloga jer kolicina rubalja koju mjesecno prima od drzave nije dovoljna za jedan miran i normalan zivot.
Po obrazovanju je mehanicar industrijskih strojeva. Posao ga je nosio svugdje po svijetu, ponajvise po onim drzavama koje su imale, ili jos uvijek imaju bliske odnose s Rusijom, odnosno nekad Sovjetskim Savezom.
‘’Najbolje mi je bilo u Iraku u doba Saddama Husseina. Drzali su nas kao kap vode na dlanu. Tamo sam prvi put u zivotu jeo banane. Bio je prvi dan ljeta, a ja sam jeo banane. Danas mi svaka banana ima taj neki poseban miris. To je miris moje mladosti’’ – govori mi Nikolay nakon sto sam se prvi zainteresirao za njegov zivot.
Kao strojar je radio do pedesete godine zivota, a kad mu je preminula zena kupio je GAZel (kombi ruskog proizvodaca GAZ-a, sjediste kompanije je u Nizhny Novgorodu) i poceo voziti ljude po Omsku. Od tada, pa do danas, ni jednom nije ostao doma, a da taj dan nije vozio barem 3-4 sata.
Lagao bih kad bih rekao da sam znao kakav je Nikolay cim sam ga prvi put vidio. Nisam znao.
Nikolay je tajanstveni covjek koji zivi sam. Djeca su mu u Moskvi i vidja ih dva-tri puta godisnje. Govori mi da mu samoca odgovara.
‘’Sam sam posljednjih petnaest godina. Zelim biti sam jos pet godina, a nakon toga na nebo. Dvadeset godina samoce mi je dovoljno’’ – kroz salu, ali iskreno, govori mi Nikolay dok pali rusku cigaretu s okusom mentola.
Vozeci se s njim posljednjih osam mjeseci, naucio sam o zivotu vise nego u svih dvadeset i osam godina svog prethodnog zivota. Kad god se vozimo, Nikolayu je upaljen tablet na kojem je otvoren Youtube. Dokumentarci, filmovi, klasicna glazba, politicke emisije i sve ostalo, samo su dio njegovog repertoara.
Pricao mi je o koraljnim grebenima u Australiji, pricao mi je o Yakutima koji su bili dio Crvene armije i prvi usli u Berlin na kraju Drugog rata. Pricao mi je o Dostojevskom i njegovim knjigama, o ruskim grobljima i ruskim svadbama, o ruskim zenama i ruskim medvjedima, o svjetskim nogometnim prvenstvima iz njegovog vremena. Pricao mi je o sluzenju vojnog roka na granici s Kinom, o svojim ljubavima i svom zivotu.
‘’Tomislav, znas li kako sam u Kini vidio zmaja?’’ – pitao me.
‘’Ne znam, Nikolay’’ – odgovorio sam mu.
‘’Da, da. Pravog zmaja. Bio sam u vojsci i uzeo neke tablete protiv bolova. Cijelu noc na strazi sam vidjao velike kineske zmajeve. Kasnije su mi neki Kazakhstanci priznali da su mi podvalili neke druge tablete umjesto onih protiv bolova’’ – sa smijehom mi objasnjava.
Dok ovo pisem, gledajuci kroz prozor park u tmurnoj kazakhstanskoj Astani, ne znam gdje je Nikolay, niti znam sto radi. Mogu samo pretpostavljati.
Kad se vratim u Rusiju, on vise nece biti moj vozac. Napokon ide u onu pravu mirovinu koju ce provesti u kuci pokraj jezera, tisucu kilometara od grada. Tu kucu je, kako mi je rekao, nasljedio od svog djeda.
‘’U toj kuci je jedno vrijeme boravio i sam Dostojevski’’ – rekao mi je prije nego smo se i sluzbeno pozdravili, vjerojatno za cijeli zivot, do nekog iduceg susreta, nadam se na nebu, gdje ce Nikolay voziti neke nebeske GAZele, i pricati mi o sibirskim tigrovima koji odlaze uginuti na Svetu planinu.
Post je objavljen 12.10.2019. u 08:19 sati.