Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

23.04.2025., srijeda

Još jedan razlog

zašto volim Buka i Millera
jest to što u njihovim djelima
nećete naći riječ
o velikoj ljudskoj drami,
Drugom svjetskom ratu,
holokaustu,
strahotama,
stradanjima —
i to je sasvim OK.

Jer morate shvatiti
da taj svijet
nije i vaš svijet.
Niti je vaša umjetnost
epifenomen
svemoćnih klaunova na prijestolju,
što za doručak
smlate tacnu kokaina, Pervitina
i Eukodala,
za ručak se pucaju injekcijama
blendiranih bikovih testisa.
Za večeru, naravno, gutaju
-barbiturate.

Kad je počeo rat,
Miller je jednostavno
digao sidro i
napustio Europu.
Otišao je iz Grčke,
gdje je uživao
u suncu, moru —
i grčkom stanju
uma.*

Vratio se u domaju,
i novokorakom
obišao Ameriku.
Potom je napisao
The Air-Conditioned Nightmare
putopisni esej, žesto-
ku kritiku američkog društva
dok je dobra stara Europa ’41.
stenjala pod nacističkom čizmom
kusajući vlastito govno.

Henry. Onaj drugi Henry. Henry Chinaski
(alias Bukowski) nije prošao novačenje.
Vojni psihić
služio se
strukturiranim intervjuom
pri procjeni
emocionalne i mentalne stabilnosti
topovskog mesa.
Chinaski je rekao da je rat
kretenska stvar.
Psihić ga je nešto kasnije upitao:
„Želiš li u rat?“
— „Da.“

Ipak, najljepše je to sažeo Matisse.

Nakon pada Franca
i uspostave demokracije,
Guernica je konačno prebačena
iz američke MoMA-e u Španjolsku.**
Svi su bili ludo ushićeni.

U toj bujici oduševljenja,***
dok su kustosi iz šteketavih usta
mitraljirali rafale bombastičnih superlativa
a političari pred kamerama
mudro klimali glavama

Matisse je gospođici iz paviljona
tek mirno došapnuo:

„Dva su svjetska rata prošla,
a niti jedan nije ušao u moje slikarstvo.“

________________________________________

* grčko stanje uma:
slušaj grčkog pjesnika Katsimbalisa
kako s vrha Akropole
glasnim kukurijekanjem
budi atenske pijetlove
u dolini.

** Iz američke MoMA-e,
ali ne u Baskiju, već u Madrid — u Prado,
pa potom u Centar umjetnosti Reina Sofía
(gdje se i danas nalazi) —
pod izlikom da je prekrhka da bi se
prenijela u Baskiju.

Providna li šovinističkog manevra!

*** Guernica nije samo slika —
to je krik u sivom.
Na tom platnu
ne vrišti samo Baskija,
već čitava civilizacija
na rubu samouništenja.
Svaka figura — rana.
Svaka sjena — rana na rani.
Nema boje — nema bijega.
Nema nade.
Krvavi žrtvenik
dvadesetog stoljeća.

- 14:01 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

Tja... vi'š, njih dvojica nikako nisu mogli izgovoriti onu - Ništa ljudsko nije mi strano, što je za (ozbiljne) pisce veliki hendikep... al' barem su lukavo izbjegli (i) rizik da ih se okarakterizira kao površna piskarala :O(V 23.04.2025. 14:46)

Nema boje - nema bijega. Nema nade.

Niti je vaša umjetnost
epifenomen
svemoćnih klaunova na prijestolju.


Zato ne volim gledati filmove u kojima su ljudi žrtve pa ih treba sažaljevati i s njima suosjećati. Umjetnost je za mene nešto drugo, jedan svirepi i bešćutni ludizam pun samilosti zaobilazno ili implicitno.(Mariano Aureliano 23.04.2025. 16:05)

Njih dvojica, Philip Roth i Jerzy Kosinsky. Magična četvorka.(Livija Less 23.04.2025. 21:48)

09.04.2025., srijeda

Godine – osvrt na knjigu Annie Ernaux


(u pauzi dok sadim mirisne forzicije, gladiole i dalije u tegli)

U knjizi Godine Annie Ernaux ređa događaje iz svog života. Počinje od rane mladosti, evocirajući zastarjele riječi i zaboravljene izraze koje je koristila njezina majka. Govori o sebi kroz osobnu i kolektivnu memoriju, govori kroz mi - ti i ona, nikad ja, ispreplićući vlastiti identitet s identitetom francuskog društva. Piše o onome što je dolazilo izvana: o stvarnosti koja ju je oblikovala, o društvenim gibanjima, trendovima, tehničkim, elektronskim i digitalnim novotarijama. Spominju se imena onih što su oblikovali kulturnu i političku atmosferu njenog vremena: Sartre, Simone de Beauvoir, Mitterrand, Jacques Chirac, Léon Blum, Michel Foucault, Pierre Bourdieu, Gérard Depardieu

Ernaux bilježi s distancom, fragmentarno, bez suvišne dramatike, gotovo birokratski. Čitatelj ima dojam da prolazi kroz višegodišnje dnevničke bilješke, fragmente, crtice, tragove koje je kroz svoj ubrzani život – zaposlene žene, profesorice francuskog i književnosti, te supruge i majke - ostavila za sobom, da bi jednog dana, sve objedinila u ovoj knjizi. Neka vrsta arhiva, zbirka za osobne potrebe.

Ernaux prikazuje društveni i kulturni pejzaž Francuske od završetka Drugog svjetskog rata do početka 21. stoljeća. Govori iz pozicije autentičnog svjedoka vremena. Kao pripadnica prve generacije obrazovanih građana, novopečena intelektualka iz radničkog miljea, usmjerava se na progres i ključne društvene procese: razvoj socijalnih pokreta, političke preobrazbe, feminizam i borbu za žensko oslobođenje unutar strukturalno konzervativnog i patrijarhalnog društva.

Na osobnoj, tj. bolje reći fizičkoj razini postojanja, pratimo ju od djevojčice, preko djevojke, studentice, mlade žene, supruge, majke dvojice sinova, pa do rastavljene žene od pedeset i osam godina, koja započinje vezu s dvadeset i devet godina mlađim ljubavnikom. Scenarij gotovo klišejan i tipičan za francuski građanski okvir. Svi događaji ispisani su iz perspektive distanciranog promatrača racionalnog uma. O svemu se svjedoči bez uljepšavanja, emocija, analiziranja, psihologiziranja, optužbi, propitkivanja i ostalih ljudskih slabosti. Naprosto, činjenično stanje. I kada Ernaux besramno iznosi „prljav veš“, pod opasnošću da je refleksivno moralistički napadnemo, ona zapravo uopće ne govori o sebi. Ona govori o onome što se zbilo. Tu osobe - kao unutarnje središte, kao subjekt s vlastitim glasom - nema. To je hladna kronika jednog identiteta. No čijeg i kakvog identiteta?

Identiteta koji je proizvod društvenih narativa, ideoloških valova i kulturnih te tehnoloških trendova, i koji autorica bez vidljive sumnje ili otpora usvaja. Ona preuzima gotove pozicije, već oblikovane unutar intelektualno dominantnih okvira svoje građanske klase: ’68., borba protiv Crkve, feminizam, pravo na pobačaj, seksualna sloboda – te autoričino sudjelovanje u tome ne dolazi iz osobnog poriva ili stvarne unutarnje potrebe, već iz pripadnosti jednom kulturnom krugu koji podrazumijeva što je ispravno osjećati, misliti, željeti. Dovoljno je inteligentno konzumirati gotove modele i osjećati se dijelom progresivne povijesti.

U tom smislu, ova je knjiga zapravo dokument jedne klase, jedne epohe, jednog kulturnog refleksa, a ne francuskog društva u cjelini, koje po naravi nije homogeno. Predočimo si život bretanijskog seljaka, simpatizera Le Pena, koji dijeli prostor-vrijeme s Ernaux, i vidjet ćemo da njegov život nema ništa, ili ima vrlo malo veze s onim o čemu Ernaux govori u knjizi.

U stvari, knjiga bi mogla nositi naslov poput „Zablude građanskog uma“ ili jednostavno: „Kako smo elegantno progutali sve što su nam servirali.“

U retrovizoru ispada – a to vrijedi za mnoge građane Zapada (a nas Zapad ovdje jedino i zanima) – da su osobne priče bile i ostale tek fusnote tuđih društveno-političkih i ekonomskih projekata, i da je sudjelovanje u takvom narativu bila tragična greška. Na kraju ostaje gorak okus promašenosti i pomisao — bolje da smo se bavili vlastitim životom!

Kako knjiga odmiče, postaje dosadnjikava. Već na polovici doživljavamo zamor od bujice informacija. Ipak, čitamo dalje s nadom da će se negdje između redaka ukazati naznaka smjera, kad nam Ernaux servira još još jednu sličicu iz obiteljskog albuma, još jedan slogan s plakata, još jednog političkog besprizornika, ništariju s umjetnim osmjehom. Tekst postaje nešto kao katalog banalnosti, birokratski popis promjena frizura, modnih trendova i političkih parola kroz desetljeća. Pretjerujem, ali tako nekako.

Pred kraj, umorni smo. I Ernaux se doima umorno, u tekstu i životu. Odavno je pokopala mladenačke ideale, emocije, radost življenja.

„Izgubila je svoj osjećaj za budućnost, ono bezgranično platno na koje je projicirala vlastite geste i postupke, iščekivanje nepoznatih i dobrih stvari koje bi je ispunilo kad bi se ujesen Bulevarom Marne uputila prema fakultetu, kad je dočitala Mandarine, ili kad bi poslije u životu nakon nastave uskočila u svoj Austin Mini da ode po djecu u školu, i još poslije, nakon razvoda i majčine smrti, kad je prvi put putovala u Sjedinjene Države, a u glavi joj se vrtjela Amerika Joea Dassina, pa i prije tri godine, kad je bacila novčić u Fontanu Trevi sa željom da se vrati u Rim.“

Ostalo joj je još samo napisati Godine, a s tom konstatacijom nekako i završava knjiga.

Pitamo se: „I to je to?“ Bez sinteze? Bez zaključka?
Da. Bio neki život i - prošao.
Iznenada osvješćujemo da je Ernaux u susjednoj sobi. Leži u krevetu.
Pitamo je: je li to stvarno to?
A onda progovara: jeste, matno ža se da ništa ža se. Maintenant je sais que je ne sais rien.

Odozgo, netko pusti Avec Le Temps.


S VREMENOM / Léo Ferré

S vremenom,
s vremenom sve prolazi.
Zaboravlja se lice i zaboravlja glas;
kad srce više ne trepće,
nema smisla tjerati dalje.
Valja pustiti — i to je sasvim u redu.
S vremenom.

S vremenom, vidiš — sve nestaje.
Onaj kojeg smo obožavali, tražili po kiši,
onaj kojeg smo naslućivali krajičkom oka,
između riječi, između redova i ispod šminke
izmišljene zakletve što nestaje u noći.
S vremenom — sve izblijedi.

S vremenom, sve prolazi.
Čak i najljepše uspomene čine se stranima.
Po policama prebirem mrtve uspomene,
subotom uvečer, kada nježnost
iziđe potpuno sama.

S vremenom,
s vremenom, sve prolazi.
Onaj kome si vjerovao — u bolesti i bezrezervno;
onaj kome smo davali vjetar i nakit,
za koga bismo prodali dušu za sitniš,
pred kim smo puzali kao što pužu psi.
S vremenom, da — i dobro prođe.

S vremenom;
s vremenom, sve prolazi.
Zaborave se strasti i zaborave se glasovi
što su nježno znali reći riječ nemoćnih ljudi:
"Nemoj se vratiti kasno, i pazi da se ne prehladiš."

S vremenom...
s vremenom, sve prolazi.
I osjećamo se iscrpljeno, kao do kraja izmučen konj.
I osjećamo se smrznuto, u krevetu neznanca.
I osjećamo se sasvim sami — možda, ali spokojni.
I osjećamo se prevareni tim izgubljenim godinama.

Stvarno,
s vremenom ljubavi više nema.

(prepjev: meister huc)



***

U suštini, svatko bi mogao napisati takvu knjigu. Zapravo, svatko bi je TREBAO napisati takvu knjigu. Iz jednostavnog razloga: da vidi do koje je mjere progutao tuđe priče. I možda, u posljednji čas, spasi ostatak svog života. Okrene se sebi.

Priče s ovih naših prostora — dramatičnije su od francuske sapunice. Jasno, knjiga koja bi se pisala ovdje, na Balkanu, bila bi daleko uzbudljivija od francuskog „lakog štiva“. Jer mi smo, koliko god ta fraza bila izlizana, prošli Scile, Haribde i sam Pakao. Preživjeli smo tektonske promjene u samo pedesetak godina. Svaka od tih faza zaslužuje svoje poglavlje.

Mogli bismo početi, tu negdje kao i Ernaux, od Drugog svjetskog rata i krvavog trokuta četnika, ustaša i partizana — te jedine prave narodnooslobodilačke borbe protiv njemačkog okupatora u cijeloj Europi. Zatim Titov „NE“ Staljinu, pa Goli otok, jednopartijski sustav i samoupravni socijalizam – domaća ideološka umotvorina Edvarda Kardelja; 1971. i Hrvatsko proljeće, nacionalna trvenja, buđenje agresivnog srpskog nacionalizma i konačno – raspad federacije u krvavom sukobu.

Tu je, naravno, i epizoda divlje privatizacije društvenog vlasništva – „tranzicija za kunu“, rezervirana za partijske zaslužnike i kanadske emigrante, Norvalski dream team, uz brojne druge domaće i bjelosvjetske probisvijete.

Bujanje ortačkog kapitalizma u kaosu svjetskog neoliberalizma!

Ali to nije trebao biti naš život.

Naš mozak je od početka okupiran i upotrebljen kao kanalizacijska cijev i septička jama za tuđe ideje, tuđe interese, tuđe ratove.

Pitam se — zašto ja i danas moram znati za trećerazredne likove i njihova (ne)djela. Evo, s vrha glave:

Bakarić, Špiljak, Planinc, Vrhovec, Jović, Milošević, Rašković, Drašković, Šešelj, Karadžić, Krpina, Domljan, Džodan, Bebić, Vekić, Degoricija, Canjuga, Rojs, Tolj, Bulj, Perica,Milas, Šonje, Šale,Kovačević, Komadina, Izetbegović, Šušak, Kordić, Tuta, Lončar, Đodan, Đapić, Jurica, Antičević, Kosor, Opačić, Pusić, Krpela, Begović, Dikan, Celzijus, Pokos, Vučković, Kojić, Pišek, Šuput, Baka Prase, Prljović...


Sav taj memorijski prostor mogao je biti slobodan za nešto uzvišenije. Možda otkriće principa slobodne energije. Ili barem savršeno znanje talijanskog jezika.

Doduše, mogli smo birati ne sudjelovati. Ali bojali smo se. Strepili smo za vlastitu budućnost. Smatrali smo da moramo pratiti dnevno-politička zbivanja (u stopu!) i biti dobro informirani kako bismo pravovremeno donijeli ispravne odluke za sebe i svoju obitelj. I svejedno nismo, jer je vjera - građanska vjera! - da će sve ipak izići na dobro, da ćemo se mirno i kulturno razići poput Čeha i Slovaka bila jača od realnosti i istine koja nam se odvijala pred očima.

Eto otud — svi ti tipovi.

A ovi iz estrade? Jebiga, građanska inercija…

Na kraju, ne mora se pisati roman. Može se napisati i pjesma. Završimo njome ovaj tekst.



BUKOWSKI U JUGI


sladoled iz aparata
Svileni i Vrdalama
Fructalov hruškov kašasti sladni sok
mlijeko u vrećicama Bazooka Radenska tre cuori
Eurokrem žvakaća guma Efekta
Zastava 128 Spaček Reno 4 Ami
Politikin zabavnik Lunov magnus strip
kapetan Mark kapetan Miki
Blek Stena Tex Willer Mr. No
Modesty Blaise Rip Kirby doktor Okultis
Žalosna sova Smuk i Salaso
Lun kralj ponoći
Halo Bing, kako brat? Opet je u zatvoru?
- Stotinu mi smrdljivih tvorića!
Sandokan Opstanak
- Tako mi čukundede vrača!
Zlatna serija - Šein vrati se!
Eks almanah Elektro pionir
Kornijevim korakom naprijed!

praćke pljuce značke bedževi
trokolice frenje

Lolek i Bolek Gustav Krtek

Netko imitira nekog
kroz pesmu muziku stih, kao
pravi pevači, a možda
i bolji od njih!

Joj što ja volim kazalište
ali ne u svojoj kući!

Zec, gadifff mi se!
Tatattatira

Ja Tarzan, ti Džejn!

Malo misto Velo misto Gruntovščani
Kuda idu divlje svinje Nepokoreni grad
Kapelski kresovi Partizanska eskadrila
Boško Buha Valter brani Sarajevo
Neretva Sutjeska

Bud Spancer i Terence Hill
U Zmajevom gnijezdu

Šibenski festival Splitski festival
Mediteranske igre Split 1979

redukcije struje plinske lampe

sličice sportaša

Vujović Slišković Gudelj
Kranjčar Cerina Vabec

Korać Đerđa Ćosić
Kićanović Dalipagić

Đurđica Bjedov Šurbek
Križaj

pakovi Opatije
Drave Jadrana
Filter 57

Parlov čuva ljevicu
za pravi trenutak

Beneš kao uličar
ulijeće u ring

sise Ane Sasso
veselo poskakuju na plaži

Cockta!
Piće vaše i naše mladosti!

Nije vino nije voda!
To je Traubisoda!

ZX Spectrum Commodore 64
Amiga Atari 800XL
Moj mikro Svet kompjutera
provincijske cure u izazovnim pozama
na naslovnicama kompjuterskih časopisa

95 – točno vrijeme
041 – pozivni za Zagreb
29.11. Dan republike

mogao bih ovako nabrajati do
u nedogled...

ali, Isusati, ako
se sjećaš barem trećine
navedenih stvari
mora da si
u najmanju ruku star
kao ja

redati ove stvari
na
Macintosh
računalu
pijući bevandu
gledati
natrag u to vrijeme
mračnog socijalizma
i kladiti se na hrvatskog konja
umjesto jahati ga
sretni smo što smo uopće
ovdje i bit ćemo
sretni kada
odemo
vidimo se u
Dublinu, Dublinersi!
vidimo se
Frankfurt - Düsseldorf - Hannover!
vidimo se
Toronto Vancouver Ottawa!
Melbourne Brisbene Sidney Beč!
Klagnefurt Linz!
vidimo se iza
posljednje zavjese
vidimo se
neki drugi
put
bejbi


- 18:16 - Vox popljuvi (14) - Printaj me nježno - #

:))) A di su ti Marsupilami, Lamza. 505 sa crtom i Kardelj u pepeljari?
Daješ nam bogatstvo svojim umom, talentom i pjesmama.
I da, prolazi sve, sve osim sjećanja, a na kraju.... i sjećanje ode i ostaje samo zaborav!(Mrr Mau 09.04.2025. 19:04)

Uh, kako sam alergična na ovu tvoju zadnju riječ - izazvala je takvu burnu reakciju jer me netko nedavno tako nazvao - bebe. Ne bejbi, ne bejb, nego bebe. Uh.
Imala sam unutarnju burnu reakciju kao moja kćer na riječ slatkica, dok je bila mala.
Znači, knjiga godine, razočaranje.
Tekst je bogatstvo - gubimo dragocijeno vrijeme darujući ga nebitnim bićima, stvarima i pojavama.
No, kako se kaže, i naknadna pamet je pamet. :)(Dvi, tri riči... 09.04.2025. 20:10)

Kad bi ti nekako mogla riječima opisati koliko ti se divim i koliko te cijenim, učinila bi to. Ali, zasada ih ne znam naći. Svatko bi trebao napisati bar jednu takvu knjigu, bar za sebe.(Livija Less 09.04.2025. 22:30)

S vremenom je zakon(Annabonny 10.04.2025. 10:47)

Pokušajmo zamisliti društvo koje bi bilo koncipirano tako da promovira samosvojnost i autentičnost a ne repeticiju; raspalo bi se u dvije generacije; bilo bi potpuno disfunkcionalno iz perspektive upravljanja. Ovako su dobrodošli tipični korisni potrošači robe i ideja (koje su zapravo, kako vidimo, također obična roba); ljudi bez puno pitanja i dvojbi; savršeno topovsko meso te famozne "progresivne povijesti".

Pisci bi tu, potpuno se slažem, ipak morali biti nekakve krijesnice na mračnoj noćnoj livadi. Možda, od suvremenih kao... Murakami, ili Oz, ili, sačuvajbože, Houellbecq; npr. kada opisuje čovjeka koji se raspada od karcinoma čeljusti, a njegova davno već izgubljena supruga vraća mu se, njegujući ga samo u majici, dajući ljubav od koje zna da ništa zauzvrat neće dobiti... ("Uništenje"). Ili scena iz njihove prošlosti kako se udaljuju, emotivno i na svaki mogući način, pa ona njegove parizere u frižideru baca na posebnu policu čuvajući tako svoje progresivne humuse i seitane....

Zaključno, sve dok ovakvi romani dobivaju Nobelove, možemo biti spokojni; sa svijetom je baš sve u najboljem redu.

Uostalom, kao da se i ovo društvo neće raspasti za dvije generacije :).

P.S. Mislim da me već dovoljno poznaješ, pa ćeš me ispravno razumjeti; uočio sam da našeg Franceka nema među kurzivom, išao sam čak na Ctrl i F provjeriti... Dakle; nekako si gruntam, razlika je, on nije trećerazredni lik kao nabrojani; to je kriterij, jel? Slažem se, on je prvorazredni utilitarist; kako ne; pa Ankica je kartoteke po kazalu imena slagala, nije to bio diletantizam... A ni ovaj Kojić nije onaj iz Discipline Kičme nego neki drugi?; to ti nikad ne bih oprostio... :)))(j. 10.04.2025. 18:02)

Ma da - mirisna forzicija? A ja uvjerena da nema miris :O

Aman da se nekome od nas dvoje, putem od prošlosti do sadašnjosti, u priču upetljao i sindrom lažnog sjećanja :))(V 10.04.2025. 18:45)

Dobra recenzija koja bi me privukla čitanju da knjiga nije napisana nakon trenutka kad sam prestao čitati knjige, kod mene je tako, naprasno prestanem i gotovo, pušiti, piti alkohol, čitati i kupovati knjige, s filmovima još nisam toliki karakter, gledao sam zadnjeg Wendersa čuvši za temu i oduševio se. Zanimljivo kad je N. iz Zg na jednom druženju oduševljeno pričala o baš toj knjizi još prije nagrade bio sam skeptičan, a skepsu mi je kasnija Nagrada još pojačala, sad već mislim, moglo bi biti dobro poput dnevnika Thomasa Manna koje su baš svi kritičari od imena popljuvali ili dragocjenih sarajevskih ratnih dnevnika Željka Ivankovića koji su prošli prilično nezapaženo. Inače mislim da preoštro sudiš o idealistima kod kojih je tanana granica bila između privatnog i javnog, mislim naravno na intelektualce ne na političare...(NF 13.04.2025. 13:24)

Mrr Mau

Al' kad već pitaš — Marsupilami nikad nije bio moj đir. Nervirao me. Imao sam tek jedan strip tog francuzića.
Stripovi s kojima smo odrastali zaslužuju zaseban post, budući da su imali značajan utjecaj na formiranje vrijednosnih stavova jugoslavenske generacije X i naše percepcije stvarnosti — od vrste humora, estetike pa do ideala neustrašivih junaka i borbe protiv sile i nepravde. Ali o tom-potom.

A kad već pominješ Lamzu, evo ti štriklec:

Lamza je nakon karijere cugao s Ratkom koji ga je skršenog nosio doma, na što bi Lamzina žena graknula na Ratka da Lamzu Nevinog navodi na grijeh. Ratko se duboko uvrijedio. Jednog dana je prestao da na leđima nosi Lamzu. I dan danas, kroz zube, zareži – kuja prokleta!

Zapravo, nema javne ličnosti s kojom Ratko nije cugao.

Ratko je cugao s pola bivše države. S kim nije pio – taj ili nije pio, ili nije bio.

Pio je s Ivicom Osimom u Sarajevu,
dok su se sarajevski golubovi sklanjali od vike.

S Goranom Baretom, jednom, za šankom u Rijeci —
šutjeli su sat i pol, a popili bocu i pol, rakije naravno.

S Zvonimirom Bobanom u Zagrebu,
na terasi „Kod Drageca“, dok se pričalo o Dinamu kao da je republika.

S Mikijem Manojlovićem u Beogradu —
kaže da je glumac plako uz Lozu. Tri čaše, i suza.

S Rade Šerbedžijom u Puli —
Rade recitira Jesenjina, Ratko odgovara stihovima Azre.

S Matom Mišom Kovačem — samo jednom, i nikad više.
Navodno su završili u kostimu mornara na dječjoj zabavi.

S Enesom Kiševićem na jednom pjesničkom skupu —
Ratko je držao zdravicu koja je trajala dulje od Kiševićeve poezije.

S Ivom Robićem negdje uz Kupu,
dok su pjevali „Strangers in the Night“ u duet verziji s kašljem.

S Antom Tomićem u Splitu,
pod plastičnim suncobranom, bez riječi, ali s točnim redoslijedom pelinkovaca.

S Miljenkom Smojom — za šold i kontra šolda,
kaže Ratko: „Taj ti je znao pit i kad mu se ne pije.“

S Marinom Držićem nije, ali tvrdi da bi —
„Da je bio tu, pili bismo, i to u rimi.“

S Marinom iz Travnog koji je tvrdio da je izumio pelinkovac s okusom lavande.

S Borivojem Radakovićem igrao je igru štokanjčića. Pravila su jednostavna, trzaš dok nisi pod stolom. I tako su njih dvojica u birtiji „Kod dvostruke sjene“ ispijali redom: jedan štokanjčić, drugi, treći... Netko je izbrojao — dvadeset i šest! Borovoj je pao pod stol uz osmijeh zen-monaha. Ratko je lagano otpuhnuo dim, i rekao konobaru:
„Ajd' daj još jedan — za ravnotežu svemira.“

Ratko je ispio toliko pića da se na kraju pretvorio u bačvu.

Navodno postoji Ratkov Almanah Cuganja s Legendama, totalni birtijski bestijarij, polu-mitološki katalog jugoslavenske kulture uz čašicu, epska rušenja pod stol i izlizane šankove.

Jednom mi je vrlo seriozno, ali s očima koje se smiju, poručio – ako budeš dobar, oporučno ću ti ga ostaviti, pa ti iz toga kroji roman!

Za Ratka su birtije bile katedre! Svaka čaša — lekcija. Svaki cug — anegdota. A svaki suputnik za stolom — povijest koja se još nije zapisala.
Ipak, rekao je, najbolje sam pio sam — ali u dobrom društvu.
Tražio je da mu to bude epitaf, natpis na nadgrobnom spomeniku.

Jednom sam fakat počeo zapisivati te njegove anegdote. Evo par epizodnih (radnih) naslova iz Ratkova svemira, koji je svakim gutljajem širio dimenzije:

Dan kada je i pelinkovac zaboravio na gorčinu

Elegična šanksona ( s Arsenom)

Kraljevstvo za gem

Ti koja imaš neviniju ćuću ili pod stolom sestre Vesne Parun

Borba čokanjčića – Ratko, Toma Zdravković i orijentalni majstor vinjaka

Eks na eks, zaboravi večeras na seks (sa Erkericom)

Lažne etikete i druge pripovijesti

Domaća ljuta ili sedam grešaka Roberta Prosinečkog

I Kardelj bi platio rundu, da nije bio u pepeljari

Najduži gutljaj Europe

Život je kratak, al' loza je kraća

Pio sam s boljima od tebe — i više ih nema

Misli na druge – plati rundu! (s Krunoslavom i Alemkom)

Šank noćas mora pasti!

Kad ti flaša kaže istinu, a čep šuti (sa Severinom)

Istina je najopasnija kada se servira uz čašicu (s Boljkovcem)

Alkoholno posrnuće ili večer kad je Prtenjača zaboravio zarez

'Zbog jedne crne žene' — a bile su četiri, i to s Madagaskara", riblja večer s Krunoslavom Slabincem

505 s crtom i dalje katkad pocuclam, ispod crte i ispod šanka, kao što cuclam vlastitu propast.
A Kardelja u pepeljari ja nikada vidjeo nijesam!

Tvoje božanske riječi poput blagoslova lijepe se na moju napaćenu dušu. Spasibo moj drug!(Meister Huc 17.04.2025. 16:37)

Sretan i blagoslovljen Uskrs, neka donese zdravlje i ljubav!(Mrr Mau 20.04.2025. 19:20)

li less (is more)

Potpuno te razumijem. Riječi su zbilja nedostatne za izraziti bitno. Riječi su dosadne. Riječi su spore (– buhičasti kradljivci vremena). To je neka vrsta kompjuterskog jezika: riječ po riječ, linija po linija, sa znatnim šumom u komunikacijskom kanalu. Užas. Najzanimljivije o riječima, zapravo o jeziku, rekao je Chomsky. Iako ga mnogi intelektualci znaju zbog njegovog (bezveznog) socijalnog angažmana, on je prvenstveno lingvist.
I kao takav tvrdi da je jezik inherentan ljudskom mozgu, s čime se ja u potpunosti slažem.

Njegova lingvistička teorija kaže da postoji univerzalna gramatika, tj. da se ljudi rađaju s urođenim znanjem o jeziku.
Jezik nije nešto što učimo kao tablicu množenja, nego nešto što se aktivira kroz izloženost jeziku.
Da bi to moglo funkcionirati, u mozgu postoji sektor za jezik, tj. kako on veli – "jezični modul", koji je odvojen od drugih sposobnosti poput logike ili percepcije.
Zaronimo u djetinjstvo i sjetimo se: djeca usvajaju jezik brže i preciznije nego što bi to bilo moguće samo na temelju onoga što čuju.
Chomsky još tvrdi da postoji dubinska i površinska struktura rečenica:
Površinska – ono što izgovaramo.
Dubinska – apstraktna struktura značenja, koja se transformira u površinsku kroz skup pravila.

Eto.

U međuvremenu,
Rulja izvukla Britanca iz policijske postaje u Ekvadoru i zapalila ga.

U međuvremenu,

le tue dolci parole padaju poput štaub šećera na vrhunsku pitu od jabuka, u mračnoj noći prepunoj demona – na moju napaćenu dušu.(Meister Huc 22.04.2025. 13:35)

Đej -

"Pokušajmo zamisliti društvo koje bi bilo koncipirano tako da promovira samosvojnost i autentičnost, a ne repeticiju."

Zanimljiva i poticajna misao.

Takvo društvo, jasno, ne može funkcionirati po principu i logici "mravinjaka" – centralizirano, utilitarno, bezličnih funkcija i uniformnih uloga. Ne, takva zajednica mora vući inspiraciju iz vinčanske kulture, nomadskih plemena, američkih Indijanaca, Aboriđina i svih ostalih zajednica što su živjele u harmoniji s prirodom. Princip mravinjaka, koji je danas dominantan model življenja, osuđen je na propast i u sjećanje priziva eksperiment Svemir 25. Vjerujem da si upoznat s eksperimentom Johna B. Calhouna s miševima, gdje je populaciji omogućeno savršeno okruženje bez grabeži, ali s vremenom dolazi do dekadencije, društvenog raspada i na kraju – potpunog izumiranja.

"Ono što je izgledalo kao raj za pacove i miševe – neograničena količina hrane i vode, više nivoa i privatna gnezdišta – brzo se pretvorilo u turbulentnu gužvu koja dovodi do opadanja populacije praćenog uznemirujućim i patološkim ponašanjima članova." – Džon Kalhun

Eksperiment je ponovljen 25 puta u 18 godina (zato Svemir 25) i svaki put je završio isto – kolaps!
Kada društvo u svojoj prenapučenosti dosegne određenu brojku, ono se jednostavno uruši. Implodira.
Po prirodnom zakonu, trava može rasti do te i te visine, drvo magnolije do 25 metara, smreka toliko i toliko, hrast toliko... ljudsko društvo također. Kada se zajebe optimum, ide reset koji se – čini se – već nekoliko puta događao na ovom planetu, ili ovoj simulaciji, kako god naše mrcvarenje ovdje zvali. I mi ga upravo proživljavamo.

Osim toga, i Svjetski ekonomski forum Ima određene ideje i govori o Velikom Resetu.

Što se tiče književnosti – iz moje perspektive Murakami i Oz su totalni bezveznjaci, dočim je Houellebecq nešto drugo. On je "ubo", on je došao do nečeg, on je ogolio seksualni jad Zapadnjaka, progovorio o ispraznosti zapadnjačkog života, o besmislu takvog življenja...
Ubo je u samoću, otuđenje i emocionalnu paralizu suvremenog čovjeka. Ubo je u iluziju liberalnog hedonizma, u zabludu da će tehnologija i tržište riješiti duhovne praznine. Ogolio je muško-ženske odnose do kosti, prikazao ih kao tržišne transakcije bez stvarne povezanosti.
Prokazao je licemjerje modernog društva koje propagira slobodu, a proizvodi neslobodne, izgubljene jedinke. Dirnuo je u tabu religije, duhovne potrage, pokušao zamisliti što bi značilo društvo bez Boga, ali i što bi značio njegov povratak.
I ako je tko zaslužio Nobela (kada bi Nobel išta značio) to je Houellebecq.
Malo ljudi, vjerujem, upoznato je s činjenicom da je u mladim danima pisao ne tako loše pjesme. Poslije je postao romanopisac i ubio pjesnika u sebi. Šteta.

A Kojić? Dobro znamo koji Kojić ;-)(Meister Huc 23.04.2025. 13:22)

NF

Drago mi je da si prestao čitati knjige, ali da ipak – tu i tamo – pročitaš ono što ja zabilježim.

Ovo tvoje naprasno prekidanje, to mi je blisko. Oni koji me znaju, vele da sam ja čovjek ekstrema. Ima u tome neke istine.
Također, planiram pogledati novog Wendersa. Kao i onaj njegov stari film, kako se jebemu zvao, o solarnim olujama i energetskom kolapsu. Ne, o padu nekog nuklearnog satelita, snimanju snova, što li već…

Kad već to spominjem, znaš li da su se u Americi svojevremeno istopili dalekovodi zbog solarnih oluja? To je znano kao Carringtonov događaj iz 1859. godine. Jaka geomagnetska oluja tada je izazvala kolaps elektroenergetske mreže u Quebecu u Kanadi, a utjecala je i na sjeveroistok SAD-a.

Sjetio sam se! Do kraja svijeta! Tako se zvao film. Ali sve mi je mutnjikavo.

Čitao sam da voliš Mannove dnevnike, ali ja ne bih riskirao, no ako naiđem
na ratne dnevnike Željka Ivankovića bacit ću oko.(Meister Huc 23.04.2025. 13:23)

DVI TRI RIČI

Riči koje te šutnu
u prostor bisa,
patnje,
trigeri –
riči
koje trasiraju
put
za depru.

Riči koje te ostave
u nevirici
- come?
- perché?
- a che scopo?

Riči i ričice
ljudi kojima si vrova,
od kojih to nisi
očekiva.
Šporke riči bližnjih,
ili psovka u lice,
jer si
furešta u kaleti
radoznalo
pogleda u oči.

Riči obične –
ali ton kurvanjski,
pizdunski.

Spržen,
praviš se da nisi
čuja.

Vai avanti.

Ritorno
non ce.(Meister Huc 23.04.2025. 14:12)

Hvala svima na kvalitetnim i poticajnim komentarima. Grabimo dalje s programom uz jednu zaboravljenu glazbenu numeru.

https://www.youtube.com/watch?v=M7N5aSObq8E(Meister Huc 23.04.2025. 14:12)

06.04.2025., nedjelja

POGLED S MOG BRDA


sjedim na brdu,
ništa posebno.
jutro miriše na još jedan život
u pokušaju.

a onda, iznenada, dvadesetak bijelih kampera
provoza se rascvjetanim poljem.
na čelu im crni kombi, predvodnik.
podsjećaju na neko
automobilsko stado.
gledam ih, svi isti, svi sterilni.
na krivi način traže sreću,
pomislio sam.

- jebena sekta!

nedugo zatim, iz suprotnog smjera
prođe crni auto stranih tablica.
na prikolici vuče
dobrog starog Fergusona,
koji pak na sebi ima prikačen svinjovoz.
taj kavez, tako prazan,
izgledao je tako usrano tužno
da mi se srce stislo kao da
me je šaka svijeta stisnula za jaja.

i taman kad sam pomislio –
eto ti ga na!
tuga uvijek nađe put
– brgljez!
sleti na moje koljeno
i raspjeva se kao da ne kuži
gdje se nalazi.
bio je lijep, jebeno lijep!
s tim plavim, crvenim perjem,
egipatskim eye linerom
i belkantom
zbilja mi je prodrmao srce.
za trenutak sam povjerovao u mogućnost
nježnosti, ljubavi i sreće.

ali minutu kasnije,
eto ti njega, s najnovijim traktorom
i gomilom stajskog gnojiva.
projuri cestom
te rasu govna na susjedno
tek malčirano polje.

kakva poezija!

sve opet zaudara na sranje.

- 23:17 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

Baš jučer telefondki pitam čovjeka:"Pošto konjska govna?"(reklamira u fb grupi za vrtlarstvo) Odgovara sasvim ozbiljno:"Dođete sa svojom vrećom, pokupite, spakirate, nosite, vozite, pet eura, ja vam sve lijepo spakirano dovezem do vrata deset eura."Baš me lijepo nasmijao i uljepšao usrani dan.(NF 06.04.2025. 23:50)

Ma lijepo sw rascvjeta djetelina u masliniku pognojenom ovčjim gnojem.
Samo, sve je teže do njega doći, sve manje je novaca, sve manje ovaca, sve manje rovaca...(Dvi, tri riči... 07.04.2025. 13:02)

Kad sam jutros ovo čitala, taman dio o ptičici, na radiju je zapjevao Bob Marley... i mam sam vizualizirala tvoju pojavu s rasplesanim dredovima oko glave :O(V 07.04.2025. 20:23)

vidiš dragi moj NF da ima ljudi koji su u većim govnima od nas dvojce.

Dvi, tri riči
maslina je negnojena ostala

V, Marli, može!
a kosurina je tu, bradurina isto... dredovi, na ljeto.(Meister Huc 09.04.2025. 18:34)

31.03.2025., ponedjeljak

STVARI SU TRANSPARENTNE


X-Ray’ by “King of Kink” Helmut Newton, 1994 for French Vogue

Probudio sam se, otvorio oči i vidio svijet drugačije! Rendgenskim vidom! Obuzela me panika. Srce mi je luđački tuklo, ruke tresle, dlanovi vlažili, hladni srsi slijevali niz leđnu moždinu. Dahtao sam od užasa. Koji kurac, koji kurac, koji kurac, u glavi mi se vrtjela ista panična rečenica. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako se ništa nije promijenilo, da je sve navlas isto, samo sam ja izmijenjen, drugačiji. Napokon sam se umirio, legao na bok i promatrao suprugu. Njena lubanja svijetlila je pod mojim radiološkim, to jest fluoroskopskim pregledom: sve prozirno, savršeno uklopljeno – vilica, jagodice, prazne očne duplje, blještavo bijeli zubi. Kosa? Nestala. Koža? Nestala. Samo kost, čista i surova. Ljepota na neki jeziv način. Maknuo sam plahtu i pregledao je od glave do pete. Sada napokon mogu reći da je stvarno poznajem iznutra, pomislio sam ironično.

Ustao sam i skuhao kavu. Imao sam stanovitih poteškoća dok sam se privikao na eteričnu realnost. Jasno, prisjetio sam se Man Rayevih X-ray fotografija. Helmut Newton također je istraživao umjetnički potencijal rendgenskih zraka. Njegovi aktovi – žene u visokim potpeticama, ponekad s cigaretom među prstima – izgledali su sablasno. Koža providna, kosti jasno ocrtane, grudi tek mutnjikav obris, nagovještaj u fosforescentnom sjaju. Erotika, secirana do srži i svedena na osnovnu strukturu. Nick Veasey, dakako. Njegove rendgenske fotografije modernog doba – ljudi u kaputima, u automobilima, u avionima, kartaši, dječaci pred videoaparatima djelovale su kao anatomija svakodnevice, prozirna istina svijeta u kojem živimo. Možda su postojali i drugi autori koji su se bavili time, ali za njih ne znam. Sjećam se da sam na faksu u knjizi moderne umjetnosti vidio rendgensku fotografiju žene sa penisom u grlu. Potom i u polnom činu, u maternici. Tko je bio autor? Zašto mi na pamet pada Robert Mapplethorpe, kada on zasigurno to nije? Vidjevši fotografiju, moja se ondašnja djevojka zgrozila: "Ko je toliko lud da si zrači mošnjice?!" Nasmijao sam se i rekao: "Sve za umjetnost!“ Tada sam doista vjerovao u to. Bilo je ljudi u spremih žrtvovati se za ideal: recimo Vincent tu strši kao mahniti simbol umjetničkog fanatizma; pa špiljski umjetnici Altamire i ostalih pećina, likovni savanti što se zavlače s bakljama u mrak da bi na stijenju crtali animalne prizore pod prijetnjom da ih nešto iznutra proždre; Fitzcarraldo, Wernera Herzoga bilo je luđačko filmsko iskustvo snimano u nemogućim uvjetima Amazonske prašume; Marina Abramović je svojevremeno na razne načine istraživala granice izdržljivosti tijela; Chris Burden, propucani i u ormarić samozatvarani performer ili onaj ludi Rus, Pjotr Pavlenski, što si je zašio usta, zamatao se u bodljikavu žicu te naposlje pribio testise za kaldrmu na Crvenom trgu simbolizirajući tako apatiju ruskog društva pod represivnim režimom. Na kraju „neka moje tijelo pati za sve što je mom duhu nedostojno“, zapisala je samoponištavajuća Simone Weil i umrla u nekom francuskom samostanu od iscrpljenosti i gladi.

Izašao sam na balkon i zalio cvijeće i ljute papričice. Bilje je djelovalo još nježnije pod rendgenskim zrakama. A bogami i moje zlatne ribice, Peter i Paul. Zalijepio sam se za akvarij. Kakav filigranski uradak! Još k tome mehanički funkcionalan. Sjajno! Kosti peraja bile su delikatne, poput tanke paučine, a svaki pokret stvorio bi svjetlucavi odsjaj, kao da svijetle iznutra.

I tako, sjedio sam na balkonu, pijuckao kavu i razmišljao kako uopće funkcionira rendgenski vid? U osnovi, rendgenski zraci su elektromagnetni valovi visoke energije. Prodiru kroz meka tkiva, ali ih gušći materijali poput kostiju ili metala upijaju i ostavljaju sjenke na filmu. Tako doktori vide slomljene kosti i unutrašnje organe. No kako sam ja došao do toga da vidim ovako? Jesu li mi oči postale izvor rendgenskih zraka? Obrađuje li mi mozak informacije poput bizarnog skenera? Zračim li sve oko sebe, dok polako, neprimjetno, kuham iznutra?

Majka mi je jednom govorila o susjedu iz Gornje Subice, Jožeku Pohabancu kojeg su oteli svemirci – klasična grayovska sačekuša: laserski snop svijetla – pa hop u brod, analize, mjerenja, opiti i natrag u krevet s djelomično izbrisanim sjećanjem. Kada se povratio k svijesti također je vidio rendgenskim vidom. To ga je užasnulo. U njegovom slučaju, stvar se vratila u normalu do podneva.

Jesam li i ja žrtva otmice sivih mrcina? Ako jesam, moja će novostečena sposobnost također nestati kao rijedak fenomen. Ako ne, morat ću iznaći neki način da ovo prokletstvo okrenem u svoju korist. Recimo, sasvim fino bih ga mogao iskoristiti u lopovske svrhe. Obiti bravu bilo bi pis of kejk.

Zamišljao sam: mehanizam brave nalazi se preda mnom, potpuno ogoljen, bez tajni. Cilindrični uložak, opruge pod pritiskom, zgrčene, pinovi poredani u nizu. Vidim ih jasno. Vadim alat – u lopovskom žargonu znan kao češalj ili skeleton ključ, zajedno s napetostnim ključem. Češalj klizi u cilindar, dodiruje svaki pin. Prstima vršim blagi pritisak na napetostni ključ, tek toliko da zadrži minimalni okretni moment.
Pinovi: prvi popušta odmah – slab opružni pritisak. Drugi pruža otpor, ali uz precizan pokret ručnog zgloba, pomičem ga na mjesto. Treći je tvrdoglavo zaglavljen. Vršim mikroprilagodbe, igram se s napetosti. Vidim gdje zapinje. Milimetar po milimetar, podiže se i – klik. Cilindar se slobodno okreće. Brava je savladana. Fanfare trijumfa slavodobitno odjekuju u glavi.

Smiješi mi se karijera Arsena Lupina.


- 00:44 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

Jbga Huc, nakon dugog vremena svratih i kod tebe, po naslovu očekivao i erotsku ilustraciju, priznajem virtuoznošću izričaja u drugom odlomku si se izvukao, sjećam se Marine Abramović i prašume, kako da ne i žao mi je što nisam bio na pravom mjestu u pravo vrijeme za opipati je, kod mene sve naopačke, ja i Ulaya uživo sreo predsmrtnih dana u Rijeci :P(NF 31.03.2025. 07:22)

Maestralno napisano. Vidiš, ja mislim je rtg uvid u sve i sva zapravo dar....vidjeti ljude u njihovoj suštinskoj nutrini je ogoljavanje od svih celofana u kojima zamotavamo svoje živote, misli, učinjeno, propušteno....rekao ni čovjek da je pomalo jezovito čitati, al nije....mislim da ti otvaranje brava nije ni u primisli:-)(morska iz dubina 31.03.2025. 12:31)

Ništa od toga Huc!

Da je išta od toga, onda bi slika MR stajala umjesto fotografije na osobnoj karti....a štaš onda ?(Annabonny 31.03.2025. 12:52)

Imao si besplatnu opremu za radiografiju, ali ne bi bilo interesantno, jer dobre djevojke vole nevaljale dječake ;)
Bravurozan pripovjedački talenat.(Aneta 01.04.2025. 10:06)

O čemu god pisao, ispadne jezična poslastica za čisti estetski užitak. :)(Mariano Aureliano 04.04.2025. 17:46)

02.03.2025., nedjelja

ZAMKA ZA DUŠU


Jedan se Goranov rođak pokušao roknuti. Sasuo je šaku tableta niz grlo ali pronašli su ga na vrijeme pa je završio u ludari. Gogi je otišao da ga obiđe.
— Zašto si to napravio? — upitao ga je, sjedeći pored njegovog bolničkog kreveta na jednoj od onih plastičnih stolica što škripe kada se pomakneš.
Rođak ga je gledao tupim pogledom, kao da mu se mozak ocijedio niz nos.
— Nisam to više mogao trpjeti.
— Trpjeti što?
— Ovaj život i ovo govno od planeta! Upamti: ako želiš napustiti Samsaru nikako ne idi u svijetlo — napravio je kratku pauzu, a zatim dodao tiše, gotovo šapatom: — To je soul trap. Opet ćeš završiti ovdje, kao poslastica za Arkone.
Na odlasku, prolazeći hodnikom koji je vonjao na bolnički dezinficijens, Goran ugleda žensku priliku. Pušila je ispod znaka Zabranjeno pušenje.
— Ćao, kolega — reče ona, otresajući pepeo na pod.
Ostao je zatečen.
Marita!
Frotirasti ogrtač na plave pruge, podočnjaci kao crne rupe, kosa vezana nekako ofrlje. Bila je ljepotica koja se srušila s litice i nije ni pokušala ustati.
— Hej, što ti radiš ovdje? — upitao je u nevjerici.
Pogledala ga kao da joj je upravo postavio najgluplje pitanje na svijetu.
— Sjebani geni — slegnula je ramenima i povukla dim. — Ja i moja majka, sjebani geni. Distimija…
Nije razumio.
— Kronična depresija — pojasnila je. — Svako malo smo ovdje. Na smjenu.
Slabašno se osmjehnula.
— Užasno mi je žao — rekao je Goran, duboko potresen. — Nikad ne bih rekao… uvijek si djelovala tako…
Tražio je pravu riječ.
Prpošno — na kraju je izustio, shvaćajući da to i nije najbolji izbor riječi.
— Depresivci su majstori pretvaranja — rekla je. — Bolji glumci od Branda i svih psihopata zajedno.


***

Marita. Divna, prekrasna Marita!
Kada se pojavila na Akademiji, svi su željeli da joj se uvuku u gaćice. I dečki i cure. Bila je magnet. Njena pojava, način na koji se kretala, taj pogled u kojem je uvijek bilo nečeg drskog i tužnog istovremeno – činili su je neodoljivom.
Ja sam bio prvi koji ju je uspio zainteresirati.
Na Dan mrtvih došla je u moj atelijer. Atmosfera je bila naelektrizirana – boca vina na stolu, cigarete, njezini dugi prsti koji su se poigravali s privjeskom na ogrlici.
Dao sam joj da pogleda crteže koje sam uradio posljednjih mjesec dana – erotske fantazije, eksplicitne i divlje, s likovima što su imali naša lica. Napalila se, ali svi su moji unutarnji alarmi počeli zavijati.
Nešto nije bilo u redu s ovom curom.
Na primjer, lakoćom kojom je pričala da se mlatila s bivšim, i kako je on jednom završio na šivanju arkade. „Prošla sam sa nekoliko modrica al' razbila sam ga k'o beba zvečku“, rekla je veselo.
Volim za sebe reći da sam čovjek bez strahova, no ipak, postoji taj jedan užasan strah, a to su LUDE ŽENE!
Povukao sam ručnu.
Rekoh, fali mi zraka, hajmo izići. Prošetali smo grobljem, zapalili svijeće kod Križa. Potom sam je otpratio doma i skončao stvar.
Nije ju puno pogodilo. Već idući dan bila je s Mauricijusom.
Ali ni to nije potrajalo.
Zatim se spetljala s Bubijem, glupanderom dvometrašem. Taj kipar koji je ostavljao klošarski dojam, bio je stvarno ispod njezinog nivoa.
"Fatalna žena prije svega je za sebe fatalna", rekla je jedna mudra žena.
A ja? Nisam žalio iako bih se – ugledavši je onako zanosnu na hodnicima Akademije - povremeno zapitao: Jesam li trebao riskirati?


***

— Nego, kolega, hoćeš me ošišati? — upitala je Marita, gledajući ga kroz dim cigarete.
— Ja? — iznenadio se Goran.
— Pa tko će ako ne kolega kolegu?
— Ali kako? Nemam škare.
— Imam ja — rekla je i nestala u sobi. Vratila se s nekim jadnim škaricama koje su izgledale kao da su za papir.
— Gledaj — rekla je, cvik, cvik.
— Nikad nikog nisam šišao.
— Vjerujem u tebe — stavila mu je ruku na rame.
Goran se sažalio nad tom slomljenom ljepotom.
— U redu. Učinit ću to.
Smjestila se na stolac.
— Kako želite, gospođice? — upitao je, pokušavajući unijeti u cijelu scenu malo humora.
— Ošišaj me kao Jean Seberg u filmu Do posljednjeg daha.
I tako je započeo.
Picajzla kakav je bio, svaku je vlas podrezivao pažljivo, kao da izrađuje minucioznu grafiku.
Nikada prije niti kasnije u životu taj ružnjikavi momak nije dotakao ljepšu djevojku.
Traka svjetlosti pala je kroz prozor na njih. Prizor je podsjećao na Rembrandtov bakrorez.


***

Nakon Akademije, Maritu sam susreo svega tri puta.
Prvi put, kada sam se vraćao iz gradskog parka s platnom na kojem sam naslikao stoljetni jesenji ginko. Pokazao sam joj rad. Vibrirao je u žutoj boji.
— Ti si tako samouvjeren. Ti ćeš uspjeti — konstatirala je muklim glasom.
Drugi put, u kvartu moje tadašnje djevojke. Natukla je nešto kila, lice joj je bilo podbuhlo, natečeno, vjerojatno od nove vrste antidepresiva. Stidila se što sam ju zatekao u takovom stanju te je brzo završila razgovor i požurila niz ulicu.
A treći put...


***

… posjetio sam susjedu u duševnoj bolnici. Pokušala se ubiti šutom inzulina. Muž dijabetičar pronašao ju na vrijeme i pozvao hitnu koja ju je povukla iz ponora ništavila. Kad joj se stanje stabiliziralo, odveli su je na promatranje.
Hodao sam polako prema prijemnom razmišljajući koliko očajan i beznadan čovjek mora biti da digne ruku na sebe. Ona nije bila prva osoba koju sam znao da je pokušala izvršiti suicid, ali uvijek te to nekako uzdrma. Empatizirao sam, dakako, koliko sam mogao. U svakom slučaju više od njenog supruga, pijanca i električara banderaša, suhonjave i blesave kćeri, zeta seljačića, najbolje prije, kume Mare i drugih bližnjih koji su se pretvarali da se ništa nije dogodilo.
– Gdje mogu pronaći gospođu Jospu Žažinku? – upitao sam portira lica prošaranog ožiljcima.
- Pričekajte trenutak – rekao je i potražio odgovor u računalu.
– Ravno hodnikom, druga vrata desno.
Hodnik je bio siv, polumračan, vonjao je na mokraću i znoj. Negdje u daljini netko je mumljao. Iznenada, učini mi se da mi u susret pristiže Marita. Strukirani sako, traperice, mokasine. Skupa torbica visjela je s ramena. Doista, bila je to Marita! Izgledala je dotjerano, ali potrošeno. Zurila je ravno ispred sebe, ukočena pogleda, vjerojatno pod sedativima. Nije me primijetila, a ni ja se nisam oglasio. Čemu? Prošlo je dvadeset godina, a šišanje joj nije trebalo. Mimoišli smo se kao potpuni stranci.
Kad sam osvanuo na vratima sobe, susjeda je gotovo pala s kreveta od šoka. Bio sam posljednji čovjek kojeg je očekivala vidjeti ovdje.
„Nikada ti to nisam zaboravila“, rekla je godinama kasnije, brinući se o meni dok sam mjesec dana, sam samcat, žbukao kuću. „Znaš, nitko me osim tebe tada nije posjetio.“
– Izađimo – predložio sam.
Na dvorištu smo zapalili cigarete. Bio je prekrasan proljetni dan. Lipe su mirisale, ptice cvrkutale, a blagi povjetarac milovao je kožu.
Pričali smo o svemu i svačemu. Samoubojstvo nismo spominjali.

- 22:45 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

a kaj da se kaže...maestro. :)(Galaksija 02.03.2025. 23:53)

Ha!... kažu da život u prošlosti, teško odvajanje od nje, stvara depresivce.
Da anksiozni ljudi strahuju od budućnosti... a da realni, psihički stabilni ljudi uglavnom na svoje dvije noge čvrsto stoje u sadašnjosti... ne bježe od nje :)(V 04.03.2025. 17:54)

Pustimo Maritu, ovo s Jospom Žažinkom puno je erotičnoga naboja i obećanja valjanja po sijenu! :)

Uživao sam u tekstu.(Mariano Aureliano 08.03.2025. 15:01)

đi - Hvala na toplim riječima.

vi – pojednostavljeni svijetovi

ma – žažaika je stara baba, nema tu nikakvog valjanja ni u najluđoj porno-fantastici(Meister Huc 31.03.2025. 00:52)

A dobro. Tj. dpbrp.(Mariano Aureliano 02.04.2025. 02:55)

<< Arhiva >>

DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraže blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica