Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

10.04.2019., srijeda

Tuga će trajati vječno




– I kako ide seko – upita Andries Bonger srknuvši vino.
– Teško brate, Vincent je postao prevelik teret. Theo je na rubu snaga. Strahujem za njega.
– Što je ovog puta učinio taj luđak, odrezao penis? – kroz smijeh će Andries Bonger.
– Naša nevolja, tebi dobra zabava, zar ne – prijekorno će Johanna van Gogh–Bonger.
– Ne ljuti se sestro... Moramo se šaliti... Šala nas je održala... mislim ljudski rod općenito je održala...
– E, pa šali se ti na svoj račun, dragi moj!
Andries Bonger otpije gutljaj.
– Ne shvaćam tu privrženost bratu. Zašto Theo jednostavno ne skine mamlaza s grbače?
– Vjerujem da to ima veze sa vedrim danima djetinjstva u Groot–Zundertu – odvrati Johanna van Gogh–Bonger. – Neka mi bog oprosti, ali voljela bih da ga nema. Da nestane. No to se neće dogoditi. Vincent je sebičan. Cijedit će nas do beskraja.
– A gdje li je on uopće sada?
– U Auvers–sur–Oise, na brizi doktora Paula Gacheta. Piše da je taj Gachet još luđi od njega. To bi lako mogla biti istina.
– Opet ludnica...
– Nije ludnica. Živi u sobi iznad neke kavane koju najmi je za tri i pol franka na dan. Gacheta posjećuje povremeno, prema dogovoru.
– Pretpostavljam da i dalje odlazi u krajolik i slika...
– Naravno i dalje troši boje i platna, a zna se i na čiji račun!
Johanna van Gogh–Bonger se zamisli.
– Voljela bih imati još djece, Willem je milo dijete, ali bolećiv... No dok je Vincent živ to se neće dogoditi...
– Seko, poznajem neke ljude koji mogu pomoći...
– Kako misliš pomoći?
– ... da završi to s Vincetom…
Johanna van Gogh–Bonger pogledom ošine brata.
– Dries, pripazi što govoriš! Ja možda priželjkujem Vincentovu smrt, ali nipošto ga ne bih željela imati na duši – reče dodavši – i nemoj da te Theo čuje jer nikada više nećeš kročiti kroz ta vrata.
– U redu, kao da nisam ništa rekao.

***

Vincent je ležao na leđima i promatrao zelenu mrlju od vlage na plafonu. Nije mu se ustajalo, osjećao je stanovit životni zamor i razmišljao da ostatak dana provede u krevetu. Jedno naslikano platno vrijedi više od praznog, pisao je nekoć bratu. Sada mu se svo to tvrdoglavo rintanje činilo besmislenim.
Napokon smogne snage i uspravi se u krevetu. Ustane. Umije se vodom iz lavora i posegne za britvom.
S britvom samo oprezno, pomisli, prolazeći preko grkljana.
Svježe obrijan promatrao je u ogledalu svoje utučeno lice. Težak život, rekli bi neki. Pa ipak, sve je to ništa prema rudarima iz Borinagea, pomisli. Stupnjevanje patnje! Tu je usporedbu uvijek koristio kada bi se osjetio očajnim. I pomoglo bi.
Začešlja kosu unatrag, uzme slikarski pribor, torbu, stalak i spusti se u donju prostoriju te naruči kavu. U blagavaonici se nalazilo svega par gostiju. Nisu obraćali pažnju na nj. Vincent iz džepa izvadi krišku suhog kruha. Mirne hladnoće namoči kruh u kavu.
Nakon objeda ostane sjediti još neko vrijeme, a zatim se polako pridigne i pođe niz ulicu.

***

Bio je već ovdje. Napravio je skicu. Znao je što želi i kako to želi naslikati. No slikao je bez žara. Nestalo je grozničavog uzbuđenja, negdašnje lupe u grudima... slikao je kao čovjek koji opravdava vlastito postojanje…opravdava pred sobom, pred bratom, pred Bogom… slikao je kao seljak koji po stoti put ore zemlju, glupo i nezainteresirano.
Svibanjsko sunce grijalo je snažno i čitav se krajolik uljuljkao u sanak. Vincent je također bio ošamućen od sunca. Podrezanim kistom lijeno je nanosio oker pomiješan sa kadmij žutom. Odjedno su se vrane uznemirile, vinule u zrak i proletjele nad žitnim poljem. Vincent se trgnuo, posegnao za crnom i brzim potezima zabilježio uzbunjene ptice na platnu.
Nedugo zatim stazom priđu dva mladića. Visok mršavi momak izduženog lica i drugi oniži tip lupeške njuške. Pristupe Vincentu, zažele dobar dan, pa započnu razgovor. Zanima ih kako mu je ime, prodaje li slike, pošto ih prodaje, ima li kod sebe što novca kod sebe...
Vincenta to neprekidno prostačko zapitkivanje razljućuje.
– Gospodo, ja ovdje pokušavam raditi! – kaže otresito.
– Oh, mi smetamo? U redu. Satćemo. Samo što nijesmo. Ali prvo da napravimo pos'o. Jer mi smo vođekarice zbog posla, razumiš ti menojzi lipi moj?
Mali čovjek napravi pauzu. Ogleda se oko sebe.
– Znaš ti ki e Dries Bonger?
Vincent prestane udarati kistom po platnu i zagleda se momka.
– Andries?
E!
– Johannin brat?
Ja.
– I, što s njim?
– Andries kaže: bon voyage, Vincente!
Mladić hitrim pokretom posegne za revolverom. Krajolikom odjekne pucanj. Vincent se sruši na tlo. Dugonja poskoči i žurno pretraži džepove. Ništa, poruči razočarano. Ubojica odbaci pištolj pa se oni brza koraka udalje.

***

Vincent povrati svijest. Žarilo ga je u prsima. Posegne rukom prema rani i pod prstima napipa rupu i skorenu krv. Iznađe snage da se osovi na noge pa u omaglici odtetura u mjesto.
Ugledavši ga krvavog na vratima kafane gđa Ravoux ispusti glasan krik.
– Gospodine Gogh, što vam se dogodilo – prestravljeno će.
Vincent odmahne rukom i poče se uspinjati stubištem, sapličući nogu o nogu.
Domogne se sobe, kreveta, svali na nj i izgubi svijest.

***

Otvori oči.
U sobi je vlasnik konačišta g. Ravoux , Anton Hirschig, sunarodnjak i slikar koji je također odsjeo u konačištu Ravoux, te dva žandara.
– Gospodine Gogh, možete li nam reći što se zbilo – upita žandar.
– Suicid. Pokušao sam se ubiti, ali nisam uspio.
– Doista?
– Da.
– Znate li da je samoubojstvo smrtni grijeh?
– Naravno, neko vrijeme bio sam svećenik. No moje tijelo je moje i slobodan sam s njim učiniti što želim. Ne optužujte nikoga, želio sam se ubiti i to je sve.
– Pa, u tom slučaju neka vam je sa srećom. Gilberte, pođimo.
– Sve će biti u redu, Vincente – dometne dr. Gachet – skrpat ćemo te. Bit ćeš kao nov!
– Dakle, morat ću pokušati ponovo – lakrdijaški će Vincent.

***

Theo poskoči sa stolca u trenutku kada Vincent otvori oči.
– Vincente!
– Zdravo braco...
– Što se dogodilo?
Vincent odmahne rukom.
– Zapali mi lulu...
– Ne bi smio...
– Udovolji mi...
Theo okljeva, potom sa stola uzme lulu i počinje ljutito nabijati duhan. Pripali je i pruži bratu.
Vincent pućka.
– Metak je duboko – upita.
Theo kimne.
– Ne može se izvaditi?
Theo ponovo kimne zacakljenih očiju.
– To je dobro – zaključi Vincent.
– Tko je to učinio – upita Theo bijesno.
Vincent se osmjehne.
– Ja.
– Ne vjerujem.
– Vjeruj.
– A pištolj, odakle ti?
– Nebitno. Nabavio. Nego, kako je beba Willem?
– Sada je dobro.
Jo?
– I ona je dobro.
Vincent se zamisli.
– Theo, bio si brižan i odan brat. Bez tvoje pomoći ne bih uspio i naslikao sve te slike. One su tvoje koliko i moje, znaš li to?
Theo brizne u plač.
Vincent izgubi svijest.

***

Dvadeset i devet sati trajala je agonija. Vincent se još nekoliko puta povratio k svijesti. Zatim je upao u komu i preminuo 29.srpnja, u jedan i trideset iza ponoći. Zadnje riječi koje je izrekao su La tristesse durera toujours. Tuga će trajati vječno.

Sprovod je održan 30. srpnja na lokalnom groblju u Auvers–sur–Oiseu. Tijelo je bilio izloženo u prostoru blagovaonice, okruženo slikama, suncokretima, žutim georginama, žutim cvijećem svuda uokolo.

Pogrebu su nazočili Theo van Gogh, Andries Bonger, Charles Laval, Lucien Pissarro, Émile Bernard, Julien Tanguy i Dr. Gachet uz dvadesetak članova obitelji i prijatelja, te ponešto lokalnih ljudi.

„Bio je to iskren čovjek i izvrstan umjetnik! Imao je samo dva cilja: humanost i umjetnost. Umjetnost je izdizao iznad svega i umjetnost će učiniti da njegovo ime živi“, izrekao je dr. Gachet u posmrtnom slovu.

***

Jedne večeri Andries Bonger bane sestri na vrata pijan.
– Sekice, kada ćeš se riješiti ovog smeća – upita promatrajući još uvijek ovješene Vincentove slike po zidovima.
– Momak je bio uzaludan slučaj... nikakvog talenta, a tvrdoglav kao mazga... Da mu je tisuću godina života ne bi dosegao razinu jednog Rembrandta, Halsa, Goye, Velasqueza. Dobro da ga više nema. Ne želim reći da je to moja zasluga, ali...
– Ali – trgne se Johanna van Gogh–Bonger.
– Ali... – Andries raširi ruke napravivši gestu koja je sve govorila.
– Izreci to – drekne Johanna – želim čuti.
– Paaa, recimo da sam bio proaktivan – reče Andries Bonger dodavši – doduše nisam očekivao da će Theo tako teško primiti bratovu smrt. Ali, bogamu, ljudi stalno umiru... Nije to ništa novo.
Johanna van Gogh–Bonger ostade osupnuta.
– ŠTO SI UČINIO – grakne u nevjerici – ŠTO SI TO UČINIO?
– Dobro djelo, zar ne?
Histerija je preuzela.
– VAN, VAN, MARŠ VAN – dernjala se – I DA VIŠE NIKADA NISI NOGOM KROČIO OVAMO!
– Trebala bi mi biti zahvalna glupačo – prosikće Andries Bonger uvrijeđeno te napusti stan.

U danima koji su usljedili Johanna van Gogh–Bonger je bila toliko izgrižene savjesti da nije mogla niti usnuti. Riječi što su onomad napustile njena usta dovela su do tragičnih posljedica. Morala se iskupiti. U crkvi Djevice od modra srca zavjetovala se da će ostatak života posveti afirmaciji Vincentova života i dijela. 1914. godine objavila je prvu od tri knjige Vincentovih pisama. Iste je godine prenijela Theovo tijelo iz Utrechta da počiva kraj brata. Theo je, naime, umro svega šest mjeseci nakon Vincenta. „Ni u smrti nisu bili razdvojeni“, zapisala je Johanna van Gogh–Bonger.


- 11:15 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

25.03.2019., ponedjeljak

Njemački zahod



Zahod, toilette, WC, sraonica, kenjara, seratorij – to divno mjesto ispuštanja, opuštanja, kontemplacije, jedino mjesto osamljivanja u obiteljskim zajednicama koje (još uvijek) obitavaju u socijalističkim stanovima od 30-75kvadrata. Zahod (i ono što ide uz nj) – sinonim za većinu naših života. Zahod, od djetinjstva do smrti!

H. Miller napisao je Knjige mog života, hommage autorima koji su utjecali na nj. Ja bih mogao napisati Zahodi mog života iako su bili tek ostave za govno… uvijek taj dojam nedovršenosti… lišeni estetike, traljavi funkcionalizam… ružnih pločica koje su otpadale, gusane kade premaljane žučkasnotom uljanom bojom što je pucala i ljuštila se, tirkiznih visokih bojlera što su se zagrijavali žeravicom … bili su to, naravno, najmljeni stanovi i ja tu nisam mogao napraviti bog zna što, mogao sam ih tek malo uljepšati svojim radovima. Pa sam to i činio. Zahodske izložbe, tako sam to zvao.

Kao da se pročulo. Bio sam pozvan da izlažem u javnom zahodu na trgu bana Jelačića prije no što je zatvoren za nuždenje. Izložba se zvala Ispod nivoa jer se javni zahod nalazio pod zemljom, no imalo je to i dublje konotacije, dakako. Tom prilikom Tom Gotovac izveo je preform: složio je na podu javnog zahoda sendvič od parizera i potom ga s guštom pojeo. Nakon toga Tom je rekao mom kolegi: kulturni život u Beogradu oduvijek je bio uzbudljiviji i življi no u Zagrebu! To je bilo nešto s čim se čovjek nije mogao ne složiti. Ja sam pak izložio par c/b fotografija u high key-u, motivi zagrebačke Dubrave u kojoj sam, u jednoj od onih slam potleušica tzv.organske arhitekture, svojevremeno živio. Fotografije su bile načinjene zastarjelim digitalnim Olympusom, minimalističke i sasvim su se lijepo uklopile u zahodsku bjelinu (ako se ne varam visile su iznad pisoara).

Novinarku RTL-a, crnokosu patuljčicu, zanimalo je zašto sam izložio upravo te fotografije. Odgovorio sam kratko: to su motivi zagrebačke Dubrave, mjesto gdje sam svojevremeno tavorio. Dubrava i javni zahod, to vam dođe na isto.

Za neko čudo moja izjava puštena je u eter bez kraćenja ili cenzure. Ondašnji frend, sin partijskog sekretara (čitaj: guzonjin sin) ustvrdio je da tražim šore. Odmahnuo sam nehajno rukom.

Zahod kao literarna tema rijedak je i nepoželjan. Doduše, u javnim zahodima događaju se gadna sranja o čemu bih također mogao reći koju, no to područje uglavnom pokriva film. Znate već: ubojstva, silovanja, homoseksualne ponude, đanersko pucanje u venu i sl.

A na zahodima su nastale briljantne ljudske zamisli! Naravno, sramota je reći. Bolje zvuči ako veliš da ti je jabuka pala na glavu pa si skužio sve. Satori u trenutku iskliznuića javna je tajna!

No tema je njemački zahod, to je pojam s kojim sam se večeras nenadano susreo i koji me je potakao da zapišem ovo što upravo zapisujem. Njemački zahod nije i zahod u Njemačkoj. U Njemačkoj nisam našao niti jedan njemački zahod. Njemački zahod toliko je rijedak da duboko vjerujem kako je to austro-ugarska ostavština ; tek sam na jednom mjestu srao u nj, i to je bilo u stanu moje babe Bađure, u provinciji, gdje sam proveo prve tri godine života. Nakon što smo se odselili u Dalmaciju rijetko sam svraćao u to banijsko mjesto. Ali uspomena na ekstra zahod ostala je neokrnjena tijekom svih ovih godina.
Njemački zahod keramička je školjka dizajnirana tako da na sredini ima “stepenicu” , malu platformu na koju homo sapiens polaže svoju ciglicu, svoj izmet, svoje govance. Ta platforma omogućuje uvid u uradak iz kojeg možemo iščitati stanje digestivnog sustava nakon čega možemo – ali i ne moramo! - donijeti odluku – radikalnu ili ne! – što se tiče načina prehrane. Platforma osim što omogućuje analizu izmeta i seciranje zahodskom četkom (u potrazi za, recimo, bakinim draguljčićima koje ste progutali pod bombone dok ste lebdjeli pod utjecajem LSD-ja), također pruža mogućnost udivljenog promatranja istisnutog kapitalca te zadovoljstvo zbog dobro odrađenog posla in general. Jedini nedostatak (olfaktorni dio ne smatram nedostatkom već važnim dijelom dijagnostičkog pregleda) jest što vas njemačka šolja prisiljava da mokrite sjedeći, što navodno nije dobro za prostatu. Međutim, urolozi su podijeljeni po tom pitanju. Druga polovica njih tvrdi da je upravo morkrenje iz sjedećeg položaja dobro za prostatu.

(Za divljenje svježem, vrućem pivskom govnu koje se puši u ledenoj zahodskoj šolji vidi Charles Bukowski. Inače, nota bene, majka pomenutog pisca bila je Njemica.)

Nažalost njemački zahod moj babe nije preživio. Preživio je dugo, preživio je generacije koje su mi prethodile, preživio je domovinski rat i srpsku doktoricu koja je okupirala babin stan, preživio je oslobođenje, preživio je godine poraća, babin povratak, mnoštvo guzica i tone i tone govana, da bi jednog proljeća, kada je nenadano zahladilo, pokleknuo pred snagom vode koja je promijenila agregatno stanje. Njemački zahod potom je zamijenjen najobičnijom zahodskom školjkom iz Peveca.
Tada sam ga posljednji put vidio - njemački zahod! Nikad više takvih zahoda! Mnogima od nas omogućio je da se bar na trenutak osjetimo posebnim, uspješnim, nenadjebivim, veličanstevenim i stoga:

Neka mu je vječna slava i hvala!

Pitanje o kojem ću sutra razmišljati trijezan: njemački zahod i njegov utjecaj na koprografske navike i navade u seksualnom interkorsu prosječnog Nijemca.

Viktor Žmegač javi se.

- 11:00 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

22.03.2019., petak

Psihik


U pokušaju da te opišem,
radije posežem za notama

sjediš u Café de Flore
par stolova dalje
ja čitam tvoje misli
kao otvorenu knjigu
Edwarda Snowdena

moje ime je Egon Schiele
matrični broj 56656776
although omen est homonim
ja sam tvoj mentalni
stalker
s obzirom da si ti tvrdokorni
skeptik
mogućnost da mi uđeš
u trag
ravna je
0

ukoliko te nema par dana ovdje
uključim remote viewing i
tvojim očima promatram Maldive i
dobroćudna lica mještana
što se izmjenjuju nad tobom

potom si opet tu, ispijaš caffč latte u
Café de Flore i zamišljaš
autentične grijehove i nove načine egzekucije
sustanara iz Villa Seurat 18
crkvene orgulje bruje u mojoj glavi
na svaki spomen Epoissesa iz usta
našeg konobara, siroljupca

Vječno napeti Imitator glasova pitao je danas
siroljupca za tebe, na što je ovaj češkajući nos odvratio
da te nije vidio već tjednima...

tečaj kratke priče: recite to na taj staromodan klasicistički način i oživite umrtvljene uspomene uspavane ljepotice jednom transgresivnom fikcijom nekrofilsko-koprofagsko-incestne romantike

Amelie, došlo je vrijeme da te javno razotkrijem
baviš se mišlju da doktoriraš na temu trećeg Reicha i okultizma
kad kažeš vječni kapitalizam ti misliš vječni Žid
političari su trgovci obećanjima i simbolima sreće
a stoka sitnog zuba ponosni vlasnik nacionalnog duga
što se hrani bakrenom prašinom i hrđom svojih predaka
nacionalne financije uvaljane su u brašno i ispečene na jakoj vatri
poljubac premijera i ministra obrane u Fort Knoxu
trezorski zapisi i obveznice ispisane čajem
napose narodnooslobodilački kapitalizam u njedrima New Deala

pitaš: kako nahranim Sunce svim tim ljudskim srcima?

padaju bombe po krevetima
tvoj ljubavnik u podrumu radi na libretu svemirske opere Rigel 9.
mumlajući: pravi je turizam u zvijezdama
čitam: Antologija mrtvih ideja i njihova djeca
čitam: Zapisi za pećinu i cvijeće u egzilu
čitam: Godine koje je pojeo racionalizam
gledam: apokaliptične vizije u visokoj rezoluciji
mirišem: užas svakodnevice s mirisom kvalitetnog omekšivača
osluškujem: Hrvatska i srodne besmislenosti
dekoriram: uznjegovana skepsa u praznim teglama umjesto ukrasnog cvijeća
na ulici: postolja su gladna novih poprsja
kažeš: organski sam moralna, ti si organski amoralan
u posjedu sam informacije koja razara uvjerenje
sanjaš: uprizorenje smisla na tajnoj lokaciji (pratimo subjekt... subjekt se nalazi u zgradi... subjekt je u zgradi, ponavljam....)
stvarnije od stvarnog
ipak, radije biram život nego starost
glavosječa iz donje Zeline obrušio se na mene svom silinom dobro brušenog i izrađenog psihijatarskog slučaja
kažeš: donio mi je teglu punu krijesnica
de da vodimo ljubav pri biolumenoznoj svjetlosti kao nekad, rekao je
ozubljuju vagine, rastu sjekutići u sladostrasnom mesu
uskoro će mužjaci homosapijensa dijeliti sudbu mužjaka bogomoljki (ha-ha)
imanje je zapušteno ali šećerni je smijeh
«pritom, intelektualci su prikladni kao ptice vabilice i reklamni natpis»
«totalitarni sustavi ne prave razliku između politike i kulture»
«neprijatelj, koji prezire svako vjerovanje ne ustručava se čak niti citate iz Biblije upotrebljavati kao svoju propagandu...»
“naš odgoj stvara samo ograničenu buržoaziju bez inicijative i volje ili anarhiste”
“I had a couple of experiences with the supernatural. I don’t know his name! He was a ghost! I’m very open to it.”
profesionalni jodler susreće profesionalne narikače
„Plimpton 322“ je najstarija, ali i najtočnija trigonometrijska tablica na svijetu.
sve je to na kraju krajeva velikodušnost iz računa
elokventni stihovi, ali bezstrasni
jutarnja prozivka anđela
u njemačkoj švargli jezik emigranta i nacrt za sutrašnjicu
vraćam se svojim opsesijama
naravno i lažni novčić može odrediti životni smjer
primjećujem filozofičnost ovog teksta
u muzeju muškosti i toksičnog maskuliniteta/još samo proljetno cvijeće/ visibabe, đurđice i jaglaci božji/ na maskirnom platnu / krv i popis ožiljaka / s kratkim opisom povrede /boys will be boys
homo croaticus pretjeruje sa svojom boli dok proždire prepelice iza lica Facebooka
ozakonjena brutalnost u cvjetnom uzorku
putevima karijerista u ozama sreće

na Hreliću čitav tvoj život
na Hreliću čitav tvoj život
na Hreliću čitav tvoj život
na Hreliću čitav tvoj život
na Hreliću čitav tvoj život
na Hreliću čitav tvoj život
na Hreliću čitav tvoj život
na Hreliću čitav tvoj život

- 00:42 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

20.03.2019., srijeda

NORMIRANJE ABNORMALNOSTI

(mjesto radnje: KBC Dubrava, bliska budućnost)

Ali gospodine Bandiću ne možete operirati mozak, vi niste neurokirurg!
Ma nemojte vi meni ... treba delati... ja jesam doktor... bio sam u Dubaju... ovo mi je šesti mandat... građani znaju... pitajte Borasa...
Oh, da, vi imate počasni doktorat, ali to nema veze sa medicinskom strukom, a još manje neurokirurgijom!
Dosta priče idemo delati, čovjek je u potrebi, ovo mi je šesti mandat, treba izvaditi tumor!
Ne! ja to ne mogu i neću dopustiti! Kategorički NE!
Dr. Kaliniću, udaljite ovog čovjeka.
Kalinić stupa u akciju, udara šakom u glavu nervoznog neurokirurga i iznosi ga van u nesvjestici.
Dakle, gdje smo ono stali? Aha, rezanje lubanje! Milana, rukavice!
Odmah doktore!
Milana navlači bijele gumene rukavice gradonačelniku Zagreba, počasnom doktoru muzičke akademije, Zmaju od Kamenitih vrata, počasnom predsjedniku GNK Dinama i počasnom građaninu Srebrenice.
Bandić migolji prstićima.
Baš mi dobro stoje. Skoro k'o masonske!
Hi-hi-hi, smijucka se gradonačelnikov doktorski tim u sastavu: Ana Rucner Kalember, Gordana Rusak, Milana Vuković Runjić, Ana Stavljević Rukavina, Ljerka Mintas Hodak, Olivera Majić, Jelena Pavičić Vukičević, Milanka Opačić, Vesna Kusin.
Kalinić se vraća.
Zaključao sam budalu u ostavu za metle.
Neka si, tamo mu je i mjesto.
Hi-hi-hi, smijucka se gradonačelnikov doktorski tim u sastavu : Ana Rucner Kalember, Gordana Rusak, Milana Vuković Runjić, Ana Stavljević Rukavina, Ljerka Mintas Hodak, Olivera Majić, Jelena Pavičić Vukičević, Milanka Opačić, Vesna Kusin.
Ajmo delati... Kaliniću, uzmi taj cirkular i zareži ovdje pa u krug...
Kalinić uključuje kiruršku opremu, mali cirkular koji cvili poput komarca, pa zarezuje, reže...
Vidi ga, k'o profesionalac, gradonačelnik će posprdljivo.
Multitalent, oglasi se Kusinka.
Polivalentni gospodin Pavle, nadoveže se Milana.
Talentirani gospodin Ripley, javi se i Rafaelić koji stoji postrance. On se, naime, sasvim slučajno zatekao ovdje došavši na redovan pregled bubrega. Ugledavši ga u predvorju KBC-a, Milana ga je pozvala da im se pridruži u gradonačelnikovom kirurškom pothvatu.
Svi se cereću. Pače, cerekaju!
A ne''š ti Mile, ako mogu izrezat sva ona drva na tvojoj vikendici što je ovo malo kosti – odvrati Kalinić samopouzdano.
Kalinić odreže i odvoji gornji dio lubanje pa ga ponovo vrati natrag, ponovo podigne, opet vrati natrag.
Vidi, k'o poklopac za lonac!
Hi hi hi, smijucka se gradonačelnikov doktorski tim u sastavu: Ana Rucner Kalember, Gordana Rusak, Milana Vuković Runjić, Ana Stavljević Rukavina, Ljerka Mintas Hodak, Olivera Majić, Jelena Pavičić Vukičević, Milanka Opačić, Vesna Kusin.
Mir Pavle, upozoravajuće će gradonačelnik, ovo je ozbiljan posel.
Bandić uzima skalpel i pincetu i počinje čačkati po pacijentovu mozgu. Kasapi mozak nekritički, dakako.
Sestro Milana, posišite tu krv... niš ne vidim... i dajte ponovo te rendgenske snimke, nemrem locirati malog gada...
Želite li možda i CT, zanima dr. Kusin.
Rendgen bu bil sasvim dovoljan.
Gotovo doktore, posisano, javlja sestra Milana.
Ajmo dalje!
Bandić zabada skalpel, sve dublje i dublje, prema hipofizi, čineći neviđen nered. Mozak se od silnog kasapljenja polako pretvara u kašu.
Bandić slavodobitno izvadi hipofizu.
Evo ga! Rak! Gad koji je ubijao jadnog čovjeka!
Bandićev tim plješće.
Dobili smo još jednog glasača, Kusinka došapne Rusakici.
Bandić potom prilazi staklu iza kojeg stoje novinari što su promatrali kirurški zahvat.
Fotoreporteri mahnito škljocaju.
Dobro, dosta s tim, imamo još hrpu posla danas: sanacija rotora, projekt Manhattan, žičara, nacionalni stadion, tunel kroz Medvednicu, metro, tramvaj do zračne luke, most Jarun, sveučilišna bolnica, Paromlin, Gredelj...
Kaliniću uzmi superglu i zalijepi nazad tu glavu.
Ali nemam superglu...
Što me briga, nabavi.
Čekaj imam ja OHO ljepilo, javi se uvijek spremna kolumnistica-izdavačica-urednica-književnica, za ovu priliku medicinska sestra Milana V. Runjić, ustavnog sudca kći.
Hoće to biti dobro, provjerava s gradonačelnikom.
Kaj ja znam, valjda bu, odvraća nervozno Bandić.
Milana prekapa po torbici.
Ma gdje li se samo zametnuo... Ah! Evo ga!
Pruža ga Kaliniću.
Duguješ mi za ovo, Pavle...
Ajde, dosta s tim, žurimo, gradonačelnik će.
I vesela družba u sastavu: Ana Rucner Kalember, Gordana Rusak, Milana Vuković Runjić, Ana Stavljević Rukavina, Ljerka Mintas Hodak, Olivera Majić, Jelena Pavičić Vukičević, Milanka Opačić, Vesna Kusin odlazi dalje... u noć... da dela...

- 14:22 - Vox popljuvi (8) - Printaj me nježno - #

14.03.2019., četvrtak

ORIGINALNI GRJEŠNIK



preuzevši vlast
neki je rimski car
zgrožen zapuštenošću grada
zapovjedio da mu pod noge donesu
svu rimsku paučinu

očekivao je manje od 1000 libra
a donijeli su mu 10 000 libra paučine

je li to onaj što je na proslavu u palači pozvao uglednike Rima
nahranio ih napojio, pa zaključao vrata i pustio nekolicinu tigrova i lavova
povađenih kandži, zubiju da se muvaju unaokolo dok su patriciji ne znajući za šalu drhtali od straha
onaj koji je nalazio da se crvena i zelena odlično slažu
pa bi povremeno ubio kojeg roba da krv njegova poškropi brižno njegovanu travu pred palačom
onaj koji je na jednoj od svojih večernjih zabava bacio toliko cvijeća na uzvanike da su se neki od njih ugušili
onaj koji se u četiri godine vladavine ženio tri puta
onaj koji je za suprugu uzeo svećenicu Vestinog hrama
djevicu što se zavjetovala na čednost, pa je potom deflorirao
što je prema rimskim običajima bila blasfemija koja se kažnjavala smrću; ali tko da sudi i osudi cara, Cezara našeg
onaj koji je svog boga El-gabala nastojao pretpostaviti svim rimskim bogovima, koji mu je svako jutro posvećeno prinosio životinjske žrtve pojeć' s majkom i babom barbarski napjev
onaj koji je natjerao senatore da plešu oko kipa boga njegovog
onaj koji je frizera Klaudija postavio za praefectus annonae
onaj koji je za skupljača 5% takse na nasljedstvo postavio goniča mula, kurira, kuhara, bravara
onaj koji je tražio da se kočijaš Hierokl, njegov ljubavnik i suprug kako ga je sam zvao, proglasi za Cezara
onaj koji je tajnu službu koristio da uđe u trag građanima duge kare, koji su potom privedeni u palaču da ga cijelu noć penetriraju
onaj koji se preoblačio u ženu, kurvu i Veneru te potajice posjećivao taverne i bordele prepuštajući se orgijama i pušeći kurce mnoge
onaj koji je zahtijevao od najboljih liječnika carstva da od njega načine konkretnu ženu
s vaginom i grudima
pa s obzirom da nisu ni pokušali znajući da je to nemoguće
spolno ih je osakatio capnuvši im jajca
na kraju je učinio je to sam, zasjekao si je testise
i umalo umro
taj okrunjeni anarhist
prvi poznati tranzić u povijesti
Marko Aurelije Antonin Augustus
rođen kao Avit Varije Basijan
znan pod imenom Elagabal ili Heliogabal
porijeklom Sirijac, 14 godišnji rimski car
dekapitiran nakon samo četiri godine vladavine
zajedno sa svojom majkom Julijom Mezi
od ruke pretorijanske garde
i bačen u Tibar
da spava sa ribama

kao Luca Brasi
nekoliko tisućljeća
kasnije

- 08:39 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>