Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

02.12.2025., utorak

Svijest o ništavilu vraća svijet u normalne gabarite

– iz uputa za život –

Svaki put kada si na mukama
i osjećaš kao da ne postojiš,
kad su svi tvoji napori sprdnja,
sve tvoje akcije opstruirane,
kada tvoj posao ne ide nikuda
i čini ti se da stalno krećeš
iz početka,
kad ti struka okrene leđa
i ne želi ni pljunuti na tvoje ime,
kad tvoje srce, ogromno
kao Andromeda,
ostane nevidljivo,
a neumoljivi debeli bankari
i njihovi krvoločni psi,
legalni utjerivači dugova,
pišaju po tvojim osjećajima
i cere se tvojoj dobroti
kao da je neka šala,
kada se tvoj genij raspada u kutu
poput Dalita punog crva
na ulici neke indijske prčije,
kada te ignoriraju,
omalovažavaju gdje god se pojaviš,
kad si satran očajem,
razbijen,
i niskost te gazi
s namjerom da te svede na svoju razinu,
kad na tebe gledaju kao na bijednog parazita,
kao na beskorisnog smrada,
luzera bez šanse,
tipa koji samo troši kisik –

otiđi na groblje.
Ili samo udahni duboko i sjeti se:

Sve je ovo samo privremeno.
Sve je ovo uber-kratko.
U kozmičkim okvirima kraće nego
jedan skromni prdac.

Svake godine
Zemlja se nekoliko centimetara
odmakne od Sunca,
koje se ionako gasi.
Oceani će se jednom smrznuti,
život će se zalediti i crknuti.
Od čovjeka neće ostati ništa.
Ni tvoja bol, ni tvoj trud, ni tvoje lažne nade.
Ni Bijela kuća.
Ni Sikstinska kapela, ni vatikanska kupola, ni Kineski zid.
Ni piramide.
Ništa od Biblije, Talmuda, Veda, Upanišada.
Ništa od tvoje slomljene duše
koja stenje, izmučena, na križu vlastitog života.

Ništa.

Možda prah.
I zrno prašine.

I onda će odnekud pristići crna rupa
i sve to fino dokrajčiti.
Ili će se cijela jebena Mliječna staza urušiti u samu sebe
pa neće ostati ni prah,
ni zrno prašine.

Ali ni tu nije kraj.
Svemir ubrzava i nastavit će se širiti
sve dok ne popucaju gravitacijske veze,
dok se ne raspadne posljednja međumolekularna
i atomska veza,
dok se i zadnja elementarna čestica
ne svede na nulu.

Dok Sve ne svede se na Nulu —
na Hladno, Mračno Mjesto
u kojem se ama baš ništa ne Zbiva.

Stanje Maksimalne Entropije!

Doduše, može doći i do sažimanja u Početnu
točku, ali prema svim pokazateljima
šanse da se takovo što dogodi neznatne su.

No kao da to išta mijenja na stvari.
Svijest o Ništavilu
naprosto vraća čovjeku mir.
Sjeti se toga
svaki put kada pokušaju da ti uvale nešto
poput Časti,
Prava, Dužnosti i Obaveza,
Odanosti Domovini,
Vjernosti Tvrtki,
Vođi,
Zastavi…

Kad ti govore o “Pravim Vrijednostima”,
o Našoj Stvari, Našem Putu,
o Pravovjerju,
o Čuvanju Tradicije,
o Krvi i Tlu,
o Braniteljima Nacije
(…)

Sjeti se toga kad ti u lice bacaju Parole:
„Kupuj domaće“
„Zajedno smo jači“,
„Narod nikad ne griješi“,
„U svakome od nas krije se Heroj“
(…)

Kad ti mašu motivacijskim govnima:
“Yes, We Can”,
“Dream Big”,
“No Limits”,
“Follow Your Passion”,
“Grind, Hustle, Repeat",
„No Pain No Gain“
(…)

Kad ti guraju Samoizrabljivanje kao Krepost,
i govore da se moraš Žrtvovati,
Raditi Više, Jače, Dulje,
“Dati 110%”,
“Izaći iz zone komfora”,
“Postati najbolja verzija sebe”
(…)

Kad ti serviraju
njihove Svetinje, simbole,
njihove vizije,
njihove Velike Narative,
njihove Zastave
i kolektivni ponos
(…)

Da nabrajam do termalne smrti Svemira
ne bi uspio obuhvatiti Totalitet
svih njihovih Podvala i Laži!

Uglavnom — sjeti se, Dragi moj!
Pounutri i ugradi tu misao
u Temelj svog bića.
Pa Spokojno i Dokono, bez suvišnih kretnji,
u žutom Skloništu od Stvarnosti,
ispijaj svoje piće bez griže savjesti.

T i s i s a v r š e n !

U karnevalu luđaka što si umišljaju da su Bogovi
jedino to još ima smisla.


- 13:26 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

28.11.2025., petak

TORTA

Miki je sjedio u visokom naslonjaču i ispijao votku sa Seven Upom. Razmišljao je da se digne i upali neki lezbo klinč, ali koliko god to znalo biti zabavno, istovremeno je bilo tužno i duboko poražavajuće za čitavu ljudsku vrstu. Pogotovo kad bi jedna navukla strap-on i počela odostraga tucati onu podložniju, pa nakon guzne rupe gurnula taj plastični kurac tamo odakle dolaze djeca.
Dovršio je piće i otišao da si smiksa još jedno.
Zazvonilo je na vratima.
Otpio je guc i pošao da otvori.
Na vratima je stajala Mima. U ruci je držala ružičasti paket s velikom mašnom.
„Ćao, mogu li da uđem?“
Gledao ju je neko vrijeme. Nećkao se.
A onda je rekao: „Uđi.“
Ušla je, ostavljajući za sobom miris mimoza.
Bila je top sređena.
Kožna suknja, crne najlonke, visoka peta, bijela bluza…
Visoka moda, nema što.
Ušla je u dobro joj poznatu garsonijeru. Ovdje su živjeli dok su još bili dečko i cura. Miki se nakon njihovih učestalih svađa ponovo vratio u svoj mladenački stan.
Stavila je paket na stol.
„Izvoli, ovo je za tebe.“
„Što je to?“ pitao je.
„Otvori pa ćeš vidjeti.“
Uzdahnuo je. Sva težina života bila je u tom uzdahu.
Razmotao je ukrasni papir, otvorio kutiju.
Unutra je bila torta. Panama torta.
„Ona koju najviše voliš,“ rekla je Mima.
„Mima, ne razumiješ“, rekao je Miki. „Ja ne želim kupovnu tortu… ja želim da je ti napraviš.“
„Ali ti znaš da ja ne znam umijem raditi nikakve kolače, slastice, torte… to nadilazi moje sposobnosti.“
„Pa dovraga, nije to toliko teško. Nauči.“
„Čemu, kad ju mogu kupiti?“
„Neke stvari možeš kupiti, a neke ne. Razumiješ li?“
„Ne.“
„Gle, tortu možeš kupiti, ali ne možeš kupiti miris doma. Ne možeš kupiti to da kuća diše po kolačima. Kao što novcem ne možeš osvojiti veliko gorje — ako te helikopter spusti na Mont Everest i ti se tamo uslikaš za Fejs ili Instagram, to vrijedi koliko i pseći drek u celofanu. A jednako vrijedi i tvoja kupovna torta.“
„Po običaju pretjeruješ i karikiraš! Kakve veze ima što je ova torta kupovna? Ovo je torta dobre volje. Pomirbena torta!“
Srdžba je u njemu rasla.
„Mima, ne čuješ me. Ja želim da TI ispečeš tu jebenu tortu. Ja želim da se uložiš u ovaj odnos… naš odnos… više nego u sve ostale gluposti na koje trošiš vrijeme i resurse — na krpice, frendice, pseudo-karijeru i slična sranja.
Ja želim da naša djeca pamte miris doma koji miriše na cimet-rolice, medenjake, vanili-roščiće, linzere, londonere, na orahnjače i makovnjače, na cimet, karanfilić, anis u božićnim danima,
na janjetinu za Uskrs,
na kalju, bosanski lonac, grah, sarmu u tjednu,
na pašticadu i pečeno meso nedjeljama.
Shvaćaš? Ne želim da im djetinjstvo miriše na brzu hranu — Mek-drek, Kentaki Čiken, giros, sušije, nagetse i slična sranja.
Ili na hranu tete čuvalice, ma koliko god ona dobra kuharica bila.“
Mima ga je tupo gledala.
„Ti si drugačije živio“, rekla je nonšalantno. Toliko nonšalantno da je to bilo ništavljenje svega što je dotad izgovorio.
I taj ton, ta olakost, zbilja ga je ubola u živac.
„Da, ja sam živio ljudski“, zarežao je.
Sada su pak njegove riječi, a posebno pridjev „ljudski“, Mimu dirnule u samo središte njenog bića.
„Da, a ja i moji smo valjda ljudi-gušteri?“
„Pa, niste daleko od toga…“, zaškrgutao je.
Bio je umoran. Umoran od tog vječnog sukobljavanja i natezanja koje nikamo ne vodi. Spomen njene familije bila je kap koja je prelila čašu. Kao da mu je netko iznutra potrgao šavove — stara rana se otvorila i sranje je ponovo procurilo van: sve njihove uvrede, svi oni pogledi preko nosa, novčane ponude da nestane iz života njihove kćeri… Za te je ljude on uvijek bio netko ispod razine, low life, greška svemira koja se nekim čudom zalijepila za njihovu princezu.
Dograbio je kutiju s tortom i zafitiljio je ravno u zid.
Mima se stepla. Uhvatio ju je strah. Prvi put ga je vidjela mahnitog. Ludog. Požurila je prema vratima u suzama, jecajući. Ipak, na dovratku je uspjela vrisnuti:
„Nezahvalniče glupi!“
Posegnuo je za čašom sa stola. Čaša je tresnula u zalupljena vrata.
Odmah je požalio.
Šteta pića, pomislio je.
Iz kuhinjskog elementa izvadio je novu čašu i smiksao svježi Votka-Seven Up. Ruke su mu se tresle.
Oblit će se. Nije namjeravao, ali evo oblit će se do besvijesti. Ovo stanje traži potpuno zamračenje uma.
Ona ga razara.
Ona je razarajući Harry.
Mora završiti ovu vezu. Čim prije.
Čim prije.
- 11:48 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

26.11.2025., srijeda

RAZVOD

(iz uputa za život)

Neki dan u novinama sam pročitao vijest
da se razvodi Nicole Kidman.
I Keith Urban.
Nakon dvadeset godina braka.

Jedan od najskladnijih holivudskih parova,
pisali su donedavno tabloidi.
Naravno. Tabloidi vole izmišljati lijepe laži
od kojih se može lijepo živjeti.

No čemu se čuditi?
Još jedno potonuće
u moru bračnih brodoloma.
To je više simptom bolesti društva i vremena
u kojem živimo nego neko iznenađenje.

Ljudi se naprosto ne trude.
Ljudi se naprosto podrazumijevaju.
Nitko ne radi na odnosu.

Radi se, doduše, na karijeri —
kao da će te ništavilo pitati
za broj skupljenih titula i citata.

Zdušno se radi na zaradi —
na projektima, bonusima…

Radi se na tijelu —
pumpa se, broje se kalorije, gutaju suplementi;
trbuh mora biti ravan,
a duša može biti pseće govno na asfaltu.

Radi se na imidžu,
na filterima i lažnim osmijesima,
avanturama koje se fotografiraju,
ali rijetko žive.

Radi se na remodeliranju kuhinje,
na biranju brendiranih pločica za kupaonicu
i tepihu koji će „upotpuniti“ dnevni boravak.

Radi se na bucket listama…

Na svemu i svačemu se radi —
samo se na ljubavi ne radi.

Ako ćemo pravo, to je stvar
Svemira:
uloženo <--> vraćeno.

Tko god je pokušao
iz sjemena
uzgojiti
kakvu biljku,
voćku,
cvijet,
zna koliko je teško
uspjeti u tome.

Bilo da su u pitanju
čeri-rajčice,
ljute papričice,
kalikantus,
noćne frajle,
kanabis,
pa čak i obični
mini San Pedro
iz kojeg ne možeš iscijediti ni kapljicu
meskalina…

Brakovi pucaju
jer se ljudi ne trude,
jer im je sve drugo preče, važnije.

I onda ostaju djeca,
ta jadna razjebana djeca, ratni plijen,
razvučena na dvije strane
kao poderani džemper.

I je li vrijedilo? … svih tih filmova… Nicole?
Sly, u dokumentarcu Sly,
u završnici izjavljuje:
„Ne, ne vrijedi.*”

Budite dobri.
Budite nježni jedni prema drugima.
Svijet neće.
On će vas bušiti, lomiti, šutjeti nad vašim ranama.
Zato čuvajte jedni druge —
jer niko drugi neće.

Ne pitaj:
„Voliš li me?” —
to je za sapunice.

Pitaj:
„Što mogu učiniti za tebe? I:
Kako ti mogu pomoći?”

Stvar je istovremeno vrlo teška
i vrlo jednostavna.

Sretno.



--
*… bez doma, bez obitelji, bez ljubavi žene i djece
što je sve to?
to su samo slike, filmske slike
nečeg što nikada nije postojalo.
to nije život.
to je umjetnost.
to je plod mašte.
ovo je stvarno.
ovo živi, diše i umire i krvari.

i to trebamo čuvati.

- 11:34 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

21.11.2025., petak

program vjernosti

oduvijek sam naginjao
nakazama
i patuljcima.
žalio sam
ta jadna bića što ih je priroda
oštetila već na početku
puta.
bilo je to čak i prije no
što sam postao svjestan želje
da činim dobro i samo dobro.
u širem smislu — da prkosim zlu
a potom roditeljima i društvu.

prva djevojčica u koju sam se zaljubio
bila je mala grbavica,
druga je bila
mala slovenska seljančica, ofurenog
desnog bedra,
treća je bila
s crnim povezom preko oka
kao gusarka,
četvrta šepavica, s kraćom
desnom nogom i ortopedskom cipelom.

stasao sam u zgodnog mladića,
toliko zgodnog
da su htjeli da me stave na plakate,
u izloge
na sva ta „lijepa“ mjesta
gdje se ljepota
prodaje kao govedina.

doživio sam svjetski uspjeh. slavu.
ali nastavio sam birati
fizički zakinute djevojke.
„lijep kao slika, a vidi kakvu rugobu ljubi“,
šaputali su iz mojih leđa.
podsmjehivao sam im se
uživajući u toj diskrepanciji.

kada sam se napokon pojavio na balu
s tom lepojkom, princezom Žoanom
za kojom su svi slinili,
Miloš je otrčao na WC da se
istrese…
zamišljao je kako ju tuca
na vrhu brda svježih nagih leševa,
ispovjedio mi se kasnije u ateljeu.
„znam, bolestan sam i lud“, rekao je.

dakle, kada sam se napokon pojavio
s njom, krasoticom samo takvom
svi su mi pozavidjeli
na njenoj ljepoti, obrazovanju
na njenoj učtivosti, lijepim manirama.
princeza!
saobraćala je s njima
kao da su božanska bića, a ne govna
i to im je prijalo.

a onda su popustile pilule.
počela je da ih vrijeđa:

„… VAŠI ŽIVOTI SU BEDNI, PRAZNI I BEZ SMISLA!
SVAKA VAŠA REČ JE OTROV, SVAKA VAŠA GESTA KUKAVIČLUK!
PLAZITE KAO CRVI PO SOPSTVENOJ LAŽI, RAZMNAŽATE SE
BEZ TOPLINE I GLASA. SLAVNO BRATSTVO KREPILA!
ŽIVITE, ALI NE POSTOJITE…“

i da ih pljuje i da vrišti
i da trga odjeću sa sebe
i onda je, posve naga, odjurila
niz hall of mirrors…
presamitio sam se od smijeha.
luda da luđa ne može biti.

i opet sam ih, dosljedan sebi,
digao na trik.
- 13:33 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

13.11.2025., četvrtak

OPREDMEĆENI SVIJET

Iz kapitalističke zbirke pjesama — All Songs for My Precious Things

Čekao sam te dugo,
još otkad sam bio deran.
Sanjao sam te, noćima.
Radio sve što se raditi mora.
Mnoge prljave poslove sam odradio.
Gutao zapovijedi i govna.
Odricao se.
Šutio.
Trpio.
Sve — da te dobijem,
da te osjetim među nogama.

Pružaš mi čisti užitak,
onaj što prolazi kroz svaku kost
kad te zajašem i kresnem.
Ne znam to opisati drugačije.

Sjećam se kako sam te gledao izdaleka,
kroz stakla izloga,
na javnim i privatnim parkinzima,
na crpkama,
u garažama što vonjaju na pišaku i ispušne plinove,
u tuđim rukama,
u tuđim prednjim vrtovima.

Sanjao sam tvoje linije, oblike
tvoj savršeno dizajnirani zvuk.
Bio sam spreman ubiti za tebe.
Ali nisam.

Tvorničke hale. Smrad kemikalija.
Noćne smjene.
Zaštitarska kućica
gdje su mi štakori bili jedini prijatelji.
Pilana i vječni oprez da
ne odlete prsti.

U lošim danima — sudopera, deterdžent i spužva
dok svatovi rigaju svoju sreću u grmlje.
Dostava paketa
po selendrama bez asfalta.
Dostava junk fooda sobnim ljudima
pred TV-om.

Na naftnoj platformi
vjetar je bio tako hladan
da sam zaboravio kako ćuti dodir.

U call-centru
prodavao sam (i kupovao) nadu
polumrtvim glasom.

Ljeti — bauštela.
Lopata, tačke, miješalica.
Cement, gips, glet-masa.
Prašina u nosu, u plućima,
slijepljena sa bolnim tijelom.
Ručak iz konzerve.
Pivo za terapiju.

Ujesen berbe, vinogradi, voćnjaci…
grožđe, jabuke, kruške…
vlažna zemlja, blato do gležnja.
Ujutro magla, navečer painkilleri.
I nadmeni seoski gazde koji
koračaju imanjem kao da im
pripada čak i zrak.

Noću — jumbo plakati.
Kačio sam debilne umotvorine
copyrightera, parole banaka i korporacija
po zidovima grada
dok su ostali čvrsto spavali i sanjali
jačanje portfelja, kvartalne bonuse
niže kamatne stope, više koeficijente
ili jednostavno Izmjene i dopune ZOR-a.

Na ulaznim vratima noćnih klubova pogledom
stafforda osmatrao sam ljude.
Izbacivao nasilnike.
Pomalo dilao.

I sad — napokon — ja sam na tebi.
Klizimo kroz brežuljkasti krajolik.
Ti predeš i blistaš,
kromiran, čist.

Ja mislim:
Patite, jadnici.
Ovo je moje.
Opredmetio sam san —
i vozim ga.
Noga lagano pritišće gas.
- 09:24 - Vox popljuvi (10) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>