Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

15.11.2020., nedjelja

Tao idiotizma (isječak iz knjige Zagrebačke hortenzije)

Probudio sam se i odmah se pošao samohipnotizirati pred ogledalom. Danas je valjalo odigrati novu ulogu - ulogu teškaša i udarača, vrlo opakog tipa. Uvijek me je zanimalo to igranje uloga na dnevnoj razini. Igranje uloga, tu sintagmu koriste i psiholozi, što laž čini vjerodostojnijom.

Čim sam ispratio djecu u školu, stao sam pred ogledalo i samohipnotizirao se. Umijeće samohipnoze stekao sam na tečaju hipnoze. HIPNOZA – PUT DO VAŠEG CILJA I USPJEHA, tako su to reklamirali.

„Odredite svoj cilj i krenite. Vaše prirodno pravo je da ostvarite svoje želje. Neka vaše promjene počnu sada. Možete se početi oslobađati svega što vas pritišće, i to odmah.
Negativne programe u našem podsvjesnom umu, koji posljedično pokreću negativne procese, mijenjamo hipnozom i/ili autosugestijom. Hipnoza je daleko učinkovitija od autosugestije jer hipnozom u podsvijest ulazi puno više sugestija nego što je to slučaj s autosugestijama.“

Tečaj se održavao u raskošno uređenom prostoru Hipnosovih kćeri, u Hećimovićevoj 202, u Zagrebu (nota bene: hećim na turskom znači ljekar). Hipnoterapeutkinja koja me je uzela u proces zvala se gđa Ašram, mala poduzetna crvenkosa žena ugodnog glasa i velikih umjetnih grudi što su stršale u erekciji. Dobro smo napredovali kada sam ju jednog dana – pod dojmom Larsa Von Trierovog filma Die Idioten – zamolio da me hipnozom pretvori u idiota. Posebno mi se dojmila rečenica u filmu : „ Mabye there is little idiot in there who wants to come out – and have some company“. Smatrao sam da u idiotizmu postoji nešto dublje te sam u svojoj riznici iskustava svjetova želio posjedovati i iskustvo idiota. Nažalost, moja inicijativa pobudila je najgore u gđi Ašram. Uvidjevši sve prednosti pretvaranja muškarca u kompletnog idiota nastavila je to činiti bez mog znanja i nikada ne bih saznao koliko me besramno iskorištava da potajice nisam započeo snimati naše seanse.

Sjedio sam na zadnjem sjedištu njezinog auta, hipnotiziran. Gđa Ašram i njena šogorica razgovarale su kao da me nema.
– Zgodan ti je ovaj novi – konstatirala je šogorica dok sam ja promatrao krajolik kroz koji smo se vozili.
– A bogami i dobro jebe – dovezala se gđa Ašram – stvarno dobro, ali samo dok je pretvoren u idiota. Čim mu se mozak aktivira počinje umovati, analizirati, diskutirati, raščlanjivati, propituje međuljudske odnose, govori o kvantnom podrijetlu svijesti, o post strukturalistima, o post pozitivistima, o heuristici, o nužnosti drugačijeg odgojno–obrazovnog sistema i dubokom učenju, o logocentrizmu antiverbalizmu i antijeziku, o intuitivnom razmišljanju, o razmišljanju u slikama, o njemu tako bliskoj tzv. spektralnoj glazbi (upravo je takvu glazbu želio raditi kao osmogodišnji dječak kada je osnovao svoj prvi bend koji je završio svirajući obrade Beatlesa), o akcidentalnim i naturalnim savantima i njihovim nadljudskim sposobnostima (naravno muzički savanti posebno ga fasciniraju), o sinesteziji, o važnosti slučaja u umjetničkom postupku, o tajnoj geometriji i mističnom životu pitagorejaca, o idejama koje svijetle u mraku,o idejama koje mirišu na snijeg, hegelovoj kujici i teslinom spiritualnom radiju, o Harry Partchu i njegovom surealnom instrumentariju, ad infinitum… Dakle kakav je to on: entuzijastičan? radoznao? gladan znanja? erudit? adehaadeičan? sveznalica? ili naprosto ovisnik o idejama i teorijama? – Jok! Naporan! Da, draga moja, na– po– ran! To je riječ koja ga najbolje ocrtava. Međutim, kada mu utrneš mozak postaje čista životna sila, jebač par excellence… Nešto poput Hendrixa…
– Da– da, i ja volim kada me tucaju dok na wi– fi slušalicama slušam dead metal… čovječe, to me lansira u orbitu…
– Stara moja ti si jedna obična jebena kučka!
– Pa to nas čini dvjema.
Prasnule su u smijeh.
Ja sam i dalje kroz prozor promatrao sljedove prigradskih vrtova pod sivim bolesnim suncem jeseni. I vrtne patuljke. Krasne vrtne patuljke!
– Hej Bolano – zazvala me moja gđa Ašram – želiš li jebati moju šogoricu?
– Može – može – rekao sam ne skrećući pogled sa vrtova i vrtnih patuljaka. Krasnih vrtnih patuljaka.
Zahihotale su se.
– A pičku? Želiš li joj lizati pičku?
– Može– može…
Svaki vrtni patuljak bio je poseban. Imao je svoj stil i karakter. No svi su redom bili vrlo veseli i gostoljubivi. Govorili su : „slobodno uđi, mia casa č la tua casa“.
– A šupak? Želiš li oblizati šupak ovoj glupoj pohotnoj kučki?
– Može – može …
Poželio sam se igrati s patuljcima.
– Hoćeš li joj zabiti svoj dugački kruti intelektualni jezik duboko u anus i ondje rovati kao krtica?
– Može–može…
Osjetio sam kako mi se slinica cijedi niz usta.
Nasmijale su se.
Jednom je patuljku nedostajala glava.
– Patuljak nema glavu, patuljak nema glavu – povikao sam uznemireno.
– Ništa ne brini, dušo. Glava je na popravku. Brzo će se vratiti – –
– Patuljak nema glavu – ponovo sam viknuo.
– Kažem ti, ne brini, mama će mu popraviti glavu i bit će ljepši no prije.
– Da– da – uključila se šogorica – patuljkova mamica je plastični kirurg i zna što radi. Kad se vrati iz klinike biti će ljepši no ikad. Nego imam i ja čarobnog patuljka koji, ako ga dovoljno dugo đaraš, svijetli u mraku. Hoćeš li poći sa mnom i vidjeti to čudo?
– Može– može – rekao sam.
– Baš si sladak, super ćemo se zabaviti – zaključi šogorica gđe Ašram.
– Nisam li ti rekla – uzdahne gđa Ašram – idealan je!Totalni idiot!


- 09:06 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

07.11.2020., subota

CUGANJE NA SVJEŽEM ZRAKU (sasvim mogući problemi s copyrightom)



Natrpao sam caddy pun pića, uglavnom žestica i pivo, pa zapalio u kuću u planinama.
Jebe mi se, rekao sam na odlasku, pun mi vas je kurac svih i kad kažem svih, to znači baš svih, i žene i djece i prijatelja i poznanika i poslovnih kolega i bliže i dalje rodbine, čitave ljudske vrste.
Idem gore i pit ću do besvijesti.
A kada se otrijeznim nastavit ću se nalijevati. Naravno, opet do besvijesti.
Znam, nije prvi put, dušu ću izbljuvati, no to me neće omesti da nastavim s pićem. Bogami neću se trijezniti čitavih tjedan dana.
Cugat ću dok ne ugledam jebene šumske duhove i jebene gobline i jebene jednoroge i jebene šumske vile i Frodu kako guzi Sama na čistini prekritoj visibabama …
Pit ću od jutra do sutra, dok se stvarnost ne raspe u paramparčad.
Što se mene tiče, slobodno gore mogu crknuti od alkohola. Evo, sa sobom nisam ponio mobitel pa ako me gore zadesi kakva nesreća nikoga neću moći obavijestiti o tome.
A tako je i bolje.
Pit ću sve dok ne budem drhtao, tresao se od povraćanja i pića.
Delirium tremens je zabava samo za prave cugere!

I tako sam počeo.
Izvaljen na ležaljci pred kućom otvorio sam prvo pivo.
Iza sunčanih naočala vrhovi Alpa kočoperili su se u daljini. Jednom sam namjeravao osvojiti Großglockner, a sada je to bila samo još jedna krepana i izokrenuta ribetina u moru želja.
Sunce je pripeklo. Skinuo sam majicu.
Ubrzo sam prešao na iduće pivo.
Sunce je pržilo.
Skinuo sam traperice.
Nakon trećeg piva skinuo sam i preostale dijelove odjeće.
Kao od majke rođen iz prijenosnog hladnjaka izvadio sam četvrto pivo.
Sunce je pržilo. Ah, to sa već rekao.

Iznenada sam začuo ženski glas:

“Jedno od mjerila bila bi uvjerljivost kontekstualne povezanosti. No mnoge se Joyceove pasaže, kao ovdje navedeni, namjerno oslobađaju narativnog konteksta, demonstrativno ističući svoju jezičnu samobitnost. Oslobođeni logike iskaza, takvi ulomci ostaju samo nekim zvukovnim ili značenjskim aluzijama povezani s cjelinom djela, ali inače nesputano očitiju svoju sintetičnost, dakle “neprirodnost”, namještenost, artificijelnost, ukratko svoju posve neobičnu narav. “

Bio mi je poznat taj glas, dakako, Marina Abramović je čitala Žmegačev tekst, toliko sam trijezan još bio.
Osvrnuo sam oko sebe, za svaki slučaj, vrlo svjestan da Marinin glas progovara u mojoj glavi.
Kako bilo, valjalo je požuriti s intoksikacijom!
Odlučio sam presjeći ritam piva Jim Beamom. Odvrnuo sam čep i iz boce – onako muški - potegao dva-tri duga guca…

Potom se javio idući glas, muški. Progovorio je engleski s jakim njemačkim naglaskom.

“Bio je to uistinu pionirski performans. Te dve kulture, aboridžinska i tibetanska, nikada se ranije nisu srele. Mislim da smo pomogli da se ostatak sveta otvori prema drugim svetovima. danas multikulturizam predstavlja opšte mesto, ali tada je to bilo nešto sasvim novo, toliko novo da se u Holadniji čulo gunđanje što se javni fondovi troše na tako čudan i nevažan rad. “

Naravno, odmah sam ga prepoznao, i glas i tekst. Sada je pak Weren Herzog čitao je odsječak iz Marininih memoara.

Zatim se ponovo javio ženski glas… vrlo zavodljiv… vrlo senzualan, da. Najlakše ga je dočarati kao Scarlett Johansson iz našeg sokaka.

„Doživjela sam totalni debakl u Fabrici ribe Tojo. Bilo me je sramota same sebe. Nisam mogla da se sastavim. Rad je bio previše težak za mene. U posljednjoj godini srednje škole imala sam sedamdeset kila, nisam bila visoka, ali bila sam solidno građena, stamena cura čvrstih mišića i jakih nogu, nezgodna kvoterbekašica u američkom fudbalu, hitra bejzbol igračica. U fabrici konzervi bila je sasvim druga priča. Žilave Filipinke, neumorne Meksikanke, napravile su od mene zabušanticu i bilo me je sramota, uzaludno sam mrcvarila sebe. One su s lakoćom podizale vreće od pedeset kila kamene soli, dok sam ja teturala, modra u licu, a vreće ispadale iz ruku.“

Uzbudila me. Čitala je Fantea, samo što je zamijenila rod glavnog junaka.

„Da-da, gospođice, samo nastavite“, rekao sam dirajući se.“ Malo je sve ovo čudno, ali jako me zanima što imate za reći.“

No umjesto nje se ubacio slabački, drhtavi i prilično monoton starački glas.

“Navest ću dva osobita primjera dubinske, “magične” fantastičnosti u Chagalla i Kafke. To su tvorevine mašte u kojoj anakronizam pruža uvid u arhetipska shvaćanja života. Ljudski je bitak po svojoj naravi anakronističan, jer je suvremenost neodvojiva od davnine koja živi u mentalnim tradicijama ili spomenicima prošlosti. Slikarstvo i poezija mogu svojom zornošću zazivati očitovanja onog čarobnog stapanja vremenskih nizova i duhovne istodobnosti, dakle načela mijene i simultanosti. Naslov Chagallove slike Mostovi na Seini potiče predodžbu o umjetnikovim dojmovima iz Pariza, grada u kojem je dugo živio. Slika je međutim, mnogo više od uobičajene vedute. Upadljivo je prije svega da je grad sa svojim mostovima prikazan mračno i tjeskobno, pa se čini da autora ne zanima slikovitost u današnjici, nego mnogo više ono što je u opreci s vedutom: onirički svijet i mitski motivi, poniranje u subjektivni svijet arhetipskih doživljaja iz sredine čiji je simbol rodni Vitebsk.”

Kriste, pa to stari Žmegač čita vlastito štivo, shvatio sam.

“Anđeoski likovi , modra tijela, zelene i ružičaste životinje – to su duhovni znakovni memorijske istodobnosti davnine, prošlost, sadašnjosti i sveprisutnost. Chagall, koji je poput Kafke spajao predjele mašte s metafizičkom intuicijom, nije ukidao samo zakone prostora nego i zakone vremena…”

Bio je vraški uporan. Čitao je i čitao, jednako koliko je mogao i pisati, okolo i naokolo, dugo i naširoko i još šire, svojim vrijemekradljivim beskrvnim suhoparnim akademskim samo-da-gomilam-riječi jezikom, a onda je šištavi zvuk izašao iz njegovih usta nakon čega je zanijemio.
Oh, nije mu valjda pozlilo, zabrinuo sam se ali i odahnuo.
No mir je izostao. Odmah je “mikrofon” preuzeo Miljenko Kokot, teškaš među spikerima. Sigurnim i odlučnim glasom pročitao je tekst o majmunima-mafijašima što žive u derutnom indonezijskom hramu i kradu vrijednosti turistima koje onda vraćaju istima u zamjenu za hranu.

„Takvo se ponašanje može naći samo kod hrama Uluwatu na Baliju, a znanstvenici vjeruju kako ovi su majmuni, doduše na izuzetno iritantan način, razvili nevjerojatne kognitivne sposobnosti sliče ljudskima. Dr. Brotcorne provela je četiri mjeseca promatrajući makakije koji su živjeli u blizini hrama te je primijetila kako grupa se koja je provodila najviše vremena s turistima ujedno i najgore ponašala, te je redovito krala. Iako ih turisti već godinama promatraju, ova studija je prvi dokaz da se ova kulturalna praksa prenosi s generacije na generaciju.“
Ko u Hrvatskoj, pomislio sam.

Miljenka je pak prevladao glas mog davno preminulog kolege, slikara koji se udavio u moru na trećoj godini faksa. Libertas je želio je pročitati nešto iz Dylanovih kronika s istim onim žarom i entuzijazmom koji je imao i u doba kada je stradao.

“Bila je 1987., a moja se šaka polako oporavljala od jedne osebujne nezgode. Rasparala mi se i istrgla do kosti i još je bila u akutnom stadiju – nisam je osjećao kao svoju. Nisam znao što me snašlo, a ovo je bio bizaran obrat okolnosti. Sve mogućnosti su mi se raspale. Imao sam stotinu ugovorenih nastupa na turneji počev od proljeća, a nije bilo sigurno hoću li uopće moći svirati. Otrijeznilo me to iskustvo. Bio je tek siječanj, ali trebat će puno vremena da mi ruka zaraste i oporavi se. Dok sam kroz francuske prozore gledao zarasli vrt, noseći gotovo do lakta dugi gips, shvatio sam da su mi dani sviranja lako mogli biti odbrojeni. Na neki način, to bi čak bilo primjereno, jer dotad sam samog sebe vukao za nos i zlorabio sam taj svoj dar preko točke pucanja. Samo, slika se u posljednje vrijeme bila promijenila i sada su mi smetale povijesne implikacije ovakvog stanja. “

Glas koji ga je smijenio bio je pak glas mog pokojnog djeda. Dedo je želio pročitati nešto iz Egipatske knjige mrtvih.

Slušaj Huc, sine, dušo, rekao je:

„Moja nevinost je nevinost onog velikog Feniksa u Suten-henenu (Herakleopolu) jer sam ja nos Gospodara uzdaha koji sve ljude oživljuje u onaj dan obnavljanja Horusova oka u Heliopolu u drugom mjesecu zime. Zadnjeg dana, u prisutnosti gospodara ove zemlje. Ja sam onaj koji promatra obnavljanje Horusova oka u Heliopolu. Neka mi se ništa loše ne dogodi u ovoj zemlji ili u dvorani Dviju istina jer ja poznajem imena ovih bogova koji su ovdje, sljedbenika velikog Boga.“

Potom je uslijedio glas koji nisam poznavao. I tekst koji je izgovarao bio mi je stran.

“Fratar, koji nije bio daleko, zaustavi se i sačeka ga na konju, ali pošto izmieniše nekoliko rieči, on sjaha konja sa grabića i poče sa seljakom da se spušta. Napo puta do pećine seljak zastade i pokaza mu rukom: duboko ispod njih, već iznad samog potoka, ležao je Ivan Roša, presamićen preko jednog stabla, koje je bilo čudno savijeno. Poznali su ga po sivoj kabanici stranog kroja. Dogovoriše se da Ljoljo ipak najprije pogleda u pećinu. Duplje je bilo prazno. Sad više nije moglo biti sumnje, da je ono, što se vidi kraj potoka Roša.”

Nevjerojatno, pomislio sam, čak i kada čovjek odluči da pobjegne, da se izolira, osami,
proklete informacije nekako pronađu put do njegove svijesti. Iskreno sav taj bućkuriš od ideja, bilo religijskih-socijalnih-kulturnih-znanstvenih- filozofskih- ekonomskih-tehnoloških- i –nastavi- niz teorija, sav taj emocionalni ćušpajz, sav taj bosanski lonac psihički stanja (mi nemamo posla s ljudima, mi imamo posla s psihičkim stanjima, netko je svojevremeno dobro primijetio) bio mi je odvratan i nepodnošljiv. Strepio sam se da ću, ako se ovaj nekontrolirani cirkus nastavi, skrenuti umom. “ Gospodine Huc, dobrodošli u naš skromni Ninja Asylum. Mi ćemo se pobrinuti za glasove u vašoj glavi.”
Cimnuo sam još viskija.
Trebao sam tabletu, blokator, kemijski faradejev kavez.
Odteturao sam do kupaonice. U neseseru sam našao kutiju Normabela od 300 mg te iz table istisnuo četiri pilule-za-lilule te ih spremno gutnuo.
Zatim sam se vratio na poziciju i čekao.
Glasovi su se nastavili.

„Jedna od platformi za društvene mreže nazvana je Twister. Glavni developer Twistera je Miguel Freitas. Miguel je radio nekoliko mjeseci bez prestanka“ rekao je neki glas. Drugi ga je presjekao:

„ Tako su ona i njezine kolege prikupili DNK od ispitanika s mnoštvom brzih mišićnih vlakana…“

„ …također bez plaće, kao i Zimmermann kada je stvarao PGP ne bi li konvertirao blockchain model u platformu za društvene mreže“, nastavio je prvi glas.

„… elitnih sprintera. udružili su snage s Austalskim sportskim institutom kako bi proveli testiranje gena ACTN3 na sportašima koji su se natjecali na međunarodnoj razini. i dok je 18% Australaca imalo dvije X kopije gena, one nisu otkrivene gotovo niti kod jednog australskog sprintera…“, ponovo se ubacio drugi.

„Nakon što je britanski premijer David Cameron priznao kako je njegova vlada, tijekom londonskih nemira 2011., razmišljala o zatvaranju Twistera. “Pokušao sam pronaći peer-to-peer mikroblogerske alternative, ali nisam uspio”, rekao mi je. “Sam internet neće pomoći protoku informacija ako je sva moć u rukama Facebooka i prijatelja“, nastavio je prvi.

„ACTN3 je gen brzine, zaključila je North. Zašto je tako, nije posve jasno. Alfa-aktinin-3 možda ima strukturalni učinak na to koliko se eksplozivno mišić može kontrahirati ili možda utječe na konfiguraciju mišićnog sustava. „

„Phil Zimmermann sada radi na projektu zvanom Darkmail, servisu za slanje mailova s automatskim filtriranjem od slanja do prijema.“

„ Madona s djetetom kompozicijski se razvija iz srednjeg kvadrata, čije su dijagonale prebačene na vertikalnu stranicu, te je na stranici kvadrata s pet podjela konstruirana visina o 9 (5+2+2).“, bio je novi glas u eteru.

„Čini se da je zahodska školjka važan simbol magičnog realizma: ona povezuje Noeino ostvarenje s Nevidljivim pogledom (2010) argentinskog redatelja Diega Learmana“, javio se četvrti.



Glasovi su se smjenjivali kao da netko sulud šalta radijske programe, a onda su se počeli miješati jedan preko drugog, umnažati, izobličavati, sve dok nije nastalo totalno zagušenje. Jedan nepodnošljivi roj glasova po mogućnosti iz Pakla. Điz, mislio sam da će mi glava eksplodirati. Znate onu groznu scenu iz Cronenbergovih Scannersa… Primio sam se objema rukama za tintaru i mumlao i cvilio i škumlio u očaju.
A zatim je sve iznenada stalo. Utihnulo. Kao da je netko presjekao dotok struje.
Osluškivao sam u nevjerici, u strahu da će ponovo započeti. Ali zatišje je potrajalo. Čuli su se tek naleti vjetra koji je puhao sve jače i jače. Odahnuo sam.
Spuštala se noć.
Zahladnilo je.
Vrlo usporenim pokretima uspio sam ponovo navući odjeću na sebe.
U omami sam promatrao kako se na nebu pojavljuju zvijezde.
A onda sam bez glasova, bez misli, bez informacija utonuo u san.
Dubok san.
Bez snova.

- 17:41 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

17.10.2020., subota

PapaGuy (reloaded)



Hodao sam gradom. Osjećaj usamljenosti bio je nepodnošljiv. Na uglu ulice Zaštitnika kapitalizma i ulice Plavih ovratnika ugledao novootvoren Pet Shop. Ušao sam unutra i razgledao ponudu kućnih ljubimaca: patuljasti kunići, zamorci, sirijski hrčci, zlatne ribice, tarantule, kornjače, zmije, reptili, papige…
Na kraju rekoh – želim ovog – pokazujući na bijelog kakadua.
Naravno uzeo sam i sve što ide uz njega i pošao kući.
Smjestio ga u jedan ugao dnevnog boravka i pošao raditi ručak. Stavio sam u mikrovalnu lazanje iz Lidla. Kada sam sjeo za stol jesti začulo se:

Dragi Bože!
Hvala ti za kruh svagdašnji što nam pružaš,
Za najmanje zrno koje raste
Hvala ti na obilju okusa, boja tekstura
Mi zauvijek ostajemo mali i ponizni nad svim tim čudima i poklonima koje nam daješ.
Amen.


Počeo je zobati zrnje.
Vilica mi se objesila do poda.
Je li to on upravo izrecitirao molitvu?
Prešao sam preko toga kao da se nije zbilo. Pojeo sam hranu pa sjeo pred televizor i gledao reprizu Zvijezde pjevaju. Krupni muškarci obučeni u žene bili su doista smiješni.
Zatim sam ustao i napravi krug oko kvarta.
Vratio sam se kući, oprao zube, obukao piđamu. Prekrio sam plahtom krletku. Laku noć ptico! rekao sam i krenuo prema spavaćoj kada se iznutra začuo tanušni dječji glas, posve različit od onog popodnevnog – muškog.

Meki sanak sad me zove,
Dragi Bogek neka čuva zidove ove
Nek' me zakrli i sačuva milošću svojom
Nek' me vodi kroz snove i kroz mrak
Kad zora zarudi da budem jak!


– A ne, ovo neće ići – progunđao sam ljutito i otišao u krevet.



Sutradan sam se vratio u trgovinu kućnih ljubimaca.
– Izvolite – otpjevao je prodavač vedrog raspoloženja.
– Prodali ste mi papagaja s greškom – odrješito sam rekao.
– Kako to mislite – iskreno se začudio.
– Prodali ste mi papagaja koji se moli. Ja ne želim papagaja koji se moli.
– Ne želite papagaja koji koji slavi Boga?
– Ne!
– Oh, pa to ste trebali naglasiti prilikom kupnje. Naime, vjerničke papigice trenutno su pravi hit. Svi ih žele.
– E , pa ja ne želim.
– U redu. Onda možda želite pticu koje recitira Shakespearea?
– Kako?
– Mislim imate taj look intelektualca, pa možda želite papigicu koja recitira Shakespearea ili Baudelairea. Imamo i one koje znaju čitav Krležin lirski opus. Da, doista.
– Što to govorite?
– Danas više nema „običnih“ papiga koje tek nešto mrmore i krešte. Sve papige govore.
– Ne razumijem.
– Dođite – rekao je – pokazat ću vam.
Na pultu ga je zamijenjila kolegica koja je u tom trenutku hranila zečeve pa smo prošli kroz vrata na kojima je pisalo „SAMO ZA ZAPOSLENIKE“ i počeli se spuštati u podzemne prostorije.
Ostao sam zatečen. Prostorija za obuku govorećih papiga bila je veličine nogometnog igrališta. U staklenim i zvučno izoliranim boksevima dreseri su radili s raznim vrstama papiga: kondicionirali su ih da se služe određenim frazama, parolama, stihovima...
– Recite, imate li kakvih preferencija – upitao me prodavač.
– Kako to mislite?
– Mislim, imate li određen svjetonazor, nešto što vam je religijski ili kulturološki blisko?
– Paa... volim Beatlese... – rekao sam ne mogavši se sjetiti ničeg pametnijeg.
– Odlično, imamo Beatlese – uzviknuo je prodavač. – Na ovo stranu!
Hodajući prema Boxu 66 uspio sam čuti zbor od desetak papigica kako arlauču, pa potom kliču ALAH AKBAR!!!
Također, iz drugog boksa začuo sam papigice da pjevuše:
You can't always get what you want...
– Oh, imate i Stonse – prokomentirao sam.
Prodavač se osmjehnuo.
– Da, Beatlesi ili Stonesi, vječno pitanje kao i: „ gdje si bio 91.?“
Na trećem mjestu papigice su pjevale:
ko bi reko čuda da se dese…
Na četvrtom:
evo zore evo dana, evo Jure i Bobana...
Na petom:
ay Carmela...
Napokon smo došli do Boxa 66. Stupili smo unutra a papigice su zapjevale:
Let me take you down/ 'cause I'm going to/ Strawberry Fields/ Nothing is real/ and nothing to get hung about...
– Dobre su, zbilja dobre – obradovao sam se iskreno.
Njihov dreser ponosno je rekao:
– Ove majušna bića u stanju su otpjevati šezdeset i šest najvećih hitova legendarnih Beatlesa, u notu, bez greške!
– Zar doista?
– Jamčim vam – rekao je dreser.
– Sjajno, uzet ću dvije da pjevaju dvoglasno, po mogućnosti u terci, kao John i Paul.
– Možda da uzmete i Georga – pripomenuo je dreser – on može pripomoći s kvintakordima.
– Koji je George?
– Ima ih više. Ovi s bijelim ovratnikom, oni su George.
– U ostalom na tri dobivate dvadeset posto popusta – pridoda prodavač sa strane.
– Pa to je sjajno, naprosto sjajno – rekao sam i uzeo sve tri, i Johna i Paula i Georga.

Living is easy with eyes closed, misunderstanding all you see...


DEBBIE HARRY y Los Fabulosos Cadillacs Strawberry Fields Forever

- 14:40 - Vox popljuvi (8) - Printaj me nježno - #

04.10.2020., nedjelja

ISPOVIJED(i) KLONIRANOG ČOVJEKA/SILVIJA AND THE BAD SEED (istinita priča)



„Idi i množi se“, rekao sam Silviji kada je po treći put potvrđeno da sam sterilan, neplodan, jalov – ćorak! „Nikada nećemo imati vlastite djece. Kakvo poniženje! Bože kakvo usrano poniženje! „
Ali nije bilo do mojih gena, bilo je to do usranog mumsa, zaušnjaka u ranoj dobi, tako su barem doktori tvrdili.
„Sve će biti u redu, prevladat ćemo mi to“, rekla je Silvija pomirena sa činjenicom da nikada neće biti majka.
„Idi i množi se“, ponovio sam susprežući bijes.

Čovječe, volio sam Silviju više od sebe, više od života, nisam se mogao zamisliti u naručju druge žene - vjerovao sam, doista sam vjerovao da smo dvije polovice iste duše – a nisam joj mogao pružiti ono što je najviše željela na svijetu, da rodi i bude majka.
Prvi sam počeo govoriti o posvojenju.
Otišli smo u dom za nezbrinutu djecu i napravili preliminarne razgovore. Uputili su nas u proceduru i predstavili djecu . Bila su divna, pravi kerubinčići. Silvija se na prvi pogled zaljubila malu crnokosu djevojčicu tamnih očiju što je sjedila na krevetiću podvijenih nogu. Silvija se čučnula nježno upitavši:
„ A kako se ti zoveš“
„Ramona“, odvratila je djevojčica.
„To je vrlo lijepo ime. Ja sam Silvija. Voliš li čokoladice?“
„Aha.“
Izvadila je iz džepa čokoladicu i pružila je djevojčici.
„I ja volim čokoladice. Uvijek ih nosim sa sobom. Kod kuće imam dvorac od čokolade. Bili ga željela vidjeti?
„ O da“, rekla je djevojčica
Silvija je ustala.
„Možda jednom i budeš. Sada moram ići, no doći ću ponovo i donijet ću ti veliku čokoladu. Može?“
„Može.“

Na izlasku, dok je Silvija još izmjenjivala neke informacije s ravnateljicom, stara odgajateljica me je nježno primila za nadlakticu i odvela postrance.
„Slušajte, plemenito je to što radite, ali moram vam reći“, rekla je potiho „prethodno učinite sve, ali baš sve da dobijete vlastito dijete. Radim ovdje više od dvadeset godina, nagledala sam se sveg i svačeg i velim vam u povjerenju: sve je to loše sjeme!„
Gledao sam tupo, u nevjerici. Nisam joj odgovorio da je sve već učinjeno. Da nema šanse. Umjesto toga konspirativno sam rekao:
„Hvala. Imat ću to na umu.“

Na povratku kući, u autu sam ispričao Silviji tu scenu.
Odmahnula je rukom.
„Stara vještica, ne zna što priča. Jesi li je vidio, kako može reći da je Ramona loše sjeme?“
U svakom slučaju sjeme sumnje bilo je posijano i spremno da buja.
Idućih devet mjeseci prošli smo proceduru posvojenja. Na kraju je ostalo još samo da se parafira ugovor i ja sam se tada skamenio. Moji prsti doslovno su se ukočili. Nisam mogao potpisati. Doista sam želio ugoditi Silviji, usrećiti ju, ali nije išlo. Kukavički sam odustao.
"Žao mi je, ne mogu.“, rekao sam.
Kako to misliš, upitala je.
„Jednostavno ne mogu.“

Vratili smo se kući bez riječi.
Silvija danima nije progovorila.
Mislim da me je u tom trenutku doista mrzila.
Dva mjeseca živjeli smo bez riječi. Napetost u kući mogao si mogao rezati nožem . Udaljenost je rasla među nama kvadratnom progresijom. Preselio sam se na kauč u primaćoj sobi. Ona je je ostala u spavaćoj, nasukana na veliki bračni krevet.
Ovo je kraj, mislio sam.

Jednog jutra čitao sam znanstvenu rubriku New York Timesa. Bio je to poduži članak
o kloniranju. Radilo se o banalnom postupku, tako je barem tvrdio novinar. Otkako je klonirana ovca Dolly u Škotskoj prije 22 godine istom se metodom – metodom prijenosa jezgre somatske stanice - kloniralo sve i svašta: od krava, svinja, pasa, zečeva , havajskih miševa i sirijskih hrčaka, do primata. Sve osim ljudi. To nije dopuštao zakon, a ni etika. No unatoč tome bio sam uvjeren da su neke vlade već odavno u potajici klonirale i genetski unaprijedile ljudsko biće.

Odložio sam novine i prepustio se maštanju. Zamišljao sam kako bi bilo da podižem samog sebe ponovo i iz početka. Naravno, činio bih to s puno više ljubavi, interesa i razumijevanja no što su to činili moji roditelji. Ali Baby boom generacija nije jedina što nije poznala svjesno roditeljstvo. T o je tisućljećima star trend aljkavosti i nebrige. U ostalom, tko me poznaje bolje od mene samog, mislio sam. Znao sam sve svoje prednosti i nedostatke. Ovaj put nisam morao gubiti vrijeme na tričarije, na dugo i promašeno obrazovanje, na glupu jurnjavu za karijerom, na idiotske poslove i druženje s moćnicima ne bih li napredovao u hijerarhiji tvrtke, na društvenoj ljestvici, u životu. Mogao sam odmah krenuti in medias res, u bitno, u ostvarenje punog intelektualnog i fizičkog potencijala. Uz homeschooling, alternativne odgojno-obrazovne metode te kvalitetno mentorstvo samo je nebo bilo granica. Imao sam dovoljno novaca da jr-u omogućim čist početak. Zaštićen od svih glupana, nasilnika, seronja, govnara koji hodaju svijetom mališan se mogao razvijati neometano do krajnjih granica. I što sam se dublje uživljavao u taj izmaštani svijet eventualnog roditeljstva to sam bio sigurniji da je kloniranje jedino rješenje mog i Silvijinog problema.

Odlučio sam riskirati. Iznijet ću Silviji prijedlog. Ako me prezre to će biti točka na i, konačni kraj našeg odnosa, pa kud koji mili moji. Ako se složi i mi se upustimo u tu pustolovinu, biti će to vanredno ljudsko iskustvo. Za oboje.
Iako smo bili u braku već punih deset godina doista nisam znao kako će reagirati: hoće li me odbaciti kao užasnog devijanta, izopačenog beskrupuloznog sebičnjaka ili će prihvatiti ideju.
Isprva je bila zatečena.
„To je totalno krejzi“, rekla je „moram porazmisliti o svim reperkusijama takvog čina.“
Nekoliko dana kasnije prišla mi je u kuhinji dok sam cijedio sok od naranče.
„Zamisli, dvije osobe koje ću najviše voljeti na svijetu biti će jedna“, uskliknula je.
„Ako mali zaželi sekicu, znaš što ćemo učiniti“, rekao sam i poljubio je u snažnom stisku.
„Oh, mene nećeš klonirati.“
„Bogami, hoću.“
„Dragi, mislim da smo i službeno smo prešli granicu prihvatljivog ludila.“
„O, da.“
Tu smo noć napokon spavali zajedno, pripijeni jedno uz drugo.

Odmah sutradan sam krenuo u ostvarenje plana. Naravno, kloniranje nije stvar koju ćete naći u legalnim tražilicama. Da bih došao da informacije morao sam se spustiti u Darknet i ondje rovati. Na kraju sam taj posao ipak prepustio profesionalcu, hakeru, jer internetsko je podzemlje prepuno kojekavog ološa uvijek spremnog da čovjeka digne na trik.
Mjesec dana kasnije stupio sam u vezu s doktorom T. Recenzije o njegovom radu bile su na tajnim forumima više nego povoljne. Neki su ga čak oslovljavali s – Otac!
Dobio sam upute o postupanju. Prvu polovicu iznosa uplatio u digitalnoj valuti, potom smo Silvija i ja otputovali u Tajland, pa Džakartu. Ondje smo privatnim hidro-avionom prebačeni na zabačen otočić, u skrivenu kliniku dr. T-a.
Doktor T. bio je visok mršav čovjek inteligentnog pogleda. Govorio je s jakim njemačkim naglaskom. Predstavio nam je svoj tim, a potom nas je detaljno uputio u postupak kloniranja.
Dva dana odmarali smo na „otoku sreće“. Kada je nastupio trenutak da predam genetski materijal, moje somatske stanice, ništa bolno, malo kože i to je sve, zapitao sam se činim li doista ispravnu stvar.
Doktor T. je osjetio moje kolebanje.
„Doista ne brinite“, rekao je „ ljudi se kloniraju češće no što to možete pretpostaviti. Ne samo to, oni dolaze sa zahtjevima da se kloniraju njihovi očevi, majke, braća, sestre, prerano izgubljena djeca, pa čak i ljubavnice. Vi doista ne morate dvojiti o moralnosti vašeg čina, vaš motiv je krajnje opravdan. „
I tako smo to učinili, jezgra iz moje stanice usađena je u žensku spolnu stanicu iz koje je prethodno odstranjen DNA. Potom je stanica u fuzijskoj komori stimulirana malim elektrošokovima da bi se potaklo njeno dijeljenje . U roku nekoliko dana klupko od 32 stanice „zasađeno“ je u Silvijinu maternicu…

Ležali smo u gnijezdu od jastuka u iznajmljenoj staroj kući na francuskoj rivijeri. U kaminu je dogorijevalo drvo četinara. Ugodan miris se širio prostorijom.
Prelistavali smo obiteljski album mojih roditelja.
Ustao sam i natočio nam Dom Pérignon. Bogami, imali smo vraškog razloga za slavlje. Silvija se je bila u petom mjesecu trudnoće. Pod njezinim rebrima rasla je naša beba.
"Baš si bio dražestan klinjo", rekla je pažljivo promatrajući moju fotografiju iz ranog djetinjstva. „Bože kako ću ga maziti.“
„Oboje ćemo ga maziti, ali ga nećemo i razmaziti“, rekao sam upozoravajuće.
Jr. se pomakao.
Silvija je podigla majicu i stavila mi dlan na trbuh. Jasno sam osjećao kako dijete nogicom snažno udara u stjenku maternice.
„Čini se da ovdje imamo nogometaša“, rekla je Silvija.
„Kako da ne“, odvratio sam.
Prasnuli smo u smijeh.

Predviđeni termin za dolazak na svijet novog bića bilo je 8.8. 2008. godine.
"To je dobro. Osmica je moj sretan broj", rekla je Silvija.
„Nemam ništa protiv osmice. To je lijepa okrugla brojka, ukoliko se zarotira za devedeset stupnjeva podsjeća na znak za beskonačno. „
A tako je i bilo.
Lijepa , okrugla, zdrava beba, od 4,8 kg rođena je 8.8. 2008. , u osam sati i osam minuta izjutra.
Dali smo mu ime Egon.

I to vam je ta priča. Trebam li reći dijete stasa zdravo, sretno, obasuto poljupcima, nježnošću, pažnjom? Pa to je samo po sebi već jasno, za ne?

"Hej juniore, dođi ovamo i pokaži čika Hucu svoje crteže.“

„ Zar nisu prva liga, a?“

- 11:23 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

16.09.2020., srijeda

POTRES

Sanjao je da se bori i ubija neku ogromnu prahistorijsku životinju. Potom je sanjao da se mlati s jednim krupnim hrvatskim rednekom u nekoj provincijskoj krčmi. Pošteno su se šaketali. Ušao mu je sa dva direkta i zakačio ga krošeom. Mrcina se skljokala na pod. Snažnim zamasima noge nastavio ga je udarati na tlu. Doista ga je želio ubiti. Zbrisati to govno s lica svijeta. Tada je osjetio podrhtavanje.Ponovo potres! Instinktivno se trgnuo iz sna i shvatio da nije potres već da to podrhtava pelvis njegove žene. Bila je na vrhuncu. Osjetio je lako grčenje tijela. Svršila je bez uzdaha. Bez krika. U tajnosti.
Ostao je ležati na boku, okrenut leđima. Nepomično.
I što sad s tim?
Situacija je izazivala nelagodu. Zar se nije mogla suzdržati, pitao se. Kada on ima potrebu da se olakša uvijek to učini pod tušem. U ostalom nije prvi puta da ju je uhvatio kako se samozadovoljava pokraj njega. U posljednje vrijeme često je to činila što je upućivalo da ima novog jebača. Jer sa jebanjem je isto kao i sa hranom. Što više jedeš to više želiš trpati u sebe. Što više jebeš to više želiš trpati u rupu. Ili primati u rupu, ovisno o spolu i preferencijama.
Sranje, golo sranje!
Neće reagirati, neka stvari idu svojim tijekom, odlučio je. I odmah potom se našao na njoj.
TKO JE ON, kriknuo je.
Prestrašeno se trgnula iz sna.
Tko je on, ponovio je škrgućući zubima.
Kako, što …
Govori kurvo, tko je on?
Ne razumijem …
Ne seri, upravo sam te uhvatio da se jebeš s njim. Tko je on?
Pokušala se prisjetiti zadnjih trenutaka sna. A onda joj je sinulo.
Kriste, pa to si bio ti! Ti! Vodili smo ljubav nježno na pješčanoj plaži…
Ne seri, znam kada lažeš! Vidim ti u oči, čujem ti u glasu. Tko je on?
Dovraga, kretenu, to si bio ti. Čuješ li?
Kurvo! Prokleta kurvo! Pun mi je kurac tvojih sranja!
Zgrabio ju je za vrat i počeo gušiti.
Batrgala se. Grebala. Pojačao je stisak. Pocrvenjela je. Zakrkljala. Oči izbečene. Na rubu svijesti. Pokretom ruke dala je znak da se predaje. Priznat će!
Otpustio je stisak.
Slušam…
Hvatala je zrak. Napokon je progovorila piskutavim glasom:
Nije on…
Što želiš reći?
Zaljubljena sam u Željkicu.
Jebeš se sa Željkicom, pitao je u nevjerici.
Da, odgovorila je prazno.
Isusati. Lakše bi podnio da se fata s muškarcem. Mogla je to biti i polovica muškarca, patuljak s velikim kurom, ili patuljak s malim kurom ali velikim srcem, “on me zbilja voli, razmišlja o mojoj sreći, izražava svoje osjećaje , vodi me na fina mjesta, u restorane s pet zvjezdica, u operu , na balet, a ne u zalogajnice, odvratne pajzlove, birtije i boksačke mečeve“. No žena! I još k tome kumova žena – Željkica!
Zna li Josip za to?
Ne.
Jebemu kurvo jedna, jebeš se sa Željkicom!
Ustao je i otišao u kuhinju. Natočio si je čašu viskija. Iskapio. Dotočio. Sjeo je na stolac i buljio u prazno. Nabrekla žila na glavi pulsirala mu je 120 na sat.
Ovo se ne događa.
I ona se dovukla do kuhinje. Popila vode. Naslonila na sudoper i stajala nepomično.
Koliko to traje, zanimalo ga je.
Godinu dana, odgovorila je hladno.
I što sad?
Odlazim Raf, ostavljam ti dečke. Ne volim ih. Ne razumijem ih. Muška mladunčad, te male zvijerčice pripadaju tebi…
A čemu onda sve ovo, pitao je cimnuvši glavom misleći na zidove njihove kuće, na sav taj zajednički život.
Faza, rekla je ravnodušno.
Faza? Tebi je život sa mnom faza?
Jebiga Raf…
Nemoj ti meni jebiga Raf! Ići ćeš psihijatru, primat ćeš terapiju elektrošokovima. Izbit ću taj lezbijski hir iz tvoje glave.
A-ha,kako da ne…
U djeliću sekunde ponovo ga je preplavio gnjev. To glupo prkošenje! Prebit će je, prebit će je kao mačku! Hoće! No nije mogao ustati. Osjetio je strašnu bol u grudnom košu. Bol je počela zahvaćati i lijevu ruku.
Zovi hitnu, rekao je.
Nije se pomakla.
Hitnu…
Skljokao se na pod.
Promatrala je njegovo onemoćalo tijelo na sivim keramičkim gres pločicama koje je jednom prilikom sama birala. Zatim je otišla u spavaću i odjenula se. Izišla je na ulicu i prošetala do obližnje trim staze. Željkica je već bila ovdje. Otrčala je pet krugova. Njena draga požurila joj je u susret, poljubila je strasno i čvrsto stisnula svojim protetičkim rukama. Proljeće je mirisalo u zraku.
Stvari kreću na bolje, pomislila je.

Bryan Ferry - Miss Otis Regrets


- 14:14 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>