Na Glimur su se spustili potajice, prilijepivši se za rep transportnog broda Debeli Berth, dovoljno vješto da ih skeneri uopće ne registriraju. No, iskreno govoreći, čak i da su se spustili frontalno, s upaljenim svjetlima i fanfarama te izišli obučeni kao Miss Universuma, vjerojatno ne bi bilo nikakvog problema: Glimur je bio planet nadaleko poznat po kroničnoj aljkavosti.

Život na planetu svodio se na pet gradova srednje veličine u kojima je, već generacijama, živjela indolentna građanska marva. Ta se tromost očitovala na svakom koraku, u svakoj vražjoj uslužnoj djelatnosti. Nitko ondje nije stvarno radio; sve se odgađalo, razvodnjavalo, toleriralo. Vremena je bilo za sve, a volje ni za što. Život je izvana djelovao stvarno, no iznutra je bio faličan i uzaludan do groteske.

Naposljetku, sve što je stanovnike Šipona zanimalo dolazilo je s radničkog planeta Astra. Reality showovi — i to ne glumljeni, nego brutalno stvarni — ispunjavali su njihove jalove živote. Gledali su, pratili i secirali real life radničke klase na Astri, kao da se radi o egzotičnoj fauni ili dalekom prirodnom fenomenu, a ne o ljudima čiji je znoj pokretao čitav njihov komfor.

Gumigluidi su se brzo adaptirali i krenuli u akciju. Njih nisu zanimali frivolni tv showovi, bijedne ljudske sudbine, natjecanja u osvajanju, zavođenju, natjecanja u ovoj-onoj izdržljivosti, emocionalno smekšavanje u ispovjedaonici, preljub pred infrared kamarama, Fishing with John, Fisting with Johanna i ostale cirkusarije... Njih je zanimalo iće i piće.
Nova sredina imala je, naravno, predvidiv učinak: apetit je rastao, seksualna napetost se smanjivala, a Šipson je počeo nalikovati na fetu ementalera.
Ljudi su nestajali, brzo, tiho i bez svjedoka. Nerijetko u neugodnim situacijama u kojima je sram naprosto pregazio instinkt za samoodržanjem.

Ne bih duljio, no spomenut ću tri slučaja:

Slučaj 1: Duh iz sraonice (primjer blago cenzuriranog teksta)

TV-propovjednik Ž. bio je samoproglašeni čuvar čistoće. Pred kamerama i u salonima nastupao je kao asketa, gotovo svetac: seksualnost je za njega bila bolest modernog svijeta, simptom propasti, prljava rabota koju treba držati pod ključem da se duša ne ukalja. Govorio je o požudi, libidu, o tjelesnoj strasti s mješavinom gađenja i užitka. Sve je bilo grijeh: dodir, pogled, maštarije. Tijelo je, tvrdio je, nesavršeni stroj: žena je zamka! muškarac slabić! užitak sotonski trik! S te uzdignute pozicije, kroz grmljavinu osude, sipao je pepeo po tuđim vatrama…

A ipak, iza vrata sraonice, u kojoj je nestao pred posterom gotovo zaboravljene Marilyn Monroe, seks-bombe dvadesetog stoljeća, njegova je vlastita ruka trzala protiv sveg onoga što je propovijedao. U Merlinkinom polusnenom pogledu vječno izjebane božice, propovjednik Ž(elezny) nalazio je ne samo erotski poticaj nego i uzbudljivu notu povijesne perverzije — nije mogao zagrliti kostur, nije mogao oskrnaviti prah, ali mogao je fetišizirati medijsku ikonu, transferirati žudnju na nemoguć objekt, i tako – u svojoj uobrazilji – očuvati iluziju moralne čistoće.

Merlin.

Nije stajala – lebdjela je, kao duh, kao privid. U drhtavom svjetlu stare neonske cijevi, bedra su joj bila živinska, stamena, čvrsta. A blago korigirane usne — otvorena nada — i raskoš crvenila koje obećava više od šapata: cjelokupnu golotinju, valjanje po grimizno-skliskim plahtama, nabrekle grudi što mirišu na rano, proljetno jutro i svježe pečen kruh. Proboj u drugi svijet! Svijet sunca i vječno plavih neba! Svijet toliko divan da ga se nikada ne poželi napustiti.

Zatim, ištrcaj
i gotovo istog trenutka , unatoč mjeri samozaštite - samoprezir – vlažan taman i opasan.

Ujutro je sraonica bila prazna. Ogledalo — napuklo. Poster je i dalje stajao na zidu. Merlinka je i dalje jebozovno gledala u objektiv, kao da čeka trenutak kad će netko ponovno pritisnuti okidač.
Produkcija je pričala o „zdravstvenim razlozima“. Publika je samo kimnula glavom, gutajući laž kao svježu pastu. Krenuo je novi blok reklama — za parfeme koji oponašaju strast, za čarape koje ne mirišu na život…
A potom je došao novi voditelj, mlad, bez mrlje, sjene. Nitko se nije zapitao kamo je doista nestao Ž.

Slučaj 2: Oltar (primjer cenzure sakralne erotike)

U tišini kapelice, gdje je zrak bio zasićen ustajalim tamjanom, sestra Magdalena, koju su iza njenih leđa zvali Lady Madonna, pronalazila je pukotinu u svojoj vjeri.

Bila je čuvarica svetinja, njezine ruke – bijele i prozirne poput hostije – prale su zlatne kaleže i polirale križ. Ali njezine misli nisu bile čiste. Svaki dan, pred velikim raspelom na oltaru, gdje je Isusovo izmučeno tijelo visilo na klinovima, osjećala bi toplinu koja se nije mogla pripisati svijećama. Gledala bi u bokove, u onu liniju trbuha koja je vodila prema komadiću platna ovijenog oko struka, u ranu na rebrima koja je izgledala poput usana.

A onda bi se, kad bi samostan utonuo u san, vratila.

Stajala bi pred oltarom, drhteći. Njezini prsti, umrljani od kutića misala…

Bila je to najdublja hereza, a ona ju je gutala poput najrjeđeg misnog vina. Znala je sve o mističnom braku, o svetoj Terezi i njezinom transverberacijom probodenom srcu. Ali ovo nije bila duhovna ekstaza. Ovo je bila požuda, čista i vlažna, usmjerena prema tijelu na križu.

Jedne noći, više nije mogla podnijeti ... prigušeni krik, drhtaj i psovka… A kada je podigla pogled, činilo se joj – samo časak – da su Kristove noge, onako probijene, lagano zadrhtale.

Ujutro su sestre redovnice pronašle mokru lokvu pred oltarom. – Iščezla!

Slučaj 3

Na ovom mjestu u Atelijer upada Španjolska inkvizicija te u potpunosti cenzurira tekst pod naslovom PapaTrump i bečki dječaci. Umjesto toga prilažemo video uznemirujućeg sadržaja – mijao!

I dok je na Zemlji vladala opće histerija, dok su se vodile užarene polemike, sukobljavale se izvitoperene ideje homo theoricusa, ukrštali se mačevi uvjerenja i polumišljenja, na Timoru se dogodila katastrofa: virus koji je najčešće napadao Mimenhote, bića najsličnija delfinovoj kiti, mutirao je i u svega jednoj noći pokosio pedeset ljudskih duša ostavljenih za rasplod. Astrom je ludio pećinom: grmio, urlikao, razbijao, boce, lonce, prevrtao klupe, stolove i ormare.
Katastrofa se dogodila tako brzo da je Grenged ostao zatečen. Nije stigao ni pomisliti cjepivo a, stvar je bila gotova. Odmah se primio kloniranja. Dovukao je sve iskoristive dijelove iz srušenih brodova ali to nije bilo dovoljno da se stvore potrebni uvjeti. Požalio se Astromu.
– Od ovoga neće ništa biti.
– Jesi li siguran?
– Apsolutno. Fali mi mikromanipulator za enukleaciju jajnih stanica. Bez toga ne mogu izvaditi jezgru. Treba mi inverzni mikroskop s fluorescentnim osvjetljenjem, onaj kakav se koristi za SCNT;
Trebam mikropipete za nuklearni transfer, ne ove improvizirane cijevi od rashladnih vodova;
Inkubatori s kontrolom CO2, O2 i temperature na 37,0 °C, ne pećina s vlagom i plijesni;
Gdje su mi bioreaktori za kulturu tkiva? Bez perfuzije stanice umiru nakon 48 sati;
Nemam laminarne komore, sve je kontaminirano;
Fali mi sustav za krioprezervaciju embrija, bez šok-zamrzavanja sve propada;
A i da sve to imam, bez umjetnih maternica, onih biovrećica s kontroliranom amnijskom tekućinom, razvoj ne ide dalje od ranog stadija.
Zastao je, pa dodao tiše:
– Energija. Treba mi stabilan izvor napajanja, ne ovi krpani generatori s brodskih olupina. Fluktuacije ubijaju kulturu.
Pogledao je Astroma ravno u oči.
– Dakle: bez mikromanipulatora, inkubatora, bioreaktora, laminarnih komora i umjetnih maternica nema kloniranja. Zaboravi.
- Da zaboravim? Ljude da zaboravim? Nema šanse – progunđao je i stisnuo čeljust toliko jako da mu se istog trena lice okockavilo.

***

Ionescu, stari poglavica plemena Gumigluida, primio je vijest stoički. Nije podigao glas, nije pokazao ni trunke kolebanja. Obratio se plemenu s uobičajenim, gotovo uspavljujućim mirom:
– Nastavit ćemo živjeti kao i dosad. Ovo je bilo božje iskušenje.
Tišina je potrajala nekoliko otkucaja srca. A onda se Astrom, pretendent na prijestolje nakon Ionescuove smrti i gotovo izvjesni pobjednik nad preostalom dvojicom kandidata, usudio učiniti ono što nitko drugi nije – usprotiviti se.
– To nije iskušenje. To je indolencija, indisponiranostercija, inercija, sve na i! Kako uopće možeš to izgovoriti pred njima, sada kada su upoznali slatkasti okus ljudskog mesa – obrušio se na Ionesca.
Ionescu ga je pogledao bez sjene uvrijeđenosti.
– A što ti predlažeš? – upitao je mirno, kao da razgovaraju o vremenu.
– Seobu! Vrijeme je za seobu patuljaka! – rekao je Astrom s vizionarskim sjajem u očima.
Starješina je odmahnuo glavom.
– To nije moguće. Ovo je naš tisućljetni dom. Kosti naših predaka uzidane su u ove stijene. Ovdje živimo stoljećima. To što su se ljudi zatekli među nama bilo je, ponavljam, iskušenje bogova.
Unatoč poodmakloj dobi – imao je dvjesto četrnaest godina – Ionescu je i dalje uživao neupitan autoritet. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je i dalje imao najveće spolovilo s kojim je još uvijek povremeno deflorirao pokoju djevicu.
– Uz dužno poštovanje, starješino – obuzdavao se Astrom – mislim da strahovito griješiš.
– Astrome, ja tebe razumijem – odvrati Ionescu – ali ti si još mlad.
Mlad? Sa svojih sto i pet godina? Astromu je krv jurnula u sljepoočnice. Osjećao je da će eksplodirati. Do kada se ovdje biva mlad? Stisnuo je šake. Čeljust. Lice mu je ponovo okockavilo.
– I kada smo već na i – impulzivan – nastavio je starješina. – Imaš vremena shvatiti. Možda ćeš jednog dana biti dobar vođa. Ali naša je sudbina da živimo kako živimo. Ne smijemo izazivati Fatum. Ne smijemo ljutiti bogove. Moglo bi nam se dogoditi nešto strašno. Mogao bi to biti kraj naše vrste. Mogli bi izumrijeti.
– Ali… – izusti Astrom, želeći reći kako je to praznovjerje, strah utemeljen u dogmi, puki izgovor.
Ionescu ga prekinu kratkim pokretom ruke.
– Basta. Rasprava je završena.
– Baš i nije bila neka rasprava – Astrom će za sebe.

***

Astrom je bio odlučan da mijenja stanje. Ili otići — ili srušiti Ionescua. Ipak, odlazak mu je bio draža opcija, a za to mu je bio potreban Grenged. Zato je odlučio doznati kakvo je Grengedovo stajalište u svezi odlaska.
Grenged je izašao u svoju uobičajenu večernju šetnju hodnicima Kvadro, Tutoris, Zoon, Lipsum, Several i Poco. Negdje na sredini Tutorisa Astrom je prišao Grengedu.
– Večer, Grengede.
– Večer, Astrome – odgovori Grenged, pa doda – iako je u nas vazda večer.
– Mogli bismo reći: mrak – nadoveže se Astrom, s očitom aluzijom na današnje događaje.
– Jah – odvrati Grenged u smislu što ćeš.
– Ako nemaš ništa protiv, pridružio bih ti se u šetnji.
– Dapače. Bit će mi drago.
Krenuše polako, s noge na nogu.
– Zapravo – započne Astrom nakon kratke stanke – pretpostavljam da znaš zašto sam ovdje.
– Recimo da imam ideju – odgovori Grenged ne gledajući ga.
– Zanima me tvoje mišljenje o onome što se danas zbilo.
– Ionescu je star i sasvim je logično da razmišlja kako razmišlja. Uostalom, njemu je kristalno jasno da je vračarska klika na njegovoj strani, a to je ozbiljan adut: kler je moćan manipulator patuljačkog raspoloženja i svjetonazora. Nije slučajno što je prethodne događaje proglasio božjim iskušenjem. Negirati volju bogova znači stati na vrlo klizav teren. A logika? Ona tu nema što tražiti. Sve to samo potvrđuje koliko je Ionescu iskusan vladar.
Zastane na trenutak, pa nastavi:
– Ali dovraga i s tim! Nije sporno da možemo nastaviti živjeti u oskudnim — da ne velim asketskim — uvjetima. U tom slučaju naša je budućnost, barem na nekoliko stoljeća, prilično izvjesna. No pravo je pitanje: ima li to ikakva smisla? Je li život puko prihvaćanje sudbine ili težnja da se izađe iz statusa quo?
– Osobno – zaključi – smatram da nije neizvjesnost ta koja ubija patuljka u pojam, već izvjesnost.
– Grengende, dugo se znamo. Zajedno smo išli u školu, zajedno lovili patuljčice… Nadam se da mi ne zamjeraš što sam prvi opalio Makabu…
Grenged je to sjećanje i osjećaje odavno prevladao. Makabu je, doduše, istinski volio, dočim je Astromu ona bila tek prolazna rupa. Da stvar bude tragičnija, nakon što ju je Astrom iskoristio i napustio, strastvena se Makaba objesila u jednom od ovih hodnika. Od toga dana Grenged je postao čisti racionalist. A kako to često biva s onima kojima više ništa ne ostane osim razuma, postao je i iznimno uspješan pronalazač. Tako, vođen isključivo ratiom, sada nikome nije zamjerao ama baš ništa.
– Bit ću izravan – nastavi Astrom. – Želiš li otići iz ove prčvarnice?
Tajac. Grenged je šutio punu minutu. Samo su se koraci lijeno odbijali od stijenki Tutorisa.
– Ja sam za odlazak – rekao je napokon.
Astrom u sebi odahne. Neće biti puča. Neće biti represalija, pokolja, krvi do koljena ni bratoubilačkog rata.
– Ne mogu ti reći koliko mi je drago da to čujem – reče Astrom i gotovo ga zagrli. – Slušaj, kakve su šanse da iz onog krša složiš novi brod?
– Male – odvrati Grenged bez uljepšavanja – ali izvedivo. Ima nekoliko prilično očuvanih modula. Mogli bismo ih paralelno povezati, složiti improviziranu mrežu napajanja i pogona, prespojiti energetske magistrale mimo izvornih specifikacija. Centralne sustave bismo morali zaobići u potpunosti ali to nije nužno loša vijest. Manje automatike znači i manje iznenađenja.
Zadržali bismo osnovnu strukturu trupa, a navigaciju bismo sveli na poluručno upravljanje uz pomoć inercijskih žiroskopa i zvjezdane karte iz sekundarnog memorijskog bloka. Pogon bi radio u pulsnom režimu: kratki skokovi, hlađenje, pa opet. Nimalo elegantno, ali dovoljno da se izvučemo iz gravitacijske rupe Trimora.
Problem su stabilizatori. Bez njih bi brod imao tendenciju uvrtanja pri većim opterećenjima. To se može riješiti dodatnim balastom i ručnim korekcijama, ali netko bi cijelo vrijeme morao biti na komandnoj ploči. I energija — trebat će nam sve što možemo iskopati: kondenzatori, baterije, čak i reaktorski ostaci, ako još uvijek nisu previše ozračeni.
Ukratko, to ne bi bio brod kakav se pamti. Više nešto između polupanog lončića i pokretne katastrofe. Ali letio bi!
Astrom se zaustavi i pogleda ga ravno u oči.
– Reci što ti treba. U svakom trenutku mogu ti osigurati barem petnaest patuljaka. Praznikom i trideset.

***

Grenged se primio posla. Za njega je to bio izazov kakav se ne propušta. Dok je kod većine patuljaka primarna želja bila puna trbušina, njega je morila drukčija glad: sanjao je o laboratoriju dostojnom vlastitog genija! Odlazak bi mu omogućio priliku da se napokon ostvari i dokaže kao radikalni izumitelj. Jedno su samoprocjene, a drugo vanjska validacija. Bio bi to kvantni skok u najdoslovnijem smislu riječi! Nije li to, uostalom, pravi smisao patuljačkog života? Napredak, a ne puko istrajavanje.
Prebirući po spašenim podatkovnim bazama otkrio je da su ljudi fascinantna vrsta. Među njima bilo je umova koji su mu, sasvim moguće, bili ravni, ako ne i nadmoćni. S jednim Einsteinom, recimo, mogao bi mirno piti kavu i satima raspravljati o svemiru, a da pritom ne osjeti ni najmanji poriv da ga smaže, snatrio je.

Nakon godinu i pol dana mukotrpnog rada, varenja, provlačenja kablova, prespajanja žica, lemljenja spojeva, zamjene pregorjelih modula, niveliranja nosača, učvršćivanja oplata, podešavanja ventila, čišćenja filtara, usklađivanja motora, testiranja sustava, ponovnih rastavljanja i ponovnih sastavljanja, Grenged je napokon uspio. Od onoga što je sam nazivao „relativno očuvanim kršem“ sastavio je brod.
Dizajnom brod je bio očekivano smiješan, no pokazalo se, vrlo učinkovit. Astrom je imao čast sudjelovati u prvoj pokusnoj vožnji, u kratkom, ali ohrabrujućem letu do mjeseca Butka.

U tom periodu Astrom je sakupio šezdeset i tri patuljka koji su bili spremni napustiti rodnu grudu. Među njima se našao i mladi fratar Kukuriku. Kod mnogih je njegova pojava izazvala sumnju u špijunske pobude, no ubrzo se pokazalo kao je i on sasvim običan patuljak, samo s izraženom radoznalošću i talentom za metafiziku.

Pod okriljem mraka, 6. siječnja 2004. godine po patuljačkom vremenu, točno u ponoć i trinaest minuta i pet sekundi, frakcija plemena Tiki-turam-guramu zauvijek je napustila Trimor. I tako je započela neponovljiva svemirska Odiseja, koja je potrajala punih pet i pol godina, sve dok patuljci nisu ugledali ciljani planet Glimur.
Šezdeset i tri patuljka snilo je u hibernaciji električne ovce, dok su Astrom i Grenged, naizmjenice upravljali brodom. Je li im bilo teško? Naravno! Bili su to samouki ali tvrdokorni momci. No bila je to i prilika da se, nakon svega ponovno zbliže, ovaj put na samoj ivici (a možda i marici) i svemira.

Bob – sveznajući intergalaktički pripovjedač

Dobar dan (a možda jutro ili večer!), ispričavam se na smetnji. Ja sam Bob, sveznajući intergalaktički pripovjedač i u prethodnom dijelu teksta pojavljujem se više onako, incognito. Oženjen sam rospijom (ime joj je Lilith Teslić) i imamo dvoje djece (Abelaba i Kainbaala; prava su muka!), a ovim se poslom bavim već zavidan broj svjetlosnih godina. Sada imam neodoljivu profesionalnu potrebu da Ti, uvaženi čitatelju, malo pojasnim i dajdžestiram priču, jer suvremeni čitatelj rijetko ima strpljenja za lutanje bez putokaza.
Dakle, Gumigluidi su – kao što si već zapazio – grupa, zapravo frakcija beskrupuloznih patuljaka za koje se (u vrijeme kada su se događali gornji redovi) vjerovalo da postoji samo na planetu Trimor, u Rutunskoj galaksiji, u sazviježđu Balkon. Trimor je planeta poznata kao ružno, mračno i krajnje nepristupačno mjesto. Njegovu površinu čine dugi, šiljati planinski lanci nalik slomljenim, krnjavim narkomanskim zubima, između kojih zjape bezdani toliko duboki da ni najupornija svjetlost ne uspijeva doprijeti na njihovo dno. Učestali zemljotresi, geomagnetske oluje što paraju zrak zelenim i ljubičastim bljeskovima, orkani koji dolaze bez upozorenja, kiše u obliku naglih, nasilnih provala koje u samo nekoliko sati poplave čitave doline, erupcije vulkana kao stalni ispadi kroničnog bijesa planete koja ne zna drugačije komunicirati. Na Trimoru ništa ne traje dugo: ni građevine, ni putovi, ni nade. Čak su i prirodni zakoni ćudljivi, skloni improvizaciji i greškama. Stari gnostici bi rekli: to je mjesto od kojega je i Zli Demijurg digao ruke!
S obzirom na uvjete (koji nisu odvajkada bili takvi), Gumigluidi su se povukli pod zemlju, u relativno stabilne slojeve Trimorove kore gdje su u mreži tunela, šupljina i napola urušenih kaverni pokušavali preživjeti. Da, podzemlje im je pružalo zaklon od mahnite planete ali s druge strane i oskudicu. Hranili su se svime do čega su mogli doći: stjenicama tvrdokornim poput šljunka, masnim gujavicama nateklim od minerala, slijepim mravima kiselog mesa, bezbojnim crvima, ljepljivim larvama koje su svjetlucale u mraku, krticama s degeneriranim udovima, špiljskim puževima bez kućica, gljivičnim spužvarima nalik na meso, sluzavim troglobiontima, dlakavim troglofilima, trogloksenima, slijepim ribolikim stvorenjima iz podzemnih bara, pa čak i rijetkim kolonijama mesoždernih lišajeva koje su s mukom strugali sa stijena. Nisu prezirali ni od strvine: ono što bi stradalo u urušavanju tunela ili geomagnetskom trzaju planete završavalo bi u loncu bez previše pitanja. Proteini su proteini, kako je to volio reći stari Glur. U krajnjoj nuždi jeli su i vlastite bolesne, osakaćene ili jednostavno preslabe, pravdajući to prirodnim poretkom i neupitnom logikom preživljavanja.

Sve dok …

Sve dok se istraživački brod Gigant XPLS Zemaljske Vlade, s posadom od 514 duša, nije iz nepoznatog razloga survao u bezdan mračnog Trimora. I tada su, Gumigluidi, avaj, otkrili ljude, tj. ljudsko meso.

Zemaljska Vlada djelovala je promptno prekinuvši istraživanje Bipa, planete što se vrtjela u galaksiji Bib-bop sazviježđa Turip, te na Timor uputila pomoć, istraživački brod Kardan 1 koji se nalazio najbliže Balkonskom sazviježđu i Rutinskoj galaksiji.
No sudbina istraživačkog broda Kardan 1 (218 duša) bila je ista kao Giganta XPLS. Razlog sunovraćenja u bezdan također je ostao zagonetkom.
Zemaljska je Vlada odlučila još jednom djelovati. Poslala je bezljudsku posadu, najnoviji model kiborga Samuraj XL-13, u potragu za preživjelima.

No sudbina krstarice Limeni bila je ista kao i istraživačkih brodova Giganta XPLS i Kardana 1. Što se zapravo zbiva, nitko nije znao. Crne kutije su šutjele, navigacijski zapisi završavali su u savršeno kružnim loopovima, a posljednji telemetrijski podaci podsjećali su više na dadaističku poeziju nego na znanost.
Naučnici su, očekivano, iznijeli niz teorija.
Jedni su tvrdili da se radi o nepoznatom spektru zračenja koje selektivno razara neuronske sklopove, ali ostavlja organske proteine netaknutima — teorija popularna među bioetičarima i vegetarijancima.
Drugi su zagovarali hipotezu o lokalnoj anomaliji prostor–vremena, tzv. Trimorskoj petlji, u kojoj uzrok sustavno dolazi nakon posljedice, što je, prema njima, sasvim dovoljno objašnjenje zašto su se brodovi srušili prije nego što su uopće stigli.
Treći su govorili o masivnoj gravitacijskoj leći skrivanoj u bezdanima planeta koja privlači metal, strah i birokratsku dokumentaciju.
Bilo je i radikalnijih prijedloga:
da se radi o kolektivnoj halucinaciji posade izazvanoj interferencijom Trimorova magnetskog polja s ljudskim osjećajem Smisla;
da su brodovi jednostavno odbili suradnju, umorni od toga da služe civilizaciji koja više ne zna kamo ide;
pa čak i teorije da je netko pogrešno izračunao konstantu, zamijenivši E = mc˛ s eksperimentalnim, ali nikada potvrđenim E = mc hammer˛, što je, prema autoru rada, “moglo imati blage posljedice”.
Kako god bilo, nijedna teorija nije bila provjerljiva, a svaka je savršeno odgovarala nečijem interesu.

Tada je Zemaljska Vlada odlučila zataškati stvar. Zaboraviti na usrani Timor. Jednostavno ga prekrižiti. Spašavanje je gutalo resurse. Novac u Federalnom trezoru topio se kao Gauda na blanširanim prokulicama pećnice s uključenom pirolizom.
Na konferenciji za medije pojavio se znojavi, prištavi PR-ovac Zemaljske Vlade i pročitao službeno priopćenje s blesimetra. „Akcija je, uspješno okončana, ali — na žalost — preživjelih nema“, rekao je.
Proglašen je dan žalosti, izvješene su crne zastave, raspisan je natječaj za idejno rješenje spomen-obilježja, memorijalne skulpture, umjetnici su primili posla... Sve se pomalo vraćalo u normalu.
Istina je ostala zakopana u bunkeru, s oznakom „strogo povjerljivo“.

Ali ne zadugo. Čitav je slučaj iznenada ponovno isplivao na površinu kada je u tjedniku „Žuto naprijed, smeđe straga“ objavljen intervju s tipom koji je tvrdio da posjeduje telepatske sposobnosti, a povremeno — u sunčanim danima s relativnom vlagom zraka između 47,3 i 49,1 %, atmosferskim tlakom stabiliziranim na 1012,6 hPa, koncentracijom lebdećih čestica PM2.5 ispod 11 µg/mł te niskom razinom elektromagnetskog zagađenja kao i blagim jugozapadnim povjetarcem od najviše 2,8 m/s — i moć telekineze. On je to nedjeljno poslijepodne, nakon što je ručao varivo od kiselog kupusa i potom legao da malo odmori, uhvatio telepatski vapaj jednog od 50 preživjelih (25 muškaraca i 25 žena) koje su Gumigluidi ostavili za rasplod.
Pod bombastičnim naslovom „Ljudožderi na Trimoru“ list je objavio da Zemaljska Vlada sustavno skriva istinu: na Trimoru, navodno, žive patuljci-ljudožderi, u vladinim x-filleovima uredno klasificirani pod imenom Gumigluidi.
Toga dana remitende nije bilo.

Konkurencija, vidjevši kakav su rezultat polučili Žuto-smeđi odmah su startali sa svojim fabulacijama.

Uslijedio je šou.

GUMIGLUIDI – NOVA PRIJETNJA ČOVJEČANSTVU?!

Nakon asteroida Longituda, prijetnja se vraća — ali ovaj put ima zube, dlaku i apetit! Prema povjerljivim izvorima, na planeti Trimor obitava rasa patuljastih humanoida poznatih kao Gumigluidi, ekstremno otporna bića koja preživljavaju ondje gdje zakoni fizike odustaju. Hrane se svime. Uključujući i ljudima.
Ako su sposobni opstati u bezdanima Trimora, što ih sprječava da se sutra pojave ovdje?

POTKOŠULJA KOJA PRIJETI CIVILIZACIJI!

Gumigluidi nikada ne skidaju odjeću – stručnjaci upozoravaju na ozbiljne posljedice

Najnovija saznanja o Gumigloidima s planete Trimor otkrivaju zabrinjavajući detalj koji je dosad bio zanemaren: ova dlakava bića čitav svoj život provode u jednoj jedinoj potkošulji. Prema dostupnim informacijama, ista potkošulja nosi se od rođenja do smrti, bez pranja, zamjene ili stanke, što, kako upozoravaju stručnjaci, predstavlja “kulturnu bombu bez presedana”.

Nije jasno radi li se o vjerskom simbolu, seksualnom fetišu ili obliku biološke kontrole, no pojedini analitičari ne isključuju mogućnost da potkošulja ima i disciplinirajuću funkciju. “Ako im oduzmete potkošulju, oduzeli ste im identitet”, tvrdi anoniman izvor blizak krugovima ksenopsihologije. “Ako im je ostavite, riskirate kulturnu kontaminaciju.”

Posebnu paniku izazvale su špekulacije da Gumigluidi potkošulju ne doživljavaju kao odjevni predmet, već kao produžetak tijela — nešto između kože, zastave i bračnog ugovora. Prema nekim tvrdnjama, skidanje potkošulje u njihovoj kulturi znači objavu rata, dok njezino dijeljenje navodno označava poziv na razmnožavanje.
U javnosti se već postavljaju pitanja: što ako Gumigluidi jednog dana stupe na Zemlju odjeveni u iste te potkošulje? Jesu li naše perilice rublja spremne? Ima li čovječanstvo dovoljno zaliha deterdženta? I najvažnije — hoće li itko imati hrabrosti reći im da bi možda, samo možda, trebali obući nešto drugo?

UZBUNA ZBOG “KULTA PLAVIČASTOG FALUSA”: TAJNI OBREDI ŠOKIRALI JAVNOST

Podzemni krugovi i alternativni izvori upozoravaju na postojanje tzv. Kulta plavičastog falusa.
Prema dostupnim informacijama, članovi kulta okupljaju se oko monumentalne skulpture plavičastog (PANTONE® Blue 072 C) falusa visokog i do deset metara, koju smatraju svetim simbolom plodnosti, moći i kozmičke pravde. Obredi uključuju ritualizirane tjelesne radnje, strogo propisanu hijerarhiju uloga te keramičke artefakte.
Svećenice tijekom ceremonija izvode ritualne geste odanosti falusu, dok ostatak zajednice sudjeluje u kolektivnim praksama koje stručnjaci za sektaške pokrete uspoređuju s poznatim povijesnim primjerima kultova plodnosti i zatvorenih duhovnih zajednica.
“Radi se o klasičnom obrascu,” tvrdi anonimni sociolog. “Jak simbol, strogo kontroliran obred, obećanje transcendencije i potpuna suspenzija individualne odgovornosti.”

Paranoja je rasla.

PANIKA U KUPAONICI: “VIDJELA SAM GUMIGLUIDA U WC-ŠKOLJCI!

Jučer u ranim jutarnjim satima mirnu svakodnevicu jedne gradske četvrti uzdrmao je bizaran incident koji je na kratko raspirio strah od navodne izvanzemaljske infiltracije. Kućanica F. T. (47) ustvrdila je kako je prilikom ulaska u kupaonicu ugledala “dlakavo čudovište kako proviruje iz zahodske školjke” te da joj je isto, prema njezinim riječima, “dobacivalo prljave, nepristojne riječi”.

Uslijedio je vrisak, kratkotrajni gubitak svijesti, a zatim poziv službama. Na teren su izašli policija, hitna pomoć i jedan zbunjeni vodoinstalater nietzscheanskih brkova.

Nakon detaljnog očevida, stručnjaci su utvrdili da se, na žalost ljubitelja teorija zavjere, ne radi o Gumigluidu niti o bilo kakvom poznatom ili nepoznatom obliku života, već o – izmetu supruga kućanice, koji nakon obavljene nužde nije pustio vodu.

“U prvom trenutku i meni je djelovalo prijeteće,” izjavio je policijski službenik Vlado K. “Količina izmeta bila je nadljudska, a broj neprobavljenih dlaka koji se nalazio u izmetu bio je, kako da se izrazim, baš kao da je gospodin Timothy provalio u sklonište za nezbrinute životinje i sve furiste redom prožd'o.“

Gospodin Timothy, suprug gospođe F. T. nije želio davati nikakve izjave za medije, no neslužbeno doznajemo da je incident završio bračnom svađom, a ne intergalaktičkom krizom.

Vlada se, očekivano, nije oglasila.

Vlada se nije oglasila, ali što je uopće mogla reći?

Medijsko ludilo doseglo je vrhunac u trenutku kada su Sunčevim sustavom prolaziliEurilogoti — galaktički nomadi, bestjelesna i krajnje šutljiva bića čije se postojanje do tada spominjalo tek u fusnotama astrofizičkih radova.
Pokušaji komunikacije s Eurilogotima pokazao se jedvitim. Na izravna pitanja odgovarali su isključivo s “da” ili “ne”.

To, međutim, nije spriječilo žuti tisak da nastavi s konfabulacijama, špekulacijama i otvorenim izmišljotinama.
Pod naslovom preko cijele naslovnice:

“HUMANOIDI, ČUVAJTE SE TRIMORA!!!”

objavljeno je da je, prema “zaštićenom vladinom izvoru”, održan poduži i krajnje zabrinjavajući razgovor između predsjednika Zemaljske Vlade i Eurilogota po imenu Zlajkan Zozi. Zozi je kategorički ustvrdio kako se humanoidi svih vrsta trebaju pod svaku cijenu kloniti Trimora, jer je riječ o “nestabilnoj zoni i mjestu poremećene stvarnosti”.
Detalji razgovora, naravno, nisu objavljeni. Eurilogoti su, kako se tvrdi, nakon izgovorenog “42” — nestali.
Ako se čak i Eurilogoti klone Trimora — što se, dovraga, tamo stvarno događa?

(nastavit će se...)

Napomena:

postojali su rani Beatlesi i postojao je rani Huc.

Kako sam ovih dana prilično rezigniran, da ne velim apatičan, nisam imao snage za stvaranjem ičeg novog. Stoga sam prošao kroz neke stare datoteke i pronašao neke zaboravljene stvari. Golobradi Huc i Huc u srednjim godinama jedva da imaju išta zajedničkog. Pa ipak, kačim ovdje jedan mladenački tekst zbog historijske i sentimentalne vrijednosti.

Kako se txt rasprostire na petnaestak stranica raspodijelit ću ga u nekoliko postova.


RUPA

Intro

- Ijuuuu – vrisne stara, pripita prosjakinja padajući u rupu što se nenadano prolomila pod njom.
- Imamo je! – uzvikne Astrom, najsnažniji Gumigluid i hitrim pokretom, debelom bakrenom žicom sveže vreću od konoplje.
– Majkudavamjebem, puštajte me van, govnari smrdljivi! Moji će vam sinovi kurac nakosati - uzalud se starica prijeti, batrga kao štene u vreći i psuje kao kočijaš.
– Đaba đipaš baba, iz ovoga se nećeš izvući – progovori Figon, Astromova desna ruka i prodrma vreću.
– Mater vam kurvinsku, jebala vas ona retardirane...
– De baba začmrlji – muževnim basom zabrunda Astrom.
No starica ne haje i nastavlja sa serijom vanrednih psovki ne sluteći da je najsnažniji, ujedno i najtanjih živaca. Dvije minute kasnije on baca vreću na pod te sruči kišu nožno-ručnih udaraca dok ne nastane mir. – Jebate koji davež! – otre znoj sa čela.
– I smrdi ko futa – ojađeno doda Figon.
– Zajeb – natukne Astrom.
– Zajeb – složi se Figon.
– I što ćemo sad?
– Ništa, nosimo ju Grangedu, možda iznađe kakvo rješenje.
Zatim bez riječi požure spletom podzemnih hodnika.

Za to vrijeme na površini

Mjestu događaja prilazi majka sa djetetom.
– Mama, mama kakva je to jupa? – pita dijete pokazujući na rupu u kojoj je nestala stara prosjakinja, svojevrstan gradski ukras.
– Jupa? Nije to jupa! – odgovara njegova retardirana mati.
– Nije jupa?
– Nije.
– A što je onda?
– To je buljdoždero.
– Buljdoždero?
– Je, buljdoždero.
– Jupica.
– Ne jupica! Buljdoždero!
– Jupicabuljdoždero – dijete će.
– Ne jupicabuljdoždero. Buljdoždero.
– Buljdoždero.
– Buljdoždero!

Problem

Astrom i Egon pojavljuju se u podzemnom selu Pakcshu-u. Kada ostali tovariši primijete da nose ulov nastaje mahnito slavlje. Jure ususret ispuštajući divlje krikove.

– Prerano se radujete – namrgođeno će Figon.
– Pozovite Grengeda, brzo – naredi Astrom.
Keron, najmršaviji ali zato najbrži pojuri u Grengedov istraživački laboratorij.
– Što je? – upita Tromput inače najveći gurman.
– Čut ćeš kada dođe Grenged.
Grenged se brzo stvori. – U čemu je problem?
– Zajeb – iznova konstatira Astrom i nemoćno slegne ramenima. – Baba jest punašna, ali smrdi na trinaest nesretnih kilometara. I iznutra i izvana. Odavde vidim da joj je jetra u raspadu. Da su joj svingteri otišli možete i sami osjetiti.
– Možda ima i gangrenu – doda Figon katastrofično. – Što da se radi?
Grenged se približi i onjuši vreću širokim nosom. U istraživačkom zanosu prejako povuče i specifičan miris izmiješanih izlučevina ljudskog tijela oprži mu sluznicu.– Auuuf – izdahne s gađenjem te obriše suzu što mu kanu od reska mirisa. – Zbilja je zvijer!
Astrom mu uputi značajan pogled u smislu ultra gadno, zar ne?
Grenged popravi naočale te značajno stade češkati podbradak, nos, tjeme, zatiljak te naredi: – Odnesite je u labos, vidjet ću što mogu učiniti.
Ali ništa ne obećavam – doda.

Tužna se družba nijemo raziđe.

Za to vrijeme na površini 2

Starac (godina 80) stoji pred rupom. Po sedmi put u životu hvata ga staračka depresija. Njegov unutrašnji solilokvij teče ovako:

Dakle rupa! Rupa! Što ta rupa radi ovdje? Iskopaj i ostavi! To je valjda njihov moto! O tempora, o mores! Sve se raspustilo, opustilo, oglupavilo. Nekoć se znao red! Valjalo bi tužiti grad. Ali tko će ga tužiti? Ja? Ne! Jok! Neću ga ja tužiti. Zašto bi ga tužio? Ja sam star! Ha! baš imam vremena natezati se naokolo po sudovima. No, mogao bi netko upasti unutra. Upasti, i polomiti se! Neko dijete, recimo. Samo je pitanje vremena kada će unutra upasti neko dijete!


Neki vragolan! Vražićak! No, što to mene briga? Neka padne i polomi se! Neka padne i polomi se kada roditelji ne vode brigu o svojim mališanima! Pravo im budi! Ne može to tako! Hej-haj i udri brigu na veselje! A ulica neka odgaja dijete! Sve na svijetu traži i vrijeme i pažnju i brigu i ljubav!
Nego, ta rupa tute, koliko je duboka? Mora da je prilično duboko kada joj se ne vidi kraja. Šutnut ću kamenčić da vidim koliko je duboka. (Šutne kamenčić.) – Ah, smiješna li mene, baš ću čuti kada dotakne dno. Pa ja sam gluh kao top u mirnodobju! Već dvije godine gluh sam kao Beethoven i Goya zajedno! Teško je biti gluh. Nikako da se naviknem na to.
Zapravo, kad bolje razmislim, to je nepodnošljivo. Da, nepodnošljivo! Nepodnošljivo do te mjere da mi dođe da se ubijem. Ovog časa da se ubijem! Uostalom zašto se ne bih ubio? Dovoljno sam živio! I to po tuđim standardima. Moj život nije bio nešto. Nije bio nešto, ali nije bio niti ništa. Ili je ipak bio ništa s obzirom da ništa nisam mogao izabrati: niti sam birao gene, niti roditelje, niti državu, a kamo li društveno uređenje ili planet… No mogu odabrati svoju smrt! Da! To mogu! I to je, kada bolje razmislite, jedini STVARAN izbor koji čovjek ima. Prekinuti kada mu je dosta! Kada mu je voda došla do grla! A bogami i prije! Kada mu je voda došla do malega prsta, a svejedno mu je dosta! Jednom je Dostojevski rekao: da mi je netko ponudio život pod ovakvim uvjetima nikada ga ne bih prihvatio! Igrica je stvarno loša. Dva za zaplet, deset za grafiku jer Maja, taj usrani pričin, dosita izgleda uvjerljivo.
Dakle, čini se da je došao taj trenutak. Da, napokon je došao taj trenutak!
- ZBOGOM! usrani, prljavi ružni, zli svijete, kupaj se i dalje u svojim govnima - reče i baci se na glavu. Krc!

Gozba i dramski program

Negdje oko 17.05.05 sati Grenged pošalje obavijest kuharu Gluru da je proces «neutralizacije» tj. stabilizacije mirisa i aroma u tijeku te da se lagano počne pripremati za babu na lešo. U 18.17.45 sati Gluru je na svom stolu imao posve «neutraliziranu» babu. U 20.30.34 započela je gozba. Grenged je tim činom još jednom potvrdio status najvećeg istraživača u povijesti Gumigluida. Kuhar Glur je pak potvrdio dominaciju na kuharskom prijestolju. Tromput u između zalogaja imao puna usta hvale za Glura – Ovo bi i fufi (isto što i kod ljudi anđeli) jeli samo kada bi imali zube! Oduševljenje je uzimalo maha. U rezervama je nestajalo piva i krumpira. Znat će te koliko je bilo sati kada je Astrom, inače vječno ozbiljan Gumigluid, u ponoć predložio da svi muškarci obriju tijela, što oni bogami i učiniše. Nakon toga spontano se dogodi jedna avangardna predstava bazirana na slobodnom tijeku misli, improviziranom dijalogu i književnom enformelu. Predstava je u više navrata prelazila iz komedije u tragikomediju iz tragikomedije u burlesku i natrag, da bi na kraju završila kako je i počela – kao vodvilj za voluharice. Glumci su se često mijenjali na pozornici, to jest na stolu, jer su što od umora, što od pijanstva, što od prežderanosti završavali pod istim.

Evo kratkog prikaza jednog prizora:

IGON (penje se na stol): Promjena kursa za osam stupnjeva južno... (cerek)
KERON (pokušava staviti nogu za vrat): Pokaži mi cimer!
IGON: Ona ga ljubi, ona ga ljubi... trala-lala-la...
KERON: Vječno i zauvijek.
STEBIT: Al' ga ne jebe pol posto.
KERON: Možda ga jebe tri frtalja posto?
STEBIT (rezolutno): Ni frtalj od tri frtalja!
KERON: Voli ga, voli!
STEBIT: Ma nema šanse, ni tri frtalja od frtalj tri frtalja!
KERON: Gospodine doktore, uvjeravam vas – ona ga voli. Voli ga ljubavlju koji nevina, čista, da ne kažem sveta. Ubit će se ako joj ga oduzmu!
STEBIT: Sve su to, dragi moj gospodine Luka, djevojačka preseravanja. U njenim godinama svojstveno je da radi dramu iz koječeg.
KERON: Možda ste u pravu, ali ovo je definitivno nešto drugo. Vjerujte mi. Znam točno nanjušiti pravu ljubav!
STEBIT (cinično odmahuje rukom): Zar smrdi? Ma dajte dragi moj, ženama je svejedno. Važno im je samo da se imaju primiti za nešto čvrsto. Znate što hoću reći…
TURIP (dobacuje iz gledališta): Geodezija je njihovo oružje! Uzmi im to i uzeo si im sve. Kad mamuta nema, žabe kolo vode!
GLAZ (koji se do sada držao po strani, uživajući u babinoj potkoljenici, a kojeg bije glas najboljeg glumca improvizatora, ustane, te se polako, u slow motionu pope na pozornicu. Prosvjetiteljski raširi ruke dajući do znanja da traži tišinu. Apsolutnu tišinu. Kada zavlada tajac taj se kršni patuljak (gotovo jednake snage kao i Astrom) skrši, padne ničice i zajeca uvjerljivim ženskim glasom): Kako je teško riječima opisati i izreći sve ono što u meni stoji. Gole su riječi za sve osjećaje koji u meni plamte. (Gomila divlja, vrišti: Bravo! Marvellous! C'est fantastique!). Dugo sam ti odlagala pisati jer me je stalno nešto sprječavalo da to učinim...
ASTROM (pijanim i prodornim glasom lupa šakom po stolu): A NE! NE! Nećemo to slušati, čuješ li me Glaz? Ne večeras! To nejako, sentimentalno sranje! A možda i nikada više! Nama to ne treba! Goni se i ti i ona i svi vi u kurac! Znam ja kako to ide! Nikad više! Nama treba nešto punokrvno, životno, snažno... muški... avantura... akcija... Treba nam – nadpatuljak! Nadpatuljak par exellence! To je ono što nam očajnički treba! Pričaj nam o kozmičkim putovanjima, pričaj nam kako ste ti i tvoja družina na planeti Bibik pažljivo usmjerenim prdcem oslijepili kiklopa Orifa. To nam pričaj!
(Svjetina odobrava Astromu na razne načine)
GLAS 1: Tako je vala. Dobro govori Astrom.
GLAS 2: Više nego dobro.
GLAS 3: Glaz, mijenjaj repertoar.
SVJETINA (svi u isti glas): HOĆEMO NADPATULJKA. HOĆEMO NADPATULJKA PAR EXELLENCE!
GLUR: Ok – ok. Mijenjam repertoar. No, najprvo mali intro u slijedeći komad. Glas naratora: Prije nego li se otisnuo u svijet Berek je bjesnio ulicom psujući na sav glas – Pa pička joj materina, mater joj jebem! Smeće jedno sebično! Ona će mene paliti na guranje! Zar se tako postupa sa živim ljudima? Kako li odjedanput blažena djevica ima amneziju? Samo tako, kao da si ugasio svijetlo. Klik! Legla u krevet i probudila se sa blaženim zaboravom, jednom ciljanom rupom u pamćenju tako finom i preciznom kao da ju je rezala laserom. Tko ste vi? Što to pričate? Kakve li objede, kakvih li bezočnih laži! Gospodine! Dragi moj gospodine! Vi i ja - ljubavni oganj? Pa to je nemoguće, posve nemoguće! Moje grudi nisu plesale na vašim dlanovima, u vašem oku nikada nije osvanula moja dražica, niti su moje male požudne usne ikada sa vama čavrljale o budućnosti i bijegu u bijeli svijet. I to da je vaš polni organ ili kako volite reći – dobra debela kurčina! – bio u mojim ustima, a sjemeni sok tekao poput potoka medovine niz moje grlo plod je vašeg poludjelog ili izopačenog mozga! Ja nisam Mesalina niti Grofica od Sluzave Vagine! Jadni čovječe vi mora da ste posve izgubili razum. A ta razvratna pisma koja držite u ruci nisu moja iako, priznajem, postoji određena sličnost sa načinom na koji pišem slova.
ASTROM: NEEEE, boga da mu jebem! Što sam rekao? (baci kriglu piva prema Gluru koji je vješto izbjegne). Jel' ti to mene provociraš?
GLUR (ne da se smesti): Ne bejbi, život nije jeftini ljubavni roman... nije za nejač... nije... mater ti samoživu, marvo licemjerna malograđanska... smeće bjelosvjetsko...zapamtit ćeš ti mene još...
ASTROM (pijan doživi ove uvrijede osobno): Ma, kome ti to …. (Hoće ustati, ali ga spriječi vrtoglavica i dvojca okolnih patuljaka za stolom). Kome? (Ovog puta mu uspije da se osovi na noge i razgrne spomenutu dvojcu kao prhki snijeg, napravi dva koraka, zapne, pade na pod te ostane ležati bez svijesti. Gomila se podrugljivo cereće.)
GLUR: Verum je sjeo na parobrod i otisnuo se u svijet...

I tako se to odužilo u noć.

Negdje oko pet izjutra Semper, sasvim običan Gumigluid rekao je na neuobičajen način – Ne mogu vjerovat'! – i zaspao posljednji.


(nastavit će se...)

za Miljenka


Dr. Weis prvo ustrijeli jednogodišnje dijete u majčinom naručju. Pošto starci za odstrjel bjahu „for free”, on skinu dvojicu, a nešto kasnije ubi i sredovječni par. Bio je to dobar ulov. Nekog je sarajliju poštedio tek toliko da se vidi kako je Bog milostiv. Zapravo, Alah. Jer na mladićevu licu bili su jasno vidljivi tragovi turskih gena. Metci su fijukali ponad njegove glave dok je trčao prema pivovari po vodu.

Nakon safarija, zahvali se lokalnom vodiču na usluzi, pa sjede u auto i odveze se u BG, odakle je i došao. Na put zgazi crnu mačku.

U hotelu se otuširao. Vruća je voda godila dok se širio izvan granica tijela. Ispunjavao kupaonicu. Sobu. Grad. Kakav dobar osjećaj! Zatim se obrijao i aftershave kremom polako izmasirao obraze. Iz kataloga koji mu je dao recepcionar nazvao je eskort službu. Odabrao je djevojku koja je najviše nalikovala njegovoj otuđenoj kćeri. Nakon rastave rijetko ju je viđao. Hilda je bila preslika svoje majke. U svakom smislu.

***
Telefon zazvoni.

– Djevojka je stigla – obavijesti recepcionar.
– OK, stižem – odvrati dr. Weis.
Istapša lice kolonjskom vodom, uzme kofer i iziđe. Odjavi se iz hotela te pokupi djevojku u foajeu.

Djevojka je sjajno izgledala, nešto poput Anne de Armas, u Jamesu Bondu iz 2021 . Reče da se zove Bojana ali da je, ako želi, može zvati Palome. On reče da ga podsjeća na nekoga i da bi je rado zvao Hilda. Nemam ništa protiv, odvrati ona. Zapute se u Skadarsku ulicu te sjednu u „Dva jelena” gdje ih spremno dočeka rezervirani stol na ime Beli. Jeli su dobro. Jela s ćumura. Naravno.

Razgovor na engleskom je zapinjao. Bojana se usiljeno smijuckala njegovim pokušajima da bude duhovit. Pa ipak, dr. Weis bio je zadovoljan tim smijuljenjem.

Na odlasku u knjigu utisaka zapisao je rečenicu iz Bhagavad Gite „Sada sam postao Smrt, razarač svjetova.” A zatim dodao nešto autohtonije: „Arbeit macht frei”. Nacrtao je malog čovječuljka s velikim penisom koji trči za psom i u oblačiću govori: „Jebo vas Tito!”

***
Odvezli su se do rijeke. Dr. Weis pusti Straussa, Na lijepom plavom Dunavu.
– Mogu li vas zamoliti za ples? – upita.
–Naravno – odvrati Bojana.

Izišli su iz auta i započeli plesati. Znala je korake. Išla je u fine škole. Klasična gimnazija, balet i to… Vrtjeli su se kao Franjo Josip i kraljica Sisi u rezidenciji monarhije na kokainu, kao dobro uigran tandem, kao otac i kći na maturalnoj večeri… a onda, odjednom –

BAM –

šaka je sletjela na lijepo lice. Odmah zatim snažan udarac u jetru što ju obori na koljena. Njezine velike crne oči gledale su u nevjerici.

Dr. Weis nasrne kao mahnita zvijer.
KURVO, KURVO, KURVO – vrištao je dok joj je zadizao haljinu straga i trgao gaćice – kurvo!
Zgrabio ju je za vrat i gušio.

Velika masa vode lijeno je oticala prema jugu.
Nikada ne možeš dvaput ući u istu rijeku…
Crni talas. 1. crni tal a s 2.
nikad ne možeš… 3.

Tucao ju je, a madame Smrt je sve to promatrala postrance.
Zatim je svršio, pridigao se i zakopčao.
Djevojka se upinjala da dođe do daha.

Vidio je kamenčugu pored nje. Pogledao na sat.
Ipak, bio je milostiv, jer Bog je milostiv. A ponekad i Alah.

Sjeo je u auto i odvezao se.
Djevojka se osovi na noge te briznu u plač.

***
Dr. Weis obavi check-in.
Pričeka sat vremena pa uđe u avion.
„Dragi putnici, fasten your seat belts…”
Avion s jedinstvenim identifikatorom zrakoplovnog leta 666 grabio je u smjeru Tajlanda.

Prvi dan godišnjeg, a dr. Weis već se odlično zabavljao.