Miki je sjedio u visokom naslonjaču i ispijao votku sa Seven Upom. Razmišljao je da se digne i upali neki lezbo klinč, ali koliko god to znalo biti zabavno, istovremeno je bilo tužno i duboko poražavajuće za čitavu ljudsku vrstu. Pogotovo kad bi jedna navukla strap-on i počela odostraga tucati onu podložniju, pa nakon guzne rupe gurnula taj plastični kurac tamo odakle dolaze djeca.
Dovršio je piće i otišao da si smiksa još jedno.
Zazvonilo je na vratima.
Otpio je guc i pošao da otvori.
Na vratima je stajala Mima. U ruci je držala ružičasti paket s velikom mašnom.
„Ćao, mogu li da uđem?“
Gledao ju je neko vrijeme. Nećkao se.
A onda je rekao: „Uđi.“
Ušla je, ostavljajući za sobom miris mimoza.
Bila je top sređena.
Kožna suknja, crne najlonke, visoka peta, bijela bluza…
Visoka moda, nema što.
Ušla je u dobro joj poznatu garsonijeru. Ovdje su živjeli dok su još bili dečko i cura. Miki se nakon njihovih učestalih svađa ponovo vratio u svoj mladenački stan.
Stavila je paket na stol.
„Izvoli, ovo je za tebe.“
„Što je to?“ pitao je.
„Otvori pa ćeš vidjeti.“
Uzdahnuo je. Sva težina života bila je u tom uzdahu.
Razmotao je ukrasni papir, otvorio kutiju.
Unutra je bila torta. Panama torta.
„Ona koju najviše voliš,“ rekla je Mima.
„Mima, ne razumiješ“, rekao je Miki. „Ja ne želim kupovnu tortu… ja želim da je ti napraviš.“
„Ali ti znaš da ja ne znam umijem raditi nikakve kolače, slastice, torte… to nadilazi moje sposobnosti.“
„Pa dovraga, nije to toliko teško. Nauči.“
„Čemu, kad ju mogu kupiti?“
„Neke stvari možeš kupiti, a neke ne. Razumiješ li?“
„Ne.“
„Gle, tortu možeš kupiti, ali ne možeš kupiti miris doma. Ne možeš kupiti to da kuća diše po kolačima. Kao što novcem ne možeš osvojiti veliko gorje — ako te helikopter spusti na Mont Everest i ti se tamo uslikaš za Fejs ili Instagram, to vrijedi koliko i pseći drek u celofanu. A jednako vrijedi i tvoja kupovna torta.“
„Po običaju pretjeruješ i karikiraš! Kakve veze ima što je ova torta kupovna? Ovo je torta dobre volje. Pomirbena torta!“
Srdžba je u njemu rasla.
„Mima, ne čuješ me. Ja želim da TI ispečeš tu jebenu tortu. Ja želim da se uložiš u ovaj odnos… naš odnos… više nego u sve ostale gluposti na koje trošiš vrijeme i resurse — na krpice, frendice, pseudo-karijeru i slična sranja.
Ja želim da naša djeca pamte miris doma koji miriše na cimet-rolice, medenjake, vanili-roščiće, linzere, londonere, na orahnjače i makovnjače, na cimet, karanfilić, anis u božićnim danima,
na janjetinu za Uskrs,
na kalju, bosanski lonac, grah, sarmu u tjednu,
na pašticadu i pečeno meso nedjeljama.
Shvaćaš? Ne želim da im djetinjstvo miriše na brzu hranu — Mek-drek, Kentaki Čiken, giros, sušije, nagetse i slična sranja.
Ili na hranu tete čuvalice, ma koliko god ona dobra kuharica bila.“
Mima ga je tupo gledala.
„Ti si drugačije živio“, rekla je nonšalantno. Toliko nonšalantno da je to bilo ništavljenje svega što je dotad izgovorio.
I taj ton, ta olakost, zbilja ga je ubola u živac.
„Da, ja sam živio ljudski“, zarežao je.
Sada su pak njegove riječi, a posebno pridjev „ljudski“, Mimu dirnule u samo središte njenog bića.
„Da, a ja i moji smo valjda ljudi-gušteri?“
„Pa, niste daleko od toga…“, zaškrgutao je.
Bio je umoran. Umoran od tog vječnog sukobljavanja i natezanja koje nikamo ne vodi. Spomen njene familije bila je kap koja je prelila čašu. Kao da mu je netko iznutra potrgao šavove — stara rana se otvorila i sranje je ponovo procurilo van: sve njihove uvrede, svi oni pogledi preko nosa, novčane ponude da nestane iz života njihove kćeri… Za te je ljude on uvijek bio netko ispod razine, low life, greška svemira koja se nekim čudom zalijepila za njihovu princezu.
Dograbio je kutiju s tortom i zafitiljio je ravno u zid.
Mima se stepla. Uhvatio ju je strah. Prvi put ga je vidjela mahnitog. Ludog. Požurila je prema vratima u suzama, jecajući. Ipak, na dovratku je uspjela vrisnuti:
„Nezahvalniče glupi!“
Posegnuo je za čašom sa stola. Čaša je tresnula u zalupljena vrata.
Odmah je požalio.
Šteta pića, pomislio je.
Iz kuhinjskog elementa izvadio je novu čašu i smiksao svježi Votka-Seven Up. Ruke su mu se tresle.
Oblit će se. Nije namjeravao, ali evo oblit će se do besvijesti. Ovo stanje traži potpuno zamračenje uma.
Ona ga razara.
Ona je razarajući Harry.
Mora završiti ovu vezu. Čim prije.
Čim prije.
Post je objavljen 28.11.2025. u 11:48 sati.