Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

27.01.2025., ponedjeljak

ZRAK VISOČJA



………………………………………………………………………………… U srcu, u dahu planine, planine

Stajali smo na račvanju putova. Lijevi smjerokaz pokazivao je prema Staničevoj koči, desni prema Kredarici, a treći je vodio u podnožje, ka Aljaževom domu.
Prema nama, iz smjera Kredarice spuštao se starac. Kada je prišao, zasta. Visok, čvrst, prekaljen, poput kakvog gorštaka. Progovori slovenskim te reče da stiže iz doline Vrata preko prevoja Luknje i Plamenica. Znao sam da je ta ruta, poznata i pod imenom Bambergerov put, najteži ali i najprestižniji pristup Triglavu pa izrazih poštovanje.
- Sedamdeset i tri – naglasi starac i palcem desne ruke udre o grud. Na licu mu bljesnu osmijeh. Zubi, činilo se,behu njegovi vlastiti. Pucao je od ponosa.
- Oh, zar – zadivljeno će Miroslav, žutokljunac kojeg sam prvi put vodio u Julijske Alpe. – I ja bih u poodmakloj dobi volio tako.
Pozdravili smo se i nastavili prema vrhu.
Nedugo zatim Miroslav uzvikne:
- Čovječe, sedamdeset i tri godine i sam u Alpama !!!

Sam u Alpama ??? iskreno začuđena upitala me kuharica na Kredarici kada sam u rano proljeće 1999. prvi puta, bez ikakvog alpinističkog iskustva i s preteškom naprtnjačom „osvojio“ Triglav. Bila je hrvatica sa Šolte. Nekoć se davno udala za Slovenca. Prije pet godina on je otišao na ispovijest svetom Petru, a ona je, eto, ostala u tukaj. U mirovni je, no ljeti radi u domu kao kuharica, ne iz nužde, već ne zna kamo bi sasobom.
- Jest, sam samcat! – potvrdio sam.
- Pa kako to? zanimalo ju je.
Što da odgovorim? Da sam osamljenik, stepski vuk, sigma, asocijalni mizantrop, psihopat i luđak bez prijatelja. Da nemam ijednu osobu s kojom bi dijelio planinske doživljaje.
Hajde, nije baš sve tako crno. Imam ja đevojku, ali ljepotica neće da izazivlje sudbinu na strminama visokog gorja.
A prijatelji? – Pa znate, umjetnici. Po čitave dane u birtiji pripiti trućtraćaju. Ne pada im napamet da se otisnu od šanka u potrazi za novim obzorima. Niti tih nekoliko arhitekata, inženjera i strojara koje također podvodim pod drugove, ne zanima ništa osim da dočekaju kraj radnog vremena, objeduju, izvale se na kauč i šaltaju programe dok ne usnu uz blue tv light.
- Svi koje znam piju kaficu – odgovorih.
- Molim?
- Život će da mi proleti dok oni piju kaficu. - A penjati se mora! – pojasnih.
Naravno, referirao sam se na scenu u poznatom srpskom filmu. Tako sam ukratko, bez suvišnih opravdavanja i s nemalom dozom gorčine, uspio izraziti meritum stvari.
Žena potom pomenu mladu slovensku alpinisticu koja se prethodne godine survala niz stijene na potezu od Kredarice do vrha.
- Prošla je tim putem barem tridesetak puta – reče.
- I što joj bi?
Slegnu ramenima.
- Kažu da ju je zanijelo, izgubila je ravnotežu i pala.
Može čovjek sto puta nekom rutom proći, no vazda treba poštovati planinu, biti usmjeren na svaki korak i pokret koji čini, posebice na vršnom grebenu. Nema tu mjesta lakoumnosti ili pjesničkim uzbibanostima: – ju, viđe unde nebeskog glasnika/ cveta ubavog bez vlasnika. I, naravno, valja osluškivati tijelo. Kada ti kaže da ohaneš, onda ti ohani, burazeru!
- Nekada ljudi, u želji da obore osobni rekord, zanemare signale tijela – rekoh.
Žena otpuhne dim i zagleda se u daljinu.
Ja pogledah na sahat.
- Pa behu razgovori ugodni naroda slovinskoga…
Stegnuvsmo ruke.
Nabacih naprtnjaču na leđa i pođoh. Nijesam napravio ni tridesetak koraka, kad ona me dozivlje natrag. Đavle, kog sam vraga sad zaboravio?
Priđoh, u ruci joj zamotuljak. U njem štrudlin od sira.
- Pa čemu to imam zahvaliti, gospođo draga? upitah ganut brižnom gestom.
- Za snagu, reče.
- Ako je za snagu unda neka, reče nasmiješeni ondašnji žgoljavi ja i krenu dalje.

I danas, poslije trideset i nešto godina, ono što je ostao od tog čovjeka veli: hvala.

- 11:11 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

17.01.2025., petak

PITANJE




Znate li za čim ljude žale na samrtničkoj postelji?

Numeričkim redom, onako kako ih je poredala Bronnie Ware, medicinska sestra iz Australije koja je godinama radila u palijativnoj skrbi i napisala knjigu TOP REGRETS OF THE DYING (people).

1) Ljudi žale jer nisu imali hrabrost živjet život kakav su željeli.

Neiskreni prema sebi, puni gorčine odradiše ga onako kako su drugi od njih očekivali. Avaj!

2) Ljudi žale jer su jurili za parama.

Satrli su se od usranog posla i oboljeli. Sada su tu, u hospiciju na kraju grada. Još koji dan i game over. Popušili su priču. „Trebao sam više vremena provoditi sa svojom obitelji“, kaže gospodin L. „ Ja sam propustio odrastanje svoje djece“, nadovezuje se gospodin C. „Trebao sam se zadovoljiti skromnijim načinom života“, s trećeg kreveta, hroptavim glasom, domeće gospodin G.

(Bar neku varijantu od ove tri izjave izgovorio je svaki muški pacijent o kojem se brinula Bronnie Ware.)

3) Ljudi žale jer nisu imali hrabrosti izraziti osjećaje.

- Čuješ li Julia? Da sam imao hrabrosti gdje bi nam bio kraj! A tebi Rustimire jebem mater! I vama gospođo Prezidej. Kakvi licemjeri! Čitava vaša familija nije ništa drugo nego nakupina samobitnih licemjera. Lažni katolici, površni roditelji, dobročinitelji s figom u džepu, svodnici, žigola, teške lopovčine… Također Frane, kumpanjo, nabijem te nakurac! Priča si naokolo da san luzer, i da mi ni brat nije nešta, a ćaća ti je jebena bivša komunjara po političkoj liniji u pretvorbi za kunu mrknija tvornicu srdel! Pa si se ti lipo uvalija tamo ka direktor i kopa nos. Kupija si stan od sto dvajst kvadrata, vikendicu u Brelima, voziš luda kola i tučeš se u prsa da si neki kurac. E jesi! Baš is kurac! Od ovce! Ni Vern nisi uspija završiti, tovare truli!

Mnogi ljudi potiskuju vlastite osjećaje kako bi zadržali mir i odnos s drugima. Ali dok se vi autocenzurirate i stoički prešućujete uvrede, omalovažavanja, drske aluzije, otrovne primjedbe, podbadanja i podmetanja zarad dobrih odnosa u užoj ili široj obitelji, u društvu prijatelja, u radnom okružju, s roditeljima djece koja sa vašom djecom treniraju neki sport
dok pazite da ne ni slučajno ne uvrijedite učiteljicu, susjede
sa epizodnim likovima iz uslužnih djelatnosti također se ophodite ravnopravno
niste drski niti sa zidarima, keramičarima, parketarima, automehaničarima, piljaricama
vazda vodite računa da zadržite taj ljudski nivo, dočim
njih nimalo nije briga
što izlazi na njihova pogana usta
i kakav razoran učinak njihove riječi mogu imati na vas.
U svojoj narcisoidnosti dopuštaju si isuviše.
Ako asertivno iskažete nezadovoljstvo, vele: idi bre što si tako osjetljv.
Ako prezasićeni i iznervirani njihovom samobitnom samodopadnošću uzvratite mjerom potpune zrcalne istine, mahnito će nasrnuti na vas u želji da se fizički razračunaju.
Takav odnos zapravo traje samo onoliko koliko je tlačena stranka spremna povinovati se.
Nakon sukoba odnos se rastače ili, što je rijetkost, nastavlja uzdižući se se na višu, zdraviju razinu.

4) Ljudi žale što nisu ostali u kontaktu s prijateljima.

Gospođo Ware ovo je diskutabilno, pogotovo Sokratu koje veli: "Ako čovjek ima malo prijatelja, to znači da ima puno životnog iskustva."

„Kako sazrijevamo, postajemo izbirljiviji koga ćemo pustiti blizu, s kim ćemo se družiti i koje vrijednosti, interese i uvjerenja dijelimo. Što više iskustva imamo, to nam je teže pristati na površne odnose i nezdravu dinamiku. Ljude sudimo po njihovim djelima, a ne po riječima. Pametnije upravljamo svojim vremenom i energijom, ostavljajući oko sebe samo najbliže i najvjernije. Uski krug prijatelja omogućuje dublje i kvalitetnije odnose, jer kvantitetu zamjenjujemo kvalitetom“, piše na jednom web portalu.

5) Ljudi žale govoreći„Volio bih da sam si dozvolio biti sretniji“.

Ovo je iznenađujuće često žaljenje. Ali sreća je mutan pojam. Svatko ima svoju definiciju sreće. U ostalom, sreća je varijabilna, ovisi o mnogočemu: o genima, vremenskoj prognozi, D vitaminu, dopaminu, serotoninu, heroinu, nikotinu, hormonima, dobitku na lotu i sl.
Meister Huc sreću definira kao zbir količine ostvarenosti po svim točkama osobnog vrijednosnog sustava. Što je veći skor to je čovjek potpuniji i na svom mjestu. Ostalo su male radosti i trenutna zadovoljstva. Nakrkaš se krmetine i zadovoljan si, ali ne i sretan.

Kakogod, ljudi općenito žale za izgubljenim Ja i propuštenim odnosima.
Moj sedamdesetgodišnji sused Ratko na brdu prekoputa također žali za odnosima. Ali samo onim seksualnim.
- ŽAO MI JE ŠTO NISAM JOŠ VIŠE JEBAO! izjavljuje mutnog alkoholnog pogleda prikovanog za bocu beline.
Ali on je izgubljen slučaj. Udovac koji po cijeli dan ždere i loče ko smuk. Sa svojih 200 kg nalikuje na michelinovu lutku.
Ipak, aktivan je na mreži. Ima neke aplikacije ala Tinder i lovi babe u krugu od 50 km.
Ulovio je slovenku, Mojcu. Ona ga zvrcne na video call kada pođe pod tuš. Ostavi mobitel na veš mašini i sapuna se kraj otvorenih vrata tuš kabine. A Ratko gleda.
Jedne smo večeri kod njega trusili vino kada je nazvala.
Vidi - vidi, šapće, i naginje zaslon da bolje vidim.
Moram priznati, baba je topčina! Dobre sise, tijelo vitko. Uščuvana, rekli bi.
Dvaput mu je bila u posjeti, a dvaput je on bio kod nje.
No ljubav je pukla. Ratko je mogao samo lizati, a Mojca je željela više.
- Oprosti - končno je rekla - ampak tega ne morem več. Preveč sem zamudila v življenju. Moram najti ljubimca z napeto puško.
- Slovenka koja se nije trošila ??? zinuo sam od čuda.
- Je, čudo, ali sega ma na tom svetu - reče Rako i saspe gem niz grlo, pa nastavi – ipak jednom mi se digel.
- Zar? I?
- Zela ga je v usta i hoblala. Svršil sam.
- Prisežem, tega še nikoli nisem naredila – rekla je.
- Kaj nisi? Lulala lulača?
- Nisem pogoltnila.
Mlajckajući, pokušavala je odrediti okus.
- Nekak je sladkasto …
- PA REKEL SAM TI DA SAM ŠEĆERAŠ!!! – ispalio je stari prasac i grunuo u smeh.
I Mojca se nasmejala.
Ali rečeno-učinjeno. Nije prošlo dugo, a u njenom je krevetu bio deset godina mlađi ljubček.
- Enis jebe kao nori norec – rekla je. - Naj zameriti.
- Kaj bi zameril. Drago mi je zbog tebe.
- Pa zbogom Ratkić in srečno.
- I tebi Mojca.
- 23:00 - Vox popljuvi (7) - Printaj me nježno - #

05.01.2025., nedjelja

JOŽENHEIT (vužgi ga Jože!)




Jožica iziđe pod trijem i primijeti da se ubrzano smanjuje red drva priređenih za zimu. Već danima temperatura je u debelom minusu.
Morat ću početi spaljivati obiteljsku biblioteku, pomisli.
Zapravo, jedva je dočekao. Većina tih knjiga bila je rođena iz čiste ambicije, iz želje ega da bude neki kurac. Kao takove bile su hinjene i beskrvne, obični papirnati predmeti što okupiraju ne odveć prostran životni prostor ladanjske kuće.
- Ha, pljesne on i protrlja dlanovima, pa krenimo! Poređa kutije iz ostave, ormara i šupe, pa posegne za prvom:
Sibila Petlevski - Vrijeme laži.
Faktura, tvrdi uvez. Malo se nećkao. Odgađao. Imao je taj uslovljeni pavlovljev refleks dobro kondicioniranog intelektualca koji ga je sprečavao da ubaci knjigu u vatru. Učili su ga da je palež knjiga prljava rabota. Knjige su spaljivali zločinci, crkva i nacisti. Knjige su spaljivali u bredburyjevoj distopiji, Fahrenheitu 451. Spaljuju ih praznoglavi nazadni talibani i bijednici svih vrsta.
Na poleđini pročita:
nagrađivana novelistica, pjesnikinja i dramatičarka, libretistica, autorica knjiga s područja teatrologije i interdisciplinarne znanosti, redovita profesorica u trajnome zvanju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, književna prevoditeljica i urednica
… predaje u znanstveno-nastavnom zvanju redovite profesorice.
… objavila je dvadeset i pet knjiga različitih književnih i znanstvenih žanrova, osam uredničkih knjiga, antologiju američke poezije koju je uredila, prevela i popratila znanstvenom studijom, a u javnosti je predstavila i šest dramskih djela (od kojih dvije međunarodno nagrađene drame, te nekoliko glazbenih drama/opernih libreta)
… dopisna članica znamenite francuske književne akademije L’Académie Mallarmé …
… članica je L’Académie Européenne de Poésie
... članica je međunarodnog uređivačkog odbora Interpretations, European Journal of Poetics and Hermeneutics Makedonske akademije znanosti i umjetnosti MASA i međunarodnog uređivačkog savjeta časopisa za sistemsku teoriju Interdisciplinary Description of Complex Systems – INDECS Journal.
… članica uredništva i operativna urednica časopisa za književnost Republika (preimenovanog u Književna republika).
… jedna od utemeljitelja Matičina lista za književnost, umjetnost i znanost Vijenac …
… urednica hrvatske poezije u međunarodnom elektroničkom časopisu ugledne europske pjesničke zaklade The Poetry International Foundation u Rotterdamu. Od 2003. godine članica je međunarodnog uredništva Sarajevskih sveski.
… dobitnica nagrade Vladimir Nazor (1993), Nagrade grada Zagreba za doprinos znanosti i književnosti (2015), Nagrade Petar Brečić za teorijsku dramaturgiju (2001), Nagrade T-portala za najbolji hrvatski roman 2010, međunarodne nagrade Poeteka za poeziju 2004. godine. Drama «Ledeni general» nagrađena je europskom selekcijom Berliner Festspiele Stückemarkt 2005, a drama „Lyrebird“ nagrađena je selekcijom na međunarodnom natječaju 10th Women Playwright’s International 2015. godine. Godine 2020 nagrađena je međunarodnom pjesničkom nagradom Crystal Vilenica Award (Slovenija). Godine 2000. njena glazbena drama „Cagliostro Forever“ ušla je u finale međunarodnog natječaja za poeziju i operu UNESCO-a i grada Verone.

Uvijek kada u ruci drži te raskošne biografije literarnih izvrsnika, profesionalnih pisaca, akademika-kulturtregeraša, zna da od sve te pisanije ni poštenog slova.

Baci knjigu na žar. Knjiga počne dimiti. Plane.

Idući na redu bio je Mirko Kovač, Vrata od utrobe. – Dakle pička, pomisli Joža. Iako može biti i čmarguz. Čmarje, po slovenski. Više je puta toj nagrađivanoj knjizi davao šansu no bi ga redovito uljuljkala u san. Fino debelo kalorično izdanje obećavalo je dosta topline.

Horvata – Svjedok prolaznosti - biografske zapise stare partizančine i svjetskog moreplovca odlučio je poštedjeti. Bilo je unutra neke istine.

Mićanovića - Vrt s 1001 žaruljicom - poštedio je zbog jedne jedine priče. No bila je to tek odgođena egzekucija.

Sarajevski Marlboro čudnovato fuzioniranog andrićokrležijanca, zaštitnika sjećanja jugoslavenskog kulturnog prostora, njegovih junaka, pravednika među balkanskim narodima, papirnatog borca za društvenu pravdu u neprekidnom obračunu s njima, od samog je početka bio precijenjen knjižuljak.

Let it burn!

Zaboravio sam gdje sam parkirao, Tomić - također u vatru.

Smoje, Pasje novelete; Dnevnik besposličara, Vadanjel; Baretić, Osmi povjerenik; Gavran, Zaboravljeni sin; Veljko Barbieri, Epitaf carskog gurmana; Pravi se da ovo nisi vidio, Šalković…

Peć je počela isijavati toplinu.

Knjižničarka mu je svojevremeno ispričala da se na predstavljanju novih izdanja domaći prozaisti nadmeću tko ima više knjiga na policama.
To je valjda neka interna šala, odvratio je Jožica u nevjerici.
Nipošto! Osobno sam svjedočila tome. Imali su džepni metar i u milimetar utvrđivali razliku.
Pa to je glupo, što to uopće znači? Gubitnik je uvijek mogao izjaviti da je on više čitan pošto su njegove knjige u opticaju. Trebalo je zaviriti u kompjuter, pobrojiti izdanja, izmjeriti hrptove… Tada bi to bio vjerodostojan podatak.

Bože, kakva sujeta! Ako je preostala ijedna pahulja griže savjesti zbog ovoga što čini, ovim se prisjećanjem, ona se istopila.

Jožica si potom predoči gomilu promrzlih ljudi u oskudici koji upravo rade isto što i on – bacaju knjige u peć – s namjerom da podignu temperaturu u svojim izbicama. Iza policijskog ogledala zgranuto ih promatraju ogorčeni autori.
To ga uprizorenje nasmija.
Uze Nuhanovića, Zavod za apatiju. Njegovo lice inače umornog i sumornog starog lovačkog psa imalo je molećiv izraz - ne moju, pliz.
Ali Jožica je nemilosrdan bastrd.
Oprosti, ali bilo je namjerno, reče i gurne knjigu u vatru.

Pa Kafka. Dnevnici i Amerika.
Mrzio je Kafku. Kafka je bio prokleti slabić. Mrzio ga je zbog istosti. U mladosti je i sam nalikovao na nj, čovječe, nisi im mogao razlikovati dnevnike. Ista tjeskoba, nesigurnost, egzistencijalni strahovi, tjelesna iscrpljenost, mračne vizije, neuroze, nedoraslost zadatku što život se zove… Srećom ti su dani prevladani. Ne ponovilo se. Ako će ikad više čitati, biti će to maskulina literatura. No piše li danas itko maskulinu literaturu? Ne kao Hem i London. Njihove teme jesu maskuline, ali jezik im je i dalje knjiški, nedovoljno živ. Treba mu netko tko piše kao što Yuri Boyka zadaje udarce. Možda Harry Crews? Literatura iz krajnje američke zabiti za čovjeka u relativnoj hrvatskoj zabiti. Ali i Harry je već neko vrijeme mrtav.

Servantes, Don Kihot, još jedna u nizu podvala…

Stone, Agonija i ekstaza.

Michel Tournier, Ponoćna ljubavna gozba, kao i snovopriče o Sefardima i aškenazima travničkim, Rusmira Agačevića zasad imadohu sreće.

Nije mudro spaljivati knjige, znao je. Papir čađi i čepi dimnjak i dimovodne kanale. Ali to ga nije spriječilo u nakani da kuri. Tja, naposlje on održava taj dimnjak od nakupljenog kreozota i svakih nekoliko godina preslaguje peć. Ruši je do ložišta, pa ponovo zida oblažući je novim šamotnim ciglama.

U kutiji se našlo i nešto programskih brošura, kataloga s izložbi te par monografija: Dogan, Jordan, Cvek, Labaš... Sve u svemu, oni koji imaju najmanje talenta imaju i najdeblje kataloge u boji. Ista je stvar sa monografijama. „Talent je uvijek proporcionalno obrnut ambiciji i želji za društvenim uspjehom“, konstatirao je nekom prilikom Meister Huc i bio apsolutno u pravu.

Peć se užarila.

Boris Senker, Begoviće scenski svijet. Teatrologijska biblioteka.

Evgenija Grande, Balzac, Reč i misao. Neka goru riječi grandomana.

Calvino, Predvojeni vikont. I sa njim u vatru.

Eckermann, Razgovori s Goetheom.

Abbe Prevost, Manon Lescaut. Stvarnost, 1969. Vrlo lijepa likovna oprema (Ferdo Bis). Tvrd uvez. Zelene korice sa zlatotiskom i nešto stiliziranih satira, grifona, gričkih stupova odlučio je zadržati. Otrgao je papirnati sadržaj i bacio ga u vatru.

U ruci je držao Borgesa, Aleph. Otvorio je knjigu. Unutra je bila posveta.

Jožici , - Budi! , Marina, Zgb. 4.05 2001.

Odložio je knjigu. Bit će prilike. Meteorolozi su prognozirali da će hladan val potrajati još najmanje deset dana.



- 17:51 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>