Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

26.01.2024., petak

Nikad, ama baš nikad, nemoj mi govoriti o poslu, nemoj mi govoriti o novcu



Hodamo zajedno od samog početka staze. tj. ne hodamo zajedno, već se povremeno susrećemo na stazi.
Ja hodam sam, njih je četvero: mladić, njegova djevojka i njeni roditelji.
Mladić je za ovu priliku njihov vodič.
Prvi put smo na Premužički, kaže.
Obitelj je iz Vinkovaca, mladić je iz Nuštra.
U Alanu dijelimo spavaonicu.
U Koritima, iz bunara, vadimo vodu sićem koji je napukao i curi.
Prehodali smo 2/3 staze.
Sada sjedimo na drvenim klupama u Skorpovcu.
Otac djevojke, moja generacija, pita me: „čime se baviš? „
To je neizbježna rečenica svakog kondicioniranog i mentalno programiranog zapadnjaka i sve prethodne rečenice vode k njoj. To je moment, nakon kojeg ništa više nije isto. To je pozicioniranje i diferencijacija na društvenoj i ekonomskoj ljestvici. To je suženje tema i ograničavanje daljnje komunikacije.
U nekih ljudi to je omiljena rečenica i jedva je dočekaju pošto znaju da su tu, u tom i takvom sustavu vrijednosti i uvjerenja, u prednosti.
Mene to ne zanima. Ja zazirem od tog pitanja. Nikada nikoga nisam upitao što mu je posao. Za mene je posao tek nužnost preživljavanja u zadanom sistemu i ništa više. Posao ne bi smio da ikoga ikako određuje. No neki su ljudi u potpunosti definirani njime i on sačinjava 99 posto njihovog individualnog i društvenog identiteta.
Sve to nema veze sa stvarnim čovjekom.
Netko može da bude uspješan šef velike klinike i odlazi u Kambodžu da plaća za polne usluge s djecom.
Netko može da stvara divnu muziku i tuca mrtve ljude.
Netko može da bude doktor znanosti i da mlati ženu ko vola u kupusu.
Netko može da bude vrhunski pedijatar, pa iz zabave gura petarde mačkama u dupe.
„Ne mogu ti odgovoriti na to pitanje“, kažem ocu djevojke, mojoj generaciji.
On me gleda začuđeno.
Pojasnim: „Ako ti kažem što mi je što mi je struka i način na koji zarađujem novac, sve će se promijeniti. Više se nećemo gledati istim očima, kao ljudska bića koja hodaju ovom moćnom planinom spremna da se podrže riječju, djelom, da se potapšaju po leđima kada je teško, da dijelie hranu, da bez oklijevanja priskoče u pomoć, da se uhvate u koštac sa svakim problemom koji može iskrsnuti u ovoj nepredvidivoj veličanstvenoj divljini. Počet ćemo da se vrednujemo posve drugim – neljudskim - kriterijima. Već nas i informacija iz kojeg kraja lijepe naše dolazimo razdvaja...
On i dalje ne shvaća o čemu govorim.
„U redu, reći ću ti“, kažem.
I tada se događa upravo ono što znam da će se zbiti.
Odnos se rasplinjuje, nestaje.
Ubrzo osjećam zahlađenje, distancu. Za njihovim stolom više nisam dobrodošao.
Ustajem i sjedam na drugo mjesto. Započinjem priču s momkom iz Zagreba.
Sutradan ću poći ranom zorom, dok je još mrak.
Poći ću da se više nikada ne sretnemo.

- 12:00 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

17.01.2024., srijeda

HODOČASNICI



… krenuli smo se uspinjati na Križevac. I što smo se više napredovali to je bilo teže, kao da osvajamo neki visok vrh a ne brdo od 500 m visine, kao da koračamo kroz gust prostor, kroz blato, masnu ilovaču, strašan otpor…
- Ma, što je ovo – procijedio je Š.
- Nemam pojma- odvratio sam sav u jednoj vodi.
Iscrpljeni, na pola puta sjeli smo na kamen studenac.
I tada nam se objelodanio: shvatili smo da ovim putem svakodnevno mili gomila grješnih i bolesnih bosonogih fanatika, licemjernih vjernika, hodočasnika s figom u džepu koji samo nešto potražuju od Boga. Rijetko kome padne na pamet da zahvali na onome što ima ili što je jednoć imao, da zapjeva pjesmu hvale i slave. Ti nazovi pobožni ljudi vječito nešto njare – daj mi ovo, daj ono, posveti me, spasi me, napoj me, usliši me, operi me, okrijepi me, brani me…
Nezasitni su u tom svojem iskanju.
Š i ja smo se pogledali znakovito, okrenuli se i pošli natrag u mjesto.
-Treba uživati u ovoj večeri - rekoh Š-u.
- Apsolutno.
Sjeli smo u biffe Odrješenje i satima ispijali pive i žonglirali s riječima. Godinama nisam imao tako kvalitetnog sugovornika.
Bližila se ponoć. U biffeu nas je ostalo tek petoro.
U nekom trenutku Š je ostao bez cigareta. Ustao je i prišao stolu za kojim su sjedile dvije postarije gospođe i jedan postariji gospodin, te zatražio cigaretu.
Muškarac mu je pružio cigaretu i nekako se začeo razgovor.
Pridružio sam im se.
Bili su Irci.
Gospođe su bile iz Belfasta, a gospon iz Liverpoola. Lučki radnik, reče.
Naručio sam piće za sve.
A onda se mršava gospođa zamrzla kao glič.
- Maeve je izgubila je dvoje djece na ulicama Belfasta – priopćila mi je potiho njena prijateljica.
To me je zbilja razbjesnilo.
- JEBENI ENGLESKI GADOVI - zagrmio sam i počeo pjevati:

IF YOU HAD THE LUCK OF THE IRISH
YOU'D BE SORRY AND WISH YOU WERE DEAD

Moj glas je trgnuo gospođu tragične sudbine iz stupora i ona mi se umah pridružila u pjesmi:

YOU SHOULD HAVE THE LUCK OF THE IRISH
AND YOU'D WISH YOU WAS ENGLISH INSTEAD

Zapjevala je i njena prijateljica.
Stariji gospodin iz Liverpoola nije zapjevao.

Pjevali smo pjesmu za pjesmom, a konobar je pogledavao na sat. The Irish rooo-ver!
.............................. … o daddy, o… there's whiskey in the jar

................................................. alive, alive, ou … alive, alive, ou
......................................... crying, "cockles and mussels, alive, alive, ou"

Polako je došlo vrijeme da pođemo. Irci su ostali sjediti u biffeu. Na izlasku sam čuo da naručuju još jednu rundu.
Opustjelim noćnim ulicama krenuli smo prema konačištu franjevačkog samostana.
U jednoj je uličici debela cura navalila na mladog dečka koji je jedva stajao na nogama. Ljubila ga je nabreklim crvenim usnama po licu, vratu, a on se pijano smijuljio.
Zatim je posegla za šlicem i izvadila mu kitu. Spustila se na koljena i požudno ga strpala u usta.
Apolonski lijep maldić je svrnuo pogled i ugledavši nas kako stojimo nedaleko od njih, raširio je na licu kretenski osmijeh.
- Ou jes - izustio je gledajući u nas.
Debeljuca je radila sve u šesnaest .Napokon je dobila svoju šansu.
Stavio sam ruku džep i ustanovio da mi fali novčanik.
Moramo nazad, rekao sam, ostavio sam novčanik na šanku.
Okrenuli smo se i pošli natrag.
- Jes jes jes - čuli smo kako uzdiše mladić iza nas.

- 15:01 - Vox popljuvi (156) - Printaj me nježno - #

07.01.2024., nedjelja

SJEĆANJE NA DJETINJSTVO

Sjedio sam na divnom suncu i pijuckao kaficu. Odjednom je odnekud nadošao taj miris i ja sam shvatio koliko mi nedostaje moje djetinjstvo.
Zaputio sam se u trgovinu oružjem i kupio pušku.
I dok sam punio zračnicu, pade mi na um da metcima iscrtam lica svih onih što su mi u životu željeli nanjeti zlo. Kažem željeli, pošto meni nanijeti zlo, nepravdu ili zagorčati mi mi život nije baš jednostavna stvar. Osujećujem takve intencije već u samom startu. Ili nešto malo kasnije, dok su još male bebe.
Dakle, namjerio sam, kaubojski iscrtati lica tih zlonamjernih spletkara.
Udaljenost s koje sam gađao bila je dvadeset metra.
Započeo sam s kapetanovićevim malim.
Nišanio sam i pucao, a metci su letjeli na sve strane.
Jebiga, zahrđao sam, gunđao sam.
Trebat će mi vremena, shvatio sam. Zadao sam si rok od šest mjeseci da povratim nekadašnju vještinu i realiziram plan.
Vježbao sam sat-dva dnevno. Na kraju je trebalo deset mjeseci dok nisam imao svih 69 točkastih portreta. Na nekima sam naknadno intervenirao kavom, vinom, na nekima kaligrafijom dopisao hiabun ili trostih…
Zatim izložba u galeriji Mangelos, devet i pol života.
TOČKASTI PORTRETI ILI SJEĆANJE NA DJETINJSTVO, tako sam nazvao izložbu.
Kritike su bile negativne. Pisalo se da su moji radovi otvoren poticaj na osvetu i ubojstvo, da sam društveno neodgovoran i da loše utječem na mladež. ZAR NAM NIJE DOSTA JEDAN KOSTA???, MILOSRĐE A NE OSVETOLJUBIVOST!DOBROČINSTVO A NE MRŽNJA! GRIJEH, NJEGOV VELIKI GRIJEH, OSVETA JE SLABOST! OPROST NIJE KUKAVIČLUK! RECITE NE NEMEZI! ZAUSTAVITE ERINIJE! i sl. vrištali su naslovi. Spominjali su neki školski ubojice iz Columbinea, citirale su se njihove riječi:
„ako si me razljutio jednom u prošlosti, umrijet ćeš ako te ugledam. možda možeš razljutiti druge i proći nekažnjeno, ali ne i mene. ja ne zaboravljam one što su mi nanijeli nepravdu.„
Od američke ogorčene i gnjevne djece, nekako se došlo do Breivika, pa do zadnjih slučajeva na praškom sveučilištu gdje je student pobio svoje kolege (dok ovo pišem upravo traje pucnjava u srednjoj školi u Iowi)…
Griješite, govorio sam, čitav slijed događaja izazvan je butterfly efektom, zapahom davnog zaboravljenog mirisa koji je jedno svibanjsko jutro sletio na moje nosnice i torpedirao me u djetinjstvo --- baš kao u Prousta.
Sve što sam želio bilo je ponovo postati onaj dječak s djedovim lovačkim zelenim šeširom na glavi, što je prije pedeset i nešto ljeta s takvom vještinom i preciznošću skidao limenke piva s drvene daske za šalovanje da bi mu na tome zavidio i sam Billy The Kid …
Manipulirate i prikrivate stvarnu namjeru, tvrdoglavili su ostrašćeno novinari.
Nipošto, uzvraćao sam hladno.
Zašto onda niste metcima iscrtali neko lijepo cvijeće?
Zato što nikada niti jedan kauboj nikada metcima nije iscrtao cvijeće.
Ali vi ste mogli biti prvi…
Mogao sam, ali onda ne bih bio kauboj već umjetnik s puškom, shvaćate?
Na kraju se digla takva galama da se u slučaj uplela politika. Sedmi dan trajanja izložbe u galeriju je upala policija, konfiscirala je slike i pohranila ih u bunker. Ja sam uhapšen i sporveden u istražni zatvor. Protiv mene je pokrenuta optužba za ometanje javnog reda i mira, kao i optužba za poticanje na mržnju.
I sad demokracija, velite vi.


- 14:36 - Vox popljuvi (348) - Printaj me nježno - #

04.01.2024., četvrtak

ciklotron br. 16




vrativši se natrag iz ludnice u atelijer
slikar dr. Robert je isjeckao sva svoja platna
na kvadratiće veličine 3 puta tri
6x6 i 9xdevet
pa ih je takve, usitnjene
nanovo aranžirao
u pažljivo iscrtanoj geometrijskoj mreži
na platnima 5x6m
čime je postigao veći red
i naizgled veći smisao
u svakom slučaju
pripitomio je i utamničio
svoje divlje apstraktne slike
što su bile negdje na pola puta
između Pollocka i Georgesa Mathieua
samo gluplje i ružnije
i nisu nosile brkove
a niti bradu
samotnih sibirskih tigrova
rekao je: ne mogu se ponovo roditi i postati
novočovjek koji svjež polazi iz stanice Mont-Saint-Michel za Bordeaux
(hrvatski: iz Krašića za Split)
ali mogu da presložim svoj mozak i svoje psihičko igralište
i tako postanem nov čovjek
istim postupkom mogu da postanem nov slikar
tj. da od starih slika pravim nove
što je zadovoljavajuća transmutacija i
posve u suglasju s Zeitgeistom
rekao je dr. Robert
taj neandertalski lakrdijaš iz Metkovića
na što sam mu odvalio
takvu šamarčinu
da je još dugo odzvanjalo
atelijerom
u ritmu šubertove Ave Marije
nije se pomakao
šutke je stajao ukopan
kao posrani Gandi
pljunuo sam ga
ali on se i dalje nije
micao
vidio sam da ništa
od tog kukavnog šarlatana
znate, previše popustljivog
odgoja u djetinjstvu
izišao sam na ulicu
i uz odvodne kanale
farme trolova
nasrnuo na razmetljivu
čudovišnu
hercegovačku seljačinu
koji me je pošteno
ispremlatio
završio sam na hitnom prijemu
s nekoliko
polomljenih rebara
ali to je ok
jer uskogrudni
kartezijanski racionalizam
ipak je najviši stadij
ludila
- 12:12 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>