Sjedio sam na divnom suncu i pijuckao kaficu. Odjednom je odnekud nadošao taj miris i ja sam shvatio koliko mi nedostaje moje djetinjstvo.
Zaputio sam se u trgovinu oružjem i kupio pušku.
I dok sam punio zračnicu, pade mi na um da metcima iscrtam lica svih onih što su mi u životu željeli nanjeti zlo. Kažem željeli, pošto meni nanijeti zlo, nepravdu ili zagorčati mi mi život nije baš jednostavna stvar. Osujećujem takve intencije već u samom startu. Ili nešto malo kasnije, dok su još male bebe.
Dakle, namjerio sam, kaubojski iscrtati lica tih zlonamjernih spletkara.
Udaljenost s koje sam gađao bila je dvadeset metra.
Započeo sam s kapetanovićevim malim.
Nišanio sam i pucao, a metci su letjeli na sve strane.
Jebiga, zahrđao sam, gunđao sam.
Trebat će mi vremena, shvatio sam. Zadao sam si rok od šest mjeseci da povratim nekadašnju vještinu i realiziram plan.
Vježbao sam sat-dva dnevno. Na kraju je trebalo deset mjeseci dok nisam imao svih 69 točkastih portreta. Na nekima sam naknadno intervenirao kavom, vinom, na nekima kaligrafijom dopisao hiabun ili trostih…
Zatim izložba u galeriji Mangelos, devet i pol života.
TOČKASTI PORTRETI ILI SJEĆANJE NA DJETINJSTVO, tako sam nazvao izložbu.
Kritike su bile negativne. Pisalo se da su moji radovi otvoren poticaj na osvetu i ubojstvo, da sam društveno neodgovoran i da loše utječem na mladež. ZAR NAM NIJE DOSTA JEDAN KOSTA???, MILOSRĐE A NE OSVETOLJUBIVOST!DOBROČINSTVO A NE MRŽNJA! GRIJEH, NJEGOV VELIKI GRIJEH, OSVETA JE SLABOST! OPROST NIJE KUKAVIČLUK! RECITE NE NEMEZI! ZAUSTAVITE ERINIJE! i sl. vrištali su naslovi. Spominjali su neki školski ubojice iz Columbinea, citirale su se njihove riječi:
„ako si me razljutio jednom u prošlosti, umrijet ćeš ako te ugledam. možda možeš razljutiti druge i proći nekažnjeno, ali ne i mene. ja ne zaboravljam one što su mi nanijeli nepravdu.„
Od američke ogorčene i gnjevne djece, nekako se došlo do Breivika, pa do zadnjih slučajeva na praškom sveučilištu gdje je student pobio svoje kolege (dok ovo pišem upravo traje pucnjava u srednjoj školi u Iowi)…
Griješite, govorio sam, čitav slijed događaja izazvan je butterfly efektom, zapahom davnog zaboravljenog mirisa koji je jedno svibanjsko jutro sletio na moje nosnice i torpedirao me u djetinjstvo --- baš kao u Prousta.
Sve što sam želio bilo je ponovo postati onaj dječak s djedovim lovačkim zelenim šeširom na glavi, što je prije pedeset i nešto ljeta s takvom vještinom i preciznošću skidao limenke piva s drvene daske za šalovanje da bi mu na tome zavidio i sam Billy The Kid …
Manipulirate i prikrivate stvarnu namjeru, tvrdoglavili su ostrašćeno novinari.
Nipošto, uzvraćao sam hladno.
Zašto onda niste metcima iscrtali neko lijepo cvijeće?
Zato što nikada niti jedan kauboj nikada metcima nije iscrtao cvijeće.
Ali vi ste mogli biti prvi…
Mogao sam, ali onda ne bih bio kauboj već umjetnik s puškom, shvaćate?
Na kraju se digla takva galama da se u slučaj uplela politika. Sedmi dan trajanja izložbe u galeriju je upala policija, konfiscirala je slike i pohranila ih u bunker. Ja sam uhapšen i sporveden u istražni zatvor. Protiv mene je pokrenuta optužba za ometanje javnog reda i mira, kao i optužba za poticanje na mržnju.
I sad demokracija, velite vi.
Post je objavljen 07.01.2024. u 14:36 sati.