Ljudi se upiru da opstanu, da bi na kraju završili sa stisnutom šakom
ničega.
Sjećam se poeme Carla Sandburga, „ The
People, Yes.“
Lijepo mišljeno, ali u potpunosti netočno.
Ljudi nisu opstali kroz plemenitu borbu
nego kroz laž, kompromis i
podmuklu lukavštinu.
Živio sam s tim ljudima, nisam siguran
s kakvim je to ljudima Sandburg
živio.
Ali njegova me poema uvijek raspizdi.
To je poema koja laže.
Jer valja reći „ The People, No.“
I tada i sada.
I ne trebaš biti mizantrop da
bi to rekao.

Nadajmo se da će buduće slavne poeme
kakva je ova g. Sandburga
imati više
smisla.

bukowski - this rejoinder
prepjev: meister huc

Considering Lucian Freud’s paintings
I don’t think they are of much value
although they reach incredibly high
prices at auctions.
But I like his freedom
to portray
some nasty criminals,
to paint naked
fat people from the edge
of society
on large canvases,
to paint
his daughters naked,
the famous model
Kate Moss pregnant and
naked,
himself naked,
and finally
the Queen
of England,
fortunately
not naked,
but on a very small canvas
something like 15 × 21 cm,
and looking almost like
a man
with a moustache.
When he finished,
the Queen approached.
Looked at the picture.

Didn’t say much,
but:

It was a pleasure
watching you
paint.

She said it all.

And he said it all.

Well, kad sam bio down and out, washout, skroz na dnu
i borio se da preživim
imao sam par – ne baš pravih-prijatelja
i djevojku koja je također imala nekolicinu – ne baš pravih-prijatelja.
Ali njezina obitelj, koja je digla sidro i zapalila za „Down Under“
imala je ovdje neke svoje ljude
i s njima smo te godine radili kolinje.

Dražen i Kristina živjeli su na periferiji grada.
Posjedovali su kuću, dvorište iza kuće, garažu.
S njima je živjela i njegova staramajka.
Bili su to, štono se veli, jednostavni ljudi.
Veliki, krupni… da ne kažem debeli.
“Grounded” bi bio najtočniji izraz za njih.

Bilo je to moje prvo kolinje. Osam sindikalnih
polovica čekalo je na obradu.
Prošao sam kroz cijeli proces,
naučio raditi sve:
čvarke,
weißwurst –
kao i domaću, siromašku varijantu
bele devenice, pa
švargl (tlačenica ili prezvuršt),
krvavice,
češnjovke,
sremsku kobasu…
Naučio sam
kako se paca meso za sušenje, suho salamurenje,
mokro salamurenje, odsoljavanje…
Dražen mi je pokazao pušnicu.
„Ovdje ću kroz 3-4 tjedna dimiti meso“, rekao je.
„Kul“, otpovrnuo sam.
Radili smo 2 dana, od ranog jutra do kasne večeri.

Dok smo izrađivali kobasice u garaži, Dražen mi je priznao
da ponekad ode u obližnju šumu i urala iz petnih žila.
Tako se rješava napetosti, oslobađa frustracije, smiruje prenadražene živce.
Razlozi su opći i svakodnevni:
žena zvoca, majka emocionalno ucjenjuje, šef glumi nedosežnu veličinu,
radni kolege - kreteni, frendovi - kreteni, ostali – debili par ex.
ništa ne radi kako valja, nitko ne zna svoj posao…
Dok urala katkad posegne za kakvom granom
pa onda njome mlati unaokolo kao prahistorijski divljak na bunici.

Što me, slijedom intelektualnih asocijacija, dovodi do:

Mike Oldfield: Oduvijek sam bio sam, ali sada je to bila druga vrst tuge. Sjećam se moje majke, došla je u posjetu. Tada je bila na putu dolje. Sjedili smo u autu, mislim da je to bio i posljednji put da sam je vidio. I ja sam tada patio. Pogledala me je i rekla: ti znaš kako je to, zar ne Mike? Da, znam, odgovorio sam.
Kada je Virgin prešao na Punk osjetio sam se izdanim. Počeo sam – možda – previše piti. 1978. otišao sam na terapiju Primalnim krikom, dr. Arthura Janova. Od sudionika se tražilo da pokušaju naći u sebi krik što su ispustili po izlasku iz maternice. Čovječe, urlikao sam iz petnih žila. Neljudski krikovi! Ali po završetku seanse osjetio sam se ponovo rođenim.

Menager (nonšalantno): Ma gledajte, dok se Mike napajao na boli stvarao je dobru muziku, ali kada je odbacio bol ostala je samo pop zajebancija.

Artur Janov: Često su ljudi već probali druge vrste terapije bez ikakvog uspjeha, ili su osjetili da im je potrebno nešto više da bi sve dosegli. Mnogi su pretjerali sa drogama, ili alkoholom, ili im je seksualni život previše ili premalo aktivan. Razna sranja izazivaju neurozu, a to sve u suštini potiče iz potisnutog bola, iz nezadovoljene potrebe za ljubavlju, jer je čovjek ispunjen samo kad je voljen. Sve je to prilično jednostavno."

PRIMAL SCREAM

je metoda (odnosno terapijski pravac) koju je
razvio Artur Janov, američki
psiholog, psihoterapeut i pisac.
Bila je to vrlo popularna metoda za oslobođenja od neuroze
i ranih trauma u sedamdesetima.
Mnogi su poznati ljudi pohodili Janovljeve
terapije:
Mike Oldfield, spomenut u gornjem isječku,
pa Lennon i Yoko. James Earl Jones
– Steel is strong, but the flesh is stronger; budući glas Darth Vadera
tvrdio je da ga je primalni krik oslobodio ovisnosti o cigarama i izliječio hemoroide.
Roger Williams, pijanist je rekao da je Art jedan od najvažnijih ljudi u povijesti svijeta.
Dyan Cannon, glumica poznatija ipak po tome
što se udala za dvaput starijeg C. Granta i s njime dobila kći – Jennifer, rekla je da je to super stvar
te je čak napravila posebnu sobu za vrištanje u vlastitoj kući.
I tako dalje...

Lennon, kreativan kakav je bio, ugradio je to iskustvo u svoju pjesmu Mother.
U toj pjesmi, pred sam kraj pjesme, on urla dosegnuvši visoki D#5.
Taj pjev-urlik,
to je nemoguće rekreirati.
Bowie je pokušao, kao hommage prijatelju Johnu. Nije loše…
no fali autentičnosti.
Obradila ju je i Barbara Streisand, Christina Aguilera, Mia Martini…
Mother, pjesma o kojoj su s poštovanjem govorili Roger Waters i
Lou Reed …
Lennon je bio zaista iznimno kreativan čovjek.
Rijedak kao… ne znam, kao baš nešto rijetko…
Recimo, kamen s Oriona.

Primal scream.
Pisao sam jednom o tome, iako tada nisam znao što to zapravo jest.

Primal scream.
Ima li toga u Hrvatskoj?
Gdje možeš legalno vrištati?
Htio bih otići negdje i vrištati kao lud.
Ali ne u šumu.
Šume su pune lovaca,
a lovac me može ustrijeliti ili odvući ravno u sanatorij –
u onaj famozni Žuti dom –
govoreći:
“E, sad viči koliko te volja.”

Ali tamo su doktori i osoblje.
I ako vrištiš,
daju ti injekciju da začepiš.

A ja… ja bih volio vrištati.
Vrijeme je za totalni freak-out.

Come on, come on, vrištimo zajedno…
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA

Artemidorus’ Dormeo Mattress
Dreamy Realms, Part IV

Dreams. Like every contemporary narcissist, I do write down my dreams. Of course, everything about me is fucking important, so I have to do it.
There are several types of dreams.
The worst are those built out of frustration—fights, shouting, fists flying, the whole sewer of the subconscious bubbling up.
Then you’ve got the leftovers of everyday life —quite boring, especially when the same dream keeps looping through the night like a song on repeat.
Then there are the sex dreams.
Fewer every year.
They used to be wild; now they’re just another reminder that the machine is wearing down.
Sometimes they’re good. Sometimes they rattle you so hard you wake up sweating and the whole day is already ruined.
But now and then—once in a blue, busted moon—you get one of those other dreams. The kind that pull back the curtain just enough for you to see another version of yourself, living some other life you never got to.
Could be here, could be on some far-off red glowing planet, could be in some crooked universe, with angles that don’t add up.
Different body, different rules, different everything.
Your enslaved consciousness working overtime in relams nobody asked for.
Those I find interesting.
As well as precognitive dreams, so-called prophetic dreams — dreams in which, often through symbols, you seem to predict the future. The dream that I’m going to talk about now is one of those.

(And yes—sometimes I write the damn prologues in English.)


HROPTAČI

Plemić anarhist me pozvao u svoj dvorac na večeru.
Zdanje je raskošno.
U blagovaonicu me uvode časne sestre.
Stol je dugačak barem deset metara. Na čelu stola – plemić anarhist.
Unaokolo, u polumraku, jedan do drugog, poredani su bolnički kreveti. Čuju se zvukovi mumljanja, bulažnjenja, hroptanje, cviljenje, jauci, krkljanje. Iza bijelih zavjesa, starčad umire u agoniji.
„Čemu ovo?“ doviknem mu.
On, bez žurbe, kao da je pitanje nebitno, kaže:
„Vino je divno. Kušajte. Traminac ’68.“
Gucnem. Stvarno je dobro.
„Suh je, ali “gromovit”, nastavlja. „Ima 15,1 posto alkohola i arome meda, karamela i sušenog voća koje su uobičajene u puno odležanijim vinima. Ovo vino neće biti lako sljubiti s hranom, pa čak ni s orijentalnom kuhinjom koju uglavnom preporučuju uz mirisne tramince, no i ne treba inzistirati. Vino je dovoljno samo sebi. Te je godine i s puno hladnije Plešivice stigao sličan traminac.“
Zastane, pa kao odgovor konačno reče:
„Naprosto volim biti okružen smrću.“
„Kad smo već kod smrti“, rekoh, „mjerite li ovdje težinu duše? Kažu da pri posljednjem dahu teži dvadeset i jedan gram.“
„Ne zanimaju me brojke. Zvukovi umirućih, to je glazba za moje uši. Pravi memento mori, uživo. Milina.“
„Ljepota je u uhu slušača“, odvratih.
„Jest, ako u uhu slušača ne štricka uholaža“, nasmije se glasno, zadovoljan vlastitom šalom.
„Jeste li ikad ubili čovjeka?“ pitam ga. „činite mi se sposobni za takovo što.“
„Samo u snovima“, odgovori mirno „inače se gadim krvi.“


Ovaj je san odsanjan samo mjesec dana prije nego što je započeo projekt Covid 21.

„Kamion koji je prevozio Sreću
prevrnuo se na autostradi, pri čemu je
poginulo troje ljudi i jedno
maloljetno dijete.“

Ovu vijest objavljujem samo zato što moram ažurirati In memoriam neznanom patuljku. Naime, iz zagrobnog života javio se Noćni Patuljak i zatražio da objavim njegovu priču, uz prijetnju da će mi zagorčavati život do samoga kraja ukoliko to ne učinim. A kako poltergeist zna biti izrazito nesnosan fenomen – evo teksta bez ikakvih umanjenica.

Life is Short

Dakle, postojim. Stojim tu pred vama. Živi fosil iz kabineta GROTESKE. Nazovite kako hoćete: PATULJAK, KRŽLJAVAC, KEPEC, ČUDOVIŠTE od mesa i kostiju, greška u genetskom laboratoriju prirode. Vaša imenice su jeftini pokušaji da pojednostavite svijet svodeći ga na svoju mjeru. Ja nisam iznimka koja potvrđuje pravilo. To je tako glupa tvrdnja. Kako bi uopće iznimka mogla potvrđivati pravilo? Ne, ja sam živući dokaz da se svijet ne da svesti na vašu mjeru. Ja sam mrlja koju ne možete izribati, crna rupa u vašem katalogu normalnosti, izdrkotina koja se inati da ostane.

Rođen? Da, rođen! I odmah – šapat. Liječnički šapat i bilješka na marginí knjige: "Ali..." Ja sam Taj-Koji-Nosi-„Ali“. Sve drugo – ime, prezime, krštenica – to je farsa za matične knjige. Za svijet sam koordinata u atlasu patologije, slučaj za endokrinologa, a ne subjekt s biografijom.

Djetinjstvo? Ha! Za mene je djetinjstvo imalo topografiju kazamata. Stolice previsoke, stolovi još viši. Svijet kao tvrđava podignuta za gorostase, koju sam ja osvajao centimetar po centimetar. I ruke... ah, te ruke! Odrasle ruke, pune samozadovoljne samilosti, koje su me gladile po kosi kao psa s ulice. Pa zatim dječje ruke, male i okrutne, što uz povike poruge bacaju kamenje na mene! Put od škole do kuće bio je pravi gerilski rat, izbjegavanje okupacione vojske normalnosti.

A oči... ne daj Bože očiju! One koje me sijeku na komade, anatomski, bez anestezije. Gledaju moja stopala, moja kriva bedra, vrat... bilo gdje, samo ne u moje oči. Jer u očima stoji čovjek. A oni ne žele vidjeti čovjeka.

Odrastanje? Što je to odrastanje za nas kepece? To je shvaćanje da ću zauvijek ostati dijete. Da će moja strast biti smiješna, moj bijes – komičan, moja ljubav – nepodnošljiva. "Kako se to usudi voljeti?", čuješ iza leđa. Čitao sam po forumima, u tim modernim jazbinama, neofašističke gluposti: "Takvi ne bi smjeli imati potomstvo!" Ja – kao biološka opasnost. Ja – kao prijetnja čistoj krvi. Treba me sterilizirati povijesnom sviješću.

I posao? Ha! Svijet rada za mene je bio neprekidni ispit iz nemogućeg. "Kultura tvrtke"... „Client Impression“… Eufemizmi za jednu istinu: Gle, stari, kvariš sliku uspješnog kolektiva. Strpajte ga u neki podrum, neka radi na Centrali s onim slijepcem Vojinom. Tko je ikad vidio patuljka kao sliku uspješnosti? Jedino u filmovima tip kao ja može biti neki faktor — kao Peter Dinklage u I Care a Lot, opak do kostiju.”

Znam ja, čovječe, kako se osjećao Frankensteinov stvor. I on je tražio drugačiji jezik, drugi oblik dijaloga sa svijetom. I njemu su odgovorili bakljama i vilama. Mjesto da štuju različitost. Prema nekim procjenama u posljednjih 100 godina ljudi su uzrokovali nestanak najmanje 200 vrsta kralježnjaka. Ponekad mi u snovima naiđe posljednji bijeli nosorog i priča sa mnom. Telepatski. Naiđe i tasmanijski tigar pa kaže – Najebi im se majke, prijatelju. A ja odgovaram: hoću! Istrajat ću do kraja svijeta. Ostat ću zadnji čovjek na svijetu. Jer u mojoj su glavi katedrale misli, jer volim miris kiše kad spere prljavštinu sa zagrebačkog asfalta i zato što neopisivo uživam u urmašicama. Moj humor je crn, oštar, i to je moja vrsta samoodržanja.

Ja sam, u svojoj upornosti da opstanem ovdje Najveći! Svaki je moj dan na barikadama. Svaki moj korak je pobjeda nad vama koji me poričete. Moje postojanje je neprestani, uporni, fanatični NE vašem svijetu smrtonosnog uklapanja.

– iz uputa za život –

Svaki put kada si na mukama
i osjećaš kao da ne postojiš,
kad su svi tvoji napori sprdnja,
sve tvoje akcije opstruirane,
kada tvoj posao ne ide nikuda
i čini ti se da stalno krećeš
iz početka,
kad ti struka okrene leđa
i ne želi ni pljunuti na tvoje ime,
kad tvoje srce, ogromno
kao Andromeda,
ostane nevidljivo,
a neumoljivi debeli bankari
i njihovi krvoločni psi,
legalni utjerivači dugova,
pišaju po tvojim osjećajima
i cere se tvojoj dobroti
kao da je neka šala,
kada se tvoj genij raspada u kutu
poput Dalita punog crva
na ulici neke indijske prčije,
kada te ignoriraju,
omalovažavaju gdje god se pojaviš,
kad si satran očajem,
razbijen,
i niskost te gazi
s namjerom da te svede na svoju razinu,
kad na tebe gledaju kao na bijednog parazita,
kao na beskorisnog smrada,
luzera bez šanse,
tipa koji samo troši kisik –

otiđi na groblje.
Ili samo udahni duboko i sjeti se:

Sve je ovo samo privremeno.
Sve je ovo uber-kratko.
U kozmičkim okvirima kraće nego
jedan skromni prdac.

Svake godine
Zemlja se nekoliko centimetara
odmakne od Sunca,
koje se ionako gasi.
Oceani će se jednom smrznuti,
život će se zalediti i crknuti.
Od čovjeka neće ostati ništa.
Ni tvoja bol, ni tvoj trud, ni tvoje lažne nade.
Ni Bijela kuća.
Ni Sikstinska kapela, ni vatikanska kupola, ni Kineski zid.
Ni piramide.
Ništa od Biblije, Talmuda, Veda, Upanišada.
Ništa od tvoje slomljene duše
koja stenje, izmučena, na križu vlastitog života.

Ništa.

Možda prah.
I zrno prašine.

I onda će odnekud pristići crna rupa
i sve to fino dokrajčiti.
Ili će se cijela jebena Mliječna staza urušiti u samu sebe
pa neće ostati ni prah,
ni zrno prašine.

Ali ni tu nije kraj.
Svemir ubrzava i nastavit će se širiti
sve dok ne popucaju gravitacijske veze,
dok se ne raspadne posljednja međumolekularna
i atomska veza,
dok se i zadnja elementarna čestica
ne svede na nulu.

Dok Sve ne svede se na Nulu —
na Hladno, Mračno Mjesto
u kojem se ama baš ništa ne Zbiva.

Stanje Maksimalne Entropije!

Doduše, može doći i do sažimanja u Početnu
točku, ali prema svim pokazateljima
šanse da se takovo što dogodi neznatne su.

No kao da to išta mijenja na stvari.
Svijest o Ništavilu
naprosto vraća čovjeku mir.
Sjeti se toga
svaki put kada pokušaju da ti uvale nešto
poput Časti,
Prava, Dužnosti i Obaveza,
Odanosti Domovini,
Vjernosti Tvrtki,
Vođi,
Zastavi…

Kad ti govore o “Pravim Vrijednostima”,
o Našoj Stvari, Našem Putu,
o Pravovjerju,
o Čuvanju Tradicije,
o Krvi i Tlu,
o Braniteljima Nacije
(…)

Sjeti se toga kad ti u lice bacaju Parole:
„Kupuj domaće“
„Zajedno smo jači“,
„Narod nikad ne griješi“,
„U svakome od nas krije se Heroj“
(…)

Kad ti mašu motivacijskim govnima:
“Yes, We Can”,
“Dream Big”,
“No Limits”,
“Follow Your Passion”,
“Grind, Hustle, Repeat",
„No Pain No Gain“
(…)

Kad ti guraju Samoizrabljivanje kao Krepost,
i govore da se moraš Žrtvovati,
Raditi Više, Jače, Dulje,
“Dati 110%”,
“Izaći iz zone komfora”,
“Postati najbolja verzija sebe”
(…)

Kad ti serviraju
njihove Svetinje, simbole,
njihove vizije,
njihove Velike Narative,
njihove Zastave
i kolektivni ponos
(…)

Da nabrajam do termalne smrti Svemira
ne bi uspio obuhvatiti Totalitet
svih njihovih Podvala i Laži!

Uglavnom — sjeti se, Dragi moj!
Pounutri i ugradi tu misao
u Temelj svog bića.
Pa Spokojno i Dokono, bez suvišnih kretnji,
u žutom Skloništu od Stvarnosti,
ispijaj svoje piće bez griže savjesti.

T i s i s a v r š e n !

U karnevalu luđaka što si umišljaju da su Bogovi
jedino to još ima smisla.