< | rujan, 2024 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Prosinac 2024 (1)
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (4)
Rujan 2024 (5)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (5)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (6)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (3)
Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Trenutno posjetitelja
Sveukupno posjetitelja
Opis bloga
Kratka priča, poezija
Upozorenje
Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom
Čitatelji o blogu
Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata
Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano
Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka
Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah
Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth
Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi.
Fuf.
- Alžbeta Bathory
di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg
Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin
sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine
u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth
Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja
Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v
samo ti roštaj! :)
- danijela1
čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz
zastrašujuća slika!
- jelenaslak
huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak
idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1
Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin
vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci
...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1
jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic
Ovo je trunku... disturbed
- Igness
jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg
odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall
...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj...
...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina
Huc, u čemu je problem?
- Nemanja
čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice
huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo
e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF
kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina
Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic
doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina
wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina
Kontakt:
29.09.2024., nedjelja
Glič u Matrixu
Čovječe, rinatal sam celi dan i celu noć, tek sam pred jutro uspel svršiti taj usrani katalog i poslati prelom v tiskaru. Pošel sam spati i zbudil se za dve vure. Svetlost siva, nebo apšisalo, rominja neka tanka kiša, diši jesen u zraku i se nekak podseća na Paris. Ustal sam i pustil si nešto tugaljivih francuskih pesmi. Voilŕ combien de jours, voilŕ combien de nuits... Zakruljil mi je želudac. Bil je bučni. Vnutra kak da mi je netko klel drago mamico. Izgleda da se bez psovke nemre ni v živlenju, ni v tekstu. Otišel sam do habibija. Tamo me božji volek iz provincije pital kaj hoćem, blagi ili ljuti? Mislil je na umak, se veda. Zaiskal sam blagi, s malo krastafci. Zakačil sam se za barski stol ispred zalogajnice i alapifo gutal kebab. Nakon obeda odlučila sam da malo protegnem noge… I tak, hodil sem niz vulicu i videl je. Straga. Njen rdeči kaput vrištal je sred Tkalče. A njena divlja kovrčava keltska kosa prkosila je gravitaciji. - Sofi! – povikal sam u sebi. Bogeg dragi, deset let je prešlo odkak sem je zadnji put držal za joškicu i igral se z njeno ribico… Sofi! Dobra draga Sofi! Došla je iz daleke Francije da me spasi. Da me izbavi od Zla. Da me izvuče iz kmetiljskog blata. Zeti će me za rukicu i otpeljati v daleki južni kraj, možda na Azurnu obalu ili Tanger! Voleli bumo se znova. Lepo je rekel pesnik Maruna: nije da čovek ima neke šanse ak se rodi kak Hrvat. Fest sam se uzbudil. Srčeko je zapevalo belkanto. Ubrzal sam korak da je sustignem. Tap-tap, potapšal sam je po leđima. Zdravo Sofica! To sem ja, Jožica – rekel sam radosno. Okrenula se. - Je, povejte – zasikatala je ženskica. Imala je sitne zle oke kaj su vrištale hodi proč! Hodi proč! Kača jedna, vrag joj mater zel. - Izvinjavam se gospa, zmenjal sam vas z nekim - uzdahnul sam razočarano. - Ugodan dan, želim… Kak da me je netko zalil hamperom mrzle vode. A tak sam se poveselili da je mukicama došel kraj. Je, lepo je senjati da bu netko prihajal na belem konju i izbavil te iz dreka. Vlastitog. Si to delamo. Nadu polažemo u druge, u žene, muževe, ljubavnice, političare u kojekakve tretije puteve u bitkoin, u loto i peneze navek čekamo taj prokleti wunder gda bo napokon se lepo, srečno in krasno. Kak da ne! Nitko te nebu spasil. Nitko te nemre spasiti. To moreš fčiniti jedino ti sam. Prema meni je hodila krha, slabašna babica retke kose, očiju sivih kak socijalizam kože bele kak vosak, kak smert. Stepel sam se. Babica me je gledila in prepoznala, no, hoćem rejti prepoznala u svojoj heznutoj tintari. - Ti si moj človek - rekla je cerkajući se i digla palac gore. Kimnul sam sućutno. Za njom su prešle tri gizdave puce plavih lasi, i kad velim plavih lasi ne mislim na žutu, već na modru boju galice. Hihotale su animice, nimfice, jumferice, a najdrskija mi mignu zavodljivo. Nisam mignul nazaj. Pa debeli. Gegal se i puhal puf-pant puf-pant… Obrazi su mu viseli kak u buldoga. - Bravo majstore, razvalil si - povikal je ushićeno kada mi je prišel – i sam tak nastavi… Dvadeset metri poklen,obitelj sa štiri kćerkice. Se jedna drugoj do ramena. - Hvaljen Isus i Marija – muž će odjemput u prolazu. - Neka je navjeke… Evo i nje, belle de jour iz predgrađa. Vilica joj se obesila do poda kada me je spazila. Sva se smela, ne zna kam bi z pogledom. Ampak i ona, sva crvene u licu, pozdravi: - Poštovanje, dragi gospodine! Postalo je nelagodno. Postalo je skeri. Zacoprano. Obnoreno. Rekel sam: Ma koji se kur to zbiva? Šta svi ti judi mislidu da san ja? Reka bi da je nasutpija glič u Matrixu! A što drugo? Bit će da me bacilo u tilo neke poznate face, nekog nogometaša ili političara ka u onom filmu „Biti John Malkovich"! Ali čemu onda „Bravo majstore“, zavodljivi pogledi srednjoškolki, „Faljen Isus i Marija“, „Poštovanje, dragi gospodine“. Svi ti judi raznih godišta šta dolaze iz različitih društvenih krugova evidentno mi se ne obraćaju ka istoj osobi. Biti će ipak da oni u meni vidu ono ća želu vidit, ono ća projecira njihov um. Uostalom, nisan li ja zaminija onu gaduru za Sofi? Gllllllllič je u MatriXXXsu i nije dobro… Moran brzo stić doma i prespavat ovo sranje, pomislija san. POTRKALA san a judi su me vazda, azda, da pozdravljaliiiiiX ma svatko i dalje na svoj način razumi se e e? UTRČALA san u apartman man an nnnnnnn i strusila viskiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii pa još jedaaaaaaan, i još jedannnn Bilo je pinku boje. LEGLA san san san san i zaspala Dogodilo se to tada i nikad više. Pa ti reci… |
28.09.2024., subota
sad fuckin’ story
on ima 25 god. jednom je ukrao gajbu piva drugi put nekoj babi na ulici otrgao zlatnu ogrlicu i otuđio torbicu s ramena sad konobari i čeka da odradi kaznu – rad za opće dobro također ima dvoje male djece i suprugu (25) koja u unajmljenom stanu, pred Božić od kartonske kutije iz dućana izrađuje kamin i uljenim pastelama crta vatru, puno vatre, visoke rasplesane plamenove što ližu cjepanice, vidjela je to u nekoj jutarnjoj dječjoj tv emisiji zbilja se trudi od ove rupe napraviti dom žena koja ga je rodila ostavila ga je u košari pred vratima Župe bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije - neželjen, istisnut, suvišan, zanemarivan – udomljavan i seljen milion puta dodatni prihod u obiteljima kaljavih srca trpio je bespotrebno isuviše* naravno, želio bi bolje, puno bolje za svoju obitelj ali njegovi se napori čine uzaludnima ne uspijeva, jednostavno ne uspijeva u badnje jutro u trgovačkom centru doživljava slom supruga opisuje: iznenada se počeo tresti a potom udarati šakama u glavu zvala sam doktoricu ova veli zovi hitnu hospitaliziran u umobolnici nakrcan lijekovima, pod 24satnom liječničkom prismotrom čeka oporavak i bolje dane u rijetkim trenutcima prisebnosti pjevuši: I see my light come shinin' From the west down to the east Any day now, any day now I shall be released držimo fige mladom paru no trenutno se ne bismo kladili na njih --- *sve je to život po mjeri demijurga i arkona |
15.09.2024., nedjelja
KRUG
Iznenada, osjetio sam snažan poriv da pušim. Je li to bila želja uma ili želja tijela, ne znam, ali duhana u ovom mom Waldenu nije bilo. Spremio sam se i otišao u šumu, nabrao lišće gloga, vratio se natrag, posušio ga u pećnici i natisnuo u lulu. Pripalio. Lulu sam 2020. godine kupio od cigana na Hreliću. Jutro je bilo zimsko, hladno, ali stari cigo je bio spreman da se pogađa. Nudio je popust ako uzmem još tri. - Samo ovu - rekao sam na njegovu žalost. Naime,već sam imao jednu za za Notting Hill, drugu za Early Morning Pipe, treću za Sail Black i više od toga nije mi trebalo. Lula je rustikalnog izgleda, oblikovana iz trešnjina drva s korom i odozdo ima metalni prsten tj. rupicu da bolje vuče. Pokraj rupice utisnut je žig: AIR ROPP DRY, MADE IN FRANCE. Zamjenski tobacco pripalo sam žigicom umjetnika Dainiusa Liškevičiusa koju sam ponio iz Litvanskog paviljona 2015. godine, gdje je ovaj izlagao na 56. Venecijanskom bijenalu. Dainius je kutije žigica s otisnutim nazivom projekta, vlastitim imenom i sličicom čovječuljka koji korača praznim prostorom, dijelio kao promidžbeni materijal. Neko vrijeme sam sa svojih putovanja donosio kutije šibica kao uspomenu i suvenir. U kutije bih još položio kamenčić s ceste udaljenih gradova. Kada sam završio s tim hobbyjem spremio sam kutije u ormar ladanjske kuće na osami. Dakle, te tri stvari - današnje lišće, šibica iz Venecije iz 2015-ste i lula s Hrelića 2020-te - tri udaljena momenta u prostoru i vremenu sjedinili su se u prvom udahu dima. Osjetio sam da se time zatvorio neki krug. Ne mogu reći što se to točno zaokružilo, ili dovršilo, ali nešto nevidljivo, što nadilazi tvarnost svojim je svršetkom dobilo Smisao. Izvalio sam se na ležaljku pod trijemom. U visini su blistale zvijezde. |
13.09.2024., petak
Fahrenheit 451, Guillaume Bisset, Truffautovi dossieri
Spletom okolnosti, pišući Tajani o Fahrenheitu 451 - zapravo više o Bredburyju i njegovoj literaturi - nadošao sam, naravno, na Triffauta i njegovu adaptaciju istoimenog romana. Triffautov Fahrenheit iz 1966. godine pomalo je naivan i izvještačen no ima nekoliko pamtljivih sekvenci i scena. Vremenom je postigao kultni status. Zoran Živković ga u svojoj Antologiji SF filma svrstava u deset najboljih filmskih SF ostvarenja. Mislim, daleko je to od Solarisa (1971), Odiseje u svemiru (1968), Zabranjenog planeta (1956) ili još dalje, Metropolisa (1927) Fritza Langa. Bliži je Soylent Greenu (1973), Starom divljem zapadu (1973), Rollerballu (1975), Loganovom bijegu (1976) i sl. Novi Fahrenheit snimljen je 2018. godine i prema traileru izgleda kao većina suvremenih holivudskih SF filmova. Je li bolji od Triffautovog filma? Za mlade naraštaje svakako je gledljiviji. Jednu od uloga nosi Michael Shannon. Shannon nije loš glumac ali holivud ga je turnuo u ladicu pa mu uglavnom daju tipizirane uloge. Zapravo je bio izvrstan u paranoičnom SF horror filmu Kukci. Tu sam ga prvi put zamijetio. Kukce je pak režirao William Friedkin, otkiva malo googlanja. Također, malo googlanja otkriva i to da je Friedkin imao francusku vezu, tj. da je bio oženjen za Jeanne Moreau. Surprise - surprise! Kako god, Triffautov Fahrenheit neminovno je vodio do Triffautovih dossiera, jedne od prvih pričica koje sam pisao za blog. Rekoh Tajani - daj da vidim mogu li je pronaći. I pronašao sam je! Priča je dražesno naivna i u tome je njen šarm. Raznježio sam se nad ondašnjim ja. Nabrzaka sam popravio tekst iz 2007. godine te ga iz sentimentalnih razloga ovdje ponavljam. Btw, Triffautovi dossieri bjehu stvarni. Kod nekih kreativaca vođenje bilješki o ljudima i događajima dio je svakodnevne umjetničke prakse. - Truffautovi dossieri - Kada je 1984. godine umro poznati francuski redatelj novog vala, François Roland Truffaut, u njegovoj su radnoj sobi nađeni opsežni dossieri koje je, poput predanog obavještajca, vodio o većini ljudi s kojima je radio i koji su ga okruživali. Njegova ih udova nije željela niti pogledati jer se, kako je sama rekla, bojala onog što bi tamo mogla zateći o sebi. 2007. godine sjeo sam na autobus i otišao u Francusku, u Pariz gdje sam se zadržao duže no što sam namjeravao. Nastanio sam se na Clichyju, u Rue de Lemercier. Nije prošlo dugo da sam u kafiću Bijeli zec, na Montmartreu, upoznao čovjeka po imenu Guillaume Bisset, šarmantnog momka s puno stila i tešku lopovčinu. Postali smo dobri prijatelji. Guillaume je obožavao Truffautove filmove. Jedne večeri, dok smo sušili krigle u Bijelom zecu, priznao mi je: – Dokopao sam se tih dossiera. – Muljaš me – odmahnuo sam rukom. – Ne, nimalo – rekao je ozbiljnim glasom. – Mjesec dana nakon što je objavljen podatak da ih je pisao provalio sam u njegovu kuću i pokupio ih. Sve redom! – Kako da ne! – Kad ti kažem, časna riječ. – Časna lopovska. Ipak, novine nisu pisale o tvojoj krađi, zar ne? – But of course mon ami - nasmijao se – da samo vidiš čega sve tamo ima. – Čega? – U-hu-hu i o-la-la – glasno se nasmijao tako da se čitav kafić osvrnuo. – Jednom ću ti otkriti… … Te zimske noći, oko ponoći, smrzavao sam se u svom sobičku i s priličnom mukom nastojao prevesti manje zahtijevan roman Amélie Nothomb, Hyigiene de l'assassin kada li mi je na prozor netko zakucao. Razmaknuo sam teške brokatne zavjese. Guillaume je stajao na požarnim stepenicama. – Stari, u velikoj sam gabuli – rekao je uznemireno – trebam uslugu. Želim da mi pričuvaš nešto, samo par dana, dok se stvari ne primire. – OK – rekao sam. – Do groba sam ti zahvalan! S ramena je skinuo prastaru kožnu poštarsku torbu i odložio je na prozorsko okno. – Čuvaj mi to k'o oči u glavi! – Ma nemaš brige… Zatim je nestao u hladnoj maglovitoj pariškoj noći. … Prolazili su dani, a Guillaume se nije vraćao. Ispario, rekao bi Georges Perec. Nakon tri mjeseca zavirio sam u torbu i našao ono što sam i slutio: nekoliko dragulja, finih ogrlica, dijamantno prstenje i naravno Truffautove dossiere. Većina ih je bila napisana perom i tintom, tek je nekolicina bila otipkana na pisaćoj mašini. Potaknut znatiželjom, prekinuo sam prevođenje Amélinog romana i primio se Triffautovih dosjea. Prevodio sam riječ po riječ, danima. Činilo se kao da nikamo ne pristižem i to me je bacalo u očaj. Jedne noći temperatura se u sobi opasno približila nuli. Odlučio sam s prevođenjem nastaviti u Bijelom zecu. Pokupio sam dossiere i otišao. U Bijelom zecu pijuckao sam kuhano vino. Vino je bilo dobro, grijalo je iznutra i ja sam iznenada oćutio da su mi rane zacijelile, da mi se srce ponovo otvorilo i da sam sposoban voljeti. No tko je ona? Gdje je ona? Osvrnuo sam se. Promotrio žene u kafiću. Ne, nije bila tu. Vratio sam papire u poštarevu kožnu torbu, izašao na ulicu te besciljno hodao hladnim gradom. Nakon nekog vremena naišao sam na majušno art kino. Igrao je Truffautov Jules et Jim. Predstava samo što nije počela. Ušao sam. Nikada nisam gledao taj film, ali znao sam sve o njemu: femme fatale, ménage ŕ trois, himna prijateljstvu, ljubavi i životu… Na povratku u sobu zastao sam na Pont Neufu. Torbu s dossierima odložio sam na ogradu. Pripalio sam cigaretu i gledao Seinu. Odjednom zvuk potpetica. Osvrnuo sam se. Stajala je pokraj mene. Bože, kakve oči! – Mogu li dobiti cigaretu – upitala je. – O,oui bien sűr – odgovorio sam i pružio joj cigaretu. – Sophie – rekla je. – Jules. I riječi su potekle, nezaustavljivo, kao rijeka pod nama. Nisam mogao odlijepiti pogled s te žene. A zatim jedan nezgrapan pokreti i dossieri su završili u Seni. – Oh, merde – zacvilio sam – dossieri! Pogledala me je zbunjeno. – Truffautovi dossieri! – Oh, merde – rekla je ona. No svako zlo za neko dobro. Sophie je danas moja žena. Svaki put kada se sjetimo te scene prasnemo u smijeh. Jedino što je ostalo od Truffautovih dosjea jest stranica mog nesavršenog prijevoda koji je te davne noći ostao na radnom stolu. Želim ga podijeliti sa vama u redovima koji slijede. Guillauma pak nikada više nisam vidio. |
03.09.2024., utorak
UBER KRATKI REZOVI
*** Popodnevna omara. Pas i mačaka, zakleti neprijatelji spavaju na tri metra udaljenosti. *** Svijet je stao. Tek povremeno grančica crnog oraha zatreperi. S nje kao da se snažno odrazio misteriozni skakač. *** Kiša će pomislio sam i pljesnuo dosadnu muhu na golim prsima. Mrav odvlači njeno tijelo kroz guste travke. *** U daljini munja presijeca nebo. Prasak sustiže dvije divlje patke. Kroz gustu kišu one panično jure za skloništem. *** Prohujala oluja. U mračnom šumoru kiše nejako mijaukanje mačeta. *** U četvrtak oluja i grmljavinsko nevrijeme. U petak se rijeka izlila iz korita. U nedjelju seljaci na poljima beru šarane. *** Popravljao sam krov, a zatim sjeo na sljeme da mrvu ohanem. Na travnjak pred kućom sletio je orao. Već danima ga promatram kako kruži u visini. - Na trenutak zamijenjena perspektiva! *** Zadubljen u knjigu. Iznenada vlažna njuškica dotiče mi podlakticu. *** U sumrak sjeverni povjetarac pred kuću donosi miomiris divljih ciklama s ruba šume. *** Plavet bez oblačka. Sve poji životu. Susjed glasno povraća. *** Pogođen papučom stršljen oboren na tlo. Mala maca umah ga hruskavog proždre. *** U visini raščešljani oblaci. Poput sijedih vlasi moje duge kose na plavoj jastučnici. *** Zamračen u podne kao štriga, bubašvaba, škorpijica biće pod kamenom. *** Zamućen krvavi polumjesec s trbuhom na desno - prva četvrt optužuje me da sam opet bio nestašan. *** Sa balkona svaku večer promatram dvije točkice. Crnu i smeđu. Vrana i vjetruša na plavoj pozadini neba igraju vječnu igru života i smrti. *** Tri poslije ponoći. Izmiješanih pića i osjećaja. Gdje si ti, dovraga? *** Govoriš, po navici previše pričaš. Opet se otvaraju stare rane. Kriste, daj da se volimo bez riječi! |